Citiraj:
krumpiric prvotno napisa
A ja mislim da ste u zabludi.
Svako vrijeme nosi svoje žrtve, nekad su nas davno kosile bolesti, pa običan, svakodnevni život, koji je bio život na rubu smrti, pa su nas kosili ratovi, pa promet, pa pljačke...stalno nas nešto jednoliko ubija il ne ubija, samo je pitanje šta je trenutno aktualno. Nekidan su to bile bolesne svinje, danas je ubijeni policajac, sutra će bit (nedobog, al izvjesno je) ludjak koji autom pokosi 10 ljudi.
Vremena i život su uvijek bili i bit će i "nesigurni". I sigurni. Tako je to.
I nema smisla suzdržavat se od življenja.
Ja mislim da nisam u zabludi.
Kada sam odgovarala na pitanje "Jesu li se vremena stvarno toliko promijenila na gore?" sa "jesu, na žalost" nisam mislila samo na nedavnu situaciju u Sesvetama. Mislila sam općenito na životnu situaciju.
Nije bilo tako davno - bila sam i ja dijete. I moji su roditelji radili.
Ali su bili doma još dok je bio dan. Ja često nisam. MM radi u smjenama. Niti on često nije.
Iza škole išli smo u park. Vozili bicikle do kasno u ljetnu noć. Igrali se iza zgrade bez straha od jurećih automobila. Naprosto ih nije bilo toliko.
Danas, parking zgrade u kojoj sam odrasla je zakrčen. Nema mjesta nikada. Niti preko tjedna. Niti u radno vrijeme. Dapače, parkirani su i unutar zgrade, sve do samih ulaza. Jer drugog mjesta nema.
A moje dijete neće još du-u-u-u-u-u-ugo biti samo vani. Sve dok ne bude savršeno svjestan što znači riječ pedofil. I kako se obraniti. Sve dok ne bude znao da ono što starija djeca nude mlađima ispred osnovne škole nisu bomboni. I dok ne pročita barem 3 puta "Mi djeca sa kolodvora ZOO".
Kada smo brat i ja bili bolesni mama je bila tu za nas. Na bolovanju. I nitko je nije gledao prekorno zbog toga. Mene jest. Ne jednom.
Običan, svakodnevni život nije se odnosio na pregovaranje sa djecom o tome koliko i kada će biti ispred televizora/kompj.monitora/playstationa/kućnog kina/kablovske sa 100 programa. Naše đačke torbe su ipak bile koju kilu lakše.
Običan svakodnevni život bio je smireniji. Jednostavniji.
Danas više radimo. A manje smo zadovoljni. Htjeli bismo više vremena provesti sa djecom ali dan ima samo 24 sata. Pa onda nemamo kvalitetnog vremena ni za što. Niti za dijete. Niti za partnera. Ponajmanje za sebe.
Ne suzdržavam se ja od života. Dapače, živim ga punim plućima. Ali mi je teže udahnuti nego što je to bilo mojim roditeljima. Puno teže. Čak mi i oni to priznaju.
I nemojte mi reći da je za SVE "krivi" mediji koji to prenose. Bilo je medija i prije. I novina. I televizije. Pa nisu valjda imali zabranu prenositi ružne vijesti?
Bilo ih je i onda. Ali... priznajte, ne toliko. Ne tako ružnih. I ne tako učestalih.
To je ono što mi je tužno.
I zato mislim da su se vremena promijenila. Nepovratno.