Lavko najbolje bi bilo za psibu da se i fizicki pokrenes. Jel ima sanse da od onis 2-3 puta tjedno vrijeme za sebe?
Dodji malo na nas topi vjezbacica pa cemo ti dati ideje.
sretno i drz se!
Printable View
Lavko najbolje bi bilo za psibu da se i fizicki pokrenes. Jel ima sanse da od onis 2-3 puta tjedno vrijeme za sebe?
Dodji malo na nas topi vjezbacica pa cemo ti dati ideje.
sretno i drz se!
Odvojis
...
Mogu cak i odvojiti vrijeme za vjezbanje, muz je predlozio i to mi je sad iduci korak. Ovakva sam si nepodnosljiva, ono nemam se volje srediti, nasminkati, zrihtati, sve si mislim to cu kad smrsavim jer ovakva s viskom kila ne zasluzujem biti sredjena. Samopouzdanje nula.
Onda super. Osjecat ces se sigurno puno bolje kad pocnes vjezbat zbog lucenja endorfina a s vremenom ce doci i bolja forma.
ne znam kakav si tip za vjezbanje aerobike, plivanje, trcanje, vjezbe doma...imamo ti mi 100 ideja samo nam se javi na temu.
ja sam recimo postala strastvena trkacica tamo negdje u svibnju i trcim min.3x tjedno mjesecno ispadne i po 90km.
da mi je to netko rekao pocetkom godine rwkla bih mu ma daj oladi bema sanse..a polako se razvila ljubav i ovisnost.:heart:
Evo prijavila se na temu...kako ono ide ona kineska..i najdullji put pocinje prvim korakom.
Svaki dan u medijima bilo internet, radio, tv, pronađem nešto što me ukomira za taj dan. Strašno. Što da radim?
Nemoj čitati novine, prati smao stavri koje te zanimaju i nađi neke druge koje će te s vremenom ispunjavati. I mene komira aposlutno sve što čitam, ma komira sve jer je ovaj svijet otišo u klinac.
Ja sam počela istraživati pozitivne teme koje me ispunjuju i iz kojih mogu naučiti nešto.
Slučajno mi oko pobjegne dok sam u trgovini, pred kioskom, a ono najgore često stave baš na naslovnicu.
Ili slušam recimo radio da se ispunim pozitivom, napunim baterije, kad ono spiker pročita vijest i sledi mi se krv u žilama.
Čekaj da prođe, a kad te tako uhvati muka, na brzinu se prisjeti tri (ili pet ili deset) stvari u svom životu na kojima trebaš biti zahvalna.Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
ako te tješi nisi jedina, mene koja sam fakat uvijek s pink naočalama u tom razdoblju nakon poroda isto baš nisma voljela te bombastične naslove koji vrište s naslovnicai mogla me rastužit nečiaj sudbina baš tako jako da mi se taj dan stalno vrti po glavi, al prošlo je...kad su se sredili hormoni.Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
drž se :ghug:
Nikad nisam imala takav pogled na svijet, oduvijek sam weltšmercirala kao prava romatičarka :)
Ali,nakon poroda mi se to pojačalo do te mjere da je postalo skoro pa neizdrživo. To vjerojatno ima i veze što od 13te godine imam "dijagnozu" HSPovke :D ( High sensitive peson), pa sve doživljavam i proživaljavam puno dublje i intenzivnije.
Ali, ja sam to odlučila prihvatiti kao dar :)
Same here :heart:Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Mene je poslije poroda napala mračna, plačljiva i nesretna osoba, to nisam jednostavno bila ja. Ono što mi je pomoglo je plan da svaki dan prošetam s djetetom, nevažno kakvo je vrijeme bilo. U početku sam se dosta prisiljavala, kasnije mi je godilo. I treninzi. Išla sam i po najgorem pljusku, zimi, baš sam se tjerala - što na organizirane treninge, samostalno trčanje vani. Pazila sam na prehranu, jela stvari koje me podižu, puno voća i povrća. Motiv mi je bilo dijete.
Doduše, ja sada pušem i na hladno i mislim kako žene treba osvijestiti i o problemu sa štitnjačom nakon poroda. Mene je napala autoimuna, hipo - od fizički traumatičnog poroda i to u trenutku kada se tijelo napokon počelo opuštati i oporavilo - tada se desio raspad sistema, nisam mogla stajati na nogama i govoriti. Sada se to reguliralo i sve je ok, zdrava sam, no osoba iz moje obitelji si je oduzela život godinu dana nakon poroda - otkazala joj je štitnjača, hormoni podivljali, odjednom je postala neka druga osoba, sebi i drugima neprepoznatljiva. Liječnik mi je rekao kako nismo ni svjesni koliko žena nakon poroda oboli. Da se mene pita o štitnjači bi postojali plakati po rodilištima, pedijatrijskim ambulantama. Hormoni čine čuda, na žalost i ružne stvari.
Provjeriti štitnjaču, hormone. Ako je to u redu, proći će, doći će sve na svoje. :)
Imam i ja hipo :)
bravo nanimira!!Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Uf, da...ali to je proces, to je učenje, to je TEŠKO. :)
Naravno da je dugotrajan proces i teško, tim više :naklon:Citiraj:
nanimira prvotno napisa
Baš volim vidjet kad netko napreduje u tom nekom "mentalnom" svijetu.
Da i tu podignem temu malo, mada sam o tome vec pisala na drugom topicu. Rodila sam prije 9 mj , bilo je sve ok do prije 2-3 mj kad su mi pocele vrtoglavice , pritisak u glavi i vratu i svakodnevne glavobolje, znaci ne prodje ni jedan dan da mene ne boli glava. Zeljezo mi je prije par mj bilo 5 , popravila ga na 18 sa heferolom i usput vadila kks sve je bilo ok osim malo povisenog rdw. E sad, stitnjacu nisam provjeravala , da li bi mogle te tegobe biti od toga mozda ? Moja doktorica mi nista ne zna reci , kaze mi da sam pod stresom i da pijem vitamine. A ja bas i ne vjerujem da mi svakodnevne glavobolje mogu biti od stresa.
glavobolje mogu biti od ociju
jesi li kontrolirala vid? ako nosis naocale (ili lece), kad si zadnji puta provjeravala dioptriju?
Nisam kontrolirala vid, uvijek mi je bio super, nikad nisam imala problema s tim. Ali nikad se ne zna, tako da cu i to pregledati.
Zaključila sam da depresiju moram prihvatiti kao normalnu reakciju na vijesti s kojima se susrećem. Pogled ne mogu odvratiti u stranu, a racionalizirati ne mogu dovoljno dobro da me ne splete na emotivnom nivou. Tako da. Nosit ću se s depresijom tako da je objeručke prihvatim kao dio sebe.
Ma zuta, to nam je sve od stresa. Evo npr ja sam prije poroda bila hiperaktivna, bilo me svugdje, u kuci nisam mogla 10 min biti. Nakon prvog poroda nije se puno toga promijenilo, i dalje sam imala svoje slobodno vrijeme, isla na kave, u shopping itd.... E ali nakon drugog se sve promijenilo. Mala je uzasno zahtjevna, vezana uz mene kao pupcanom vrpcom, jos je tu i starija kojoj treba moja paznja i tako sam se ja prakticki zatvorila u kucu. Od 0-24 sa djecom nije ni cudo kaj sam dobila napade panike na mjestima s puno ljudi. I od tog svog stresa i obaveza uhvatila me neka tjeskoba na koju su se nadovezali i tjelesni simptomi-glavobolje, lupanje srca, ma razni cudni bolovi. Nisam nikad mogla misliti da bi mene tak nesto moglo zadesiti, uvijek sam se smatrala jakom osobom koja sve moze i stize. Ali eto-psiha je cudna biljka.
Poslano sa mog SM-G355HN koristeći Tapatalk
barca, sad ću ja ko jelena, odmah u glavu s pitanjem: a jel jedeš? Kakvi su ti obroci? Jako si smršavila po onim mjerama kaj sam pročitala. Iscrpljeno tijelo se sa svim nosi teže. Treba ti energije i to dosta. To nek ti bu prvo od čeg ćeš krenut.
Ja sam ti oduvijek bila mrsavica na svoju visinu, u trudnocama sam dobila po 7-8 kg koje bi se automatski skinule odmah nakon poroda, ali sad sam definitivno premrsava! Pokusavam dosta jesti, ne preskakati obroke ali cesto mi se to desi jer uz tempo koji imam ponekad i zaboravim da moram jesti. I to definitivno moram promijeniti.
Poslano sa mog SM-G355HN koristeći Tapatalk
Mene je nakon poroda kako uhvatilo, tako i pustilo, bez da sam ja nešt osobito svjesno radila po tom pitanju. Srećom nije trajalo dugo (možda dva tjedna).
Sad, s iskustvom perioda depresije/anksioznosti vezanih uz neke druge stvari, prvo bih iskontrolirala cijelu krvnu sliku, pogotovo željezo i štitnjaču, a onda bih pazila da jedem i spavam redovno koliko god je to uopće moguće uz brigu o novorođenčetu. Ako to ne pomogne, k psihologu.
Uskoro se nadam upoznavanju s novom bebicom, i nadam se da ću ovaj put biti svjesnija svega toga pa da me neće toliko uhvatiti nespremnu kao zadnji put, odnosno, da ću se znati bolje nositi s time. Iako nije dugo trajalo, nije mi baš bilo super :/
Borila se prvih 6-7 mjeseci djetetovog života....bilo je strašno, grižnja savjesti...nesanice..anksioznost..'nostalgija' za starim bezbrižnim životom..pitanje 'šta je meni ovo trebalo'...
A trebalo je, sve je došlo na svoje, sada ga volim više od ičega na svijetu kao i svaka majka. Mislim da se premalo o tome priča, svi prikazuju samo ružičastu stranu majčinstva, zato svakoj budućoj mami naglasim da nije sramotno priznati da se ne osjeća onako kako piše u knjigama i da će prije ili kasnije sve doći na svoje.
I ja sam se borila prvih 8 mjeseci sa postporođajnom depresijom. Zapravo, ona je tek nastupila kad je beba bila stara 3 mjeseca. Prva 3 mjeseca sam bila previše isrcpljena i umorna da bi uopće o ičem razmišljala, a kad je imao 3 mjeseca napao me neki bijes, nemir, i ja sam se svaki dan pitala što je to meni trebalo, pa sam imala veliku grižnju savjesti. Na kraju sam potražila stručnu pomoć gdje su mi rekli da će to sve proći. Kao što su me i bližnji (muž i mama) tješili da će to proći, a kad god bi mi to rekli ja bi već luda bila, jer bi se pitala kad će više proći. I zaista je, prošlo je. Nakon nekog vremena, počela sam lagano prihvaćati sebe novu, svoj novi život, obaveze oko djeteta, počela sam zaboravljati svoj "stari" život, izlaske itd. i uživam sada opušteno i potpuno u svakom danu. Baš nam je lijepo kad se igramo, smijemo se i skroz uživamo. Jedino me sad počelo mučiti to kako ću se morat uskoro vratiti na posao i bojim se kako ću to uskladiti sve, jer mi je ovako odlično kad sam doma sa svojim mališanom, stignem sve napraviti, a bojim se kad se vratim na posao da neću imati vremena za ništa. :( ali o tome ćemo razmišljati kad dođe vrijeme za to, za sada želim samo uživat!! :)
Citiraj:
bubuki2016 prvotno napisa
Potpisujem sve...najgore mi je bilo prvih 3-4 mjeseca...sad bebinjos ima 5 mjeseci, a ja se laaaagano oporavljam.
budeš sve stigla, ne brini, na početku će biti panika (kako će bez mene cijeli dan), no s vremenom ćeš početi uviđati prednosti posla (druženje s ljudima, ispijanje kave u miru i sl. :), a znaš da te čeka malo veselja kada dođeš doma..:heart:Citiraj:
Kitap prvotno napisa
Imam bebca starog 5 tjedana i uhvatila me postporođajna depresija. Prva 3 tjedna bilo je sve ok (bar sam tako mislila), i onda je iz dana u dan postajalo sve gore. Imam dojam da nista dobro ne radim u vezi njega (zahvaljujuci i mojoj mami koja je na svaki moj potez imala primjedbu). Onda njegovo bljucganje me dovodi do ludila, jer ne znam sto vise napraviti da se to smanji / zaustavi. Cak sam prije dva dana isla s njim na prijatruju u bolnicu, jer je poceo nakon svakog hranjenja (hranim ga na bocu, ja nemam mlijeka) ili pijenja plakati kao da ga nesto boli. Hvala Bogu sve je ok. Ali ja se nikako ne mogu opustiti. Mama mi od pocetka pomaze oko njega (zivim kod mojih, jer sam samohrana majka), uzme ga ujutro kad se probudi da ja mogu odspavati, stvarno mi pomaze, ali... uzasno mi ga je gledati kad ga nesto muci i kad place. Nekad razmisljam da bi volila zaspati i prespavati ovo razdoblje, probuditi se onda kada on bude veci, kada ne bude bljucgao i kada bude znao pokazati / reci sto mu je.
Mama mi govori da bi mozda trebala potraziti strucnu pomoc. Jeli tko od vas trazio?
Kako ste se vi izvukli iz ovog?
Nisam trazila strucnu pomoc, prosao me ovaj osjecaj kad je bio star 3 mjeseca.
Isto sam rodila u zimskom razdoblju, a uz manjak sunca i manjak izlazaka iz kuce, depresija je vjerojatno bila jaca nego sto bi bila da sam ga mogla uzeti i prosetat po suncu dok on spava a ja imam vrijeme za sebe...
Bilo mi je stvarno tesko, ali proso je bez strucne pomoci.
Kad bi sad rodila, kad se sjetim ta prva tri mjeseca, najradije bi ih opet prespavala samo da me ne uhvati takva nemoc i strah i depresija.
Proci ce, stvarno.
Vjerujem da ce proci, ali kad citam da nekom traje do npr 8. mj., panika me hvata.
Jucer otisla do ducana na 10 min., imala sam dojam kao da sam s marsa pala, neobicno mi bilo biti van kuce i medju ljudima, a super mi je doslo, bolje sam se osjecala, kao da sam napokon progledala. I onda njega sinoc uhvatila nervoza, pa izgleda poceli grcici i sve mi se opet vratilo. Umorna sam od svega, izgledam kao zombi, sve me boli... jedva cekam dan kad cu osjetiti da mi je bolje.
Nemoj bit prestroga prema sebi! Mali ti lijepo napreduje. I bas je presladak :) a sta bljucka - proc ce. Jednom sam procitala da su neka djeca pravi bljuckavci. I stvarno, znam za bebe koje su stalno bljuckale. A grcice ima gomila beba. Proc ce i to! Ni jedno ni drugo nije do tebe!
Ja bi probala svaki dan tako malo prosetat, 15-ak minuta ili pola sata :) nekad kad je bebac miran.
S prvim malim, ne znam jesam bas bila depresivna, al nisam se najbolje osjecala ;) Isto su mi pomagale setnje i razgovori s prijateljicama, najcesce telefonski doduse.
Al bas mi je bio sok, taj novi odjednom sasvim drugaciji zivot koji nije imao veze s mojim dotadasnjim zivotom. Trebalo mi je dosta vremena da se prilagodim.
Drz se i puse malisu!
Da, znam da je kod mene puno u glavi bilo problema oko tog novog zivota, drukcijeg od svega sto sam do tad radila.
Odjednom sam postala zatvorenik (barem mi se tako cinilo), a po prirodi stalno volim lunjati negdje.
S druge strane, koliko su mi ta 3 mjeseca bila teska i sporo prolazila (svaku noc sam isla spavati sa misli kako ne znam kako cu izdrzat sutrasnji dan i kako uopce ne zelim novi dan i sve ispocetka), tako mi je sve nakon toga proslo predivno i brzo, prebrzo..
Joj bmaric,nije ti lako.
Nemam iskustva s depresijom.
Samo ti zelim pruziti podrsku!
Nije ti lako...prva beba,samohrano roditeljstvo,problemi s dojenjem i spavanjem i mama koja ti sigurno zeli pomoci ali se ti u svemu tome ne osjecas dobro.
Treba ti malo vremena da se snađes u novoj situaciji. Sve ce sjesti na svoje mjesto. Daj si malo vremena.
Znam da je sve prolazno, a i on super napreduje (u tjedan dana dobio skoro 300 gr), ali si ne mogu pomoci. Danas mi je, bar za sada, ok, on je dobar, ne place puno, spava dobro, ne bljucka puno, a ja razmisljam sto ce biti za 5, 10 min, sat vremena. A cekanje noci su mi postale nocna mora. Do sada su noci super prolazile, ali mene strah da se to ne promjeni.
A to da mi se zivot u potpunosti promjenio, to je definitivno. Bas jucer kad sam se vracala iz ducana, sjedim u autu i razmisljam kako mi fali taj moj dio zivota kad nisam bila vezana ni ta sto. Bas to sto ti Apsu kazes, sad se osjecam kao zatvorenik. Bilo mi je ok dok je vrijeme bilo dobro pa sam s njim isla malo u setnju, ali sada od kad je vrijeme nikakvo jedini dodir s vanjskim svijetom mi je pogled s prozora i eventualno izaci na terasu.
Da sr razumijemo, on je meni sve na svijetu i ne bi ga mijenjala ni za sto. Vjerojatno je ovo samo sok za psihu i kad se moja psiha pomiri s novim stanjem i to u potpunosti prihvati, bit ce sve super.
Hvala ti na podrsci! Sve se sjesti na svoje mjesto, samo moram izdrzati ovo razdoblje.Citiraj:
Mia_Lena prvotno napisa
Dobro je sto sam primjetila i prihvatila da imam postp. dep.
Ja bi ujutro oko 10 pocela gledat na sat i brojala koliko jos sati do 8 navecer kad bi on zaspao. Trebalo mi je dosta vremena da se opustim i pocnem bas uzivat u njemu.
I ja sam znala nakon svakog budenja brojati koliko ce biti budan do iduceg spavanja.
Mislim da nas odjednom sve sustigne, hormoni, psihicke i fizickr promjene, drugaciji zivot,sve odjednom, i cesto bude previse...
Drzi se...
Bmaric,evo i mene da ti dam podrsku,vecini nam je bilo tako ja bi plakala zasto me sve nervira a bio je toliko zeljena beba a onda bi plakala zasto sam tako grozna a volim ga najvise....sve je to normalno treba snage i proci ce.Puno smo pisale na temi strana roditeljstva o kojoj se ne prica pa kad uhvatis vremena malo procitaj.I da spas za nervoze i grceve NAPA, moj bi i spavao u kolicima ispod nape.veliki poljubac saljem!