Printable View
Nikada se nismo morali natezati oko njegovih pretraga.(Ja sam bila ta koja je malo kočila sa HSG-om)Prilično hrabro je podnio svoju dijagnozu.Odmah sljedeći dan po doktorovoj preporuci prestao pušiti.Za svaku pohvalu.Ima jedna stvarčica koja me malčice nervira.On ni danas (dva postupka su iza nas)nezna šta je transfer a šta punkcija.Šta ide prije a šta poslje.Koliko dana treba proći od punkcije do transfera.
MM ima uredan spermogram. Ja sam imala anovulatorne cikluse i naginjala k PCOS.
Ja sam poželjela dijete. MM i sam je jedno veliko dijete (i to je jedan od razloga zašto ga volim) i čini mi se da će jedan dio njega uvijek imati 16 g (ako i toliko... :lol: ). Ja sam vukla i gurala sve i posvetila se liječenju neplodnosti potpuno...On je tu i tamo otišao po uputnicu za spermogram, napravio koji bris, dao svoj doprinos u čašicu i redovito imao problem sa motivacijom za sex baš oko moje ovulacije...
Kad sam ostala trudna rekao je: "Da znaš da nisam spreman!" Rekoh mu: "Znam. Da znaš da nikada nećeš ni biti." :mrgreen:
Ali znam da je sretan što će postati tata i da se veseli....samo to baš ne pokazuje. Divi se mojoj upornosti i angažmanu i kaže da nije mene da nikad ne bi ni postao tata.
Isto tako mi je nedavno rekao nešto u smislu koliko je on propatio samnom (misli se na podnošenje mojih suza, depri i ostalog na svima nam znanom MPO putu)....Došlo mi je da ga zveknem.
Ali sve je to dio i ljubavi i zajedničkog života... Muževi su ipak drugačija bića od nas.... I nema tu puno zamjerke, ako su očekivanja postavljena u realne okvire (za što je također potrebna i zrelost i iskustvo žene).
MM je svoju dijagnozu prihvatio sasvim mirno i staloženo (ljubim ga zbog toga milijun puta :* ) što mi i nije bilo toliko čudno jer je odmah po saznanju rekao da je cijelo vrijeme mojih pretraga i stalnih novih dijagnoza na dijagnozu sumnjao da nije problem samo u meni nego i u njemu. Doduše na prvi spermiogram nije ga baš bilo lako nagovoriti ne iz straha što će pokazati već iz čiste nalagode, dok je drugi odradio bez žuganja, ali oba puta bočicu sam nosila i predavala ja, a po nalaz je bez problema išao on, kao ono njemu je to 8) nije mu problem :lol: !
Moram ga pohvaliti u svemu pomaže mi i psihički i fizički, nismo još krenuli u postupak, ali već sada imam osjećaj da više vjeruje u sve što nas čeka od mene :oops: :oops: , postupak smo odgodili (doduše dr. ne mi) zbog mog tlaka to me je dotuklo, ali on me tješi da će sve biti ok i da
smo blizu, sasvim blizu i na tome mu NEIZMJERNO HVALA!! :*
Ja sam potaknula pretrage, on je odmah pristao.
Nakon stravičnog spermiograma, izorganizirala sam mu urologa, bez prigovora je otišao.
Liječio je streptokok b u tri pokušaja dok ga nije riješio - isto bez prigovora (a to je bilo više antibiotika nego što je u životu popio).
Sve vitamine, minerale i čajeve koje mu nabavim, on pije.
Ne buni se na postupke i, poput mene, nije za velike pauze. Često ide sa mnom na folikulometrije i kunja u čekaonici.
Ja sam ta koja planira i organizira, on sve odrađuje. I za sutra sam mu zadala jedan zadatak, nadam se da će ga uspješno obaviti. :)
Funkcionira tako, ali jedno mu zamjeram. Ne zna koliko je dana prošlo od punkcije, et-a. Baš sam ga u zadnjem postupku pitala koji mi je danas dan od et-a, on je rekao šesti, a bio je deveti. Taj dio mi nije jasan. Iznenadio se u srijedu kad sam rekla da u petak idem betu radit, mislio je da je to još rano.
Ne kuka kad na dan punkcije mora odraditi svoj dio, ali to mu ionako ne bih tolerirala. Valjda to zna pa šuti. Dok čeka, sjedi i malo trese nogom, ali se ne žali.
Uglavnom sam zadovoljna. Sjetim se samo da nije ni mene i moje ludilo uvijek lako podnositi. :mrgreen:
Ovako je slično bilo i s MM-om, on je bio više-manje uvjeren da ćemo na ovaj ili onaj način postati roditelji. Samo je u početku nekako očekivao od mene da ja to logistički vučem na svojim plećima kao normalno jer nije niti kužio koliko je to sveobuhvatno, a kad je vidio da je meni preteško i da sam spustila teret sa strane jer mi je dosta, onda ga je podigao on, i bio ubojiti egzekutor mojih zamisli - ja zadatak, on execute. Ja bih mu samo poslala to-do mail ili napravila sažetak što mi treba od dr, što da pita u Maribor i sl., znao je tad i on puno više o priči jer se emotivno i inteleketualno u stvari angažiraš kad počneš sudjelovat, ovo sa strane je uglavnom bio nekakav ono kao politička podrška, ali kad je sišao u rov onda smo zajedno pucali naokolo i bacali bombe po preprekama, pa ako ne pada ona ćuka, idemo na onu tamo drugu.Citiraj:
Pandora Aura Monroe prvotno napisa
A fritulicu u potpunosti potpisujem vezano za knjigu Prirodnim putem itd. jer, ako se implementira, ona tek dovede do nevjerojatnog stresa jer ukica npr. pivu čovjeku za popit, ženama kavu itd. Tako da sam to uzela odmah s mjerom jer nisam asketski tip.
ukica = ukida
mmaslacak,
sve sto si napisala, kao da sam ja!
ne samo da moram da brinem o tome kad cemo kod dr, i koje ce analize da radi, i kad treba da popije tablete klomifena ili antibiotika, vitamine ("cijanid", boli ga zeludac od toga, ruzno mu igledaju, bla bla) vec se i ljuti kad ga opominjem! kao nije on malo dete! ali ako ga ne podsetim, onda antibiotik popije umesto na osam sati, kad mu se cefne:jedan posle 13h , pa jedan posle 4 h! kad kazem da ce samo pogorsati stanje tako, jer antibiotici moraju da se piju redovno, on kaze "nisi ti zavrsila medicinu!" grrrr
probala ja i da me bas briga, al nit je njega opasuljilo, nit sam ja mogla dugo tako!
ma to je neka opasna blokada njima u glavi kad im udari na "muskost". koliko god mi i oni znali da to nema mnogo veze, podsvesno oni ipak los spermogram dozivljavaju kao "manjak muskosti". i onda mnoooogo negativnog u njihovom ponasanju se izrodi iz toga!
cini mi se ponekad da je mm potrebniji psihijatar nego urolog da mu izleci spermogram :)
a o carapama da ne govorim grrrrr!
mmaslacak tema ti je jako dobra.
Mislim da je muškarcima puno teže prihvatiti neplodnost nego ženama.
Neplodnost ipak podsvjesno povezuju sa svojom spolnom moći i muškosti.
I vjerojatno nemaju prirodni nagon za djecom kao što imaju žene.
Nekako mi se čini da je muškarcima skoro svejedno da li imaju djecu ili ne. Normalno, uvijek ima izuzetaka.
Sada kada gledam svoju priču s vremenskim odmakom možda ću napisati nešto što će mi ostale članice foruma zamjeriti.
No, ovo govorim samo iz svog vlastitog iskustva i predstavlja moje osobno mišljenje.
Najčešće ljudi saznaju da imaju problem s neplodnošću tek nakon nekoliko godina braka ili veze. Za mene osobno bi bilo bolje da sam to znala prije braka jer bi onda debelo razmislila da li bi se udala ili ne.
Šteta što nema organiziranih sistematskih pregleda koji bi uključivali spermiograme za muškarce a za žene uzv, hormone i sl. tijekom školovanja.
U našem slučaju MM je tek s 31 godinom napravio prvi spermiogram u životu i po kojem bez ICSI nikada ne može postati otac. I nalaz mu se nikada ne može poboljšati.
Da je to ranije znao možda bi se ranije i oženio pa bi mogao više puta ići na MPO ili bi pronašao osobu koja ne može ili ne želi imati djecu.
Ovako sam ipak ja ta koja je forsirala MPO. MM se nije protivio ali je uvijek više energije trošio na mobitele, automobile i druge hobije nego na MPO. Često smo se i svađali jer sam ja smatrala da se treba više uključiti u postupke koji zapravo od njega zahtjevaju minimalni angažman.
I sada se nakon 10 godina braka i postupaka desila još jedna negativna beta i postupcima je očito kraj.
Ja se još uvijek teško mirim s time i i sve što mogu reći je da nam je brak u krizi.
Slažem se sa tvrdnjom da muškarcima (ne svima) teže pada neplodnost nego nama. Mi smo navikle na gin. preglede i svašta nešto, oni ne u toj mjeri. Ali mogu pohvaliti svog muža jer smo u svemu zajedno! ja obavljam nabavke uputnica i to tako jer kaže on: Ti bolje melješ :lol: !!! Nikad problema da ide sa mnom na VV ili u Vili, androloga odradio i bio oduševljen dr Čolakom, pa je o tome pričao danima. u društvu nema sakrivanja da imamo problem i da odrađujemo MPO...tako da ja nemam zamjerke. I nikada, baš nikada mu ne bi rekla da je ON problem, i da sam najljuća jer mislim da si to ne bi nikad oprostila. Ali osjetim da ima samokrivnje koju pokušavam izbiti iz njega..
Didicro....drži se! :heart:
Ja sam za onu staru narodnu, pa nek se i meni zamjeri: Nikad ne reci nikad! Ako nemaš potporu koliku trebaš, ali on ne želi dijete...onda bi i meni tu bio kraj...jer život bez dijeteta MENI nije život! dijete nije zamjenjivo, muž je....
Da, tema je odlicna.
Nakon sto mi, vise od godinu dana nismo mogli doci do zeljene trudnoce, ja sam bila uvjerena da je problem u meni i mojim godinama. Nisu to sad ne znam koje godine, ali sve zene sa mamine strane su rano usle u menopauzu (baka sa 34, mama sa 38, teta sa 33) i dala bi ruku u vatru da je to problem. Nakon svih pretraga ustanovi se da sam ja jos uvijek mala tvornica jajnih stanica i da u svakom prirodnom cikusu imam dobru JS a plivaci MM grbavi i spori i jos ih malo ima.
I bez obzira na to, on je uvijek nekako optimisticniji nego ja...ja uvijek nekako cekam taj dan kada ce mi doktor reci: "Gotovo je, u menopauzi ste!"
Isto tako, ja cu prije otici na kraj svijeta po caroban napitak ako treba, on ce tu ostati realniji, pribraniji...i ja to uvijek tumacim kao slaba zelja za djetetom, neka vrsta ravnodusnosti.... i do nedavno sam tako razmisljala, ali prije tri mjeseca jedan dogadjaj mi je sasvim promijenio takvo razmisljanje.
Nakon 4. neuspjelog postupka i moje JS koja se nije htjela razvijati dalje, bez obzira na ucinjen ISCI, opet sam pocela histerizirati kako nikad necemo imati to dijete, kako ce mi doktor vjerojatno vec iduci mjesec reci da je gotovo, da se vise ne moramo ni truditi (bez obzira sto je to bio jedini postupak gdje je bila "moja" greska, a u svakom drugom njegovi plivaci)...i tu je MM sjeo na krevet, pogledao me, krenule su mu suze i rekao mi je da je znao da sam toliko sebicna osoba i da ne razumijem sto on prolazi i da je i njemu isto toliko tesko koliko i meni bez obzira sto to on ne pokazuje kao ja, jer kud bi dosli da se i on pocne tako histericno ponasati kao i ja (deranje, plakanje, bacanje stvari po sobi), da vjerojatno nikad ne bi bila njegova zena jer ne moze vjerovati da sam tako sebicna i kao samo ja osjecam bol a on je tu kao samo pasivni promatrac i osim sto ga nikad ne pitam kako je njemu, jos me mora tjesiti, utakati u mene nadu i drzati me jakom da nastavimo dalje, bez obzira sto se i njemu cijeli svijet tada rusi.....
E tu sam shvatila da oni bas nisu onakvi (barem ne moj) kako izgledaju i da u tome sto je meni moj rekao stoji cvrstina naseg odnosa i da ako jedno drugom nismo potpora ine razumijemo se, onda nismo nigdje...i eto, sada sam jaca jer znam da to ne prolazim sama, da imam njega i ocito mi je trebalo da mi to tako grubo kaze, jer sam tada shvatila koliki je u stvari teret nosio on.
Mozda nekoj od vas pomogne i moja prica, mozda samo treba vasem muskarcu pomoci da to izadje iz njega :love:
didirco :love: :heart:
Didicro teško je sad reči što bi napravila da sam znala za dg MM.Možda i nebi bili skupa a možda bi baš bilo ovako kao sada.I mi smo imali krizu koja je eto prošla bez rastave ali više je bila potencirana sa strane MM koji je stalno govorio da idem od njega jer ovako neću imati djecu a sa drugim sigurno.Svako put bi mi zarbio nož u srce kad bi to spomenuo ali nisam nikada imala tu misao na pameti.
Potuno shvačam stanje u kojem se nalazite i mislim ako jednako nešto ne želite onda se nema što gubiti vrijeme po postupcim da bi jedno od vasbilo sretno a drugi samo eto išao da odradi.
Ja sam tip koji nije baš lud previše za djecom mada želju imam ali nije mi ti i smiosao života,MM je sdruge strane lud za djecom i pati što nema svoju.Nekako smo se našli na pola puta tako da sad mu je sve lakše podnjeti trenutnu situaciju jer sam mu dala do znanja da mi je on važan a ne sumanuto razmožavanje(bez uvreda ostalima koji drugačije misle).
Nažalost svi mi koji prolazimo ovim trnovitim putem ćesto shvatimo da to nije za nas ili jednostavno se desi da po staroj poslovici:problemi na vrata ljubav kroz vrata!!
:*
didicro :love:
Didicro, :heart: !
Kod nas je bilo kao kod ici, MM je bio taj koji je više želio dijete, kod mene je bilo - super ako bude bilo, nema veze ako ne bude bilo, kod MM-a je bilo mora biti. Meni je to teško padalo jer mu nisam bila u slici ja i on, nego obavezno dijete, ja i on, ako nema djeteta onda možda nismo ni ja i on - to sam iščitavala kao da mu ja nisam dovoljna. I meni je, vjerovali ili ne, bila više na trenutke puna pipa toga da nam se razgovori svode na to kad mi je ovulacija i maštala sam kako probit taj začarani krug. Mislim da nam je to što smo tad bili kupili apartman na moru i skoncentrirali se na njega i to nam je bio kao zajednički projekt koji je bio uspješan pomogao da se malo odkoncentriramo MPO. Kao i usmjerenje na ono što se spominje na PDF-u ispod. A možda je ovo moje "nema veze" bila dijelom i obranaška reakcija, teško je reći... U svakom slučaju, mislim da bih ja lakše bila prihvatila život bez djece, a bi li nam brak opstao, i, ruku na srce, hoće li sada opstati, uvijek je pitanje, jer održati ljubav i žar živim godinama je u stvari izazov. Zasad smo dobro, ali prečesto sam svjedok i kako idealne veze, naizgled bez razloga, završe na hridima, tako da nije ništa zdravo za gotovo, a i djeca su, na drugačiji način od nemanja djece, ali jesu, izazov za brak.
Ne smatram želju za produljenjem vrste temeljem za (dobar) brak.
S MMom sam zbog stotine malih i velikih stvari. Poklopilo se i da oboje želimo djecu.
Ne bi mogla biti s njim kad bi to značilo da neću imati prilike postati majka - jer on djecu ne želi. Ali.. ako smo naišli na prepreke na putu do naše djece, to je drugo.
Na svu sreću, genetika nam ne znači puno, tako da smo našu želju za roditeljstvom ostvarili posvojenjem. :heart:
On je prekrasan otac (sve bolji kako K. odrasta), i to je novi dio njega u koji sam se zaljubila.
A apropos doživljaja neplodnosti... mislim da utječe i na ženu, i na muškarca. I na mene je utjecalo, sigurno, tako da sam na trenutke bila nesigurna u svoju ženskost, ja sam kao i tikica, samo čekam kad će dr. reć - to je to. Sve je to izazov koji sam ja trebala odžalovati i prihvatiti. Mi smo idiopatija, sa problemima, ali ne nekim velikim, na obje strane, i MM i ja. Kad nam se dobre jajne stanice i loš spermiogram nisu oplodili IVF-om i kad nam je rečeno da, zbog nepoznatog razloga, smo za ICSI, to smo i jedan i drugi u početku teško primili, ja čisto na nekom filozofskom nivou - ajme, mi se i kemijski odbijamo. Ja sam tu situaciju shvaitla da je sigurno jednoznačno problem u nekoj mojoj imunologiji i zabezeknula sam se kad sam shvatila da je on to doživio "moji ne mogu probit u j. stanicu" tj. da je on problem. Tako da sve je to zeznuto, MM kao o tome ne razmišlja, ali onda ipak koji put izađe na svjetlo dana nešto što ga očito muči, dok ja odmah sve na sunce, i više od onoga što osjećam, možda, tako mi je lakše.
Možda sam se malo krivo izrazila jer nije da MM ne želi djecu nego nije možda tako uporan kao ja.
Kada sam prvi puta imala pozitivnu betu nakon ICSI postupka(koja je na žalost završila vm trudnoćom) MM je rekao da je bio najsretniji čovjek na svijetu! Na žalost, oboje smo brzo tresnuli na zemlju.
On sigurno ima više smisla s djecom nego ja ali s vremenom je očito shvatio da ne možemo protiv prirode.
Sada kada sam ja ipak u 42.godini života i kada sam sada i ja postala problem teško je maštati o trudnoći iz kućne radinosti, drugom partneru i slično.
Nekako mislim da bi mi sigurno bilo lakše da se borim samo sa svojom neplodnošću nego s njegovom.
I naš brak je do sada bio skoro idiličan, imamo zanimljiv život i u usporedbi s drugim parovima živimo puno bolje nego drugi, oženili smo se iz ljubavi a ne zato što je beba bila na putu...
Možda je zapravo najgore željeti nešto što ne možeš imati i u toj borbi izgubiti samog sebe.
Jako si dobro ovo rekla :heart:! Didicro, evo kao da opisuješ mene i MM-a, samo u obrnutim rolama :heart:. Jedino se kod nas dogodilo to da sam ja pred kraj inicirala frenetične ubrzane aktivnosti kad sam vidjela da će me on logistički pratit i to iz želje da napravimo closure na MPO - tj. da probamo još par godina s maksimalnom snagom i da onda lakše napustimo bojno polje MPO s onom - učinili smo sve. Takva je bila moja vizija, ali, iskreno, bojala sam se toga da on ne bi prihvatio kraj pokušavanja i da bi me pokušavao nagovarati dok god imam mengu, čim vidi da sam malo odahnula. A možda i ne bi, tko zna.Citiraj:
didicro prvotno napisa
A da je bilo trenutaka kad sam razmišljala kako bi meni bilo bolje s nekim malo starijim, npr. rastavljenim, tko ima djecu iz prvog braka, a njemu s nekom mlađom, bilo ih je. Ja sam željela veselje bez zadrške. Ono što je meni smetalo je bio taj neki stalno viseći uvjet za sreću, to opterećenje "nismo sretni ako" i ta njegova tuga. Ja sam na kraju, barem mi se tako čini, bila skroz prihvatila da je to to, odžalovala i ponovno našla svoju neku intimnu unutarnju sreću i zadovoljstvo bez obzira na to hoću li ili ne dobit djecu, najiskrenije i bez zadrške se veselila tuđim trudnoćama, dok je on uvijek dijelom srca baš žarko žalovao zašto nismo mi... Tu smo se razlikovali, ali ja sam skužila da mu ne mogu pomoći u tome i da će to morat odraditi sam - prihvaćanje ili ne - a ja ću biti tu za njega dok budem mogla i bude imalo smisla. Nadam se da ti pomaže ova "perspektiva drugoga".
u našoj priči mm je već davno prije počeo maštati o djetetu, ja sam uvijek bila negdje glavom u oblacima i nisam se osjećala spremnom za dijete.. isto sam tako bila uvjerena kako će prvi ciljani odnos završiti trudnoćom.. haha, koji vic
mm je napravio spermiogram da umiri moj nemir, jer je iz mjeseca u mjesec gledao kako moja intuicija da nešto ne štima postaje sve jača..
drugi dan nakon katastrofalnog nalaza istražio je cijeli internet na navedenu temu i pokupovao pola ljekarne.. odlazi kod fitoterapeutkinje i uzima čajeve i tinkturu.. i od travnja svaku večer, ama baš svaku, priprema si čaj za sljedeći dan.. nevjerovatno je predan i uporan :heart:
nikada nije baš skroz otvoreno govorio o tome kako se osjeća, ja sam ga puno puta pitala, ali uvijek nekako odgovara kratko kako je "sve ok", a osjećam da mu je jako teško. Jednom prilikom, u jednoj od mojih depresivnih epizoda u kojoj sam isplakala more suza, rekao mi je "da ga svaka moja suza neizmjerno boli jer on je zbog toga kriv".. onda sam shvatila, baš kao i tikica, da moram u sebi iznaći i malo snage zbog njega..
zna sve o postupcima, ide samnom zajedno kod MPO-a, folikulometrije (pije kavicu u kafiću prekoputa, ali zajedno ustajemo u cik zore), zna kada su mi plodni dani, nakon transfera tetošio me i skupljao uputnice i doznake, plakali smo zajedno nakon bete..
jedino što mm ne može razgovarati o posvojenju, tu svaki razgovor staje jer kako kaže "ne može se još s tim suočiti.." :(
Drage moje cure, kao što znate prije nekoliko mjeseci MM i ja smo donijeli jednoglasnu odluku o odustajanju od MPO. Možda će to zvučati hladno ali nekako kao da nam je laknulo. Mi smo ušli u brak otvoreno MM mi je odmah na drugoj kavi rekao za svoju dijagnozu, nakon 1,5 godine braka ja sam pokrenula priču oko MPO, pregledi, 3 neuspjela postupka, a on je u cijeloj priči bio kao drvo trebaš doći tu i tu, trebaš obnaviti to i to, sve je izvršavao bez ikakvog komentara samo da bi meni udovoljio.
Zadnji postupak ponovno neuspjeh ja u traumi. Zahlađenje odnosa , tebi uopće nije stalo, mi ne možemo ovako, sebičan si, nemaš osjećaja ......
Kada sam nakon nekoliko tjedana razbistrila glavu, okrenula se pogledati njega kao da mi je došlo prosvjetljenje smiri se, saberi se, zamisli svoj život bez njega, svjesno sam ušla u cijelu priču.
Posvetili smo se jedno drugom, znamo da nećemo biti biološki roditelji, tu su sada i moje godine i zato hvala dragom Bogu da sam shvatila da sam željela nešto što ne mogu imati te da imam pored sebe divnog čovjeka koji me voli.
Didicro našla sam se u tvojoj priči, iste faze sam prolazila, draga ako imaš snage bori se, čuda se događaju, moja prijateljica mlađa od mene
8 g. upoznale se na VV, ostala trudna sa dijagnozom azoospermija.
didicro :love:
Ja sam od svoje 15-te godine znala da je problem kod mene i da nismo sigurni hoću li ikada imati djete. Dok nisam upoznala MM-a nikada nisam ni razmišljala o udaji i djeci i govorila sam da se neću udavati. Međutim poslije se sve promjenilo.MM-u sam sve rekla što je i kako je i poslala ga doma da dobro razmisli. To je bilo prije 11 godina i i danas pamtim njegove rijeći "da on voli mene a ako budemo imali djecu dobro je ako ne da možemo i posvojiti". Sada se borimo na obje fronte pa negdje ćemo valjda uspjeti. A što se tiće sebičnosti,sve smo mi na neki naćin sebične. I ja sam nekada razmišljala da MM-u nije stalo toliko do djece koliko meni i da on ne zna kroz što ja prolazim.To je trajalo neke 2 godine,oboje smo se pravili hrabri i krili osjećaje jedno od drugoga. Jednom prilikom sam mu to nabila na nos i tada sam saznala da je skoro napravio udes jer je plakao poslije neuspjelog IVF-a a nije htio plakati preda mnom da mi ne bude još teže. Od tada otvoreno razgovaramo o svemu i više cijenimo jedno drugo.
tema je dobra a vaše priče neprocjenjive...
moj je ljubavni život do moje 34te nije bio u nikakvoj ozbiljnoj vezi sa zatrudnjivanjem,
zatim slijedi upoznavanje MM koji iz prvog braka ima djvojčicu...zbog trauma koje je proživio s bivšom ženom oko viđanja djeteta, prve dvije godine našeg zajedništva s njim se nije znalo na čemu sam što se tiče naše zajedničke djece...trebalo mi je jako dugo da otopim tu vrstu leda, zatim slijedi dijagnoza theratozoospermia u vezi koje se on pravi kao da ne postoji...kad sam ga dobila da i on ode kod ajurvedskog doktora, nije to ni spomenuo, nego si je odradio svoj kolesterol...što se tiče MPO, tu je samo pouzdan, mada se često događa da baš kad ja nešto trebam bude i nešto drugo zbog čega je on odmah "razapet"...
...ja sam za posvajanje djece (više zbog njih samih) ali MM niti čuti...taj led nemam volje kljucati......
...a što se tiče braka, osjećam da smo nas dvoje baza a sve ostalo bude- ne bude, trenutno svaki drugi vikend "imamo" njegovu kćer i naravno macu koja nam je treći član obitelji...i tu su stvari trenutno posjedale na svoje mjesto...
...mislim, ja na sve inače gledam kao na nešto prolazno i stalno tražim one vrijednosti koje su stalno tu...ono što vidim je moja životna radost za koju mi ne treba puno više od onoga što VEĆ imam...vesele me i ovi MPO postupci zadnjih godinu dana, jer se nadam...pa što bude... :heart:
eto nakon drugog neuspjelog pokusaja svanuo je novi dan za mene pun tuge dolazim doma i eto mm sa bombonjerom i s ruzom u ruci da ni otjera tuzno raspolozenje i da me podsjeti da ipak je tu nisam sama,iznenadio me i ganuo do suza nakon 1 godime muke i borbe gutanja teskih rijeci eto rezultata..... :heart:
kod nas MM nije od velikih riječi (ne može doći do izražaja od mene) :P
Malo kad sam razmišljala kako je to kod nas bilo shvatila sam da je on prije mene bio na Odjelu za humanu reprodukciju. Kad smo počeli s pretragama moja gin je rekla neka on ode napraviti spermiogram. Sasvim je normalno to primio. Čak mogu reći i super jer kad je išao po uputnicu umjesto naše doktorice na zamjeni je bila cura koja je s njim išla u osnovnu školu i preživio je.
U početku naravno i nije mogao biti previše uvučen u sve to jer smo mi prvo krenuli s ciljanim. Onda mu se angažman povećao kad smo krenuli s AIH, a kulminiralo je s IVF-om kad je preuzeo posao oko bockanja.
Kad je morao ići raditi briseve toliko sam ga mazila pazila a on je to najnormalnije primio sa "pa ti puno više toga prolaziš, nije ovo ništa"
Istina nije ne znam koliko toga pročitao i definitivno bi pao na kakvom blic testu vezanom za MPO ali je bio fer i svaki puta bi pozorno saslušao što mu imam za reći.
Mislim da je najvažnije u svemu ovome, otvoreno porazgovarati i napraviti nekakav plan u smislu, što, koliko puta i gdje će se raditi.
Kod nas je bilo tako i to je super.
Da ne kažem da već imamo plan i za dalje koji je razrađen u rađaoni
Slažem se što se tiče onog s hranom tiče,. teško živjeti u skladu s time ja sam se odrekla svih aditiva i gluposti i živjela "zdravo" 4 mjeseca pa sam skroz poludila to mi je bio toliki stres, ujutro bi kuhala i nosila sa sobom na posao hranu jer moram nesto jesti a sve što mi se tamo nudilo je puno toksina, odrekla sam se i kave, alkohola... Uglavnom mislim da za današnju ženu koja radi full time i ima kućanske obaveze ova tortura da je tako nazovem nije nimalo laka.
A šta se muževa tiče u većini slučajeva organizaciju prepuste nama, moj me prati kad može u bolnicu ali mu je jako teško kad mora tražiti slobodan dan ili bolovanje i pokušava stići na sve i onda se desi da bude toliko umoran i nervozan cijeli dan da mi je žao što je uopće išao sa mnom. Tu se obično zakačimo
:mrgreen:
Moram priznati da je moj ljubljeni bio i jeste iznimna podrška u svemu vezanom za MPO i trudnoću.
Kad sam mu prvi put spomenula da ćemo našu Lucu možda morati "praviti" kod MPO dr., rekao je: nema veze, samo ti provjeri gdje trebamo ići, kakve pretrage obaviti i kakve su nam šanse.... On nije od onih koji će sami potražiti informaciju - radije će mene pitati da mu nacrtam, što jednostavnije, to bolje. Upoznao je Lučija i Radončića (bio na prvim konzultacijama), rekao da su mu obojica ok i da više neće ulaziti u ordinaciju sa mnom jer, eto, ima on povjerenja u naše odluke! :lol:
Sve pretrage koje je on trebao obaviti, obavio je na vrijeme, bez guranja, bez pogovora (jedino je rekao da mu je bris uretre bio neugodan, ali, ako treba.... napravit će ga ponovo.... :love: ). Mi smo unaprijed bili pripravni na IVF zbog mojih godina pa nas njegov loš spermiogram nije uzdrmao! Na kraju je naša Luca došla nakon ICSI-a!
Nakon prvog neuspjelog IVF-a, kada me onako neutješnu bez puno riječi odveo u planinu znajući da će samo tamo moje srce naći mir, shvatila sam da je njegova podrška tiha ali djelotvorna.
Sada, u trudnoći, obavlja sve što može umijesto mene, ide po uputnice, pamti bolje od mene kad imam zakazan pregled, uvijek ide sa mnom... ali samo da čekaonice! Samo je jednom ušao u ordinaciju da bi vidio Lucu na ultrazvuku - bio je tih i usredotočen, bez riječi :love:
Pukom igrom slučaja, moj je ljubljeni počeo čitati jednu priču s poroda.... nakon toga svečano mi je objavio da želi ići sa mnom na porod kako bi mi bio podrška i zaštita od nepotrebnih intervencija. S velikom je pažnjom odslušao predavanja na tečaju za trudnice, pitao me za pojašnjenja u tisuću sitnica.... Zapravo, što vrijeme više odmiče, njegov angažman je sve veći...
Da u drugim stvarima u životu nije moje tvrdoglavo magare :love: bio bi najbolji ljubljeni na svijetu i okolici!
Tek sam sad vidjela da ima puno priča i na drugoj stranici, malo sam zakasnila sa svojim komentarom o hrani koji je bio ohho ranije...
Samo bi još nešto nadodala što se tiče želje za djecom, kod nas je oboje želja prisutna i jaka i sad smo konstanto pod velikim pritiskom, svaki mjesec bolnice doktori i tako već skoro 3 godine, kad sam prvi put zakoračila u bolnicu nisam očekivala ovoliku borbu i nemam pojma koliko nas još toga čeka iza ugla.
Na početku smo mislili probat ćemo napraviti osnovne pretrage, možda koji postupak pa ako ne ide, posvojit ćemo dijete, a sad ne mogu prestati... svaki put kad krenemo u postupak mislim još ovaj put i uspjet ćemo.
Ponekad i ja samu sebe moram podsjetiti da smo se ja i mm oženili radi nas dvoje a dijete će biti jedan prekrasan poklon ako dođe, a ako se to kojim slučajem ne desi postoji još puno dječice koju možemo posvojiti,, i odmah mi je lakše nekako uklonim taj silni presing sa sebe.
Život je borba i u svakoj ponešto naučiš ali ne bih htjela na tom putu izgubiti samu sebe kako je već netko ranije spomenuo, a niti mm-a.
mmaslacak,potpuno te razumem kako se osecas...ali veruj mi da je vecina od nas prosla slicnu pricu.
Muskarcima je jako tesko da prihvate svoju neplodnost.MM i ja smo saznali da imamo problem 2 meseca nakon vencanja...Koliko sam suza samo prolila i koliko sam se nervirala sto to nama bas da se desi...
Na moju inicijativu sve je krenulo.Prvo saznanje loseg spermograma,pa odlasci kod urolog,pa zakazivanje VTO ,pa terapije cajevima i vitaminima itd..Nije bilo uopste lako,narocito sto mm je umislio kako mu je od vitamina lose,kako ga boli glava i sl.On je tip muskarca koji se bar 10 godina unazad lose hranio,taj voce nije uopste jeo...ziveo je na pekari,rostilju,i ponekad domaca kuhinja.Ja sam UPORNO insistirala da pije vitamin E,l-arginin,Q10,bioastin,Folnu kiselinu i B vitamine,maticnu mlec...
Sizela sam od njegovih izjava:"ZABORAVIO SAM DANAS DA POPIJEM LEKOVE..." ili "LUPA MI SRCE OD VITAMINA,JA VISE NECU DA IH PIJEM"...
Naravno da nisam mogla da izadjem na kraj sa njim....
Kada smo otisli na prvu MPO u novembru prosle godine,spermogram je bio toliko los da su nam radili ICSI.I nije uspelo....
BOL I TUGA....
Onda resim da mm promenim ishranu...Svaki dan sam pravila supice,crveno meso,kuvano i sveze povrce...Uvela obaveznu uzinu voce,zabranila mu neko vreme konzerviranu hranu,nekvalitetnu hranu...Pravila mu kuci domace sendvice od kuvanog mesa,sa mladim sirom i povrcem...sto vise zelene salate...da nosi na posao.Pravila sam mu mesavinu sa orasima,bademima,suvim smokvama,suncokretom...i medom.
Pristao je da pije Q10,cink,selen i B vitamin...
U maju radimo drugu MPO i tada nam rade IVF,koji je bio USPESAN.Sada cekam 2 devojcice i evo guram 8 mesec trudnoce.
NE ODUSTAJTE i BORITE SE!!!
Ovako je ikod nas bilo, tj. to je jako često. MPO ima veliki adiktivni potencijal jer uvijek misliš možda još iza ovog ugla, iza onog ugla granut će sunce. I toga treba bit svjestan i nekako s time kao par živit, kao što je rekla Tia, probat dogovorit unaprijed neki hodogram (naravno, to piše u svim uputama za pacijente, u Danijelinom brošuri o neplodnosti itd. i kad se čita vrlo razumno zvuči, ali je grozno teško prekinut - navučeš se, u tom si điru, u tom svijetu, to preuzme mic po mic velik dio privatnoga - od socijalnih kontakata pa nadalje). I sad ti reci ne. Nije lako. Ja bih se često sjetila posvete filmu "Mediterraneo" - per tutti coloro che hanno scapatto - posvećeno svima onima koji su pobjegli, izvukli se. Tako da, kad čujem da neko odustaje, u sebi promislim da mu čestitam na odluci. Isto tako kad čujem da se vraća borbi. Možda sve ovo zvuči zbrčkano, ali tako se osjećam, nisam od onih - ne odustaaj, vrati se, pokušavaj još. Svako zna svoje granice ili zna kad je došlo vrijeme za pauzu. Često sam se i ja u tom žvrnju osjećala kao u filmu "I konje ubijaju, zar ne". E, sad, češće su muški ti koji kažu dosta, ali koji put je i žena.Citiraj:
Mali Mimi prvotno napisa
Ina 33 je potpuno u pravu kad kaže da se muška neplodnost ne liječi, već zaobilazi. Iz vlastitog iskustva to znam, jer mi je dijagnoza opstruktivna azoospermija i bio sam na operaciji koja je trebala ukloniti opstrukciju, ali bez uspjeha iako je op. uspješno prošla. Inače takve operacije rijetko uspiju u toj mjeri da je začeće moguće prirodnim putem, jer je obično ako i uspiju opet smanjen broj spermija pa se opet mora na MPO, a oporavak je dugotrajan. Pišem ovaj post u nadi da će nekome skratiti vrijeme i trud. Svima lijep pozdrav!
Imam sina koji će sada napuniti četiri godine i radimo na drugom dijetetu već nekih šest mjeseci. MM je konačno danas napravio spermiogram i dijagnoza je asthenoteratozoospermia. Nemam pojma što to znači, ali znam da je problem i u morfologiji i u pokretljivosti. Mislila sam da je problem samo u mojim ciklusima od 21 dan.
Sutra idem kod ginekologa da vidimo što i kako dalje. MM je malo pogodio ovaj nalaz i znam da mu nije svejedno. Večeras ćemo se zajedno tješiti jer mi se čini da krećemo u neku novu priču. Nadam se da ćemo imati snage oboje.
Mihovil, jedan spermiogram ne znači konačnu dijagnozu ali.... neka nova priča vam vjerojatno slijedi. Ima tu među nama puno parova s daleko lošijim spermiogramom koji su zaobišli mušku neplodnost i sada su sretni roditelji ...... Mislim da ćete, kako i svi mi na ovom pdf-u, nakon prvog šoka i nevjerice, naći snage i volje za ići naprijed.
Mihovil
Objektivno ako se potvrdi ta dijagnoza na još jednom spermiogramu taj vam je nalazi kao i naš i kako reče moj MPO dr. negdje na granici za AIH i IVF znači mogao bi biti bolji ali nije ni najgori i tko zna koliko je djece oko nas čiji su očevi upravo sa takvim nalazima napravili svoju dječicu pa nemojte se previše "ubijati u pojam", ima nade.
Kod nas je trenutno faktor velike zbunjenosti što dalje. Nismo potonuli, već mi se čini nekako jači. Sinoć smo zajedno proučavali brošuru Neplodnost i čitao ju je sa zanimanjem. Znam da nam nije svijet propao i da ćemo naći snage za dalje, samo mi je to sve novo. A i konačno imam neku točku od kuda krenuti dalje.
Ovo potpisujem bez ostatka. Meni je zapravo laknulo onog trenutka kada sam saznala pravo stanje stvari.Citiraj:
Mihovil prvotno napisa
I meni. Taj dan je fakat bio šok, ali i novi početak. Teško mi je sve ovo, ali mi je bilo gore iz mjeseca u mjesec se nadati, mjeriti temperaturu, tražiti simptome i plakati, a zapravo od svega nikakve koristi. Sada bar znam da kad se nadam, ima neke šanse.Citiraj:
iva_luca prvotno napisa
Pozdrav svima
evo ja sam jedna koja polako odustaje, mi smo u ovoj prići tri godine i ne mogu reći da mm nije odlazio bez prigovora obavit sve što je trebalo,ali naravno samo ako sam ja sve prije izorganizirala.Iako je on zapravo potaknuo cijelu priću o djeci i to jako davno dok meni ni na pamet nije padalo,kad je trebalo krenuti u borbu nekako se povukao.Nakon prvog nalaza pao je u neku depresiju,ali nekako smo to progurali ja sam se sva bacila u istraživanja, čitanje raznih knjiga šopala ga svim mogučim vitaminima i uvijeravala da če to pomoći.Nažalost nakon svakog neuspjelog postupka kriza je kod njega bila sve veća dok sam ja bila sve upornija.Nakon zadnjeg postupka mm je napokon progovorio i rekao kako on zapravo nije želio taj zadni postupak jer je unaprijed znao rezultat.To me u prvi mah naljutilo pa rastužilo a onda sam shvatila da mu zapravo nisam ni dala vremena da se prilagodi cijeloj situaciji.Po prirodi drži sve u sebi i odgojen je u jako religioznoj obitelji za razliku od mene,i iako vjeruje u mpo negdje duboko u sebi vjeruje i u čuda pa kaže uspjet čemo mi sami bez doktora.A sa najnovijim nalazima vjerujte mi jedno čudo je malo.I tako sam ja lijepo odlučila povuči se i prepustit inicijativu njemu bar prividno.Preskocili smo zakazani pregled na vv ovaj mjesec,ne pričam više o tome,ali nisam mogla izdržati pa sam se raspisala ovdje.Sada mi preostaje čekanje neko vrijeme a ja nisam baš strpljiva osoba,a ako to predugo bude trajalo morati čemo preispitati svoje životne ciljeve.Za svakog negdje sija sunce,samo ga treba naći.
sve poznato odveč ja sam krenula na vv a mm jedva je došao da dadne svoj doprinos za analizu i to mu je več bilo dosta,ja mislim da ču ja ostati i trudna a on neče niti upoznati doktora mpo,naučio je da sve ja obavim radi njega šteta što neproizvodi sjeme pa on mora iči,po prirodi sam jako uporna i zato on bolje prihvača ono što mora jer ja neodustajem sad od ovog sad sam ušlea u tom krugu ineču izači dokle god nebudem došla do svog :saint: ,valja naši M misle da mi možemo sve pa i zato neče se puno zamarati a tek kad je u pitanju muški ponos e tu bolje ne dirati nakraju svi čemo zaboraviti na ovo kada nam mali mirišljavi smotuljak dođe u naručje~~~~~~~~~~~~~~~~ za 2009 da bude krcata ljepim vjestima :heart: