tj očito ti ne paše što ih u toj knjizi tumače pozitivno :mrgreen:Citiraj:
elin prvotno napisa
Printable View
tj očito ti ne paše što ih u toj knjizi tumače pozitivno :mrgreen:Citiraj:
elin prvotno napisa
Misliš da Zapad negativno razmišlja, da oni koji se više školuju negativno razmišljaju, da bogatiji ljudi negativno razmišljaju (ipak-bogatiji jesu sretniji-koliko god se siromašni tješili)?Citiraj:
elin prvotno napisa
Slažem se s dijelom toga ,ali nisam sigurna....
Naposlijetku, znaš koji je jedini način za ne razmišljati negativno?
Ne razmišljati! :)
Mene se jako dojmio tekst od lime. ja vjerujem da sve zašto ima svoje zato, koliko god to nama nije jasno.
Mene muci jedna druga stvar...poneki koji ne mogu imati djece misle da je to "kazna Božja" ili "loša karma" ili slicno jer oni ne mogu biti roditelji a pogotovo kad u novinama procitaju ovakve clanke... ali zar se nitko od njih nije nikad zapitao da li je taj "Netko" zamislilo za njih da postanu roditelji na drugaciji nacin....da spase jedno od te djece o cijim nesretnim sudbinama citamo u novinama svaki dan.... sva ta energija koja se trosi u silne postupke da se dobije "vlastito" (pri tom mislim na genetiku) dijete se mozda moze usmjeriti u drugom pravcu i nekom malom nesretnom bicu uljepsati zivot.... Zar ne?
draga iva, a da li bi ti, da ti netko kaže da možeš biti majka i maziti svoje dijete u bušici 9 mjeseci, samo da se za to moraš malo pomučiti i ići na MPO, odlučila da je bolje da posvojiš? mi žene s MPO pdf-a smo borbene u svojim ciljevima, od njih ne odustajemo lako, a samo mi znamo kako nam je i kroz šta prolazimo... molim te, ne banaliziraj našu borbu!
Ja se slažem sa Limom i razumijem što je Iva htjela reći. Razumijem i Ksenu jer je dirnuta u najbolniju temu. Ja moram reći da sam u životu prolazila kroz raznorazne situacije, lijepe i one manje lijepe. Ponekad sam se pitala zbog čega mi se dešavaju neke stvari, bilo mi je teško i bila sam ogorčena, ljuta, na samu sebe, na sudbinu...Sad kad se osvrnem vidim koliko je sve imalo smisla. One najgore i najteže borbe danas imaju smisao i svoju svrhu. Kad su djeca u pitanju, a to nam je najvrijednije i razumijem ljutnju i neshvaćanje onih koji imaju problema sa začećem, teško nam je razumjeti te "puteve čudne". Ja se samo sjetim Čokolade koja je nakon puuuno godina borbe i poražavajuće dijagnoze posvojila curicu, da bi nakon toga prirodno zatrudnila..meni je to Čudo. Zdenka, koja nikad nebi upoznala svoju djecu da joj je život išao drugačijim tokom. Ima bezbroj takvih čudesnih priča koje su se dogodile baš zbog spleta okolnosti koje nam ponekad nisu jasne.
Mislim da jako puno njih promisli i usmjeri se (i) u drugi pravac. Taj drugi pravac je jednaka borba, jer na jedno dijete koje ima uvjete za posvojenje dolazi, ako se dobro sjećam, 9 puta više potencijalnih posvojitelja. Tako da je višak energije uvijek dobrodošao. A život stvarno piše super priče, vrlo često :heart:.Citiraj:
Iva prvotno napisa
Oprosti...ali nista je ne banaliziram, a narocito ne vasu borbu. ovo je
samo moje razmisljanje... Ne smatram da se ne bi trebale truditi ili to prihvatiti kao gotov cin...ali da su pojedinci skloni sve zivo posvetiti samo i iskljucivo tome i ne uzeti obzir i druge opcije.. a godine prolaze i postane prekasno za te druge opcije....to je veeelika istina, a s druge strane su jako skloni samosazalijevanju i pricama o tome kako ne mogu slusati svoje prijateljice kad pricaju o svojoj djeci i sl.
Osobno ne vjerujem u to da je cure koje trebaju pomoc pri dobivanju vlastitog djeteta kaznio Bog ili Alah ili bilo ko drugi...i podrzavam ih u njihovoj borbi ...ali moje je misljenje da u zivotu uvijek treba imati "open mind" i biti otvoren za sve opcije....
Iva, to ti govorim podatke za Hrvatsku, a još nije zaživjelo to da Hrvati u velikom broju posvajaju u inozemstvu jer, onako na prvu loptu kako sam ja skužila, većina bližih zemalja daje prednost svojim državljanima, a za dalje zemlje, ako sam dobro shvatila, troškovi papirologije su poprilični i nije ih baš jednostavno prosječnom hrvatskom paru ostvariti. Ne znam nikoga s pdf-a Posvojenje tko je posvojio iz inozemstva, ali većina onih koji ulože veliki trud, čini mi se, nakon nekoliko godina i uspiju...
Mislim da je nedavno ukinuta dobna granica u Hrvatskoj za posvojitelje, ali nisam to sigurna. Obično (najčešće) ljudi prvo pokušaju MPO, pa onda posvojenje. Teško je paralelno jer je i jedno i drugo prilično logistički zahtjevno i traži veliki trud, pa je jedno i drugo paralelno jako teško izvedivo, ako (najčešće se radi o ženi) osoba radi. U MPO se krene obično vjerujući da će trajati maksimalno godinu ili dvije, pa se onda stvari zdravstveno zakompliciraju ili se čekaju postupci, idealno bi bilo u to "utrošiti" maksimalno dvije godine, ali to najčešće, ako nema financija, nije izvedivo. Tako sam i ja krenula misleći nećemo mi dugo, odustat ćemo, ali se osoba "zalijepi" jer kao nije ništa niti stigla odradit (potrebne su najčešće godine za 2-3 postupka). Obrnutim putem, po mojem nekom iskustvu, idu većinom osobe koje od liječnika dobiju jednoznačnu obeshrabrujuću dijagnozu. Znam da onako izvan priče zvuči jednostavno... Neke od tih dilema možeš pogledati na novom topicu na Potpomognutoj "Izlazna strategija", stickan je pod ljepljive, ako te zanima malo pozadine. Iskreno, i mene su morila ta pitanja dok još nisam ušla u MPO i shvatila kako to sporo ide i kako se niti ne okreneš, a ode(u) godina(e). Osobno, biologija mi je nevažna, ali se najčešće kreće s uvjerenjem bit će to brzo, jedan do dva postupka, a to će se napravit unutar godine dana kao... Barem mislim da većina tako razmišlja.Citiraj:
Iva prvotno napisa
I moje je :love:.Citiraj:
Iva prvotno napisa
Ma ina33 tebe vec dugo znam...i oprosti ako ti nisam nikad rekla da mi je zbog tebe osobito drago da si docekala svog :saint: :heart:
Ma, nema frke... Samo sam ti htjela ukazat da koji put nije tako jednostavno... a koji put i je, ovisi stvarno od osobe do osobe. Ali to je više stvarno za tu temu na Potpomognutoj - Izlazna strategija... Našla je jedna od nas super link na netu, na eng., koji se dotiče raznih tema, em kako ljudi gledaju na MPO i na te dugogodišnje postupke, i kako onda oni koji ostaju gledaju na onoga ko je izašao... Puno je tu elemenata, od toga da je nekome lakše mu se radi samo "tjelesna inspekcija", a ne i "snimanje duše", netko je zatvoreniji tip pa će se teže boriti s birokracijom u borbi za dijete, a lakše se samo fizički nazočiti kod dr-a... Nekom misli da je MPO jednostavniji za ostvariti od posvojenja, neko obrnuto... Sto stvari i razloga... Ja nekako vjerujem da je većini ljudi biologija nevažna, kada odu u dubinu duše i pogledaju zašto žele dijete, ali opet, većina ide većinskim hodogramom...Citiraj:
Iva prvotno napisa
puno podrške i informiranja je ono što cure ovdje najbolje rade - onda je lakše zaviriti u svoje srce i donijeti ili promijeniti odluku- kad si siguran da ćeš naići na razumjevanje i pomoć.
@ iva, oprosti ako sam bila gruba, ali ja mislim da ne radim ništa loše zato što se borim protiv neplodnosti i zato što želim bebicu koju smo stvorili MM i ja. ako ne upali u nekom razdoblju, razmislit ću i o posvojenju, ali neću dići ruke tako lako. i mislim da je to open - minded!
i ne, ne mislim da ne na ovaj način bog kažnjava. mislim da bog, ako uopće postoji (a svi mi imamo pravo to percipirati kako želimo i ne osuđujte me zbog ove izjave), ne funkcionira po principu kazne i nagrade! a isto tako ne mislim da opterećujem svoje prijateljice zato što ne mogu imati djecu prirodnim putem...
ja sam sigurna da iva uopće nije mislila onako kako si ti shvatila. Vjerojatno si preosjetljiva. Ima ljudi koji niti pomoću MPO ne mogu doći do djeteta, imam takvih u svojoj okolini (bratić). Daj mi, molim te, objasni u čemu je takva borba sa MPO? Znam od jedne dobre frendice koliko je bolno i teško i razočaravajuće kad ne uspije, ali sam na više mjesta skužila da nije samo u tome. U čemu je točno stvar?Citiraj:
ksena28 prvotno napisa
prvi dio borbe: cijela naša familija (koja ne zna), prijatelji, susjedi i svi koji nas sretnu usput si daju za pravo pitat a zašto nemate djece, zašto toliko čekate, ajde pravite djecu, život bez djece nevalja itd :roll:
drugi dio borbe: medicina - statistika je protiv nas, inseminacije uglav (ispravite me ako griješim) uspjevaju u 10tak posto slučajeva, ivf-ovi u 25 %. u državnim bolnicama se čeka na prvi postupak oko godine dana. lijekovi su preskupi... država sponzorira samo tri pokušaja, nakon toga ili nakon 39. god sve plaćamo sami, a jedan pokušaj stoji od 15 000 kn naviše. doktori koji nam otežavaju....
treći dio- hormoni: hiperstimulacije, kad te jajnici rasturaju i misliš da će umrijet koliko si napuhana/ emocije koje variraju od ludila do euforije u samo 10 minuta
četvrti: posao, koji će poslodavac gledat blagonaklono na osobu koja je na bolovanju u prosjeku svaka dva mjeseca
peto: nakon neuspjeha nastaviti dalj!
ako te još zanima dođi malo prosurfat našim pdf-om... :)
90 % parova koji zele da imaju djecu prvo pokusavaju prirodno .Od toga 30 % parova nece uspjeti u tome . Ako parovi koji mogu prirodno zaceti djecu , prave djecu uprkos cinjenici da postoji veliki broj ostavljene djece umjesto da usvoje , zasto se onima koji moraju potraziti pomoc medicinski potpomognute oplodnje ,spocitava to pravo i savjetuje da ne siluju prirodu nego da idu na usvajanje ? Zasto samo mi moramo imati "open mind" ?? Ako neko kome otkazuju bubrezi ili jetra mora da ide na transplataciju , da li on siluje prirodu , jer prirodno bi bilo da on umre i bilo kakav uticaj da on ne umre je bukvalno silovanje prirode ?!?Citiraj:
Iva prvotno napisa
Zasto je normalno da ja npr. usvojim , a ne da potrazim medicinsku pomoc , ako ostatak parova isto tako zeli da ima svoju biolosku djecu ? Zasto se samo nama neplodnima govori kako nije bitno cije je dijete ako ga volis , pazis i brines o njemu ? Zasto se samo mi nazivamo sebicnjacima ?
Ako svako ima pravo da se bori za svoj zivot i trosi sve pare koje ima na kemoterapije , zracenja , trazi donacije , zasto neko nema pravo bar da pokusa da stvori jedan novi zivot , ko to ima pravo da kaze kada je granica pokusavanja predjena ? Ko to moze znati ?
Ako nas je nekad strah , ako nekad posustanemo , padnemo i zapitamo se ZASTO smo bas mi izabrane za jednu takvu borbu ,ako se izjadamo ispada da se sazaljevamo .
Kada bi npr. TI odustala ? Koliko dana , tjedana , mjeseci , godina bi TEBI bilo dovoljno da mozes reci : Odustajem od ove borbe i prelazim na neki drugi front ?
Za sve ove godine ja sam se naslusala komentara slicnih ovom i uvijek bih se iznenadila da su dolazili iskljucivo od MAJKI , sto je za mene stvarno fascinantno .
Sverige, prvo :love: i želja da čim prije uspiješ i da put što kraće traje. Mislim da iva nije u tom smislu mislila nego se referirala na to da je MPO koji put dugotrajan, ne znajući da je i posvojenje koji put dugotrajno (barem sam tako ja iščitala, ne mislim bit sad neki advokat na ovom topicu). Ne znam pomaže li ti ili ne ako ti kažem da sam i ja, tada kao, ajmo bit precizni, biološka ne-majka, često puta promislila kad ću i ja i kad će neko drugi odustati. Ali, skužila sam to što si dobro rekla - da granicu određuje isključivo par kojeg se to tiče, nitko drugi - niti liječnik, niti prijatelj, niti brižna obitelj. Super je kad su oboje jedinstveni u paru oko toga, kod mene i MM-a je bilo tako da je on bio taj kojemu je bilo teže odustati, ja sam priču bila skroz zaključila, češće je obrnuti slučaj kad žena tjera dalje, a muškarac bi stao. Mislim da je u mom slučaju većina takvih komentara bila dobronamjerna, ma koliko stoji poslovica da je put u pakao popločan dobrim namjerama, i nije dolazila isključivo od majki - npr. moj stari je bio dijelom razočaran što smo se MM i ja, po njemu, "nakačili na doktore" i što smo se tako "namučili" - a kod mene su bile (samo) tri stimulacije, samo je to uzelo masu godina - 8 od od prve dijagnostike do rođenja bebe (kod nas je dulje trajalo i zato jer je kao sve u redu pa se prvi postupak čekao dosta, a onda su uslijedile nekakve komplikacije, čekanja, pauze itd.). Naravno, kad smo tek kretali to je ispadalo samo još da napravimo ovo, pa samo još da ono, pa sad će postupak, pa onda pauza i bavimo se nečim drugim, pa opet idemo sad itd. To ljudi izvan priče (često) ne kuže, kao što nisam prije niti ja - kako to vrijeme preleti. Ja sam bila uvjerena da će to kod nas trajati maksimalno dvije godine, ako ne uspije, nema šanse da i dalje drlabimo. I onda kako se to u životu preokrene ispala sam baš ja, tj. mi, okorjeli maratonci.Citiraj:
Betty prvotno napisa
Pardon, to je išlo na tebe, Betty, "zavela" me tvoja lokacija :oops:.
Ah, stvarno se čovjeku može promijeniti pogled na ljude uslijed ovoh iskustava....netko tuče dijete-nekulturno je reagirati (pa to je roditeljsko pravo, po guzi, obiteljska stvar), a svatko si uzima za pravo komentirati tuđi reproduktivni život, recimo to tako.... :xCitiraj:
ksena28 prvotno napisa
A ovo sa samosažalijevanjem - ma, mislim da na kraju ljudi koji su u drugim pričama često percipiraju tuđe neke spike kao samosažalijevanje i da se na kraju najbolje razumiješ s ljudima koji su u istoj kaši - od roditeljstva, bolesti, neplodnosti, kroničnih bolesti i sl. Mnogi i mene vide kao nekog ko kuka... a neki su mi tek rekli kad su u slično došli kako uf i ajme majko. Kao i ja za neke druge koje nisam prije u njihovim situacijama shvaćala nego tek kad sam došla u sličnu muku. Ali, opet, uvjetno rečeno, "dvije strane" se više puta sastanu i razumijevanje poteče između dva pola - evo, konkretno, mislim (tj. nadam se) da će nekima koji ovo čitaju, ako si daju truda za ispročitat sve ovo, i pitaju se, kao što sam se i ja u početku pitala pa dokle će ti neki, a na kraju se bila u situaciji pitat za nas dokle ćemo kad smo se u istu mrežu zapleli, bit jasnije u čemu je "štos" i kako to i zašto tako ponekad ispadne.
ne bih htjela da mi se pogrešno protumači post, ali mislim da ljudi nemaju zle namjere kada pitaju "Kada ćete?"Citiraj:
linolina prvotno napisa
Iskreno, i ja sam bila jedna od tih koji pitaju. Pomisao da ljudi možda imaju problema na tom polju mi nije bila ni na kraj pameti. Tek tu na forumu sam vidjela kako otprilike izgleda borba s neplodnošću i koliko su učestali npr. spontani pobačaji i emocije koje se proživljavaju u tim procesima...
Sad sam malo obazrivija, malo više pazim što ću reći. Ali također, u jednu ruku bih voljela znati da li kod borbe sa neplodnošću postoji sram (uopće mi nije prikladna riječ, al trenutno se ne mogu sjetiti druge) u smislu da - borimo se s neplodnošću, ali ne želimo da svi to znaju?
Iskreno, da se radi o nekoj od mojih prijateljica voljela bih znati, ne da komentiram njihov reproduktovni život, nego da bolje razumijem njih i ono kroz što prolaze...
