odlicne fotke, jedva cekam pisani izvjestaj :)
umrla sam na tjesteninu
sjetilo me da se ne tako davno moglo kupiti uloske za menstruaciju na komade :lol:
Printable View
odlicne fotke, jedva cekam pisani izvjestaj :)
umrla sam na tjesteninu
sjetilo me da se ne tako davno moglo kupiti uloske za menstruaciju na komade :lol:
Izvrsne fotke, tatek. :)
U Bg smo bili relativno nedavno i sve je otprilike onako kako mi je ostalo u sjećanju, no u Segedinu sam bila prije petnaestak godina i ne mogu vjerovati koliko se grad promijenio! Zapravo, sve su promjene (a i smjer :mrgreen: ) i više nego očekivane.
Temišvar izgleda otprilike onako kako sam si ga, prema opisima s ovog topica te pričama ljudi koji su ga posjetili, zamislila.
Evo i mene!
Jest, meda, mene je isto ta tjestenina iznenadila, sjetio sam se vremena iz doba moje osnovne škole kad se još tu i tamo kod nas prodavalo brašno i šećer na vagu, trgovci su vagali i stavljali u škarnicle. ;)
Najzanimljivija je bila prodavačica, starija gospođa, kad sam ju upitao mogu li fotkati tu tjesteninu ... ona je tad pogledala šefa, slegnula ramenima i klimnula da je ok s pogledom koji je kazivao "Pa kaj tu iam zanimljivo za slikati?" :mrgreen:
Što se temišvara tiče, ja sam očekivao da će biti ljepši, čišći, zanimljiviji nego što su neki postovi otprije sugerirali, međutim i uz to sam još bio ugodno iznenađen, prije svega brojem i uređenjem parkova koji su zaista lijepi i ima ih nevjerojatno puno, ponajviše uz rijeku - to je velika kvaliteta grada.
Nego, evo prve runde priče, one iz Beograda - nastavci slijede tokom slijedećih dana!
=============
Putopis, dan 1 (01-08.2009.), Zagreb-Beograd-Timisoara (Temišvar)
=============
Fotke iz Baograda su na http://picasaweb.google.de/vanja1903/Beograd#
Putovanje je počelo rano ujutro, oko 6 sati smo već bili na cesti, projurili s kraja na kraj kroz Zagreb koji se tek budio i za nešto više od dva sata bili smo na posljednjoj benzinskoj pumpi prije granice, na odmorištu Lipovac. Žurili smo se da preduhitrimo metalnu bujicu koja je prema riječima radijskih postaja nadirala za nama (ta, bio je 01.08., sama sredina turističke sezone!), na brzinu smo tankali, bacili pogled na hrpe smeća oko parkinga, mnogobrojne turske obitelji koje su putovale kućama ... i, već nakon kojeg kilometra morali smo stati u gužvi, a granica nije bila još ni blizu. No, blizu je bilo skretanje za Tovarnik pa smo obodreni riječima policajca ("Ovdje niste ni za dva sata na redu") skrenuli tamo.
Do Tovarnika ima 20-30 minuta vožnje simo-tamo po selima - cesta je uglavnom ok, putokaza ima na nužnim mjestima i kad smo došli do granice odahnuli smo jer je umjesto 2 km kolone ovdje bilo tek 20-tak auta ispred nas. No, ni ovo nije bilo pjesmica ... nakon što smo prešli hrvatsku kontrolu kolona je na srpskoj strani išla sporrrrrro ... pregledavali su se prtljažnici, kontrolirali dokumenti ... i napokon, nakon cca 40 minuta čekanja smo bili u Srbiji.
Vrlo brzo smo stigli do Šida, prašnjavog pograničnog gradića za kojeg se iz aviona vidi da je u blizini neke granice, trguje se posvuda,a najviše uz samu cestu ... zatim još malo vožnje i napokon smo opet na autoputu. Uzimamo karticu (tarifa je bila 30 RSD) i krećemo. Autoput je bez greške - cesta kvalitetna, prometa ne baš puno i vrlo brzo, za oko sat vremena nakon Šida, smo već bili pred Beogradom.
Ulazak u grad je pomalo konfuzan, malo pomalo se cesta iz modernog autoputa pretvara u prenakrcanu višetračnu gradsku prometnicu na koju autu dolaze i odlaze iz svakog ćoška, promet je gust, pogotovo na mostu preko Save ... no, problema sa orijentacijom nema, do mosta samo ravno, a nakon mosta skrećemo desno i usmjeravamo se prema Kalemegdanu, ispravno sam pretpostavio da bi se tamo moglo naći besplatno mjesto za parkiranje. A tvrđava je taman ono što bi nas (a pogotovo klince) moglo najviše zanimati. Parkirali smo se tik uz okretište tramvaja i krenuli pješice prema gradu.
Prvo ugodno iznenađenje nas je dočekalo već nakon 100 metara: vrlo lijepi mozaici sa likovima životinja krase čitav podugački zid zoološkog vrta u dužini od bar 200 metara - klinci (a i mi) su bili oduševljeni! Gladni smo i usmjeravamo se prema pečenjari "Laki" koja se nalazi na pola puta do Knez Mihajlove (pješačke zone u srcu grada) - lokal je pravi proleterski (radi 24 sata), to je kiosk sa nekoliko starih stabala i suncobrana na malenome trgu. Stolica nema i sve se jede na stojećki. Žene koje rade su vrlo ljubazne i nakon podužeg premišljanja naručujemo pljeskavice, a klinci klopaju piletinu.
NAkon što smo se najeli krećemo do Knez Mihajlove, usput nam privlače pažnju zanimljivi graffiti. Dolazimo do pješačke zone, uobičajena slika - red dokonih "domorodaca", red turista (dosta je bilo rusa!) ... jedemo Frikomove sladolede (vlasnik im je "Ledo" tako da je okus poznat), tražimo WC i nalazimo ga u omanjem shopping centru u jednom pokrajnjem prolazu (cijena nije "Dva dinara druže", već 30 po glavi), vrlo čist i ugodan.
Po Knez Mihajlovoj je baš u toku bila izložba zanimljivih glinenih skulptura, a mi stižemo do prometnih Terazija i bježimo od sunca u pothodnik gdje je turističko-informativni centar pa se snabdjevamo kartama grada preostalim nakon ovogodišnje Univerzijade. Još malo hoda po vrućini do Skadarlije, tamo se odmaramo na klupici u hladu i zaključujemo kako nadimak "Beogradski Montmartr" ipak nije promašen. Najviše pozornosti su nam privukli zidovi neke napuštene tvornice na kraju ulice koji su pobojani kao fasade kuća, sa lažnim prozorima i vratima.
Krcamo se na tramvaj i vozimo se nazad na Kalemegdan, pogledat ćemo tvrđavu prije polaska za Rumunjsku. Taman smo stigli kad i povorka mladenaca koja se slila u restoran na tvrđavi. A mi se penjemo do lijepog velikog parka na najvišoj razini, tamo je bar tu i tamo puhnuo povjetarac da osvježi nas oznojene - tvrđava je impoznatnih dimenzija sa zanimljivim pogledom na Dunav po kojem plove riječne lađe, a sa druge strane virkaju zgrade Novog Beograda. Svratili smo i na toranj (gdje je mala zvjezdarnica), pa onda dolje, uokolo i prema autu ... ali, već je 16h, vrijeme je za pokret, Rumunjska nas čeka!
Stiže i drugi dio putopisa - Rumunjska!
Fotke su na http://picasaweb.google.de/vanja1903/TemisvarTimisoara#
Priča o Vovodini i esp. susretu slijedi za 3-4 dana, zajedno sa fotkama!
================
Nakon Beograda uslijedila je sporija vožnja - 15-tak km (do iza Pančeva) proteže se 4-stazna cesta, ali sa ograničenjem od 60 km/h dok se dalje nastavlja obična cesta sa malo prometa i tu i tamo pokojim selom sve do Vršca. Od Deliblatske peščare od koje smo očekivali vidjeti ponešto nismo bogznašto vidjeli - prostrana pomalo valovita polja zasijana uglavnom kukuruzom i tek tu i tamo je poneki oblik tla koji je podsjećao na pješčanu dinu u nama pobudio sjećanje na pješčaru.
Do Vršca je bilo oko 1 sat vožnje, napravili smo krug oko centra i činilo se da je to dosta lijep i prosperitetni grad. Iz auta smo vidjeli čuvenu katedralu (našao sam podatak da je to bila druga najveća katolička crkva u bivšoj Jugi, odmah nakon ZG-katedrale!), bacili oko na pješačku zonu i nastavili dalje prema srpsko-rumunjskoj granici. A tamo nije bilo gotovo nikoga, tek je jedan auto bio ispred nas, a nekoliko kamiona je čekalo na provjeru tereta. Srpski dio smo obavili brzo, no zato se rumunjski dio otegnuo u nedogled i na kraju smo potrošili više od pola sata do kretanja dalje!
(cijela ta procedura me je dobrano podsjetila na nekadašnje prelaske granice u Istočnoj Evropi - prvo dođe policajac, uzme putovnice pa nestane u kućici nekoliko minuta, onda dođe carinik pa pogleda prtljagu, onda opet dođe policajac pa traži dokumente od auta i ode s njima pa ga opet nema deset minuta ... a na kraju je još došla kupnja "Rovinjete", vinjete koja se treba kupiti za upotrebu SVIH cesta (ne samo autoputeva) u Rumunjskoj ... jes da košta samo 3 EUR za tjedan dana, no zato za kupnju treba popuniti formular, imati prometnu dozvolu, potpisati zahtjev i onda se tek uruči naljepnica koja se nakelji za staklo ... kao da sam tražio građevinsku dozvolu maltene, jer sve traje cca 20 minuta)
I napokon krenusmo mi u Rumunjsku, nafrljili smo narodnu muziku s neke lokalne radio stanice i uživali u ulasku u novu i nepoznatu zemlju i kulturu. Kvaliteta ceste (čega smo se pribojavali na osnovu raznih informacija) je bila odlična (tek poslije smo naišli na neke lokalne sa rupama), prometa vrlo malo, sela su djelovala vrlo prazno ... i za oko sat vremena vožnje dođosmo mi i u Temišvar. Na ulazu veliki Praktiker Baumarkt, nekoliko novih skladišta, nekoliko starih zarđalih pogona ... a u gradu je bilo sve življe, najveću pozornost su nam privlačili beskonačni kablovi koji su (vidi fotke!) visjeli sa stupova. Naime, kod njih se i strujna i telefonska mreža vode po zraku, po stupovima, i tamo je kaos od žica. Nešto slično je i po zidovima, jer se i plinske instalacije često vode iznad žbuke tako da su fasade često ukrašene i žutim plinskim cijevima.
Zapazili smo isto tako puno brojila na semaforima koja odbrojavaju sekunde do početka zelenog (ako su brojke crvene) odnosno do kraja zelenog (ako su zelene). Ti brojači postoje kako za pješake (kao i kod nas na 2-3 mjesta) tako i za vozače (to još nigdje nisam vidio), a tome je razlog to što se kod njih ne pali narančasto svjetlo nakon crvenog već odmah zeleno.
Vrlo brzo, negdje oko 20h, stigli smo i do pansiona "Casa Leone" (<http://www.casaleone.ro/) u>u kojem sam preko weba rezervirao sobu za nas (50 EUR za nas 4, WC i kupaona (s kadom) u sobi, doručak). Za pansion sam saznao preko vodiča "Lonely planet" koji se već mnogo puta pokazao kao pouzdano mjesto za ovakve informacije i ni ovaj put nije omanuo. Pansion se nalazi u većoj obiteljskoj kući u kvartu tipa Trešnjevka i ima 6 soba te vrlo lijepo dvorište koje liči na mali botanički vrt, gazdarica (rumunjska mađarica) je bila vrlo ljubazna i sve je bilo tip-top. Brzo smo se smjestili i što sada? Bili smo gladni i željeli smo nešto pojesti, a nismo imali ni leja u džepu ... pa nas je gazdarica poslala u nedaleki univerzitetski kvart gdje ima dobrih mjesta za pojest nešto. I zaista, sve je bilo kak treba, osim što se naš put oduljio. Prvo smo naišli na poveliko dječje igralište - dio je sa starim spravama (osobito su bile zanimljive neobične njihaljke za po dvoje djece u kojima djeca sjede leđima jedno prema drugom), a dio sa novima. Naravno, klinci nisu izdržali da ne odjure isprobati sve to i zadržali smo se sve do mraka. Zatim smo trebali naći bankomat ili mjenjačnicu. Lokalna mlađarija (srednjoškolci) koji su se skupljali na igralištu nam nisu puno pomogli jer baš nisu govorili strane jezike, no radnik na benzinskoj pumpi nas je poslao iza ugla i tamo smo sve našli, tik uz ulaz u taj univerzitetski kvart. A on se, bar ljeti, očito sastoji od dugog niza lokala svih vrsta, najčešće fast food restorana (kebab i slični) te kafića, koji su svi bili puni ljudi, uglavnom mlađarije - izgled ulice i atmosfera su bili otprilike kao da je netko stavio 20-tak lokala između paviljona u Studomu na Savi.
Odabrali smo jedan od lokala, smjestili se za stol u vrtu i najeli se, ja kebaba, Daša salate, a klinci ... nakon puno filozofiranja pojeli su, a što drugo nego pomfri (bah ...). Probali smo i lokalno Timisoara pivo, bilo je dobro, a ugodno nas je iznenadila konobarica koja je odlično govorila engleski (valjda je studentica).
I, što nakon klope? Krenuli smo dalje u centar do kojeg je bilo još 15-tak minuta šetnje. A u centru, na Trgu ujedinjenja (Piata Unirii), jednom od dva glavna trga koji dominiraju gradom, je bio koncert povodom gradske fešte. Nastupao je neki lokalni pop muzičar "srednjeg zuba" kojeg je gledalo možda tisuću ili dvije ljudi koji su se smjestili po terasama kafića, travnjaku trga i okolici. Muzika je bila ok, pop-rock, atmosfera je bila dobra (vidjeli smo i neke lokalne ethno-domoroce ;o) ) i zadržali smo se tako slušajući i pomalo plešući skoro do ponoći. Klinci su bili tad već podosta umorni i sporog koraka vratili smo se do pansiona.
Za kraj priče za ovaj dan evo malo podataka o gradu: to je treći grad po veličini u Rumunjskoj, sa cca 330 000 stanovnika, i za Rumunjske prilike podosta uspješnom privredom. Nalazi se u ravnici gotovo bez prirodnih prepreka, centralni dio ima oblik oka s jedne strane ograničenog rijekom Tamiš (koja izgleda kao oveći kanal na tom dijelu), a sa druge željezničkom prugom. Većina centra izgrađena je u doba Austro-Ugarske, a kao zanimljivost, iz tog doba potiču i dvije važne činjenice o tom gradu. jedna je da je to bio drugi grad na svijetu koji je dobio konjski tramvaj (1867.), a druga da je to bio PRVI grad u Evropi koji je dobio električnu rasvjetu, 1884. godine ... dakle, u to doba bio je to zaista napredan grad, a i sada je također - barem za rumunjske prilike. ;o)
Kartu grada možete vidjeti ovdje: <http://www.harta-turistica.ro/map.php?ID=6&lang=eng>
=======================
Nedjelja, 02.08.2009. Temišvar
=======================
Svanuo je još jedan vruć dan. Radi kasnog lijeganja početak dana nam je bio vrlo usporen, otezali smo i sa doručkom i napokon smo se negdje oko pola 10 izvukli iz pansiona. Krenuli smo opet pješice do grada, ovaj put drugim putem. Prešli smo Tamiš pješačkim mostom pa smo upoznavali parkove uz rijeku u čijem se susjedstvu nalaze podosta raskošne vile, nešto tipa naša Šalata ili Nazorova. Došli smo do centra tražeći karte za tramvaj kako bismo si tokom dana "presjekli" šetanja odmorom i razgledavanjem iz tramvaja. Naravno, dnevnih karata nije bilo za kupiti jer je nedjeljom zatvoren "ZET-ov" kiosk, no kupio sam pregršt običnih - jedna karta (vrijedi za dvije vožnje, štanca se s oba kraja kao nekad naši karneti) košta 3 RON-a (cca 6 kn) što po vožnji ispada 3 kn.
Idemo dalje do Trga pobjede, drugog važnog trga u centru. Trg je podosta čudan - vrlo je velik, kvadrature možda kao 3 naša Jelačić placa, s jedne strane dominira popločeni plato ispred zgrade Opere (koja mi je ružna, nekako me podsjeća na grandiozne Mussolinijeve zgrade iz prijeratne Italije) kojim se šeću prolaznici i jata golubova,a sa druge je središnji dio trga ukrašen šetalištem sa zelenilom, klupama, čempresima, zanimljivom fontanom .. a sa svake strane se nalaze restorani kafići više klase. Sa druge strane trga pak dominira pravoslavna katedrala, lijepo zdanje i iznutar i izvana. Kako je bila nedjelja, u crkvi je bilo dosta živahno, mnogo ljudi je ulazilo i izlazilo, uključivši i podosta razgolićene lokalne djevojke, nas sa fotoaparatima koji smo bez problema uslikavali što smo htjeli, "velečasnog" koji je pričao sa posjetiocima ...
Uslijedio je ručak, razmišljali smo što ćemo i kako i završili smo u nekom kvazi talijanskom restoranu jer su klinci zaključili da žele jesti tjesteninu, a ne nešto rumunjsko što smo mi htjeli. Špageti su bili vrlo ukusni i nismo požalili radi doalska, dapače, došli smo i slijedeći dan.
Nakon toga nas je savladala vrućina i umor pa smo sjeli na prvi tramvaj koji je naišao. Tramvaji Temišvara su dosta zanimljiva tema za priču i koga to detaljnije zanima može pročitati što sam o njima napisao na Forumu ljubitelja željeznice (<http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=10193>), od organizacije prometa, vozila, detalja, a ima i dosta dodatnih fotki ... Za vas ovdje samo sažetak - tramvaji su glavno prijevozno sredstvo u gradu, ima 11 linija, vozila su 30-tak i više godina stara vozila otkupljena iz Njemačke (Bremen), no voze sasvim dobro, nisu ruinirana, brzina je ok jer su pruge dobro sređene ... no, nas je najviše mučio jedan drugi detalj: sparina. U tramvajima je bilo očajno vruće tako da nas je čak i bez gužve oblijevao znoj, jer maleni prozorčići su davali minimum zraka, tek toliko da se ne padne u nesvijest.
Inače, vožnja je bila zanimljiva - malo starijim dijelom grada, uz jednu manju tržnicu, pa kroz centar, preko rijeke lijepim mostom, pa prema drugoj tržnici (nju smo posjetili slijedeći dan), zatim kroz noviji dio grada i do istočnog kolodvora koji djeluje još marginalnije od našeg zagrabačkog zapadnog ... i onda nazad.
Po povratku u centar zaključili smo da nam nužno treba sladoled, a onda odmor u hladu. Sladoled smo brzo našli, nekakav lokalni (inače prevladava (kršitelj koda)), nešto slađi od našeg, i polizali ga u sjeni pored već spomenute manje tržnice ... a za hladovinu smo odabrali Botanički vrt sjeverno od centra. Vrt je sasvim ok, možda više liči na običan park nego na botanički vrt (tek manji dio ima tablice sa imenima, vegetacija je samo u nekim dijelovima raznolika), no bio je ugodan, podosta velik da nas udalji od vrućine asfalta i gradske buke. Meni osobno, najljepši detalj je ograda sa ulaznim vratima u obliku stiliziranog cvijeta, dok je drugi važni detalj bio njihov WC, zgradica u obliku puža (spiralna) koji nam je dobro došao.
Ubrzo je bilo već i cca 17h pa je vrućina polako popuštala, krenuli smo preko centra bliže rijeci, a klinci su se pak zakvačili za ideju da se žele ljuljati i da im nađemo neko igralište. Tokom slijedeća 2 sata smo se šetali parkovima uz rijeku, nailazili na fontane, gomile igrača šaha i kartaše (naravno, pretežno penzići) u jednom parku, zanimljive murale, prostrane vrtove ruža, zanimljivu i vrlo veliku vrtnu pozornicu ... uglavnom, sve i svašta i to većinom sasvim lijepo uređeno - ali nigdje nije bilo igrališta. Onda su se klinci pak napalili na vožnju trolejbusom, imaju i njih nekoliko linija. Obavili smo i to i ugodno se rashladili u klimatiziranim vozilima, no još nisu bili zadovoljni - općenito, tih dana su klinci bili podosta nervozni i svadljivi, stalno se svađajući, natežući se, prkoseći jedno drugome ... da je tako bilo prethodnu godinu kad smo obišli pola zapadne Evrope svisnuli bi, razmišljali smo. No, i ovako su nam išli dosta često na živce i njihovo "behandlanje" zahtijevalo je od nas ove godine povećanu dozu energije i strpljenja, posebno taj dan.
Naposlijetku, nakon svega završismo u istoj kebabdžinici od prve večeri, poslije nje odosmo još i na isto igralište gdje su se klinci razmahali sve do mrkloga mraka kada nas je privukao naš ugodan krevet u pansionu ...
=======================
Ponedjeljak, 03.08.2009. Temišvar-Jimbolia-(povratak u Srbiju)-Novi Bečej-Mali Iđoš
=======================
Ujutro nas je probudila grmljavina, nad gradom se izlio kratki pljusak. "Bolje sad, nego kad smo u gradu", mislili smo mi. Spremili smo se za grad, doručkovali ... i nakon toga izlio se i još jedan, malo jači. Ali, nakon njega ubrzo je osvanulo sunce, a nas su dočekali nevjerojatni kvrgavi i rupasti temišvarski pločnici prepuni lokvi. Ako se na išta ovdje može požaliti, onda su to ti očajni pločnici! Prosjaka smo vidjeli svega dva tih dana, manje nego u zagrebu, gradska ćistoća je ok i nije bilo ništa od strašne prljavšine kojom su nas plašili, ceste su ok, znanje stranih jezika je tak-tak, nije strašno ... ali, pločnici su zaista grozni, i to čak i u centru grada, praktički svugdje osim u pješačkim zonama i parkovima! A da stvar bude teža, po fasadi zgrada se nalazi mnoštvo plinskih cijevi koje su zavješene za fasadu oštrim nosačima i dok se skakuće između lokvi lako se noge izgrebu ...
A taj dan smo odlučili pronaći koju knjižaru, posjetiti turistički ured, poslati razglednice, posjetiti najveću tržnicu ...
Turistički ured je u centru i dobili smo klasičnu dozu prospekata plus najbolju kartu grada koju smo vidjeli (besplatnu).
Knjižare, to je pak druga priča - postoje samo tri u širem centru i vrlo su male za naše pojmove. Listali smo knjige, bilo ih je zanimljivih (jezik nam nije bio potpuna nepoznanica zbog zannja esperanta, ali nismo baš mogli sve skužiti), ali na kraju nismo ništa kupili osim razglednica, a i njih smo jedva našli.
Uslijedila je kraća šetnja do sinagoge (zanimljiva izvana, no zatvorena je) pa ručak u istom spaghetti restoranu i nakon toga vožnja do tržnice. Plac je povelik, voća i povrća ima jako puno, a cijene su niže od naših recimo 20-30% ... no, ono što je bilo najzanimljivije je uslijedilo nakon tržnice. Naime, u gradu te veličine (slično Ljubljani) primjetili smo vrlo malo trgovina. U centru ima 10-20 svugdjeprisutnih trgovina modnih marki, tih nekoliko knjižara, poneki mali špeceraj ili kineski dućan ... i to je to, nema više. Čitav grad ima trgovina koliko naša zagrebačka Konjščinska ulica sa još 2-3 susjedne, a primjećen je čak i čitav jedan (brojkom: 1) shopping centar sa 15-tak dućana!
A pored tržnice smo pronašli niz tradicionalnih malih dućanića, obrtnika, malih špeceraja (u jednom još prodaju tjesteninu na vagu, vidi fotku!) - zanimljivo iskustvo!
Uslijedio je opet sladoled, vožnja tramvajem do auta, završno pakiranje i polazak prema zapadu. Kako bismo izbjegli gradsku gužvu krenuli smo prema gr. prijelazu Jimbolia/Srpska Crnja lokalnim cestama sa željom da vidimo i koje rumunjsko selo. Ceste su bile ok, putokaza dovoljno, sela su bila dosta mala, skromnih kuća, ali uredna - najzanimljivije je bilo da je namnogim starim kućama na fasadi bilo napisano i ime vlasnika te godina gradnje (puno imena je bilo germanskih, kao ostatak iz doba Austro-Ugarske kojoj je pripadalo i ovo područje).
Nakon oko 45 minuta vožnje došli smo i do graničnog gradića Jimbolie, usput susrevši lokalni vlak uz čiju prugu se još uvijek mogu vidjeti nakrivljeni telefonski stupovi kao kod nas 60-tih i 70-tih.
Na granici opet slična priča, spora procedura, no kako smo ovaj put bili prvi, a nismo trebali ni kupovati vinjetu za 15-tak minuta smo već bili ponovo u Srbiji.
Evo slijedećeg dijela! ;)
=============================
Mali Iđoš (Vojvodina), 03.-15.08.2009.
=============================
Fotke su na http://picasaweb.google.de/vanja1903/31aREFMaliIdjos#
Uslijedilo nam je priječenje Banata, put od rumunjske granice do Malog Iđoša koji se nalazi točno usred Vojvodine, na staroj glavnoj cesti Novi Sad-Subotica. Mi smo se, naravno, odlučili za nekonvencionalniju varijantu po lokalnim cestama i usput smo vidjeli svega i svačega. Prvi dio je bio po glavnoj cesti za Zrenjanin do Srpske Crnje, tu nije bilo ništa neobično. Uslijedio je tad dio po lokalnoj cesti za Tobu - to je idilična cesticaa od cca 2 m širine koja krivuda među poljima, a usput smo vidjeli i zečeve, prepelice ... A kad smo došli do sela, usred ničega, začudili smo se kako je bilo lijepo i uredno. Slijedio je dio do Banatske Topole - tu nas je, usred polja, iznenadila cesta popločana granitnim kockama! Tko zna kad je to stavljano, i to još u dužini od nekoliko kilometara!
