40+5

bok cure evo kako je ovaj vikend bilo lose vrijeme i ja sam lose...konstantno zatvorena u kuci u nekakvoj kolotecini

neki dan sam dobila komentar da nisam normalna... malo sam vesela malo tuzna a najvise bijesna...istina je da nisam jer prosla su dva mjeseca kako da budem vesela kada jedino na kalendaru gledam kada ce biti 22 u mjesecu i onda znam da je jos jedan mjesec prosao bez mojeg andela...

svi mi govore da se moram srediti jer imam dijete i da moram biti snazna zbog njega...ali ne kuze da imam dvoje i da za jedno mogu nesto napraviti a za drugo je negdje bez mene samo i bespomocno...

ima dana kada mi se ne da dignuti iz kreveta

mislim da je normalno kako se osjećaš, sve je jako friško i trebat će neko

vrijeme, sredit ćeš se: uz obitelj ili možda stručniju pomoć.

Meni je moja curica stavrno bila najbolji terapeut, al još uvijek ima dana kad

se osjećam loše, kao da je bilo jučer.

luana, daj si vremena! to ja stvarno sve još jako friško! treba dati tijelu da se oporavi, da se duša oporavi... :love:
meni je sad žao što nisam potražila odmah stručnu pomoć jer mislim da mi se sad sve vraća, i sada ću potražiti pomoć, premda sam trenutno dobro! ali sve sam to potisnula negdje u sebi, ne dam nikom da dođe do toga jer ako dobro sakrijem svoje probleme možda tuga i bol nestanu! ali nije tako! guram glavu ko noj u pijesak! treba prihvatiti da situacija u kojoj smo se mi ovdje našle nije prirodna situacija, i treba znati živjeti s tim križom!
zato, vjeruj mi svi tvoji osjećaji su normalni! i moraju biti, što zbog hormona koji još u ogromnoj količni haraju tvojim tijelom što zbog činjenice da gorka istina svako malo se kao bumerang vraća nazad i lupi te taman kad misliš da si malo bolje!
ali mi žene smo jake i ono što nas ne ubije ojača nas... i zato ćemo sve mi ovdje to preživjeti i biti jake za naše buduće bebice koje samo čekaju da nam dođu... :heart:

luana :heart:
tugovanje na zalost traje, treba tu vremena, ima padova i uspona.... nije mi se jednom desilo da pomislim kako je najgore iza mene i da "kontroliram" situaciju i onda se nesto desi i pokrene lavinu... a onda i to prodje.
drage moje :love:

treba vremena.Kada ti se čini da si krenula naprijed,bit će dana kada ćeš se vratitu 2 koraka unatrag,ali to je normalno,sve su to faze u tugovanje koje moramo odraditi da bi bili bolje i skupili snage za dalje. Sve nam to pomaže da nađemo hrabrosti i snagu da se svakodnevno ne okrećemo unatrag i pitamo što bi bilo kad bi bilo,da ne plačemo za prošlosti nego u onom što smo imali pronađemo snagu za dalje, da ponovo pokušamo prigrliti svoj komadić sreće u onome što donosi sutra.

Teško je i čini se nemogućim,ali vjeruj mi želja da ponovo budemo sretni,osjetimo maleno biće ispod srca jača je od svega.
Tuga neće nestati,promijenit će oblik i sve bolne i lijepe uspomene o svom anđelu čuvat ćeš u srcu,kao što ćeš naći i nadu/želju za novom bebom....ali s vremenom.

Odtuguj,potraži pomoć na vrijeme ako ne vidiš da sama ne napreduješ .
Šaljem ti veliki :love:

hvala cure...razmisljala sam o nekakvom vidu strucne pomoci ali ne mogu se zamisliti da o ovome pricam nekom tko nije prosao kroz takvo iskustvo pa koliko god on/ona bili skolovani za to.

nazalost zivimo u drzavi/drustvu koje je uzasno patrijahalno i trazi od zene da stalno bude jaka lijepa i nasmijana hahaha...