Betty - Sverige to ti je meni isto , i presimpaticno . :PCitiraj:
ina33 prvotno napisa
Nisam rekla da je komentar od Ive los . Samo da me fascinira . Ja sam od majki ocekivala , pa hajmo reci bezuslovnu... pa cak i nerealnu podrsku bas zbog tog majcinskog instinkta . Njen komentar me samo odveo ka kompleksnosti samog pitanja o kome se recimo olako razmislja . Na mene licno zakon o MPO nema nikakvog uticaja jer ne zivim u Hrvatskoj , ali voljela bih vidjeti malo tog " open mind-a " u parlamentu .... na Tv ... Fascinira me to " Ja ne bih ...Ja ne razumijem ...Ja se bojim .....Ja nisam za to ..Ja... . Puno je tog JA ..
Mislim da neplodnost nije kazna , niti iskusavanje . Ne sudim "losim " roditeljima . Ne volim sud , bas kako je Zdenka rekla . Na zalost vecina ljudi olako sudi . Ta igra Boga ....to mene kopka kod ljudi .. Nemam ja sa Bogom nikakvih problema - on radi po svom - ja se prilagodjavam . Razni slobodni prevodioci Bozije rijeci ...oni ce meni dohakati :mrgreen:
betty blue ( prelijep nick moram reci :mrgreen: ) imas ovdje jedan clanak , mozda on moze u najkracim crtama oslikati svijet neplodnosti i koja vrsta pomoci je zaista potrebna . http://www.freewebs.com/prijezaceca/kakopomoci.htm
ina33 trebao je biti ovaj :) smajli , a ne onaj sto se plazi . :love:
betty super link, potvrdio mi je neke stravi koje su mi se dosad iskristalizirale iščitavajući forum. znam da ovo nije tema o isključivo MPO, međutim, nekako mi je naprikladnije mjesto za napisati svoje mišljenje... dakle, iz znatiželje sam zavirila i na pdf potpomognuta oplodnja i što reći, svakom paru koji se bori s neplodnošću mogu samo poželjeti mnogo sreće i uspjeha...mnogi su tu iznijeli intimne i vrlo tople priče o uspjesima i neuspjesima i meni osobno je to pripomoglo u boljem shvaćanju problematike.
Međutim, nekako sam dojma da postoji i druga poblematika MPO, odnosno neki aspekti nje koji ljudima poput mene koji nisu izravno uključeni u MPO baca drugo, negativno, svjetlo na cijelu priču. Mislim konkretno na zlorabljenje MPO kao što je po mom mišljenju bio slučaj onih američkih osmorki ili npr onih indijskih sedamsedestineštogodišnjakinja rodilja. Ja bih svim srcem podržavala parove koji se bore s neplodnošću da iskoriste sve mogućnosti medicine današnjice da postanu roditelji, dok je god to u skladu sa zakonima prirode. Pod ovim zakonima prirode mislim na sedamsedestogodišnjakinje koje rađaju, mišljenja sam da je to zlorabljenje MPO. Ne želim povlačiti granice, niti bih dala da ih meni drugi povlače, iskreno se nadam da nisam nikoga povrijedila niti mi je to namjera, samo pokušavam objasniti kako MPO izgleda nekome tko vidi šumu a ne samo lišće. Iskreno mi je žao što se u tim nekim slučajevima MPO koristi za "obaranje rekorda" baš zbog divnih ljudi na ovom forumu koji svoju sreću zaslužuju...
otela mi post iz usta!Citiraj:
betty blue prvotno napisa
ja se i dan danas sjetim jedne berbe koju sam cijelu prosjedila (:mrgreen:) igrajući se s dva mala vragolana i bebom od 2tj. stariji dječak i djevojčica su bili rođaci, istih godina, beba je bila mlađi brat od dječaka. i kad smo kretali kući, ja ispalim mami od djevojčice, pa šta vi čekate, kad ćete na drugo. i ona me pogledala jednim pogledom koji sam shvatila tek nakon što sam došla na rodu i mjesecima upijala postove na pdfu prije začeća.
najradije bih se i sad za gujicu ugrizla koliko mi bude krivo :/
što se tiče ovog izbora između mpo i posvojenja, jednom sam pročitala lijepo objašnjenje jedne mame koja je krenula u postupak da se na posvojenje ne treba gledati kao na "zamjenu" za biološko dijete, niti kao "lakši" put. i da to nije samo se prešaltati preko noći.
u srcu mora nastati želja, pa onda sazrijeti, pa onda :heart:
A za one koje žele znati više, evo i tog linka kojeg je našla jedna draga forumašica s potpomognute, neka britanska studija o putovima iz IVF-a - o procesima i fazama koje parovi prolaze pri tom "exitu", meni je osobno baš dobar jer sam se u dosta toga pronašla:
http://www.lse.ac.uk/collections/gen...allMeMummy.pdf
E, i a propos majčinksog instinkta, u ovom gore linku ima jedno malo poglavlje o tome kako su žene, koje nisu postale majke, našle u svom životu outlet za majčinski instinkt.