Poslije dođosmo do Novog Miloševa pa dalje po glavnoj cesti Kikinda-Novi Bečej do N. Bečeja u koji nismo zalazili. Dalje smo išli do Bečeja, preko široke i spore rijeke Tise, a napravili smo i krug po gradiću: red parkova, red kućica, crkva, mala tržnica ... Idemo dalje prema Bačkoj Topoli i prije (drugog, valjda bačkog) Miloševa skrećemo u polje jer je na karti tamo označena prečica za M. Iđoš. Nakon drndanja po neravnoj cesti dolazimo do kraja asfalta kod neke farme usred nepreglednog polja, a dalje se nastavlja traktorski put uz topole: Čuvar imanja nam kaže da"nema ni 2 km" do nastavka asfalta, da nema frke, izdržat će to naš auto ... ma, pusti ti to, idemo mi ovaj put na ziher, već sam jednom sredio karter na sličnoj cesti, i vratismo se na glavnu cestu do Topole pa za M. Iđoš.
Mali Iđoš je simpatično oveće selo od cca 5800 stanovnika od kojih je čitavih 95% mađarske nacionalnosti tako da je u selu praktički službeni jezik mađarski. Natpisi su dvojezični, no svi oglasi, reklame i slično su na mađarskom, a sreli smo dosta ljudi koji vrlo loše govore srpski. No, uvijek smo se nekako sporazumjeli, a do našeg odredišta, salaša"Katai" (vidi http://www.kataitanya.co.rs/), smo došli uz kartu i bez pomoći seljaka.
A zašto smo išli tamo? Tamo je ove godine organiziran 31. REF, "Renkontigxo de esperantistaj familioj" ili Susret esperantskih obitelji. Sudjelovalo nas je 77 sudionika u 23 obitelji iz 12 zemalja, od Urugvaja do Švedske, Rusije ... Govorni jezik susreta je esperanto, ovdje dolaze samo one obitelji koje taj jezik upotrebljavaju i kod kuće i to je prilika i roditeljima i djeci da se malo poigraju, popričaju, sretnu stare prijatelje ...
A imanje Katai je bilo odlično mjesto za ovakav susret: nalazi se na rubu male udoline kroz koji protječe rječice, okruženo je velikim poljima, a na imanju se nalazi i mnoštvo životinja: 4 konja, 6 magaraca, 2 ovce, koza, svinje, puno pataka, gusaka, biserki, kokoši ... Oko tog vrta sa životinjama nalazi se nekoliko kućica za smještaj, zatim mnogo igrališta sa njihaljkama, ljuljačkama, toboganom ... tu je i velika društvena prostorija originalnog dizajna, opremljena drvenim namještajem i ukopana dijelom u zemlju ... blagovaonica ...
Dobar dio obitelji dobio je na korištenje vlastite sobe dok je nas nekoliko (većinom obitelji sa nešto većom djecom) dijelilo sobe - mi smo bili u 8-krevetnoj potkrovnoj sobi koju smo svega 3 dana dijelili sa jednom mađarskom obitelji koja je tek nakratko svratila na susret. WC i kupaonicu smo dijelili sa susjednim sobama ... a najzanimljiviji detalj naše sobe je bio prozor koji je gledao direktno na dvorište sa životinjama tako da smo stalno imali "direktan prijenos" zbivanja od tamo. A to znači i kukurikanje pijetlova od pola 4 nadalje, njakanje magaraca, klepet gusaka ... niti Daši niti meni nisu strani zvukovi seoskog dvorišta, ali prošlo je već dugo otkako smo ih imali tako blizu tako da smo terbali 3-4 dana da se priviknemo na tu seosku kakofoniju.
Inače, cijelo to imanje tokom školske godine služi za smještaj dječjih grupa u sklopu "škole u prirodi". Sve u svemu, odlično napravljeno, sa puno hlada, zanimljivo opremljeno, sa gostoljubivim zaposlenicima ... i odlično smo se proveli tih dana!
A što smo tamo radili?
Djeca su se zajedno igrala po cijele dane, Veću djecu (recimo, mi Vedrana) roditelji nisu ni viđali osim unutro i navečer te za obroka. Dijelom su na programu bile razne radionice (ja sam vodio izradu kuća od kartona te igru traženja, a poveo sam sudionike i na šetnju iznenađenja do "kuće duhova" (napuštene želj. stanice), a od ostalih su tu bile mnoge radionice izrade raznih vrsta nakita i to originalnim tehnikama, radila se i kuća od slame, kožne torbice, "tobogan" za pikule, pjevale pjesme, uvježbavale točke za koncert koji su sudionici održali u domu kulture u selu, a isto tako i za "međunarodnu večer" kad sudionici priređuju program sami za sebe tako da svatko pokaže nešto što zna drugima.
Zatim, jedan dan smo bili u selu i posjetili muzej pekarstva te u staroj pekari sami radili i pekli slatka peciva, a drugi dan smo bili kod pčelara u susjednom selu gdje smo degustirali razne vrste meda, gledali kako se vadi med, kušali vosak i propolis, ali i fino medno vino (odlična stvar!). Jednom smo posjetili i drugi objekt istog vlasnika u selu gdje je bilo vremena i za kupanje u malom jezercu te bogatiji ručak uz gulaš iz kazana ... Na programu je bio i posjet Subotici (uz razgledavanje prelijepe gradske vijećnice i šetnju centrom grada kojim dominira neobična mađarska secesijska arhitektura s prijelaza stoljeća) te jezera Palić gdje smo posjetili vrlo lijep zoološki vrt, a na povratku smo stali uz jezero kod Bačke Topole gdje se većina sudionika kupala (mi navikli na bistro Jadransko more smo ipak malo zazirali od žutosmeđe voda koja jest čista, ali ju zemljano dno tako nelijepo boji) ... a mi, naša obitelj, priuštila si jedan dan i izlet do nedalekog grada Szeged na jugu Mađarske koji se nalazi na tek sat i četvrt vožnje od Iđoša (taj dio putopisa ćete čitati u posebnom poglavlju).
I tako, uz puno društvenih aktivnosti, igru, zabavu, dobru hranu ... vrijeme je brzo teklo i 12 dana je prošlo časkom. Došlo je vrijeme za pozdrave, razmjene adresa, dogovore ... a slijedeći susret, u ljeto 2010. organizira naša obitelj i pred nama je sad težak zadatak nalaženja prikladnog objekta, dogovaranja cijena, smišljanja aktivnosti i izleta ... no, i to je za ljude, napravit ćemo i to!
Povratak sa susreta je bio više-manje direktan: preko Bačke Topole, Sombora (lijep grad, napravili smo krug oko centra), prijelaza na Batini (gdje smo sreli tek nekoliko auta lokalnih stanovnika), svratili smo usput do jedne moje prijateljice koja s mužem živi u Bilju pa smo se malo prošetali i do ulaza u Kopački Rit ... i već smo navečer bili kod kuće nakon 2-tjednog putovanja ... sjetno smo uzdahnuli.
A vama još slijedi za koji dan malo priče o Szegedu!
Baš vam je bilo dobro! :love:
Koliko zbivanja u kratkom vremenu...
A sad slijedi posljednji dio priče kojim će biti završen naš ljetni izvještaj, pričica o našem posjetu Szegedu u južnoj Mađarskoj 12.08.2009.
Fotke su na http://picasaweb.google.de/vanja1903/SzegedMaArska#
U to doba smo se još nalazili na susretu u Malom Iđošu, no kako je dio sudionika odlučio taj dan samoinicijativno posjetiti Novi Sad mi smo se odlučili krenuti u suprotnom pravcu, prema sjeveru. Zašto baš tamo? Kao prvo, zato što još nismo nikad bili u tome gradu (a to je već dovoljan razlog za posjet ;o) ), zatim zato što sam pročitao da je grad zanimljiv zbog svoje arhitekture (krajem 19. stoljeća je rijeka Tisa gotovo u potpunosti uništila grad pa je on nanovo izgrađen po za to vrijeme vrlo modernom planu i uz zanimljive arhitektonske uratke. A posljednje i možda čak i najvažnije: u tom gradu se nalazi poznata predionica užadi "Kenderfono" (http://www.kenderfono.hu/) čije smo proizvode (špagice za izradu nakita i slično) kupovali već prije u trgovinama diljem Mađarske i htjeli smo posjetiti njihov dućan da vidimo što se može naći "na izvorištu".
I, krenusmo mi nakon doručka cestom prema Bačkoj Palanci, zatim na poluautocestu koja zaobilazi Suboticu i vodi direktno na granični prijelaz Horgoš. Suprotnom nekim informacijama korištenje te ceste (bar na tom dijelu) je besplatno, nema cestarine, a sama cesta je sasvim ok - vozači su većinom već navikli na režim vožnje pa se samoinicijativno uklanjaju na desnu bankinu kad netko iz suprotnog smjera želi pretjecati tako da promet ide dosta brzo usprkos mnogobrojnim kamionima. Trenutačno su u toku i radovi na izgradnji autoputa punog profila tako da će onda sve postati još i brže. Do granice smo došli za nepunih 50 minuta, brzo prošli srpsku izlaznu kontrolu ... i tad smo zašli u "twilight zone". Naime, taj granični prijelaz je vrlo prometan, mađarska kontrola je vrlo detaljna i vikendom su kolone vrlo dugačke ... a svi ti koji čekaju po nekoliko sati čekajući i jedu, piju, čitaju novine ... i, iz ne znam ni ja kojeg razloga sve otpatrke bacaju po cesti. I onaj prizor koji je nas dočekao je bio živi horror, strašno mi je žao što to nsiam slikao - po cesti i uz nju su doslovno stajale hrpe smeća razbacanog posvuda. Promatrali smo dva čistača kako se sa metlama bore protiv toga - ako im nije došla mehanizacija i pomoć mogli su to čistiti tjedan dana (uz uvjet da nitko ne baci ništa novo).
No, kad smo mi došli kolona nije bial duga i poveselili smo se kako ćemo brzo preko ... šipak! mađari su vrlo rigorozni, gledaju sve dokumente, kuckaju po karoseriji, zaviruju svuda i terbalo je proći 40-tak minuta da pregledaju tih 20-tak auta ispred nas. No, i to smo preživjeli ;o) ... a tad nas je dočekala druga dilema: da li smijemo doći do prvog izlaza s autoputa (udaljenog 1 km) bez vinjete. Neki izvori su nam rekli da je to ok, dozvoljeno, natpis na cesti je govorio suprotno ... a mi ju nismo kupili i nitko nas nije ni pogledao.
Nakon granice do Szegeda se dođe vrlo brzo, za 10-tak minuta vožnje se dolazi već do predgrađa. Stižu skladišta, trgovački centri, uskoro susrećemo i tramvaj (poznata češka vozila), dolazimo i do centra sa polukružnim "ring" ulicama - ulazak u grad je bio potpuno bezbolan (a imali smo i plan grada, kupljen na benzinskoj na ulazu). Naši domaćini iz Iđoša su nam rekli gdje je zgodno mjesto za parkiranje uz jeftinu naplatu (pored bolnice), našli smo bolnicu, mjesto ... no, sad je trebalo i nabaviti forinte te kupiti kartice za parkiranje. E, to je bio izazov! Nalazili smo se na 5 minuta od pješačke zone i vrlo brzo sam našao i mjenjačnicu i bankomat, forinte su začas zašuštale u džepu ... no, gdje kupiti te fuckin' karte, nigdje trafike, nigdje nekog koji govori neki strani jezik. No, snašao sam se i prolaznik me je uputio u pasaž sa trgovinama. Nađem tamo trgovinu koja je ličila na trafiku i pitam za karte, a žena me pokretom ruke šalje u - pekaru! Ma da, vrzmao sam se tamo 3 minute jer mi je bilo glupo uopće pitati za kartu ... ali, što ću, čekaju me žena i klinci na ulici, a nema niti jednog drugog izglednog dućana u blizini. I - bingo - pekara prodaje listiće za parkiranej umjesto trafika! A listići su isto smijeh - veličine prepolovljenog po dužini A4 papira sa puno napola izbušenih "kućica". treba izbušiti olovkom ili istrgnuti minutu, sat, dan, mjesec i godinu dolaska, staviti to na šajbu i parkiranje vrijedi ovisno o zoni, od 1 do 3 sata za istu cijenu.
I, kad smo to sredili sve ostalo je išlo dosta glatko. Začas smo našli muzičku fontanu u centru, taman smo uhvatili "show" koji ide 3 puta dnevno, a voda skače u ritmu neke tradicionalne mađarske klasične arije. Zatim stižemo do turističkog ureda "sakrivenog" u dvorištu pored glavnog trga, uzimamo besplatni plan grada i doznajemo gdje je trgovina špagama, a zatim krećemo u glavnu pješačku ulicu koja djeluje vrlo lijepo, sve je u roza boji (opločenje), a klupe od svijetlog lakiranog drveta sa visokim naslonima su super udobne. Viđamo i stari tramvaj parkiran kao prostor za gostionicu,a u jednom izlogu, na dječje oduševljenje, male figurice-automati imitiraju pekarske radnje za pečenja kruha.
No, tad se uzjogunilo nebo i poslalo nam niz crnih oblaka .. taman je bilo vrijeme ručka pa smo ubrzali prema samoposlužnom restoranu koji preporučuje "lonely planet" vodič (vidi http://www.fesztival-etterem.hu/). I, bili smo zadovoljni - i zbog ok klope, dosta velikog izbora, poznavanja engleskog, nije bilo gužve, WC izuzetno uredni ... a kiša je počela padati taman kad smo se unutra smjestili. Fino smo se najeli i kad smo završili nebo se već razvedrilo i mogli smo nastaviti šetnju. Krenuli smo prema starom mostu preko Tise i bacili pogled na rijeku (koja je tamo lijena i široka zamuljena močvara i uopće nije zanimljiva) pa nastavili uz nešto zanimljivih zgrada i ultramoderno dječje igralište (takvo nisam vidio ni u Njemačkoj!), pa pored tvornice čuvene salame Pick (http://www.pick.hu/) do velika papirnice gdje smo također svratili poteražiti nešto iz bogate mađarske ponude hobby artikala, puno bogatije nego što se može naći kod nas.
Zatim povratak, sjedamo na trolejbus i krećemo prema dućanu špagicama ... koji je na naše veliko iznenađenje srušen ... no, natpis pokazuje na pokrajnju ulicu u kojoj nailazimo na premještenu trgovinu (vidi fotku). E, tamo smo si dali oduška i nakupovali špagica svih boja, veličina i oblika i još ponešto za čak 100-tinjak EUR - ispaltilo se, ono što kod nas košta desetak kuna, tamo je tek četvrtinu te cijene.
A nakon kupovine preostalo je još samo vremena za posjet sinagogi i to je vrijedilo vidjeti. Szegedska sinagoga je bez dileme najljepša sinagoga koju sam igdje vidio uživo, em je vrlo skladna izvana, veličanstvena, ali ne i kitnjasta, em je iznutra isto prekrasna, sa lijepim svodovima i vitražima. Ako ste kad tamo, nemojte propustiti.
(poslije posjeta smo komentirali kako su Daša i klinci ove godine prvi puta posjetili džamiju (u Sarajevu i Mostaru), zatim pravoslavnu crkvu ( u Temišvaru) i naposlijetku sad sinagogu u Szegedu, dakle upoznali su bogomolje svih najvećih religija ovog diejla svijeta.
Nakon toga je uslijedio brzi izlazak iz grada, ne tako brz prelazak granice (45 minuta, opet pregledi ...) pa opet brz povratak u Mali Iđoš našim prijateljima - taman smo stigli na večeru!