stavrno mi je tesko povjerovati da su zene/majke stalo takve...mozda i jesu ali ja za sebe ne mogu reci da sam stalo vesela i gledam kao da je sve ruzicasto jer nije...brak=kompromis, dijete=obaveza, bolest=neizvijesnost, smrt=tuga...i sad kako da budem nasmijana stalno...moram priznati da mi zene po parkovima izgledaju kuda su navuke nakakve maske za izlazak sa velikom smjeskom i bezgranicnim strpljenjem...smijesno

moj poso mi je takav da trebam ocijeniti kako tko razmislja i kakvi su mu osijecaji...i onda kada vidim sve to izgleda to je kao nekakav veliki izgokaz samo ne znam za koga....

prije svega ovog nije mi bilo bitno a sad me to licemjerje uzasno nervira....

i onda da odem nekakvom psihijatru koji ce mi govoriti da vrijeme ljeci sve da ce biti bolje da je potreban samo razgovor jer ovako cinim sebi lose...e pa lose mi je jer nesto lose mi se i dogodilo....da li ce vrijeme uciniti svoje sumnjam jer jucer sam razgovarala sa svojom kumom koja je prosla isto prije 4 godine i vidi cuda opet smo plakale jedna drugoj na telefon...

ona zivi u Kanadi i za razliku od naseg zdravstva ona je iz bolnice ipak izisla sa nekakvim uspomenam na svog andela...tamo osoblje bolnice napravi odljev dijetetovog dlana, i daju majkama robicu ili dekicu u koje je dijete bilo zamotano....znam da je takove uspomene tesko imati ali bolje nesto nego nista...

prema UNESCO svako dijete koje je mrtvo rodeno ima pravo na ime a kod nas dobijes otpusno pismo puno latiskih izraza i to je to....

jedino sto ti ostaje da se nades nacina da se nosis sa svojim tugom kako najbolje znas...

Nemoj tako gledati na psihijatre, meni je moja puuuno pomogla kad sam se nasla u situaciji da se vrtim ukrug i da ne znam kud bi i kako dalje. Mozda zato sto je zena, ne znam, ali stvarno sam se zbog nje trgnula. I ne, nije mi govorila da ce vrijeme izljecit rane, ustvari nije koristila niti jednu frazu od onih koje sam slusala svakodnevno od ljudi oko mene. Bila sam svega dvaput po pola sata a pomaknula sam se 5 koraka naprijed.
Jer nije isto kad ti neke stvari kaze muz ili frendica ili kad ti ih kaze strucna osoba.
Ja sam takoder probala razgovarati s osobom koja je prosla isto ali se nakraju sve svelo na obostrano jadanje i plakanje pa mi je nakraju bilo jos teze jer sam bila tuzna i zbog sebe i zbog nje.
Sretno! Zelim ti da sto prije krenes naprijed, da se bol sto prije umanji... :heart:

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Jer nije isto kad ti neke stvari kaze muz ili frendica ili kad ti ih kaze strucna osoba.:

---

potpisujem ovo
ja sam išla psihijatrici za tatu (jer on neće :/ )i žena mi je pojasnila neke stvari oko kojih se vučemo već godinama, baš kao što kaže koksy, 5 koraka naprijed

meni je moja psihijatrica također puno pomogla. ni u jednom trenutku nije koristila dobro poznate fraze o boljem sutra... pomogla mi je usmjeriti moju tugu na prava mjesta, kako da o tome razgovaram sa nekim trećim, što nakon povratka na posao... uglavnom, kako da se što bolje nosim sa svojim gubitkom...

u međuvremenu smo otkrile i neke druge probleme koje također rješavamo, a neizravno utjeću na načine tugovanja. pomaže mi da ih osvjestim, a to je po njoj jako važan prvi korak!

i zato ne boj se! i meni je prvi odlazak bio težak i zato je samnom išao mm koji je taj puta govorio umjesto mene, a ja sam samo plakala... svaki sljedeći puta mi je bilo malo lakše...

cure drago mi je da je vama pomoglo...sebe ne mogu zamisliti u toj situaciji...jos malo pa se vracam na posao mozda cu tada trebati jer imam osjecaj da neke kolege bi mogle nastradati :)

prije sam ignorilala njihove gluposti i nerad a sada mi je granica za to opasno se spustila...

svi mi govore kako sam jaka i kako se dobro nosim sa tim....i ima potrebu da vam se jos jednom zahvalim svim mama na forumu koji su mi dale snage da guram dalje....

nazalost toliko tuznih prica sam procitala ovdje i kada vidim da nisam sama nekako je lakse nositi...hvala vam :love: