Što kad se djeca osamostale?

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

Citiraj:

---

dalmatinka prvotno napisa

Tako nekako očekujem i od svoje djece- nek me se sjete par puta godišnje ,

---

ajme meni, ja bih bila jako tužna ako ovako bude. mislim, ako budu živjeli u australiji - bože moj. ali, ne bih voljela.

tatek, ja sam se financijski osamostalila skroz kad sam završila faks i zaposlila se, iako smo imali perioda u braku kad su nam i moja i mm-ova mama i financijski pomagali. imali smo najbolju namjeru vratiti, ali nisu htjele - ni jedna ni druga...
a preseljenje je išlo postepeno - nisam se nikad ono spakirala i otišla. nego malo po malo - prvo sam samo vikende ostajala kod njega, pa koji put i preko tjedna, pa mi je pola odjeće bilo tamo, pola ovamo, pa jedna četkica tamo jedna ovamo. i tako, uopće se ne mogu sjetiti kad sam ja baš otišla živjeti kod njega. :/ uglavnom, i to je odlično podnijela.

uglavnom, meni je bitno da sam financijski neovisna, a emocionalno ne bih niti htjela biti.

ot - e da, i meni je baš žao što nisam iskusila studentski život. i to me je užasno mučilo u to doba.

---

Kvotirala sam dijelove cvijetinog posta koji točno opisuju i moju situaciju (Off- pa sad nek mi netko kaže da sam bezveze rekla da smo slične :mrgreen:, hvala ti cvijetice što dijeliš dio životne priče sa mnom, tako da ne moram pisati, nego samo lijepo potpisati-po uzoru na koga? :mrgreen: :love: ).
Ja se još nisam osamostalila, iako sam u anketi označila prvu kućicu, međutim, fali mi ona "nisam, još sam ovisna o njima, ali u pozitivnom smislu".
Kako si ti tatek prvenstveno zainteresiran na to kako su roditelji doživjeli osamostaljivanje, eto da ti kažem da je to došlo svojim prirodnim tijekom, samorazumljivo, bez naglih poteza, tako da ni ja ne mogu točno reći-preselila sam taj i taj dan. Znam samo da je to bilo početkom 2004. godine. Kako sam već pisala na Mukičinom topicu sa Izazova, oduvijek sam u super odnosima sa svojima, pa se to i nastavilo u obliku svakodnevnih tel. razgovora, pa i više puta dnevno-zovemo jednako često, i oni i ja. Otkad sam otišla, mama se više posvetila poslu i različitim aspektima onoga što radi (profesor jezika), non stop piše neke stručne članke, izmišlja dodatne sadržaje zanimljivije od kurikulumom propisanih udžbenika za svoje učenike i studente, više se druži s prijateljicama... Tata je od onih koji će i smrt dočekati na radnom mjestu, užasava ga pomisao na mirovinu, tim više što je tek prije par godina u poslu u kojem može izraziti svoju kreativnost koju tijekom 40 godina radnog staža nije imao prilike upotrijebiti (bar ne u tolikoj mjeri). On dakle uživa na poslu, a kad mu treba, može uzeti slobodne dane, pa on i mama odu u Istru i uživaju. Unazad nekoliko mjeseci taj im se lijepi stil života silom prilika promijenio, jer je s njima došla živjeti moja nona, nakon nonetove nagle smrti (možda čudno zvuči da netko u 83.oj godini može naglo umrijeti, ali može), međutim sad i dalje pokušavaju provoditi puno vremena u aktivnostima koje ih oboje vesele (izleti, shopping, i ponajviše, boravak s obožavanim im nučićem :heart: ).
ALI-mene i dalje viđaju gotovo svakodnevno, pa makar na 15ak minuta, jer oni dižu I iz vrtića, pa ga ja kupim kod njih. Dakle, druže se i sa mnom i s njim praktički svaki dan.
A što se tiče financijskog aspekta-tinejdžerka sam bila početkom devedesetih, živjelo se teško, samo sa maminom bijednom prosvjetarskom plaćom niz mjeseci, i samo zbog njihovog upravo mađioničarskog dara za baratanje novcem uspijevali su mi priuštiti uglavnom sve što su imali i moji prijatelji-to međutim nije bilo mnogo, jer nikad nisam bila okružena nego tipičnom hr srednjom klasom, ako je takve uopće bilo devedesetih.
Danas to obilno nadoknađuju, jer žive bolje, pa mama kaže da joj ne uskraćujem veselje da I i meni stalno nešto kupuje, jer da napokon može. Kaže da sam bila skromna (iako se ja takve sebe ne sjećam :mrgreen: ) i da je nikad nisam tražila puno, pa da joj je tim veći gušt sada darivati.
Malo sam odužila, ali svaka tema u kojoj je ON topic hvalospjev mojim roditeljima, ovako na mene utječe
Tebi tatek :*

Trenutno sam opet 'doma' jer mi to u ovom trenutku najvise odgovara, a ni mojima ne smeta (nek' me se jos malo nauzivaju, prije nego zbrisem;)). Narafski, placam dio rezija, neki troskovi su iskljucivo moja briga i problem, itd. Prije toga smo sestra i ja zivjele same, pa u cetvero s tadasnjim polovicama. Pa opet same. Pa ja sama. Svakakvih je kombinacija bilo. Sto se roditelja tice, oduvijek smo imali podrsku. Financijsku samo povremeno, kad se stvarno drugacije nije moglo. Iz Zagreba sam pa dio s odlaskom na faks nisam isprobala i zbog toga mi je nekako uvijek bilo zao.

Otišla sam s jedva navršenih 18, a sve je proteklo bez stresova, nekako prirodno, kao uostalom i raniji stupnjevi osamostaljivanja. Moja mama nikad nije bila osoba koja bi me grčevito držala uza se. Odmalena mi je davala maksimalnu slobodu u svemu u čemu je bilo moguće i na tome sam joj neizmjerno zahvalna.
Kad smo nedavno razgovarale o roditeljstvu rekla mi je da jednom od najvažnijih stvari smatra osluškivanje djeteta, njegovih potreba koje se, naravno, mijenjaju i rastu s njim. Čini mi se da je ona to izvrsno odradila i jedino što je u tome nezgodno jesu visoki standardi koje mi je tako i nehotice zadala. Nekad se pitam hoću li uspjeti biti na istoj razini. :unsure:
Kad su mi bile 3 nije me prisliljavala da jedem meso, nego je tražila način da mi uravnoteži prehranu; nije pokušavala od mene napraviti dešnjakinju, iako je u ono vrijeme to bila sasvim uobičajena odgojna metoda; kad sam bila blizu 6 shvatila je koliko jako želim ići u školu još iste jeseni, a komentari okoline tipa: "zašto je ne pustiš da se igra još godinu dana" za čas su prestali postojati. Nikad nisam požalila zbog toga niti sam se ikad osjetila zakinutom, naprotiv. Kad mi je bilo 13 znala je koliko mi je važno ostati vani sat duže i puštala me s povjerenjem, a isto je tako znala da sam s 18 žudjela sve poznato zamijeniti nepoznatim i sve vrijednosti postaviti naglavce. No, iako tada nisam tako mislila, za pravo osamostaljenje nije bio dovoljan sam odlazak od kuće. Trebalo je proživjeti i naučiti još štošta, a fizičko odvajanje nije značilo i prekid svih odnosa. Podrška i povezanost uvijek su bile tu, a nakon što sam tamo negdje oko 25 počela izlaziti iz puberteta :mrgreen: , odnos nam je postao još kvalitetniji. Nikad, ali stvarno nikad nisam osjetila da moja mama sa mnom komunicira ucjenama (pa bile i najsuptilnije), upravo suprotno, znala je postići finu ravnotežu između prisutnosti i nenametljivosti.

Još se nisam osamostalila (jesam li jedina na ovoj temi???). Živimo sa mojim roditeljima jer sam trudna dobila otkaz pa nismo više mogli da plaćamo stan.
Znači stambeno nesamostalna. Finansijski, MM fino zaradi pa sve plaćamo po pola sa mojima. Ali moj tata, koji teško podnosi moje odrastanje (kćer jedinica), nam kupuje i poklanja i previše, uglavnom maloj.
Što se tiče mešanja/nemešanja u život, tu sam samostalna odavno. Ja sam roditelj svom detetu, žena i partner svom mužu i to jasno stavljam do znanja. I MM je takav, tako da naša mala porodica funkcioniše baš onako kako smo hteli.
A emotivno smo svi zavisni jedni od drugih, a ja cvetam jer je i MM u mojoj familiji našao emotivno utočište kakvo u svojoj nikad nije imao. Na 5 minuta hoda od nas živi moja baka a sa njom i moja teta (mamina familija). Na drugu stranu 5 min hoda je tatina sestra sa svojom familijom. I svi se čujemo svakodnevno a viđamo jednom u 2-3 dana. Najviše volim spontana okupljanja. U toj našoj maloj gomili svi smo ispunjeni, družimo se po generacijama, a ja sad još i više u svemu uživam kad vidim koliko je moje dete u našoj familiji voljeno i sretno.
I volela bih takve neke odnose da imam i kada mi deca odrastu.

Potpuno sam samostalna već jako dugo, ali istovremeno i vrlo bliska s roditeljima. S mamom se moram čuti svaki dan - jedan rezime dana s njom, za mene je točka na i toga dana. Jedini vid moje, uvjetno rečeno, nesamostalnosti jest to što mi roditelji mnogo pomažu oko djece i djeca često borave kod njih. Djeca su nas još i više zbližila i povezala i dala mi da u punini osjetim značenje te obiteljske vertikale. Isto tako i mojim roditeljima.

Nemam nikakvih problema s osamostavljivanjem i osamostaljenjem djece. Od kad ih imam, uživam u svakoj fazi njihovog odrastanja. Uživala sam u mom malom, bucmastom bebeu, i sada u mom dugokosom frajerčiću i curici - Durici. Sa svakim danom dolazi nešto novo, jedan novi detalj u procesu njihova osamostaljivanja. U tom procesu uživam, jer to i jest bit i svrha odgoja. Kada dođe trenutak njihovog potpunog osamostaljenja, odnosno odlaska iz roditeljske kuće, meni neće sve lađe potonuti. Ako budem živa i zdrava, imat ću odraslu i samostalnu djecu, postavljenu na svoje noge, možda i unuke, a imat ću i sebe i sve ono što volim raditi i što me zanima, kao i vrijeme za to.

S 25 (diplomirala sam i radila nekoliko mjeseci) otišla sam živjeti s dečkom (u podstanare).

S 26 vratila sam se s mužem svojim roditeljima (oboje smo dobili otkaz, posla ni od kuda - bio je početak rata, ostali bez love).

S 38 roditelji se odselili od nas. To je bio sretan trenutak i za njih i za nas.

Oni imaju svoj život i bez nas. Druže se s prijateljima (neki školski kolege, ljudi s kojima su radili, susjedi, rođaci...), idu na koncerte, u kazalište - imaju obično 2 pretplate, više puta godišnje odu na nekoliko dana u toplice ili neki hotel, posjete MM-ovu mamu koja živi u drugom gradu, ili neke rođake koji nisu u Zg-u, idu na predavanja...

Ne petljaju nam se u život.

Ali dok smo bili zajedno, moja mama je bila mama svima nama (i meni i MM-u i mojoj djeci). Ona sve najbolje zna i zato ju svi moramo slušati. Ako nije po njenom onda sto puta objašnjava, drži predavanja, nezadovoljna je, kritizira nas... Nismo se svađali, ali je bilo jako naporno, i nije ništa pomagalo što je i tada imala i drugi život, ne samo nas.

Citiraj:

---

tatek prvotno napisa

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

emocionalno - pa ne znam točno što to znači. emocionalno samostalan. dakle, ne diraju te emocije ljudi koje voliš? jel to? ako si s nekim emocionalno povezan, kako možeš biti samostalan?

---

Tu sam mislio na emocionalnu ovisnost - tipa kad djeca ne mogu bez roditelja odnosno (češći slučaj u ovim okolnostima) kad roditelji ne mogu bez djece.

---

Nije to tako rijetko... pogotovo kod roditelja koji misle da se malo čime mogu pohvaliti osim svojom djecom i njihovim uspjesima.