odgovaranje na svaki plač = razmaženost?

Citiraj:

---

Švedica prvotno napisa

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku....(Loryblue, ovdje pritom ne mislim da tvoje dijete to radi, ovo navodim kao ekstremni primjer mog najvećeg straha)

e sad, kako prepoznati da se radi o hiru, u kojoj dobi dijete spoznaje da može isprobavati granice i manipulirati plačem, kad treba počet odgajati, reći NE i bit dosljedan?

evo, osobno mislim da je sasvim okej određeni dio dana koliko got nam to neodgodive obaveze dozvoljavaju, potpuno se posvetiti dijetetu, nositi, igrati, maziti sve što dijete traži i voli...ali jesti se mora, i neke stvari po kući se napraviti moraju i dijete bi to trebalo istolerirati
pri tom ne mislim da dijete treba ostaviti samo i da se plače, već da bude u vidokrugu i da se održava komunikacija
e sad, ako dijete plače a nije gladno, pospano i sl. trebalo bi se naučiti nositi sa tom frustracijom da mama ne može ovog časa ga podići/igrati se i sl. jer na kraju život je tako koncipiran da ne možeš uvijek zadovoljiti sve svoje potrebe, mislim da će dijete kasnije samo imati problema ako to ne shvati ispočetka...

---

Mislim da posve dobro rezonuješ, ali se prerano brineš o nekim stvarima. Iskra je zaista mala da bi se na nju mogao primjeniti nekakav konkretan "odgoj", a to će trajati lijepo iza napunjene godine dana. Prvo ćeš krenuti sa "ne, ne" kad počne istraživati, ali i to ćeš morati istrajno ponavljati da bi dijete u tom uzrastu shvatilo šta se od njega traži. Vjerujem da ćeš instiktivno osjetiti kad dijete krene ispitivati moguće granice, i isprobavati svoju moć. Mi smo to shvatili kad je E. krenula zahtjevati stvari za koje je već usvojila da su zabranjene, uz glasne (blago rečeno) proteste, ili praviti scene kad god bi joj nešto branili. Tačno osjetiš da ste ušli u fazu borbe za prevlast. Obične situacije dobijaju neuobičajene obrate. Mislim da je tad vrijeme da se počnu uspostavljati one čvrste "granice" i dijete učiti da neće dobiti uvijek sve što traži.
Ali ja zaista mislim da je vama još rano da o tome brinete. I sigurno je tvoja djevojčica zahtjevnija, i traži više pažnje od druge djece koja pažnju nisu možda puno ni zahtjevala (ovo adresiram na one roditelje koji "nisu odgovarali na svako djetetovo kme" pa su sad "slobodniji") jer velika je razlika između kme i plača. Mislim da zaista nemaš razloga za dilemu "da li si je razmazila" jer je još rano, a sigurna sam da ćeš svojim bliskim stavom prema svojoj kčeri jako dobro upoznati njen karakter da osjetiš kad dođe do promjena, i kad je vrijeme da se neke granice počnu postavljati.

Keti je prve mjesece spavala preko dana isključivo u marami. Nosila sam je i noću, al onda je bar na sat-dva zaspala s nama u krevetu (tehika nošenje). Sad ima 2god i 2mjeseca, i još uvijek voli da je nosim. Neki dan ju je čuvala baka dok sam bila na poslu. Našle smo se poslije posla u parku blizu njenog stana. Naganjale smo se, isprobale sve sprave, a kad smo krenule doma htjela je da je nosim. I nosila sam je, i ni malo se bunila. Ona se cijelo vrijeme mazila uz mene, brbljala.. Prešle smo par km do doma (a ja baš i nisam u formi za duga nošenja više). I da, bilo mi je fizički teško - osjetila sam to u rukama, leđima.. ali mi nije bilo STVARNO teško. Uživala sam kao i ona. I nadam se da ću je još dugo moći nositi.
Keti nije razmažena. I ne baca se po dućanu ne bi li dobila igračku ili čokoladu (životinjsko carstvo žica puno profinjenije :mrgreen: ). I može razumjeti kad joj kažem "ne", ako obrazložim.
Uvijek smo odgovarali na svaki njen plač. Friško skuhano je uvijek bilo za nju. Kuća je još uvijek u rasulu, ali mi se dobro zabavljamo.
Uopće me nije briga za hrpu zmazanog suđa ili nespeglanog veša, ako je alternativa aktivno provođenje vremena s mojim djetetom.

ja isto mislim da mazenje nije = razmazenost. i ja odgovaram na svaki plac i vec me lagano peckaju s komentarima da sam ga (ili cu ga) razmazit (5,5 mjeseci ima), i pilaju me da sam "falila" sta san ga "naucila na ruke" jer ce me to satrat al sta cu, tako san tila i (jos uvijek) mi nije zao.

no uz svu moju uvjerenost kako cinim ispravno ipak se zapitam jesam li mozda pogrijesila i gdje je granica?

vec par dana razmisljam o svom zapcu i malenome od moje prijateljice, dva tjedna su razlike ali sto se tice nosanja nas dvije imamo razlicite stavove:

moj zabac je stalno po meni, nosim ga na rukama, u slingu, spava na meni cesto, spavamo skupa u krevetu, pricam stalno s njim, on poprati gotovo svaku stvar koju u danu napravim i vecinu vremena je u mojoj blizini/na meni i tako je miran, provede neko vrijeme i sam u ogradici ili (pored mene) na krevetu ali najvise voli bit sa mnom tj. na meni.

mali od prijateljici od prvog dana i dandanas spava u kreveticu, ona ga podoji i vrati nazad, spava po 12h u komadu sa 2 dojenja, svakih 6 sati, ona ga po danu drzi u kreveticu, kolicima, legne ga u krevetic i on najcesce sam zaspe bez uspavljivanja, uglavnom rijetko joj je na rukama i ona je jako sretna zbog toga jer je ona slobodna, ima puno vremena, ne bole je ledja, a on stvarno miran. napominjem da ga ona nije ostavljala da place pa se dijete "naucilo" tako, nikakve agresivne metode nije primjenjivala, nego jednostavno nije trazio, i takav je valjda tip djeteta da je miran i zadovoljan kad lezi i igra se igrackama, sam, bez da ga se nosi.

ja bi svog drzala na rukama i onako, iz gusta, zapravo mislim da sam si sama kriva jer bi meni bija gust uzet ga i nosat, a sad je i on shvatija da mu je lipo pa naravno da trazi. a ko mi je kriv.

no isto se zapitam jesam li dobro napravila i kako ce to utjecat na njega. uostalom i mali od prijateljice je voljeno dijete kojem se dogovara na zahtjev ali bez nosanja i sretno je i zadovoljno dijete, pa jeli to stvar djetetove osobnosti ili san ja negdi falila? bice da je osobnost...

Nera je emotivna osoba (ribica)
nosala sam je (sad rijetko), mazim je , spava sa nama ...
i boli me đon šta drugi misle

ono šta imam sa Nerom je 100% otvorena komunikacija
a to mi je važno

ma ni mene bas ne dira sta mi drugi govore, samo se mislim onako za sebe jel to bas jako dobro jos pogotovo kad mi uvale pricu "da nosanje toliko po rukama nije dobro za dijete!!!" a nitko mi ne zna rec zasto nije dobro? al mi isto ostave bubu pa sad ja pokusavam nac te lose strane (za dijete) nosanja, koje su?

i cvijeće bolje raste kad mu pjevaš i zalijevaš nježno ;)

