x. Meni se jako sviđa tvoj post, betty :heart: !Citiraj:
matrixx prvotno napisa
Printable View
x. Meni se jako sviđa tvoj post, betty :heart: !Citiraj:
matrixx prvotno napisa
izlazna strategija - preživljavanje ... hm.. ne znam dali se to kod mene može tako nazvati, ali ja sam stvarno u toj fazi makar imam jedno dijete i imala sam sreće da zatrudnim odmah sa prvim IVF-om
htjela sam imati još jednu bebu i krenula u postupak relativno rano, a pošto volim imati stvari pod kontrolom (moram biti iskrena) mislila sam da će ići lako kao prvi puta, ali nije što se i vidi u mojem potpisu
došla sam do zida jer me je shrvala bolest - ukratko imam totalni hormonski poremećaj; prolaktinom, moram operirati štitnjaču, a najgore od svega je to što sam totalno iscrpila organizam jer sam pokušala imati sve pod kontrolom; posao - dijete - muž - kuća - postupci - i moje ostale dijagnoze pa sam na kraju završila kod psihologa i na helexu.
najgore od svega mi je da imam u pripremi sve lijekove za postupak i svaki put kad si kažem da ću ih vratiti jednostavno ne mogu jer bih ipak još jednom pokušala i tako se stalno vrtim u krug
dali da idem dalje u postupak ili ne još nisam na čisto sama sa sobom
e sada se vraćam na početak posta i izlaznu strategiju
meni koja imam dijete je teško reći odustajem, a kamoli vama cure koje se još borite za svoje bebice zato vam želim puno sreće u vašoj borbi, a i puno snage kada poželite odustati
sory na zbrčkanom postu :P
Cure, želim samo reći da vas čitam redovito i uživam (ina, Jelena, matrixx, wewa, fritulice, betty i ostale)! Sama nemam što pametno za dodati - imam samo jedan IVF iza sebe i iznenadne prirodne trudnoće koje su brzo završavale (tek za vrijeme ove zadnje u iščekivanju nesretnih beta i nakon kiretaže za koju sam od početka znala da je neminovna pomislila sam da želim odustati - kratko me držalo).
Odustala jesam, ali samo za ovu godinu (silom prilika :( ) i vraćam se u akciju kad nam zdravlje i doktori dopuste (bit ću negdje 39+ 8) ).
Svima :heart:
Da se vratim samo kratko na statistiku uspješnosti IVF-ova, vezano za ovu temu.
Sada je oko 30% uspješnosti po postupku (oprostite ako je podatak netočan).
Taj postotak se izračunava na velikom broju žena. Da se prati samo 10 žena koje upravo kreću u postupak, postotak bi mogao biti znatno drugačiji (puno veći ili manji).
Za pojedinu ženu ne može se reći koliki joj je postotak uspješnosti u jednom postupku. To ovisi o zdravlju, godinama, kvaliteti i broju oplođenih jajnih stanica, jesu li narasle do blastociste, kakva je njihova kvaliteta, endometrij, i kakvi još nepoznati faktori djeluju u tom pojedinačnom slučaju.
Čak i žene sa vrlo malom ili nikakvom šansom, narušenim zdravljem, i slabom kvalitetom embrija, uspiju zatrudniti.
Ja nisam uspjela ni sa dvije blastociste, a imale su visoke ocjene kvalitete (5 i 4), pa su mi rekli da je tu šansa čak oko 40%.
Matematički, u svakom pojedinačnom embriotransferu šansa je 50%, ili će uspjeti ili neće.
Žene koje se hvataju za statistiku, mogu se "navući" na postotke, kao u kladionici. I tu treba sačuvati trezvenost, jer statistika može biti jako varljiva.
U nekim klinikama puno je veći postotak uspješnosti, jer npr. ne primaju puno starije žene, drugi su kriteriji izračunavanja (trudnoće koje završe spontanim također računaju kao uspjeh...) Sa statistkom se dosta i manipulira.
Statistiku uspješnosti "kvare" žene koje dugo godina pokušavaju, i nikada ne uspiju. To su one koje na kraju moraju odustati od postupaka.
Zato je teško reći da će većina žena uspjeti nakon 3-4 puta. Realniji je podatak da šanse rapidno opadaju ukoliko se ne uspije u prvih 3-4 puta.
Liječnici se često nađu u neobranom grožđu, kada nekom paru pokušavaju "natuknuti" da bi trebali istražiti i druge opcije (posvajanje).
A ima i onih koje baš nije puno briga, već nastavljaju s postupcima kod pojedinog para, bez obzira na male šanse, jer im se to financijski isplati.
Ispričavam se na eventualno "krivim" brojkama koje sam navela, nadam se da ćete shvatiti smisao onog što sam htjela reći.
Nije mi namjera da "zacrnjujem" cijelu priču. Nadam se da će taj novi IVM donijeti puno bolje postotke, da će se pronaći puno uspješnije i bezbolnije metode i da će svi koji žele dobiti toliko željenu :saint: !
Super tema, uživam čitajući.
Što se tiče statistka nikad se nisam time puno bavila :/ pa ne mogu nešto posebno komentirati.
Ako bude prilike uključim se i u komentiranje :*
Većinu tvog gore posta bih potpisala, kao i ovo. I opet, i unatoč tome (ja sam bila od onih koja se "hladila" i "trezvenila" statistikom i razmišljanjem - nije mi uspilo u mojoj 32.-goj, zašto bi u 39.-toj i sl.), svjedokom sam trudnoćama against all odds, ne znam jesu li se sad slučajno ispodogađale, ali baš ih je na forumu bilo relativno dosta - nakon više od 5 godina liječenja i više od tri postupka, tri prirodne, pa i ima ih i nakon postupaka... Zato je jako važno da si ljudi sami nekako skuže i dođu do mira što i kako u MPO-u, da li nastaviti, da li odustati i okrenuti se nečemu drugome, jer i vrijeme je u svemu po meni najbitniji faktor. I da u tome imaju podršku i, još važnije, da su oboje suglasni, to je kod mene i MM-a falilo (ja sam bila za prekid, on za nastavak, možda netipično rodno podijeljena situacija jer je češće obrnuto).Citiraj:
matrixx prvotno napisa
I da, onaj tko bi s parom eventualno razgovarao, bio nekakav idealni facilitator, nekakva "doula" na putu nastavka ili odustanka tj. da par shvati što im je za činiti, po meni ne bi trebao bit ginić jer je u prirodi takvog posla, čini mi se, hrabrenje, osim toga on/ona su vidili pozitivnih ishoda i čuda i kako sad nekome reći tako i tako (osim kod očitih situacija - azospermije, FSH koji se ne može stimulirati ili tako nečeg). Njegov početni stav mora bit tj. prirodno jest motivirajući. Taj neko bi trebao biti neki psihić ili tako neko... drugi, ne onaj koji vodi postupke, taj koji vodi postupke eventualno može reći objektivno o šansama....
Ovo potpisujem jakoooo :heart:Citiraj:
ina33 prvotno napisa
IOsim toga, kada prestanak liječenja određuje sam pacijent, to jest kada
prestanak liječenja nije nametnut zbog financijskih ograničenja, medicinske
situacije ili drugih nepremostivih faktora, razlika između dobrovoljnog i
nedobrovoljnog odabira života bez djece postaje nejasna, budući da je
pacijent odabrao gotovo sigurnu mogućnost života bez biološke djece,
umjesto nastavljanja sa novim tretmanima.
Kao rezultat toga, odluka o prekidu liječenja nosi sa sobom implikaciju,
posebno za žene, kako nisu imale dovoljno jaku želju za djetetom da bi
nastavile s postupcima, sugerirajući prijestup društvenih i kulturnih normi,
koje ženstvenost vide neodvojivom od majčinstva (Ireland, 1993., Ultrich i
Weatherall 2000.)
Ironično, odluka o nastavljanju liječenja nije nužno sigurnija s aspekta
usklađenosti sa društvenim normama i kulturnim reproduktivnim normama.
Sve dok je rezultat IVF-a beba, prisutna tenzija između reprodukcije i
tehnologije razrješava se pomoću nesigurnog koncepta "pomaganja
prirodi". Međutim, osim što nastavak liječenja implicira očite financijske
troškove i potencijalne rizike po odnos partnera i zdravlje, svaki novi
postupak dovodi taj koncept "IVF kao pomaganje prirodi" u pitanje.
Dok se liječenje nastavlja bez uravnotežujućeg "prirodnog" rezultata-
bebe- proces reprodukcije, koji se smatra prirodnim i neizbježnim,
postaje sve podređeniji tehnološkim aspektima liječenja. Što se proces
prokreacije više udaljava od prirode, to je veća opasnost da će ga i
pojedinac i društvo smatrati opasnijim. Rastuća podvrsta SF filmova s
čudovištima koje stvaraju pomahnitali, egoistični znanstvenici, samo
pojačava taj dojam. Pojam protuprirodne majke glavna je roba tabloida
koji opisuju lezbijke ili žene koje su prošle prirodnu menopauzu i koje
pokušavaju proći kroz IVF tretman, i to se oštro kritizira kao nešto što
podriva i prirodu i društvo.
Međutim, subjektivna procjena nečijeg stupnja angažiranosti u
liječenju kao pretjeranog, sugerira pak opsesivnost, pa čak i ako se radi
o onima koji bi inače udovoljavali standardima normativne reprodukcije
po dobi i spolnoj orjentaciji. To se onda percipira kao nekakva opasna
sebična nestabilnost koja se ne podudara sa standardnom ženstvenošću,
iako je taj prijestup možda manji od onog koji je povezan s odlukom da
se nema djece.
Osjetljiv hod po žici između odluke da se prestane s liječenjem
prerano ili prekasno, samo je jedan element među kompleksnim i
sveobuhvatnim pitanjima i razmatranjima koja će eventualno dovesti do
konačne odluke o prestanku liječenja.
Unatoč tome, demonstracija odluke o prestanku liječenja kao čina
pomirenja s normativnim reproduktivnim standardima, od ključne je
važnosti unutar retrospektivnog diskursa tijekom procesa odlučivanja.
Ovo istraživanje identificiralo je 7 takvih ključnih retrospektivnih
diskursa (Potter i Wetherell 1987.) koje su sudionici istraživanja
odabrali za demonstraciju pomirenja:
1) učiniti sve što je moguće,
2) očajanje,
3) otpor,
4) dobrohotnost,
5) stav razumnog potrošača,
6) plodnost,
7) sposobnost da se bude roditelj.
Ove diskurse ne treba promatrati kao međusobno isključive, i oni
se zaista u velikom dijelu osobnih priča i preklapaju. Putem gore
navedenih diskursa, ljudi pokušavaju dati smisao teškoj tranziciji
od "još nismo trudni" do "nećemo biti trudni".
Ostatak rada podijeljen je u tri poglavlja. U prvome se daje kratki
pregled istraživačkog projekta. U drugom poglavlju- glavnom dijelu-
sadržana je analiza onoga što su sudionici pričali iz perspektive
sedam gore navedenih diskursa, a u završnom dijelu pokušavamo
doći do zaključka.
ina je prevela 2. dio uvoda studije, i poslala mi. Hvala ina :heart:
Drugi dio studije- razgovori sa sudionicima istraživanja, koji su se suočili sa neuspjesima i odustajanjem od IVF-ova.
Izvukla sam par primjera.
- iz poglavlja 1) Učiniti sve što je moguće
Susan:
"Nisam htjela biti jedna od onih žena koje gledamo na TV, koje su u 50-tima, i imale su kao stotine i stotine pokušaja. I to vam preuzme cijeli život. Nisam htjela biti... Mislim, i mi smo postali opsjednuti, ali nisam htjela da postanemo jedni od onih potpuno opsjednutih ljudi za koje je to sve za što žive. Morali smo imati neku vrstu... realnosti. Znate, morali smo imati nekakav život.
Iako nas je potpuno obuzelo, tri pokušaja je izgledalo... ne znam. Tri je jednostavno izgledalo kao dobar kontrolni broj, dobar primjer, znate, to je najbolje što možemo dati od sebe."
"Susan je kreirala vlastita 3 tretmana kroz usporedbu sa očajnim starijim ženama, i to je podržala korištenjem jezika znanosti "dobar kontrolni broj"- kako bi osnažila vlastitu odluku.
Prepoznala je u sebi mogućnost da postane "potpuno opsjednuta", prikazujući vlastitu snažnu želju za djetetom, ali koristi limit koji sama sebi postavlja, kako bi spriječila da je ova želja ne odvuče predaleko, razlikujući sebe od onih koji su manje sposobni zadržati nadzor nad situacijom."
primjer iz poglavlja
3) Otpor:
Claire:" ... mogu reći: -Barem sam pokušala.- Stoga ne mogu doći u situaciju u budućnosti kada bih samoj sebi mogla reći: -Oh, da sam barem pokušala, sve je moglo biti drugačije.-
To je kao da mogu reći svima: -Gledajte, pokušala sam biti tipična žena, i pokušala sam biti majka, znate, ali sve se urotilo protiv mene, i sada imam pravo izaći vani i potrošiti svoj novac na lijepo putovanje, ili na bilo što, i ne moram se pritom osjećati krivom.- To je nešto kao objašnjavanje moje odluke društvu."
"Claire je iskazala svoju frustraciju jer je, bez obzira na njena značajna dostignuća u drugim područjima života, osjećala da se njen osobni uspjeh procjenjuje isključivo kroz njenu nemogućnost reprodukcije."
Claire: "...biti cjelovita osoba, biti dobra osoba, imati život ispunjen smislom, ne znači biti roditelj. Znate, ima puno načina za proživjeti savršeno vrijedan život."
možeCitiraj:
ina33 prvotno napisa
matrixx, hvala hvala ti na trudu i prevođenju- well done.
da se ne bi izgubio smisao članka editirat ću postove s prijevodom u jednu cjelinu, bit će lakše za pratiti.
možda bi bilo najbolje da ne lijepiš dio po dio prijevoda već kad se tekst prevede stavit ću link na prijevod.
OK, marči :heart:
-Moja izlazna strategija-
Moja izlazna strategija počela se razvijati prije zadnja dva IVF pokušaja, kada sam shvatila da dobar dio moje velike želje za djetetom čini i strah od toga da budem drugačija od većine.
Biti različit od većine normalan je i iskonski ljudski strah. Društvo zna biti nemilosrdno prema pojedincima koji su drugačiji.
Kada sam sagledala taj svoj strah, shvatila sam da sam veća od njega, da se mogu suočiti s društvom, i da imam snage biti drugačija ("žena bez djeteta"). S tim novim stavom i razumijevanjem, lakše sam se suočila s posljednja dva IVF-a, s minimalnim stresom, spremna na svaki ishod.
Nakon zadnjeg IVF-a uslijedile su zdravstvene komplikacije, zbog kojih daljnji postupci više nisu opcija za mene. Bilo mi je lakše to prihvatiti, jer sam već imala razvijenu izlaznu strategiju, i orjentirati se na svoje zdravstvene probleme.
Nakon finalnog odustanka od IVF-a, (i poboljšanja općeg zdravstvenog stanja) počelo je novo poglavlje u mom životu. Krenula sam u nove projekte, više ulažem u svoje zdravlje, otkrivam nove želje u sebi i nove puteve. Čak sam na neki način i ponosna na sebe, što se usuđujem biti različita od većine, i što mogu pružati pozitivan primjer "zadovoljne žene bez djeteta", onima koji se suočavaju sa problemima neplodnosti, kako bi im olakšala njihove vlastite strahove.
veoma mi je drago da je ova tema otvorena. (usput ja sam nova na forumu, ali vas pratim od onog trenutka kada smo u 12 mjesecu 2006. saznali da bez ICSI-a necemo moci imati djece)
Ja sam nekako kad sam usla u postupak, a i jos prije dok sam bila u svim testovim i lovljenju nalaza odlucila da cu ici makimalno tri puta. Nakon svega emaotivnog kroz sto prolazimo sada dok cekamo petak da izvadim betu, rekla sam sebi da je 2 puta tj. 2 ICSI-a moj max. Medjutim ono sto je grozno kad shvati s da ti je ostao jos samo jedan put (jucer sam pocela lagano smeckasto krvariti i danas sam napravila test na trudnocu koji je negativan).
Zaista se divim vama svim koje idete 5+ puta, za mene je i ovaj prvi put bio emocionalno uzasan. Takodjer MM i ja smo rekli da ako ne uspijemo ni taj drugi put da cemo posvojiti djete i psa. :)
Betty :heart: ,
Jaako si ovo lijepo napisala..U potpunosti te potpisujem.. :heart:
Kod nas je od početka bilo tako da sam ja imala neki limitirani broj toga što bih željela proći u MPO-u jer me plašio MPO-ov adiktivni potencijal i nisam željela da nam na boravke u čekaonama i na mentalno-emotivno čekanje „ode“ jedno lijepo desetljeće života. To su bile tri IVF stimulacije, jedino sam računala da ćemo u to „uložiti“ 3 godine maksimalno. Na kraju smo toliko i prošli (te tri stimulacije), ali je jako puno trajalo jer je dijagnostika, zdrav. kompliciranje i čekanje, koje sam incirala ja i koje je bilo objektivno uvjetovano – čekanjima na termine ili da prođe vrijeme od stimulacije). „Vremenski plan“ nismo ostvarili jer je sve skupa 8 godina je trajalo od prvog obraćanja doktorima do rođenja djeteta, dobivenog iz treće stimulacije, a niti dijagnoza nam nije išla na ruku vezano za skraćivanje puta ili brži exit iz MPO-a (idiopatija – ne zna se uzrok). Od početka je posvojenje bilo nešto što smo oboje htjeli, jedino je MM-u bilo teže napraviti izlaz iz MPO-a, i, da je po njegovome, vjerojatno bismo vrtili cikluse do moje menopauze ili do nekog drugog objektivnog razloga (narušavanja zdravlja, prestanka financija ili nekog većeg kravala). Znam da zvuči grozno faktualno, ali nakon prvotnog emotivnog raspada zbog neuspjelih postupaka meni je odgovarao ovaj, kako bi gore u članku kojeg prevodimo nazvali, „unutarnji diskurs razumnog potrošača usluge MPO-a“.
Neko svoje pomirenje s time da vjerojatno neću roditi dijete je došlo nakon što smo se odlučili otići u Maribor, jer, nekako, to je bilo kao nekakva „zadnja stanica“ puta i trenutak kada je to trebalo prvi put osvijestiti. Pomirenje je pospiješilo to što sam odradila sve medicinske „checkboxove“ koji su iz moje perspektive bili mogući i razumni, znala sam da neću na IVIG ili one neke transfuzije krvi jer je meni to izgledalo logistički preteško izvedivo, drugo sve sam bila napravila, a posebno mi je nekako došlo do opuštanja i otpuštanja toga da ću roditi dijete nakon laparaskopije koja je pokazala da je sve u redu i jednostavno sam se jednog dana probudila s baš nekim zadovoljstvom vezano za sebe, bez obzira na to što moje tijelo može ili ne, i prihvatila neuhvatljivost razloga zašto ne možemo napraviti djecu i to da nam nema pomoći i da je sve izvan naših ruku, kako sam ja to tada doživjela. Emotivno sam se odmakla od MPO-a, premda je tijelo i intelekt i dalje vrlo vrijedno „centrifugirao“ postupke i dijagnostiku, realnije nade vidjela sam u posvojenju, a MPO smo „vozili“ (barem ja) po „automatskom pilotu“, sve sam već napamet znala i bilo jer refleksno kao mijenjanje brzina u autu. Kako se dogodio taj emotivni odmak od „rollercoaster“ vožnje MPO-a postalo mi je super, svijet je odjednom dobio boje i mirise, baš sam se nekako ispunila srećom, a najbolje je bilo uživancija u sreći drugih, bez ikakve konotacije zašto i mi... Uživala sam u onome što smo imali, u postojećoj dječici (mojim predivnim nećakinjama, ta me ljubav obilježila i ponosna sam na to jer je nešto što će ostati trajno, ta naša veza, što je to bilo kontrapunkt postupcima), u nekim planovima za putovanja i drugim planovima. Bilo mi je super, totalni osjećaj olakšanja. Prihvatila sam sebe skroz kao ženu bez djece, znam kako to drugima „čudno“ izgleda, ali ja sam ja, oduvijek ista – kakva sam se rodila, to sam ja ina33, i sve me to čini i nije mi bio bed što upadam u onu drugu skupinu, onih „drugačijih“. Pitanja kad će djeca i sl. smo odavno apsolvirali, tu mi je dijelom olakšala moja otvorenost, jer su razgovori bili kratki – Kad ćete – Ne možemo – Jeste probali MPO – Jesmo – Jeste probali posvojenje – Jesmo – Sretno – Hvala. I to je bilo nešto za druge skroz „lako probavljivo“ i OK i normalno. A i meni.
MM-u je to bilo puno teže, on je 'ko pravo razumno muško vjerovao dr-ovima i nikako mu nije jasno bilo kako to ne uspijeva i zašto, kad već toliko mogu, kad je medicina toliko uznapredovala... Plus, on je optimist, ja sam više pesimist... ili kako se ono kaže da je pesimist samo dobro informirani optimist... On se nije uspijevao riješiti tuge nakon postupaka, nije se uspijevao pomiriti s mišlju da možda ostanemo bez djece (moje su nade i u posvojenju bile manje jer sam znala koliko je to teško), MM je nekako bio uvjeren da će nam uspjeti i jedno i drugo, život bez naše djece mu je, za razliku od mene, bio nepojmljiv. Ja sam se pak pomirila da mu ne mogu tu pomoći, da će on uvijek imati svoj neki prostor za tugu u koji ja neću moći doprijeti, da mu neću biti „dovoljna“, nadala sam se samo da ga neće previše konzumirati ta tuga, a time i nas.... Iskreno, nije mi bio ni nezamisliv niti scenarij da se raziđemo i da on ima djecu s nekom drugom ženom, pri čemu sam nas zamišljala opet hepi, on s nekom drugom, ima dječicu, ja s nekim drugim, možda malo starijim koji već ima svoju djecu, uživam u postojećoj dječici i u životu... Ne mogu to nekako sad prenijeti možda dobro, ali nekako sam bila skroz prožeta uvjerenjem – kako god bude, bit će dobro, bit ćemo sretni, ovako ili onako, zajedno, odvojeni, s djecom, bez djece, dok smo god zdravi, bit ćemo i sretni.
:heart:.Citiraj:
matrixx prvotno napisa
Svaki me moj postupak promijenio. Stvari zbog kojih bi prije dizala paniku sada mogu proći kraj mene da ih ni ne primijetim. Zaokupila sam se stvarima koje mi predstavljaju radost i okružila ljudima koji me razumiju i pružaju mi rame kad mi je potrebno. Mislim da nema dana kad ne razmišljam o svemu što se dogodilo i o tome koliko me još postupaka čeka. Ne pokušavam raditi planove mjesecima unaprijed nego polako dan po dan i pokušavam u svakom danu naći barem jednu stvar koja me veseli. Najvažnije mi je da je kraj mene MM koji mi daje nadu kad je polako gubim i njegov mi osmjeh i optimizam najviše znače.
MM dg-azospermia
Ja-OK
Tako glasi naša "strašna" diagnoza.
Na početku kao i svima-ŠOK :shock:
Prošle su godine dok smo shvatili da nije važno(pri tome mislim na MM)tko je problem već da pokušamo.Nama od samog starta daju male šnase(barem kod nas u HRV)tako da smo mi nekako uvik spremni da ćemo biti "par bez djece".Nama je to nekako došlo samo po sebi bez puno buke,čini mi se da je lakše nama se pomoriti sa činjenicom "bez djece"nego našoj okolini.Više smo imali problema sa mojim i njegovim roditeljima(naše mame)nego šta smo mi sami bili problem.
Smeta me to što očekuju :moramo imati djecu(pošto poto) a ja nisam spremna na toliku borbu jednostavno nisam!!!
A to pitanje djece(i to još po mogućnosti muško-nemoj te mi ništa govoriti pop..... od same pomosli na takav stav)imam osjećaj da bi se samo kitili sa novim unučetom!
Mi smo odlučili pokušatvati dok god to bude nama odgovaralo a kad više ne budemo mogli imamo pripremljenu strategiju-LJUBAV!!!!!!
Ja sam uspjela iz drugog ICSI, 4.-ti transfer. Kad sam nakon 2. ICSI opet dobila gadnu hiperstimulaciju MM i ja smo odlučili da ćemo potrošiti još preostale smrzliće i ako ne uspije da kupujemo jahtu(oboje smo zaljubljenici u more-krv nije voda) a da na stimulacije više ne idem.. Uglavnom zaključili smo da je bolje da dignemo kredit i novce potrošimo na jahtu nego uništimo totalno moje zdravlje i gledamo kako život teče pored nas,a mi kampiramo po bolnicama.
Međutim jedan embrij se primio (upravo spava :heart: u kindaču), a smrzlići čekaju neke poznije godine jer za sada nisam spremna niti u mogućnosti za još jedno 9-mj. ležanje na lijevom boku kako bi sačuvala trudnoću. Uglavnom često se obratimo našem zlatu: " Evo mamine i tatine jahtice" :lol:
Jao zene predivne ste sve, lijepo vas je citati. :heart:
Betty, mogu potpisati dobar dio tvog posta. :love:
Apsolutno se slazem. U tzv alternativnoj terapiji koju sam primala, u timu je uz nutricionisticu, dr. orijentalne medicine i coach-icu i upravo mi se cini da mi je coach-ica najvise pomogla jer realno simptomi poremecaja su ostali, tijelo je sigurno bilo bolje pripremljeno za postupak, a psiha jos bolje :)Citiraj:
Pepita prvotno napisa
Moja tajna zelja je, sad vise nece biti tajna :mrgreen: , da se u nekoj skorijoj buducnosti bavim psiholoskom pripremom zena koje su u MPO postupcima. nazalost nisam psiholog po osnovnom zanimanju, ali idem vec par godina na edukaciju iz jednog psihoterapijskog pravca i sukoro bih trebala ici na ispit. pa mozda jednog dana kad se zakoni u HR promjene, mozda cu imati novo zanimanje :)
O, pa super - sretno :)!Citiraj:
taMarelica prvotno napisa
:love: !Citiraj:
ici prvotno napisa
ina i ici, predivne priče! :heart: :heart:
taMarelica, želim ti od :heart: da uspiješ u svojim planovima, jer je takvo nešto jaaako potrebno!
I amel također, predivna jahtica :heart: !
ina stvarno divna priča. :* :love:
hvala, no, iskreno, mislim da je moje MPO iskustvo premaleno jer zenama koje godinama nisu odustajale nisam niti do koljena (ma niti do malog prsta ). imala sam samo jednu negativnu betu. kad cujem i citam price drugih MPO suborki, sto su sve prosle, mislim da sam jedna obicna placljivica koja je u ovim okolnostima imala puno, puno srece ...Citiraj:
matrixx prvotno napisa
"Dođe doba kada život ne možemo mijenjati. Jednostavno ga trebamo mirisati i slaviti."
Dr.R.Naomi Remen
sad ćemo ovu zanimljivu temu ostaviti trajno "zalijepljenu" za sve one koji su se našli pred zidom dileme o odustajanju ili nastavku IVF postupaka.
svima želim da odluče ono što im je zaista osjećaju da im je potrebno.
:love:
Svima koji uspiju i dobiju svoju :saint: ,čestitam od :heart: !
Svim ostalim ženama, koje iz bilo kojih razloga odustanu od IVF-a i ne ostvare željenu trudnoću, želim poručiti da:
-nismo manje vrijedne zato što nemamo djecu,
-naši životi nisu "promašeni", prazni i lišeni smisla,
-možemo biti sretne, ženstvene, zanosne i ponosne,
-budemo dovoljno samouvjerene i odbacimo etikete koje nam društvo nastoji nalijepiti,
-odbacimo pritisak okoline i zanemarimo stavove koji obezvrjeđuju ženu bez djece, kao ženu koja nije ispunila svoju svrhu,
... jer postoji bezbroj načina da budemo sretne, da proživimo život punim plućima, da ostvarimo sebe, da uživamo u svojoj jedinstvenosti, i da pružimo podršku jedne drugima!!! :heart: :love: :heart:
matrixx, lijepo te je čitati! :love:
potpisujem. Draga divno napisano :* :love:Citiraj:
matrixx prvotno napisa
Betty,
jako lijepo rečeno i meni blisko.
U potpunosti te potpisujem. MM i ja smo s tim stavom i startali. Kad smo saznali za suprugov nalaz prvo smo rekli idemo ipak još pokušavati prirodno pa ćemo onda ići na kliniku.
E sad, kad je došlo vrijeme da idemo na kliniku, nastupila je prva biokemijska kao rezultat prirodne oplodnje (a bila je to predivna prva beta u mojem životu).
Nakon radosti, tuga i onda ipak dodatna motivacija za postupke.
Rekla sam sebi da ću pokušavati dok mi nešto ne kaže stop, ali tad ću se moći osvrnuti iza sebe i reći si: curo sve si pokušala...idemo dalje.
Izuzetno mi je važno da MM i ja održavamo naš odnos bez obzira na prepreke jer kako god se priča završi, nas dvoje smo dio nje.
II fazu želim dočekati sretna uz svog supruga.
matrixx :love:
Uopče ne znam zašto netko ima potrebu osuđivati nekoga zbog njegovih odluka. I zašto bi žena bez djeteta bila manje vrijedna. Svi se mi borimo za neke svoje ciljeve i borit ćemo se dok imamo snage, a kad ostanemo bez te snage... tko zna. Ali nitko nas nema pravo osuđivati ni zbog odluke na MPO a ni zbog odluke za odustajanje...najmanje oni koji nisu nikada bili u toj situaciji.
amyx, potpuno se slažem, nema nitko pravo osuđivati parove u MPO ili one koji od MPO odustanu. Ipak, postoji određena društvena stigmatizacija neplodnih parova, i onih koji sudjeluju u MPO postupcima, kao i djece koja se rode kroz te postupke.
Studija Gender Instituta iz Londona, koju ina33 i ja prevodimo, između ostalog govori i o tome na koje se načine parovi nose s tim društvenim pritiskom i stigmatizacijom.
Jednako se divim ženama koje se bore na dugom i trnovitom putu kroz liječenje nepolodnosti, kao i onima koje su pronašle snagu, mudrost i pomirenje da se povuku iz te borbe.... :love: