Printable View
Na dan kad sam dobila negativnu betu, frendica je objavila da je trudna.
Termin?U isto vrijeme.
Grozno ljubomorna, trebalo mi je mjesec dana da se ohladim i da joj čestitam.
Ne diraju me više trbusi, iako mi je jako lijepo vidjeti trudnicu, već ljudi koji imaju djecu, a ne zaslužuju ih.
Djeca koja često znaju zaraditi pljusku usred tc, ako se usuđuju usred gomile, strah me pomisliti što se događa u 4 zida.
Ili kad slušaš odgojne metode.
Ja imam jedan sličan problem. Ja ne znam kako ću ljudima reći za svoju trudnoću. Prije sam tako normalno o tome pričala, bez problema, i koji problem imamo i kako smo ga rješavali, i kako je izgledao taj postupak... Od nedavno mi se to sve zgadilo, ne znam zašto :? uopće ne mogu o tome razgovarati, i kad se sad sjetim da trebam reći da sam trudna, muka mi. Jer znam da će usljediti pitanja: pa kao si ostala trudna, prirodno ili si išla negdje, jeste li nešto radili ili... kao da mi se dogodilo nešto što mi ne zaslužujemo ili ono kao e neka si i ti trudna, ili ja to malo fantaziram i trebala bi se opustiti i jedino misliti na to kako sam trudna i uživati :? :saint:
Odlična tema :) Moje tri dobre prijateljice imaju po troje djece (i nekoliko usputnih namjernih pobačaja) i teško je vjerovati da od nas četiri baš ja koja sam najzdravije živjela (sport, voće, povrće, nepušenje...) imam problema i sa začećem i s iznošenjem trudnoće, dok su one rađale, hvala bogu, zdravu djecu uz kafenisanje, cigarete i sve druge kakti loše navike.
Diskutiramo mi o tome godinama, pravila očito nema.
I da, zadnja trudnoća bila je u vrijeme kad je i kolegica u uredu ostala trudna i presretna sam što sam promijenila posao nakon kiretaže i ne moram gledati kako njezin trbuh raste - nije riječ o zavisti, draga mi je cura, jednostavno je teško.
:love:
Kod mene je ovakva situacija sve moje frendice iz društva imaju djecu neke već i po dvoje, i sve one (osim jedne) su ostale trudne da to nisu ni planirale (nisu bile udane, kratko u vezi sa sadašnjim muževima…) i to je na neki način bio i razlog njihovih brakova. Kad smo saznali da je spermiogram MM loš i kad je doktor rekao da nema šanse da ćemo prirodnim putem začet bebu osjećala sam ni sama ne znam što, u isto vrijeme ljuta, ljubomorna na njih, a opet sretna radi njih što ne moraju prolaziti sve to što MM i ja prolazimo. Sada kad vidim trudnice sretna sam radi njih (neću lagat, osjetima ja i tugu jer odmah pomislim joj kad ću ja tako trbuh gladiti i šetkati se po gradu da svi vide da sam i ja konačno trudna) ali ne osjećam više nikakvu ljubomoru, niti ljutnju nego samo sreću da ima parova koji ne moraju prolaziti MPO. Prije se i meni srce paralo i živcirali su me ljudi koji su me svako malo ispitivali da zašto još nemamo dijete, kad ćete, što čekate, ali sada se jednostavno na takva pitanja oglušim kažem: imat ćemo i prebacim temu, rekla sam sama sebi da si neću dopustiti da me to izbaci iz takta jer ni ti svi ljudi nemaju pojma zašto mi još nemamo djece. Ljute me i oni roditelji koji imaju djecu i to ne znaju cijeniti (nemaju vremena za njih, ne brinu se za njih… a takvih ima dosta). Dok naša sreća ne zakuca na vrata MM i ja uživamo u vremenu provedenom sa naše dvije najbolje nećakinje i naša 4 kumića. Svima nama želim da nam što prije sreća zakuca na vrata :love: :heart:
rebeca ja mislim da bi se trebala opustiti i uživati u trudnoći i svima ponosno pokazat i reći da si trudna, a onima koji te pitaju kako si ostala trudna odgovoriti: pa dal je to bitno, trudna sam i postat ću mama jedne predivne bebice :love:
:cry: :* :love:Citiraj:
rebeca ja mislim da bi se trebala opustiti i uživati u trudnoći i svima ponosno pokazat i reći da si trudna, a onima koji te pitaju kako si ostala trudna odgovoriti: pa dal je to bitno, trudna sam i postat ću mama jedne predivne bebice
danas sam vidjela poznanicu koja se nedavno porodila, vozala je bebu u kolicima, a mene PMS puca pravo i ja sam pobjegla da me ne vidi, jer psihički nisam bila spremna da gledam bebicu, jer bih se rasplakala
što je najgore to mi se već drugi put dešava
poslje sam se pitala jesam li normalna, reagovala sam ko malo dijete, umjesto ko odrasla, zrela žena :no:
jedino se vadim na privremenu neuračunljivost zbog PMS-a :mrgreen:
Ajde hvala bogu, nisam jedina. Već sam se par puta ulovila kako bježim po gradu. Da čovjek ne povjeruje. Svašta ću još od sebe same doživjet.Citiraj:
vjestica prvotno napisa
Inače, najgora mi je ona prva informacija o nečijoj trudnoći, to me fakat zaboli. MM malo istrpi histerične ispade i plač, ja se priviknem na vijest i poslije bude ok. :oops:
Ja na neki način radim sa trudnicama pa možete zamisliti kako mi bude.I još za ne virovati sve moje prijateljice u ovih godinu dana su ili rodile ili su trudne.Dođe mi da vrištim stalno slušam o bebama itd.......Ne mogu više ni popiti kavu s nekim a da mi ne priča o trudnoči ili o bebama, a ja samo sjedim i u sebi :cry: :cry:Citiraj:
Vali prvotno napisa
danas sam saznala na putu na posao da mi je prijateljica iz djetinstva trudna, zafrljilo me u trbuhu, kroz glavu mi prolšlo jel može još netko ostati trudan ovaj mjesec, pa svi su trudni :x
malo mi je falilo da nazovem MM i imam napad histerije, do posla sam se već skulirala i sada sam ok.
Sjecam se dana kad sam se skrivala, sjecam se dana kad sam plakala jer su neke poznanice ostajale trudne doslovno na zadnjem sjedistu automobila, sjecam se prepucavanja nasih prijatelja o tome kako ce ona poceti piti pilule jer jos ne zeli djecu i mjesec dana nakon toga objaviti da je trudna, mislila sam da ce me to slomiti ako nista drugo.
Bilo je uspona i padova, suza i iskrenog radovanja, posebno curama s foruma, one su bile u istim problemima i davale su mi nadu.
Sjecam se da sam to ljeto pripremajuci se za IVF citala klarinu pricu i plakala, plakala od srece, govorila mm da cemo i mi tako. Ljubitelj sam takvih situacijama. I na kraju tako je i bilo. Uspjelo je, ljeta ribica je stigla i donjela nam neizmjernu srecu...
tako ce i vama, vjerujem da je to sve dio procesa, nagrada je na samom kraju najbolja.....
uf! 9 g. braka. 5 icsi-ja, bete 0. tuga, tuga...
i onda kad cujem, htjeli smo, evo, trudni smo iz prve! :D zbog njih, a ja :cry: :( i :/ ali i :x zasto ja ne mogu tako??
ali isplacem se i 8)
iako ne znam kako ce mi biti jer cu vidjati kako trbuh raste...
no :saint: dolazi!
Jer kako kaze moj potpis... :-)
Prvo mi dođe da ih zadavim, onda se malo sažaljevam i onda se skuliram i veselim skup s njima!!!!!! :lol: :lol: :lol:
Znam da nije fer ni lijepo od mene, al bez ovog početnog nagona za davljenjem nejde, pa nejde....
:oops:
nekako mi se čini da ovaj Murphyev zakon stvarno djeluje - uvijek saznam vijest o nečijoj trudnoći baš na dan kada dobijem m i kada moje nade potonu.. tada boli najviše..
grozno se osjećam kada mi netko kaže vijest, tim više što se iskreno i radujem (pogotovo ako su to neke meni bliske osobe), ali s druge strane znam da u mom smješku postoji neki grč i bojim se da se to ne primjeti.. zasada još nije bila vijest o tuđoj trudnoći da ju ja nisam isplakala, uvijek i od sreće i od tuge.
Inspirirana tikicinim riječima, ja sam još malo proširila ovu doktrinu, i sad kad vidim ili čujem za nečiju trudnoću, samo si ponavljam: "To nije moja kategorija!" I to me smiri i budem 8)Citiraj:
tiki_a prvotno napisa
Moja kategorija su IVF trudnoće, moja kategorija su trudnoće do kojih se dolazi teško, moja kategorija su čudesne bebe. I zato sam posebna :)
tiki_a, hvala ti! :*
Evo zadnjih godinu dana ja sam samo okružena trudnicama(prijateljice)tako da mi je užasno bilo sve to podnit.Pogotovo jer one ne shvačaju u kakvom se ja košmaru u glavi nalazim kad ideno sa postupkom jer oče li biti spermija oče li se oplodit,oče li se razvijati i oče li se primit itd......a one samo jedan sex i hop uhvati se!Tako da smo sad na maloj distanci jer ne shvačaju one mene ni ja njih.I najčešče niti ne kažem da smo u postupku jer mi je tako lakše,ne volim biti etiketirana!!!!
ici, zato imaš nas, mi te shvaćamo :love:
ici :love:
Ja izbjegavam trudnice, a novorođenčadi se klonim, uopće ih nemam želje pogledati jer nisu moji, znam da je ružno od mene, ali ne mogu si pomoći. Prije su mi bile suzne oči kad bih vidjela trudnicu ili mamu kako vozi u kolicima svoje čedo, sad okrenem glavu i ne okrećem se. U sebi plačem al me tješi jedna rečenica koju mi je rekla cura s faksa s kojom si čak i nisam bila nešto pretjerano dobra: Ako ti u srcu osjećaš da ćeš jednog dana biti mama, onda ćeš i biti...
Ovo gore sam ja napisala al nisam skužila da nisam logirana.
9 god. braka, 1 ivf _ nakon mjesec dana spontani.
Čitam ove postove i vrlo sam tužna, nedavno sam bila na babinama kod rodice i još sam pod tim dojmom, vrlo sam tužna i o djetetu razmišljam svaku večer, ali izgleda da je takav život,,,,,,,,,,
cure... htjela sam nešto napisati, ali kad sam počela pisati, sve mi se činilo besmisleno... ni meni nije lako kad čujem za tuđe trudnoće.. naprotiv, u mom najgorem periodu zatrudnila mi šogorica, dvije sestrične i frendica.... šta reći.... osječala sam se kao da trudnoća samo mene non stop zaobilazi... i sada otvorim ovu temu i čitam... i mislim da bi bilo bezobrazno od mene da se požalim,jer imam jednu princezu od 3 godine, i znam da mi je teško, ali isto tako znam da je vama puno teže, jer toliko željno iščekujete svoju prvu točkicu....
samo vam mogu reć... drage moje, želim vam da što prije ostanete trbušaste i da dobijete svoje anđele... svaki trud jednom mora urodit plodom, a vi to stvarno i zaslužujete....
ljubim vas puno sve skupa... :love: :heart: :love: :heart:
Imam kojekakvih mana, ali nisam ljubomorna, stvarno nisam. Ma koliko mi teško padalo čekanje, ma koliko mi se ponekad moja situacija činila obeshrabrujućom, tuđa sreća nije nešto zbog čega bih imala negativne emocije prema toj osobi, posebno ako je to netko tko mi je drag. Znam da ljudi ne ostaju trudni zato da bi mene učinili nesretnom pa im valjda zato i ne zamjeram.
U mojoj okolini baš i nema previše beba, a one koje su tu ne čine me tužnijom no što bih inače bila i ne produbljuju mi osjećaj praznine, naprotiv. Kad uzmem u naručje malu nećakinju, a ona počne okretati glavicu tražeći cicu, ja se rastopim. :zaljubljen:
Ipak, ima dana kad me obuzme tuga. Ne zato što drugi uspijevaju od prve, nego zato što nama ne ide. Ako mi se plače, isplačem se, ne gutam emocije, ne pravim se da ne postoje, ali i ne dopuštam da me negativni osjećaji zaslijepe i upravljaju mojim životom jer to ničemu ne pomaže, a itekako može narušiti zdravlje, počevši od hormonske ravnoteže pa nadalje. Ako želim biti zdrava i sretna mama (a želim), dat ću sve od sebe da ostanem pozitivna i zadržim ravnotežu - kako fizičku tako i mentalnu.
Debeli X!Citiraj:
PAM prvotno napisa
Ja sam jučer išla doktoru po uputnicu i sretnem tamo sestričninu šogoricu,drugi vikend se udaje i naravno trudna je dva mjeseca.Što je najgore,već je godinama na dijeti,a uopće nije debela,poremetila si je sav ciklus,menstruaciju nije imala,pa malo jei naravno zatrudnila bez problema.Žao mi je kad netko ima takvih zdravstvenih problema(stvorenih nepotrebno),i zatrudni neplanirano,a mi se toliko trudimo,šopamo vitaminima,folnom kiselinom,ciklom...pikamo injekcijama,izbjegavamo stres,veliki napor..i čekati tako dugo na naše :saint: ,život stvarno nije fer!!
uglavnom se veselim kad se radi o mojim najbližima(brat,sestra,prijatelji),veseli me činjenica da moja sestra,koja je upravo trudna, neće sjediti na zidu Petrove bolnice s koferom prepunim gluposti i pitat se zašto joj je doc otišao na seminar a da je prethodno nije obavijestio da histeroskopije neće biti,veselim se što moja sestra neće plakati zbog podivljalih hormona koji uglavnom rezultiraju negativnom betom,već će njeni hormoni divljati zbog nestašluka tih malih stvorenje,stvarno mogu reći da me beta i trudnoće mojih najbližih čine sretnom i presretnom....
što se tiče trudnoće ljudi koji mi nisu bliski srcu ili ponekih zlobnih kokoši i njihovih uspješnih trudnoća,uglavnom ih ne doživljavam nikako....ponekad žalim dijete koje će odgajati takvi ljudi....ali uglavnom sam "smrznutih emocija"
Potvrđujem. Samo ja ne mogu/ne želim držati tuđu djecu, osim svoje nečakinje od mog brata, u rukama, ne mogu iako sam imala dosta prilika od kada sam saznala da mi je T neizvjesna i upitna. Pogledam ih, nasmješim im se, kažem im nešto lijepo, nabacim osmjeh i dobro je. Kad sam bila kod rodbine i njih bebe u posjeti, roditelji MM su me tak "zločesto" gledali i pratili kako ću se ponašati i sl, da mi je prisjelo, a ja sam bila tako ponosna na sebe i MM. Ni on ni ja nismo bebu držali u rukama, a nitko nam je nije ni nudio, kao da su se bojali da će nam pasti ili šta već, kao da nismo sposobni. A još kad mi netko kaže, " možda Bog zna kome treba dati dijecu, kome ne, možda vi i niste za njih ... i sl. " e to boli. I još kad kaže to bliska osoba, poput mame ili prijateljice. Ak ništ, drugo oni bar kažu, još su gori oni kaj to misle, a ništ ne govore. Ja se i dalje nadam, mislim da najviše. MM budućnost bez djece je prihvatljiva, meni nije dok imam još bar nekakve šanse. 38 g je tuCitiraj:
PAM prvotno napisa
drage moje baš ste me dirnule svojim pričama, sve bi vas zagrlila sestrinski jer prolazim kroz skoro sve slične situacije...pa da dodam i ja jedan svoj događaj...naša bivša susjeda upravo na Badnjak došla iz Petrove s bebom, bili smo dovoljno odbri da nas pozovu da vidimo bebu odmah, naravno da smo pošli ali bio je dovoljan jedan trenutak nepažnje pa da jedan dio mene odsklizne u suznu dolinu, nikako prestati plakati, skoro ko nervni slom, osjećala sam se ko luđakinja, što li je susjeda mislila kad nismo došli, upropastila sam si praznike...taj dan sam i mengu dobila kao što je dobivam svakog Badnjaka ili Božića (ako ne katol., onda pravosl.), na vel Gospu i sl., uglavnom kao da mi na taj dan Bog šalje neku poruku (naravno ljubavnu), čak sam pomislila da me štiti od nekog velikog problema ili nesreće (kakvih sam isto susrela u vezi trudnoća)...tješim se zapravo..
cure moje drage, naučile smo biti pozitivne i neka tako i ostane, trebale bi se zapravo više družiti s trudnicama 100% sigurne da sudjelujemo u nečemu što nas već sutra čeka....nešto poput vizualizacije naših budućih stanja i priča...
puno vas volim
ana39 :love:
kad saznam da je neka žena/susjeda/sestrična ostala trudna. Baš sam neki dan to pričala mužu i kažem mu da nema zavisti, ljubomore, negativnih osjećaja. Jednostavno se radujem i to mi je ok. MOžda zato što jako malo ljudi zna za naš problem. Nismo se otvarali na moje inzistiranje. Ne volim kad me netko sažaljeva i dobro je tako :-))
Čak sam ovaj vikend bila u društvu 3 bračna para, sve tri žene su bile trudne i super mi je bilo. Nimalo se nisam osjećala drukčijom, isklučenom, tužnom ili ......
Trenutno i nismo u IVF-priči, moramo pričekati zbog nekih mojih zdravstvenih razloga, možda i zato moja velikodušna radost na tuđe trudnoće.
Ali mislim da se slažem s gore spomenutom tvrdnjom, da se ne bi trebale predati negativnim mislima i osjećajima kao što su zavist i ljubomora. S jedne nas strane to troši, s druge strane nije pošteno prema ljudima koji bez problema dođu do svojih bebica.
Jedino što me zna činiti tužnom je vijest o ostavljenoj bebici......... To je nešto što NIKADA, ni prije saznanja da ne možemo prirodnim putem doći do bebice, nisam shvaćala......
Uglavnom, želim Vam svima da što prije dođete do svog toliko željenog cilja :love:
K.
Osobno smatram da je ipak potrebno držati se neke zlatne sredine. Protiv svojih osjećaja, kakvi god oni bili, mi jednostavno ne možemo. Ponekad ćemo na vijest o tuđoj trudnoći odreagirati vrlo burno, a ponekad nećemo niti trepnuti. Izgleda da sve ovisi o trenutnoj psihičkoj situaciji u kojoj se nalazimo.Citiraj:
Kadauna prvotno napisa
A biti "osjećajno pošten" prema drugima, pogotovo ako su ti drugi u hipu došli do svog bebolina, i prebacivati si na "pogrešnom osjećaju" ne znači li to biti u prvom redu nepošten prema sebi?!
Svakodnevno smo svjedoci činjenice da okolina i dalje zlurado gleda na naš problem i nastojanja za ostvarivanjem roditeljstva i nitko od njih, tko nije prošao isto što i mi, jednostavno ne razumije kroz što sve mi moramo proći kako bi ostvarili jedan tako prirodan proces - trudnoću.
Zato, drage moje, bez prebacivanja i grižnje savjesti ako ste tuđu vijest o trudnoći loše primile. To je jednostavno tako, prirodno i nekažnjivo! :oops:
Cure,ne mogu vjerovati ali u svakoj vašoj priči ja sebe pronalazim. Već 3 g. ne možemo imati bebu, ja PCOS a MM astheno. Mislila sam da se jedino ja tako osjećam, da sam zloćesta ali kad mi neka prijateljica kaže da je trudna ja sam bjesna. Ne mogu se radovati kad mi srce puca od tuge, evo i sada plačem dok vam ovo pišem. Muka mi je više od silnih pokušaja i razočarenja, ponekad se pitam pa zašto se trudim kad neće upaliti. Dosta mi je pretraga, hodanja po bolnicama, dosta mi je mučenja. Najgore od svega je to što nitko od naših ne zna za naš problem i svi se stalno čude zašto nemamo djecu, osuđuju nas a nemaju pojma koliko mi patimo. Ne želim ni zamisliti svoju starost u samoći.
Vjerujte mi da sve ove godine kada vladaju trenuci u kojima potisnem svoje muke, ja živim, radim, radujem se, smijem ...ali bol ne prestaje, ona je uvijek prisutna i boli beskrajno. Pogotovo su užasne situacije kada kolegice na poslu počnu napadati me da napokon imam djete, da mi otkucava biološki sat, a ne znaju da se raspadam od tuge i boli koju poput najtežeg tereta nosim na srcu.
Draga moja Jim
I ja sam se bezbroj puta našla u takvoj situaciji, kada te ovi dosadni ljudi počnu ispitivati šta je s tobom, zašto ne ideš na djete, pa zar ti posao bitniji, biološki sat ti otkucava, pa onda šuškanja iza leđa, vidi je... i ostalo. A niko se ne pita šta je u mom srcu a tamo jedna neopsiva bol, koja razdvaja moje srce na dva djela. Ujutro prvo kada se probudim prva misao u glavi mi je bože zašto? tolikim ženama daješ djecu koje ih kasnije ubijaju, napuštaju a nama meni i MM koji bi život dali malom djetetu toliko nas mučiš.
A onda još pored svega kada se nađeš u društvu nekih ljudi za koje si mislio da su ti prijatelji a onda i oni počnu da ti drže predvanja o svemu, čak osjetim da neki i uživaju u mojoj boli, pa onda još jače i jače.
Ali nas dvoje ne odustajemo, borićemo se do zadnjeg atoma snage jer znam da ćemo i mi jednog dana držati našu bebicu u naručju. Srce mi moje to govori, bez obzira koliko sada pati, osjećam da ću jednog dana i ja biti MAMA.
Od sveg :heart: draga i tebi želim uskoro jednog malog bebača da bolno srce pretvori u radosno srce. :love: :love:
ah,ovo mene licno boli najvise! :cry:Citiraj:
Jim prvotno napisa
Bol,bol i samo bol... U grlu mi knedla,u srcu me stegne,a razum mi tjera osmijeh na lice.
Da,razum,jer se više nemam snage smijat iz srca kad me ono boli sve više i više,kao da će se rasut u tisuće komadića od tuge.
Srvarno nekad ne prepoznajem samu sebe. Ja sam veseljak koji se uvijek veseli tuđoj sreći,uvijek jedva čekam da podijelim svoju i tuđu sreću,ali sve više i više me rođenja i krštenja bacaju u tugu.
Više nisam ni ljubomorna ili zavidna,jednostavno sam u isto vrijeme sretna zbog njih i tužna zbog nas,a to mi je dosad najčudniji osjećaj.
Neću nikad zaboravit jutro kad me nazvao muž od najbolje frendice da mi kaže da je rodila,odma sam pričala i s njom,bila sam toliko sretna,vesela,uzbuđena,htjela sam od radosti iskočit iz kože,suze radosnice su mi naprosto iskakale iz očiju!
I onda, kad sam poklopila slušalicu,samo sam sklizila s kreveta i počeo je histerični plač,suze su samo tekle,nisam se ni snašla a tuga me skljokala...usred najveće sreće.
E tu sam prvi put vidjela da mogu samu sebe iznenadit.
Bol,bol i samo bol... U grlu mi knedla,u srcu me stegne,a razum mi tjera osmijeh na lice.
Da,razum,jer se više nemam snage smijat iz srca kad me ono boli sve više i više,kao da će se rasut u tisuće komadića od tuge.
Srvarno nekad ne prepoznajem samu sebe. Ja sam veseljak koji se uvijek veseli tuđoj sreći,uvijek jedva čekam da podijelim svoju i tuđu sreću,ali sve više i više me rođenja i krštenja bacaju u tugu.
Više nisam ni ljubomorna ili zavidna,jednostavno sam u isto vrijeme sretna zbog njih i tužna zbog nas,a to mi je dosad najčudniji osjećaj.
Neću nikad zaboravit jutro kad me nazvao muž od najbolje frendice da mi kaže da je rodila,odma sam pričala i s njom,bila sam toliko sretna,vesela,uzbuđena,htjela sam od radosti iskočit iz kože,suze radosnice su mi naprosto iskakale iz očiju!
I onda, kad sam poklopila slušalicu,samo sam sklizila s kreveta i počeo je histerični plač,suze su samo tekle,nisam se ni snašla a tuga me skljokala...usred najveće sreće.
E tu sam prvi put vidjela da mogu samu sebe iznenadit.
Sjećam se dočeka ove nove godine.Ja i MM smo odlučili ostati kući(najveće greška)a moja prijateljica ima roditi svaki dan.Nazoe me Nm i kaže rodila je ja naravno SRETNA,međutim nakon toga me uhvatila tuga tako da smo staru godinu proveli u suzama i jadu.MM jadan uvik se osjeć
a krivim za našu "situaciju" ali ja jednostavno nekada ne mogu izdržati pa onda plačem, i plačem ali nikada ne priznam ni sebi ni njemu koji je pravi razlog nego uvik i izmislim nešto drugo mada i ja i MM znamo podlogu svega i što se krije iza paravana.
Evo jedna mi prijateljica treba roditi sd+vaki dan a druga za pola godine.Sada ne osjećam ništa u vezi njih ali uvik me pokosi sam taj čin rađanja.
drage moje sad sam se sjetila jednog svog odlaska na djevojačko, doduše bio je to djevojački roštilj u vikendici s jedno tri trudnice, 5 mama i nas tri stare koke bez djece...uglavnom je tema bio porod uz sve detalje, zbog čega smo nas tri vani ko kakve jadnice po kiši pekle roštilj ...na kraju su jednoj rekle kako joj je kasno u 30ikojoj imati prvo dijete, na što se slavljenica našalila, "pa dobro, onda će tad krenuti od trećeg djeteta, pa na drugo"...muka živa, jednostavno neke žene nemaju pojma kako je to biti u našoj koži, uglavnom su to kraljice majke koje kao da nemaju drugih tema osim trudnoće i poroda,svoje djece, zvuče mi ograničeno i kao da su u životu uspjele ostvariti jedino trudnoću i to još moraju svima stavljati pred nos...znam sad grubo zvučim ali to je odgovor na grubost...
Evo odlučila sam biti jača od svega toga i ne misliti o drugima nego se posvetiti sebi MM!!!!! :heart:
Kad vidim da nisam sama, sad mi je ipak malo lakše, jer sam se sramila svojih "niskih pobuda", koje su se manifestirale kao zavist i ljubomora i jedna velika "knedla" u grlu svaki put kad bi se netko pohvalio da je u drugom stanju, a toga je vjerujte bilo i previše u posljednje vrijeme. Već druga prijateljica je ostala trudna kao naručena, još se živcirala kada mi je prepričavala kako je tek od drugi puta uspjela ostati trudna, a ja se tada ugrizla za jezik, pa prešutila o svom sad već dvogodišnjem neuspješnom "trudu". Nevjerojatno je to kako netko ostane trudan skoro od samog dodira muškarca, a netko, poput mene i svih nas se toliko trudi i onda tek nešto bude. Pijem multivitamine, čajeve, vježbam, radim sve živo samo da budem plodno zdrava, a moja kolegica (doduše jeste malo mlađa od mene, ali samo malo), ne gasi cigaretu, a kavu pije umjesto vode, jednom spavala s mužem i bingo... Kad nekom ide, ide, nema univerzalne formule. Drago mi je zbog svih budućih majki, ali me je malo sram jer sam im svima zavidna na njihovom plusiću kojeg ja nisam i ne znam da li ću ga ikada vidjeti.
Ali, ja i dalje vjerujem i ne gubim nadu, ovo sam se tek malo ispuhala pred vama jer su me u proteklom tjednu dva puta pogodile sretne vijesti mojih prijateljica.
Sretno nam svima bilo, držite se. :saint: :cry: :(