Nera je zatvorena prema strancima, triba joj min 15 min da vidi jel joj osoba se čini ok
djeca koja nisu odgajana kao ona (više kod babe nego kod mame ..) su otvorenija, nemaju taj njeni oprez

društveno gledajući ta druga su kao prihvatlivija .. no ja više cijenim njen oprez, ja poznam te ljude, no jednog dana će se susresti s ljudima koje ne poznajem, i zato mi je drago što je nepovjerljiva, što procjenjuje


postoji nosanje iz potrebe, a postoji nosanje iz: mama meni se ne da hodati više
kad smo u gradu, i ako nailazimo na veću grupu ljudi, Nera traži da ju uzmem
ne traži iz dosade nego iz straha - previše ih je
kad neće hodati iz dosade (a znam da nije premorena igrom i sl) onda joj odvratim pažnju tipa: amo viditi tamo autić, goluba, macu... dok mogu

što je starija to me manje traži

još uvijek reagiramo na plač iste sekunde al on nikad ne plače bezveze, i jako rijetko plače..


velika je maza.....i sretna beba...a to mi je najbitnije..

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

i cvijeće bolje raste kad mu pjevaš i zalijevaš nježno ;)

---

ma ti si meni super! uvik imas nesto utjesno! :* ma ja stalno nalazim hrpu lipih stvari koje povezujem za nosenjem, zabac je pravi mali znatizeljko, motorika mu je ludilo, okrece se na sve strane, hvata rukicama sve zivo, puzi (ne znam kako bi to nazvala drugacije), stalno je u pokretu, "prica", smije se non stop i bas je jedno zivahno i znatizeljno dijete i ja 90% toga "napretka" pripisujem nosanju, cini mi se da ne bi toliko naucio da nije stalno uz mene jer mu ja stalno pricam dok je na meni, vidi puno toga sto ne bi moga dok lezi ili je u sobi, mislim da tako puuuuuuuuuuuuuuno uci i da od tog nosanja zapravo ima veliku korist... al se isto zapitam. no hvala ti :*

Citiraj:

---

zhabica prvotno napisa

ona ga po danu drzi u kreveticu, kolicima, legne ga u krevetic i on najcesce sam zaspe bez uspavljivanja, uglavnom rijetko joj je na rukama i ona je jako sretna zbog toga jer je ona slobodna, ima puno vremena, ne bole je ledja, a on stvarno miran.

---

:x

Citiraj:

---

zhabica prvotno napisa

(...)nego jednostavno nije trazio, i takav je valjda tip djeteta da je miran i zadovoljan kad lezi i igra se igrackama, sam, bez da ga se nosi.

---

:(

O važnosti ranih poticaja:

http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=156&Show=2548

Citiraj:

---

Ukoliko dijete raste u okolini u kojoj nema ljubavi, sigurnosti i roditeljske njege, u njegovom se mozgu obilje sinapsi neće očuvati već se 'osušiti', te će i njihov mozak biti znatno drukčiji od mozgova djece koja rastu u osjećajno bogatom ozračju. Doživljaji su poput hrane za mozak. Bogatstvo ljubavi i zdrave stimulacije omogućuju mozgu rast i uspješan razvoj, stoga poticajno ozračje pospješuje razvoj inteligencije i individualnih prednosti. Nasuprot tome, nestimulativno ozračje osiromašuje razvoj mozga. Nažalost, mozak velikog broja djece gladuje zbog manjka pažnje i odgovarajućih podražaja (doživljaja). Bez podražaja, bez korištenja, moždane stanice odumiru.
(...)
Odvajanje od roditelja je jedan od najvećih stresova u prvim godinama života jer izaziva osjećaj egzistencijalne ugroženosti, apsolutne bespomoćnosti i nezaštićenosti!
(...)
Novije epidemiološke studije su pokazale da stres u dojenačkoj dobi može pridonijeti nastanku različitih poremećaja: psihičkih – u rasponu od autizma pa do depresije, koronarne bolesti, nasilja u obitelji, alkoholizma i narkomanije. Izloženost stresu u najranijoj dobi višestruko povećava učestalost ovih bolesti!

---

Danas su, općenito, djeca naprednija nego nekad, jer ih se više ne povija čvrsto u jastuk, s ručicama unutra, do 3. mjeseca života...
Dr Jovančević, primjerice, savjetuje baby fitness, radi povezivanja s djetetom i poticanja djetetovog razvoja.

Tekstovi s portala:

Prednosti nošenja bebe
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=157&Show=655

Zašto nositi dijete?
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=157&Show=653

Vrlo zanimljiv tekst, život u plemenu u J. Americi:
Važnost "faze naručja"
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...2ID=&Show=2295

Sve uloženo u dijete stostruko se vraća. :heart:

ja s mamom non-stop se prepucavam oko vremena za spavanje
ona je uporna s tim da Nera mora leći u 21:00
nema objašnjenja zašto baš u 21:00

i onda joj je teta rekla da mora leći u tu uru jer djeca najviše rastu od 21:00-0:00

pa joj fino objasnim da će Nera narasti i ovako i onako ... i to dosta (ja 183cm, MM 196cm)

muke moje :lol:

Citiraj:

---

sanja74 prvotno napisa

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

:lol:
ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće :mrgreen:

---

jes!
idemo na drugo!

---

jel to važi i za posvojene obitelji? :trep-trep:

---

Da, da :D .

Citiraj:

---

dutka_lutka prvotno napisa

Sve uloženo u dijete stostruko se vraća. :heart:

---

dutkice bas si :heart: procitala sam ja sve te tekstove da se oboruzam protiv ne-nositi okoline, hvala sta si me podsjetila :* ali jos jednom napominjem da je i moja prijateljica topla i puna ljubavi za svoje dijete i da ga nosi kad zaplace ali on skoro nikad ne place.

prosli vikend smo bili kod prijatelja i od prijateljice svekrva mi lagano odrzi bukvicu, a sve u fino, kako smo mi mlade mame sve iste, naucimo dicu na ruke a onda kad nam dosadi onda ih damo didama i babama da nosaju jer je nama tesko :? ili jos gore kad moramo poc radit a dite naviklo na ruke pa ko ce to nosat stalno, nije to ni za dite dobro, ne razvija se kako triba! :x

i sad, znam ja zasto ona to govori, kakvi su joj motivi al mi nikako nije jasno zasto se spominje to (ne samo ona) da nije dobro za dite. vjerovatno je to jos jedan "nestalomimlijeka" mit. :/

pa vidiš da se baba boji da neće nju dopasti nosati dijete :lol:

ako tvoja prijateljica nosi bebu kad zaplače
onda je i ona nosi, kao i ti
samo njeno ne traži nosanje kao tvoje
drukčiji karakter
ima djece koja ne vole nunanje za uspavljivanje, koja odahnu kad ih se spusti u krevetič - kao : napokon sam na miru i idem spavati

100 ljudi - 100 ćudi

pa da, vjerovatno je to stvar karaktera djeteta.

ili sam ja razmazena mama koja nosa dite bezveze :lol: :lol: :lol:

:lol:

Mi smo bili u fazi da je E. htjela zaspati tako da je ja nosim, dok mi ona položi glavu na rame, i premeće svoju krpicu po prstima, a ja tiho nešto pričam. Te seanse su znale trajati od 2-3minute do 20-30 minuta. I već je bila dobrano otežala (to je bilo činimi se oko 2. godine). Neki su se grozili toga da se dijete "nauči" tako uspavljivati (satrat će mene :/ ), ali što je najvažnije, nekima je to bilo posve normalno. Mene je bilo malo strah, šta će biti kasnije ako se ovaj scenario uspavljivanja oduži, ali mi u opće nije dolazilo u pitanje da "krenem u odvikavanje". I trajalo je prekratko :roll: , a ne znam ni koliko je trajalo.

Iz vlastitog iskustva mogu reći da treba odgovoriti na svaki djetetov plač, odnosno na svaki njegov pokušaj komunikacije. Jedini trik u cijeloj priči je da se prepozna zašto dijete plače, i da se na odgovori na način najbolji za obitelj i za dijete.

Ako dijete cendra jer bi se baš igralo - a mama mora kuhati - treba mu odgovorit - pokazat razumijevanje, nasmijat ga, ali mu isto tako reći kako nije, i ne može biti apsolutni centar svijeta. Ponudiš mu alternativu, daš mu odgovor, objasniš mu situaciju - i radiš što treba, uz spremnost da mu se češće obratiš i tak.

ako se dijete dere od ljubomore dok razgovaram na telefon - isto reagiram, tako da mu kažem da je to neprihvatljivo ponašanje... potegnem i kaznu ak treba, ali prije svega sam skužila da treba djetetu dat jasne upute - što će točno činit u kojoj situaciji i na koji način.

Npr. ak u društvu želi nešto reć mami ili tati, ne smije se derat ko nesit vuk. Ne stisne moju ruku, diskretno, ja ću mu pogledom dat na znanje da sam to primijetila, i čim bude zgodno pozvat ću ga da mi kaže o čemu je riječ. to je, naravno, za starije dijete.

ako je žalosno, tješit, ak je gladno dat jest, ak se hoće igrat - igrat se kad se može, ali isto tako i uputit ga na samoga sebe - i na umijeće i znanje samosvladavanja koje će mu bit jedno od najvažnijih umijeća u životu.

Naravno, ne može se učit samosvladavanju na isti način šestomjesečno dijete i trogodišnjak, ali mislim da treba razlikovat što se zbiva u djetetovoj glavi i onda na to reagirat tak da odgajamo najbolje moguće ljude - kojima JA nije do neba, i koji će odrast uz sposobnost uvažavanja drugih.

Ja sam bila mama koja je skakala na sve - iz panike, i uvjerena da moje dijete ne smije bit uskraćeno ni za što - i zadnjih godinu dana to krpam - i mogu reć da ne vjerujem koliko sam bila blentava... al dobro, čovjek uči dok je živ.

Na svoje sam oči vidjela nježan odgoj, pun ljubavi, ali i discipline, gdje djeca cvjetaju u atmosferi jasnih granica, i zdrave svijesti o sebi kao samo jednom dijelu obitelji... čudo kako i beba to može skužit.

Citiraj:

---

zhabica prvotno napisa

...al mi nikako nije jasno zasto se spominje to (ne samo ona) da nije dobro za dite. :/

---

Ja sam i dalje uvjerena da je puno toga što bi roditeljima moglo oduzeti tako cijenjenu slobodu s vremenom dobilo naziv 'nije dobro za dijete' kako bi savijesti bile mirnije. Da postoji i jedan jasan argument zašto to nije dobro za dijete, sigurna sam da bi ga mi 'nosačice' do sada već stoput čule.

I ja isto mislim da postoje djeca koja toliko ne traže nosanje i koja i bez tolikog fizičkog kontakta mogu biti sretna, zadovoljna i lijepo se razvijati. Napominjem to jer vidim da se vrlo lako (vjerujem nenamjerno) roditelje koji svoju dijecu ne nosaju može svrstati u one koji djeci uskraćuju ljubav i izlažu ih stresu.

Bez obzira sto neki slazu tugaljive i bijesne smajlice na roditelje koji djecu ne nosaju 24/7, moj je bas bio takav. A mazen je i pazen. Ali on je oduvijek bio mirno dijete. Nosili bismo se, mazili, onda bih ga ostavila blizu sebe u nosiljku/na kauc/krevet i radila o svom poslu sto sam vec imala. S njim bih pricala, pjevala mu, dodavala igracke, dosla pa se mazila, pa opet nosila... Ali on jednostavno nije trazio konstatno nosenje. Da ga je trazio, vjerojatno bi ga i dobio. Ne vidim sto je tu njemu osiromasilo razvoj mozga. Eh, da, do prvih godinu dana super je spavao i nikad nije plakao duze od minut, osim kad je bio bolestan.

Citiraj:

---

Ms. Mar prvotno napisa

I ja isto mislim da postoje djeca koja toliko ne traže nosanje i koja i bez tolikog fizičkog kontakta mogu biti sretna, zadovoljna i lijepo se razvijati. Napominjem to jer vidim da se vrlo lako (vjerujem nenamjerno) roditelje koji svoju dijecu ne nosaju može svrstati u one koji djeci uskraćuju ljubav i izlažu ih stresu.

---

A da pročitaš koji od linkanih tekstova? :/ Osobno dosta vjerujem rezultatima znanstvenih istraživanja.

Citiraj:

---

Poticalo ih se da nose bebe tijekom dana, bez obzira u kojem se one stanju nalazile, odnosno ne samo kao odgovor na plakanje ili nemir. U kontrolnoj, tj. nenositeljskoj grupi, roditeljima nisu dane nikakve upute o nošenju. Nakon 6 tjedana, rezultati su bili sljedeći: bebe koje su dodatno nošene, plakale su i bile uznemirene za 43 % manje nego bebe iz nenositeljske grupe.
(...) U tim kulturama, uobičajeno je da su bebe na rukama, a spušta ih se samo kada idu na spavanje – pored majke. Kad se roditelj mora pobrinuti za svoje vlastite potrebe, beba je u rukama neke druge odrasle osobe.
(...)
Nošene bebe više uče. (...)Istraživači izvještavaju kako nošene bebe pokazuju povećanu vidnu i slušnu budnost. Oblik ponašanja tihe budnosti također daje roditeljima bolju mogućnost interakcije sa svojom bebom. Uočite kako majka i beba namjeste lica da bi postigli vizualno optimalnu interakcijsku ravninu. Ljudsko lice je, osobito u ovom položaju, jak stimulator za međusobno povezivanje. U položaju klokana, beba ima pogled na okolinu u krugu od 180 stupnjeva i u mogućnosti je imati pregled nad svojim svijetom. Ona uči birati, izabirući pritom ono što želi gledati, a isključujući ono što ne želi. Ova mogućnost biranja potiče učenje. Nošena beba puno nauči u rukama zaposlenog njegovatelja.

---

Citiraj:

---

Švedica prvotno napisa

evo, osobno mislim da je sasvim okej određeni dio dana koliko got nam to neodgodive obaveze dozvoljavaju, potpuno se posvetiti dijetetu, nositi, igrati, maziti sve što dijete traži i voli...ali jesti se mora, i neke stvari po kući se napraviti moraju

---

Moja sestra je kupila mei-tai, i preporodila se! Ona lijepo sve radi, a beba guguče :mrgreen: . Često joj i zaspi, od bliskog dodira, topline i njihanja nosiljke pri hodu. Slično čitam i na podforumu o nošenju djece, marama i to, cure prezadovoljne.

Citiraj:

---

Švedica prvotno napisa

e sad, kako prepoznati da se radi o hiru, u kojoj dobi dijete spoznaje da može isprobavati granice i manipulirati plačem, kad treba počet odgajati, reći NE i bit dosljedan?

---

Po meni poslije godine dana. Kod svoje malene (17 mjeseci) već vidim nešto od toga. Želi nešto s police, tobože tužno plače. To nije potreba, nego želja. E, npr. toplomjer ne može. Ja se počnem smijati, smije se i ona. Ponekad sklonim predmet izvan vidokruga i plač prestane. Ovo ne pali ako je u pitanju stvarna potreba.

Vidjet ćeš i sama. U svakom slučaju, dok ne prohodaju, a još čak ni ne pužu, upućeni su na nošenje - ili gledanje u strop. Mi smo cijeli njihov svijet. S vremenom sve manje traže na ruke, kad propužu, a pogotovo kad prohodaju. Tad već sami istražuju.

:*

Stvarno ne mogu razumijeti da griješimo ako ne nosamo dijete koje to ne traži. :/
OK, znanstvena istraživanja. Nisam baš neki pobornik jer mislim da se ljudi, dakle i djeca ne mogu baš svi potrpati u statistiku i mislim da se svakom djetetu treba pristupiti individualno i prema instinktu, a ne prema znanstvenim istraživanjima.
Moja je valjda skinula sve rekorde u plakanju. Istina, nikad nije plakala sama. Nosali smo, pjevali.... Ali na početku sam se i ja držala te teorije da ju dok plače ne puštam samu. Onda smo imali drame (čitaj vrištanje) oko uspavljivanja. Sve verzije nosanja, tresuckanja, pjevanja, draganja smo isprobali i bili već na rubu očaja. I na kraju nam se upalila lampica da dijete možda hoće svoj mir. Od tada ona spava u svom krevetiću. Kad vidim da joj se spava stavim ju u krevetić. Prije bih ležala s njom dok ne zaspi (i trebalo joj je minimalno pola sata). Sad ju polegnem, poljubim, izađem iz sobe i ona spava za 5 min.
Meni je to istraživanje sasvim dovoljno i jedino relevantno.
To spavanje je samo primjer kako su djeca različita i kako jedno pravilo ne vrijedi za sve.

ja isto mislim da se djeca razlikuju po potrebi tj. kontakta, kao sto dajem zapravo da se i majke po pitanju istog razlikuju.
ne treba forsirati nosenje ako je ono neugodno bebi ili mami. treba zadovoljavati potrebu djeteta, cinjenica je da u zap. svijetu je nosenje oznaceno kao nesto no-no...a paralelna je cinjenica da vecina beba ga nuzno treba.

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

cinjenica je da u zap. svijetu je nosenje oznaceno kao nesto no-no...a paralelna je cinjenica da vecina beba ga nuzno treba.

---

Ovo je takva istina.


Nisam sve postove detaljno iscitala, pa se ispricavam ak ponavljam receno.

Netko je spomenuo, sto nakon godinu dana i zasto bas godinu dana?

Djeca do godinu dana nisu u stanju izrazavati svoje zelje. Oni izrazavaju svoje potrebe - glad, zedj, potrebu za druzenjem, za ljubavi,potrebu za spavanjem.. itd, itd.

Nakon godine dana dijete spoznaje zelju. Pocinje kuziti da i ono samo moze nesto pozeljeti. E, tada na snagu stupa roditeljski slalom izmedju zelja i potreba :mrgreen: Zelje ne trebaju biti sve ispunjene a potrebe trebaju. Roditelj tada treba skuziti koja se potreba skriva iza te izrecene zelje, te ispuniti potrebu - ne zelju. Nije to nimalo lako :smajli brise znoj sa cela:

A razmazenost i zasto dolazi do nje - roditelj ispunjava sve djetetove zelje umjesto svih djetetovih potreba :)

Mi smo Doru uspavljivali noseći je u rukama i pjevanjem i ne smatram to nimalo lošim. Barem je svaki puta utonula u san sigurna, u našem naručju. Jedan dan jednostavno nije htjela da ju nosim, htjela je da ju stavim dolje i od tog dana uspavljujemo se na krevetu.
Mi još uvijek nosimo našu curku kad ona to želi. Npr. u šetnji nekad zahtjeva da ju više nosimo... jest da mi j već teška, ali to je moje dijete koje se želi maziti, koje želi moj dodir i zašto to ne bi omogućila svopjoj ljubavi?
Ne smatram da će zato biti razmažena. Razmaženost proizlazi iz drugih stvari. Npr. dopustite djetetu da nema obute papuče, danas, pa sutra... i sad je po njegovom ako želi ima ih ako ne hoda boso. Ili ako želite da vas sluša i npr. pojede obrok vi ćete mu uključiti crtić, ili dati čokoladu...Dijete treba naučiti zašto se neke stvari ne smiju - treba ih uporno argumentirati i dijete će najprirodnije to i prihvatiti.
...

Citiraj:

---

dutka_lutka prvotno napisa

A da pročitaš koji od linkanih tekstova? :/

---

[/quote]
Ne znam iz kojeg dijela mog posta si zaključila da nisam čitala linkane tekstove. Jesam, čitala sam ih i nigdje nisam rekla da mislim drugačije. Samo sam rekla da isto tako vjerujem da postoje djeca kojoj nije potreno toliko fizičkog kontakta i nosanja. Beba bez fizičkog kontakta ne bi bila izložena stresu, nego bi umrla. Ali jednom manjem broju djece ga ne treba u tolikoj mjeri. Ako je dijete sretno i zadovoljno, teško mi je vjerovati da se radi o nedostatku roditeljske ljubavi. Naravno, to nije isto kao i dijete koje je mirno, ne buni se i ne traži da ga se nosi jer niti ne zna što je to. To je prežalosno.
Ja moram bit iskrena i reći da kad bi moj Bartol htio odspavati tako da leži u krevetu, ja ga ne bih digla, stavila u sling i išla plesati s njim (što inače moram ako hoću da čovjek odspava bar 20 minuta preko dana). Niti bih ga, kada bi se on češće htio igrati sam tih 5 minuta kad baš moram na WC, držala na ramenu misleći si 'sva sreća da se ti ovog nećeš jednog dana sjećati'. Hoću reći, sve je ok, ako roditelj odgovara na djetetove potrebe, a one nisu kod sve djece iste. I negdje sam već rekla, kad sva istraživanja, svi znastvenici i doktori razni i ne bi govorili u korist nošenju, ja bih Bartola opet nosala jer je on dijete koje to traži i to je jedino čemu apsolutno vjerujem.
A lijepo je to što dr. Jovančević piše, ali jeste li primjetile da isti taj dr. Jovančević roditelje uči da 'svako dijete može naučiti spavati'. Mislim da svi znamo kako. Baš me zanima kako mu se to uklapa u priču o stresu.
Isprika što sam otišla malo OT. Kao vrtim se stalno oko teme...

i mene je taj Jovancevicev dio o ucenju spavanja i vrlo pro cijepljenju strecnuo :(
no to je fakat off t.
idemo na temu...

mislim da je i u ovoj temi, kao i mnogim roditeljskim, kljuc u prepoznavanju dijetetovih potreba - razmazenost je kad mu niasu zadovoljene njegove potrebe vec dijete dobiva previse necveg sto mu ne treba - da li je to i nosenje, mozda u nekim slucajevima i je.

Podižem, i vraćam se malo bliže naslovu.

Vilenjak nikad nije previše tražio nošenje, iako nam i dan danas ponekad zatreba sling, ali je gotovo oduvijek tražio da bude sa mnom. Prošla mu je i godina dana, a on i dalje urla čim se udaljim dva koraka. Ako sam u neposrednoj blizini, može se i po pola sata igrati sam ili sa sekom, ali druge ljude jedva podnosi. Moram se polako početi baviti i drugim stvarima, a on se nikome ne da u ruke. Vrišti, plače, baca se, ma katastrofa -- a čim se pojavim, mir.

E, sad, mene zanima kako znati je li to njegova potreba ili se samo navikao, jer sam iz nužnosti praktički od početka bila s njim 24/7? I kako s tim prestati? Užasno mi treba vremena, koliko osobnoga, toliko i za stariju curu koja me nije imala za sebe već godinu dana i bojim se da nam odnos pati :(

gita je prošla 2 godine i stvarno se lijepo zaigra s djecom ili sama. Ali veći dio šetnje želi da ju nosim. Stvarno mi je već teška, ali sad smo nabavile mei tai i nosimo se puno lakše nego na rukama. Ne želim slušati savjete da je tjeram da hoda. Želi biti blizu mene i ja joj to želim omogućiti.
I tako se mi nosamo i mazimo i pričamo, uživamo.
Isto mi je kao i sa co-sleepingom. Spava sama ako želi, ako ne spava samnom. Dok god joj je potrebna sigurnost ili utjeha ili samo blizina, ja ću joj to omogućiti.

Ma meni je sve to super, ali jedno je kad imaš jedno dijete pa mu se možeš posvetiti, a drugo je kad još jedno traži isto toliko pažnje. To mene najviše muči, što zbog zahtjevnoga dječaka često ne mogu dati curi onoliko brige koliko joj treba... a osobito ne koliko želi... :( A da i ne govorim koliko vremena uskraćujem samoj sebi.