Betty moram te potpisati :*
betty blu ne pricam nikome cak ni mojim roditeljima ni prijateljicama jer ne zelim da me sazaljivaju i ne zelim im objasnjavati sta je to kako smo otkrili i kako cemo dalje, jer tako trosim energiju (zna samo jedna prijateljica jer mi je jako draga ali ipak ne pricamo o tome)
netko je pitao ili konstatirao da mozda Bog za neplodne parove ima druge planove..plemenitije ali oni zasljepljei s zelju za djetetom to ne vide. Ja isto kazem da za ta djeca koja su rodjena moza je Bog planirao da budu sljedeci Gandi ili sljedeci Einstein ili netko tko ce naci ljek za rak ili sida ali eto netko je preuzeo na sebe pravo da ih lisi zivota jer njima je tako lakse. Samo kazem da kad se ne bi osudili na taj cin onda oni sami bi pridonjeli za srecu nekog neplodnog para koji bi bio presretan da posvoji to djete
Nikog ja ne osudjujem niti se samo samosazalijujem samo se pitam gde je logika i zasto...to su pitanja na koji znam da nema odgovor ali svatko od nas se bar jednom pitao "zasto"
Marti, :love:... Odgovor na to pitanje daje svatko u skladu sa svojim uvjerenjima ili fazama - nečije je da logike nema, nečije je da ima neka pozadinska logika koju mi sad ne možemo dokučiti. Ja sam od ovih da svijet nije logično mjesto, zasad me ta optika dobro služi, ali nikad ne znam što me u životu čeka i ne isključujem da ću možda jednom i drugačije misliti. Sretno :heart: !Citiraj:
marti_sk prvotno napisa
Betty, ali nije problem u prijateljicama....nego onima koji to nisu (a to je većina, ipak)Citiraj:
betty blue prvotno napisa
I ja isto mogu potpisati ovo tvoje-nisam bila obazriva prije, bez neke zlobe....
ali, i bez zlobe je kad toj istoj susjedi želim reći da ne tuče maloga od 2 godine po guzi, ne tuče ni muža ni svekrvu kad im se nešto ne da objasniti.... a zašto to ne govorim? (Dobro, rekla sam jednom i nikad više...jer nema efekta, a svi živi su me napali)
Zato što nismo dovoljno dobri.
A za njena takva pitanja, mudrovanja i kritiziranja parova koji nemaju djecu-ne treba biti dobar.
A treba, itekako. Jer da je dobra s njima, ne bi lupala napamet kako su djeca najveće blago i sl., nego bi bila upućena u probleme....
Zašto bi , zaboga, itko trebao polagati društvu, susjedstvu račune koliko i kada će imati djece?
Kod nas je politika (kao i mnoge druge u povijesti) rađanje predstavljala kao -dužnost, a u skladu s time- oni koji ne rađaju- moraju se opravdati.
Kada postaneš roditelj-ne moraš se nikome opravdati, kako god odgajaš dijete-"mama zna najbolje".
Ja još nisam u braku, pa nas ne pilaju , kao da se ne seksamo :mrgreen: , ali da mi je kuna za svaki put kad sam čula da ljudi kritiziraju skoro nepoznate koji su u braku više od 2 godine, a nisu proširili priču o detaljima svojih zdravstvenih problema, bila bih bogata.
A tek koliko sam puta to s oltara čula-o sebičnim ljudima, egocentričnim zato što ne rađaju....znači, ispada, da se moraš braniti, da ne ispadne da ti nećeš....to nema nikakvog smisla.
Svatko ima pravo odlučiti s kim želi podijeliti svoju priču. To nije sram niti išta drugo-nego tvoj izbor.
Ja sam vrlo otvorena osoba, rado podijelim znanje i iskustvo o PCOS-u primjerice i s nepoznatom ženom koja je u tom problemu, s prijateljima koji se i meni povjeravaju-vjerojatno zato jer osjećam da ne ispunjavam ničiju znatiželju, nego da razmjenjujemo iskustvo.
p.s. nekidan sam čula od prijateljice da ona "nije za MPO, nema konkretnih zamjerki, ali eto, nekako je bolje prirodno"
:lol: ", kao da je to neka navijačka skupina, pa jesi ili nisi, kao da zdravi ljudi iz zabave i komoda pristupaju tome. Ne mislim da je moja prijateljica zla, ali stvarno dobro ocrtava taj jaz. S obzirom da mi jest prijateljica- iskreno sam se nasmijala toj gluposti i pitala je li osjeća pad intelektualnih sposobnosti i na drugim poljima...tako možeš s prijateljicom i tu nema problema....
Ovo treba u navodnike "Zato što nismo dovoljno dobri. "-to je ono što je meni objašnjeno, a ne slažem se s time u ovom slučaju, naravno.
Inače, stvarno ne mislim da Bog bira išta po zaslugama i sl., jednostavno, mislim da ne možemo u ovom životu adekvatno shvatiti što je za njega kazna a što nagrada. To ćemo saznati tek na "onom svijetu", pa će se mnoge kule urušitit
Joj, puno od ovih tema koje si načela otvara i onaj tekst koji sam gore linkala na eng - pitanje neželjenog stanja bez djece koje se brka s odabirom da se živi bez djece, kao i pritisak vezano za reprodukciju, pogotovo na ženski dio para te na (ne)prihvaćanje modela sretne žene bez djece... kao i stav velikog broja prema MPO-u da je to... onako SF priča s modelima poboljšanih ljudi, nešto što se otelo kontroli "ludim" znanstvenicima i sl. Jedna cura i ja se nešto trudimo isprevesti, stvarno je tekst onako.. baš te neke ključne stvari u životu para koji živi neplodnost su navedene, kao i pritiske okoline - bilo u smislu da se par liječi, bilo da se par ne liječi, da usvoji ili ovo ili ono.
evo još ću se samo s ovim nadovezat, mudrolija potekla iz ni manje ni više nego našeg Sabora: ŽENA VRIJEDI SAMO ONOLIKO KOLIKO JE DJECE RODILA!
po toj sam logici ja potpuno bezvrijedni građanin ove države! :roll:
I još nešto, što su dotaknule iva izdenka2.... ajmo to nazvat da je to percepcija da je par koji ustraje u MPO-u pasivan, neokrenut životu, zatvoren itd. To je sve ipak tako... ma, ovisno o tome kako se par koji jest u tome vidi, u stvari. Za nekoga će baš ustrajanje u MPO-u biti okretanje životu, da životu, za nekoga će pomirenje s odustankom biti da životu, ne znam jesam li jasna... Bitan je subjektivni osjećaj para da ne stoje na mjestu, da rade smislene stvari, naravno, dok je u nekim širim granicama razbora, dok tu nema gušeće tuge ili neke disfunkcije. MPO se najčešće ne radi iz mjeseca u mjesec (najčešće) nego su to dva pokušaja godišnje, između kojih se živi i ne budi se svaki dan sa spoznajom ja nemam dijete, ja želim dijete, iako to jest jedna od samoidentifikacija, ali nije za svakog, u svakoj fazi, jednako bolna... Iskreno, kad se ljudi sada reeriraju na "moju borbu" ja se okrećem u stilu - talking to me? Ne znam zašto nemam taj osjećaj neke velike težine, iako me to sigurno obilježilo, pa zato i drlabim na tu temu...
linolina potpuno kužim što hoćeš reći.
Razumijem da ljudi imaju izbor govoriti ili ne o svojim problemima, osobito kome govoriti. Ovo vezano za "šutnju" o problemima sam napisala zato što sam ja iz takve sredine gdje se svaka bolest ili poteškoća doživljava kao sramota za obitelj. Naravno da ne podržavam takve stavove, ali činjenica da smo u mnogočemu takvo društvo. Tako se npr. odlazak psihologu ili psihijatru smatra prvim znakom ludila. Ili ne daj bože da je u obitelji netko bolestan, nikad nećeš saznat kakva je to bolest. Ja npr. znam za jednog svog rođaka (u prvom koljenu) da ima neku bolest koja uvelike utječe na njegov život, ali koja je to, nemam pojma. S njim nisam bliska jer ne živi više u HR, a njegovi roditelji izbjegavaju temu ili čak ponekad lažu da mu nije ništa.
Mene je užasno nasmijalo neki dan kad sam saznala da je moja baba svojedobno komentirala po selu kako to ja u 3 godine našeg (mog i mm) hodanja nisam ostala trudna a ona zna da se "tucamo" :lol: da je baš čudno i da se ona brine.
¸Citiraj:
ksena28 prvotno napisa
Da, ovo je dosta živo... recimo, moj stari je skroz kul i ponosan na mene uvijek bio, 'pače, malo ga je razočaralo to što smo toliko u MPO-u i ne možemo odustati i živjeti bez djece - tj. više ga je razočaralo od MM-a, ali mama.... Mami sam sad "prava" žena, "ispunjena" itd. Kako je moja mati u godinama i bolesna, ne da mi se svađati i kontrirati, ali ja sam bila ista i prije - žena, s punim osjećajem osobne vrijednosti. i dijelom me, ma ne bole, ove njene izjave, nego više onako... ma niti žaloste, jer znam njen način razmišljanja, ali da su jedno razočarenje za mene - jesu... tj. žao mi je nekako nje jer mi se čini da je ona kao osoba i žena nesigurna zbog takvog svog stava. A i čudno mi je kako me sad to u mojim 40-tima vide skroz drugačijom :/.
nisam se htjela javljati na ovu temu, nekako nisam osjecala da imam nesto bitno za doprinijeti. no, potakli su me Ivini postovi da napisem koji redak, valjda cu biti ontopic.
prvih mi je godina "borbe", cekanja, truda, nazovite to kako hocete, bilo jako tesko - nisam se pretjerano radovala tudjim trudnocama osim ako se radilo o suborkama ili zaista dragim prijateljicama, opca populacija me se nije pretjerano ticala.
bilo je tesko i vidjeti bebu, trudnicu, bilo je tesko cuti pitanje "ima li sta novo" - jos je teze bilo pokusati odgovoriti zasto nema.
nije to pitanje stida. problem je sto plodne ljude niko ne pita u kojem su polozaju ili stanju uma napravili dijete, cinjenica je samo da su ga napravili. a ako priznate da vama ne ide, onda slijede potpitanja. a ona znaju biti nebulozna, nepristojna, glupava... pa mi se, recimo, desilo da sam u tom prvom periodu kupovala Bebe - nadala se, blenta, da ce biti uskoro, samo sto nije. pa me prodavacica u trafici pitala jesam li trudna, pa onda sto nisam, pa u cemu je problem, pa onda i vrlo neuvijeno znamo li se mi seksati kako treba - doslovce, da li nakon seksa odmah ustajem iz kreveta i idem se prati. e u tom trenutku dotaknete dno. nema dalje. i svaki naredni put kad cujete Ima li sta novo, sjetite se prodavacice i kama sutre, svojih crvenih obraza i rijeci koje vas guse.
no, poslije odredjenog broja godina, nasrecu ili nazalost, pitanja prestaju - valjda svima bude jasno... ili im prestanete biti zanimljivi, dodju neki novi, mladji parovi... obicno u tom periodu pitaju i Jeste li razmisljali o usvajanju? neki to pitaju s istim tonom kao i Hocete li kreciti stan ovog proljeca? valjda misle da je to odluka iste tezine. a u grlu opet zaglavljene rijeci - kako objasniti da se jos uvijek nadate, nije klimakterij tako blizu. kako objasniti da jeste sebicni i da, zelite osjetiti te magicne mucnine i udarce malenih rucica i nozica. kako objasniti da zelite da vam dijete lici na muza/mamu/amidzu. uostalom, zasto biste morali objasniti? da li oni vama obrazlazu odluku o 1/2/3 djece, svakoj narednoj trudnoci i kontracepciji koju (ne) koriste?
ako se odlucite na zivot bez djece, onda vas pitaju zasto ne pokusate x/y/z? ako se odlucite na MPO, naci ce vec neko da vas optuzi sto dragocjene godine/novce/zdravlje trosite na nesto unaprijed osudjeno na neuspjeh u najvecem broju slucajeva. ako se odlucite na usvajanje, naci ce se i osoba koja ce navesti grooozan slucaj svoje rodice/komsinice/kolegice koja je usvojila pa "joj se obilo o glavu, mali ih je totalno maltretirao/bio bolestan/otisao traziti bioloske roditelje/napustio ih".
najmanje je onih koji ce vam pruziti podrsku i prihvatiti vas izbor: bilo da ste izabrali zivot u dvoje, hodanje po klinikama dok ne odlucite drugacije ili ne uspijete ili da ste odlucili predati molbu i nadati se najboljem.
ljudi ce vam sve oprostiti osim toga da ste po necemu drugaciji od njih.
a za one koji vele da trebate posvojiti dijete jer se sazalite na njegovom sudbinom, jer su ga roditelji napustili, samo jedno: posvojiti/udomiti dijete moze se i ako nije umanjena plodnost.
wewa :love: