Printable View
ne znam, meni je isto bila blagodat što sam spavala s malim (i još uvijek je)
Kad je bio jako mali (do cca 3 mj) sam stavljala jastuk za dojenje oko njega tak da se on osjećao zaštićen a i meni je bilo lakše mirno spavati znajući da je na sigurnom od mene i md.
Svakako mi je lakše bilo, i još uvijek je, ne dizati se noću.
Ali svakom funkcionira njegovo. Skužit ćeš što je za vas najbolje :*
meni kao i majuški, otkada ga spavamo zajedno puno sam odmornija i smirenija.
ja nemam velike cice ali isto mu pritisne nosic ako je jako puna, ali kako se prazni nije problem. a i nariktamo se nekak da mu ne zacepi nosic.
i moj mene probudi x puta,ali sada smo vec u ritmu pa znam kada sanja a kada ce se buditi.onda mu na brzinu u snu promjenim pelenu i dam cicu i opet zaspimo.
nisi to ti - to je sva sila hormona koja te prvi mjesec obuzme i ako nemaš veeeliku potporu da te netko iz tog stanja izvuče - dolazi do toga da se evo preispituješ što s tobom nije u redu. sve je u redu - samo si uzmi vremena da zacijeliš.:love:Citiraj:
točkalica prvotno napisa
jako si hrabra da si s nama podijelila iskustvo s AD, to znači da si svjesna cijele situacije i da se nosiš s njom najbolje što možeš, s najboljim namjerama da tebi, a time i djetetu bude dobro.
meni je psihijatrica rekla da je u redu ako sam u ovom periodu sebična, jer uistinu treba staviti sebe na prvo mjesto i bebicu naravno - a to ne možeš ako se trudiš ugoditi hrpi drugih ljudi...
I ja sam starijem povremeno davala bočicu u njegova prva 2 mjeseca... Nije to bilo često. Kasnije, kad je meni krenulo mlijeko kako treba, to nije trebalo. Samo sam pazila da bude prvo dojenje, a onda (eventualno) bočica.Citiraj:
PericaY2K prvotno napisa
Zaboravih napisati razloge za dohranu (kakvi su bili kod nas): moj stariji je bio ogromna beba, blizu 5 kg, pa je bilo teško smoći toliko mlijeka... Možda je i kod tebe tako. Kako god bilo, bila sam uporna s dojenjem i uspjeli smo, ali da smo se povremeno "švercali" i s bočicom - jesmo. Tražila sam pravu mjeru. Možda bih uspjela i da sam isključivo dojila, ali tada sam mislila da je to dobro rješenje.
Kako god bilo, opusti se... Svaka majka trudi se napraviti najbolje sa svojim djetetom. Ponekad uspije od prve, a ponekad ipak treba malo uhodavanja.
Moj mlađi nije okusio adaptirano nikad u životu. Eto što znači iskustvo!
perice, pripazi s davanjem bočice po noći.
sad vam je prioritet da se ti odmoriš i povratiš snagu,
ali ako beba ne sisa cijelu noć, tijelo ne dobija signal da mlijeko treba proizvoditi, količina mlijeka se smanji i tako se stvori začarani krug.
da bi se proizvodnja i potražnja uskladile, jako su važni noćni podoji,
jer je noću produkcija mlijeka veća (ovo će ti savjetnice znati bolje objasniti :oops: )
ono kad veliš da u dojci nema više mlijeka, pa daš ad,
ostavi bebu nek sisa makar praznu dojku. tijelo će dobiti signal da je potrebno još mlijeka i brzo će se sve nadoknaditi.
početak dojenja je naporan i iscrpljujući jer ponekad ispada da je beba na dojci 24sata na dan. zato velim, sad je najbitnije da se ti vratiš u normalu, ali poslije se javi savjetnicama kako što bezbolnije izbaciti bočicu, a i za ostale savjete.
i potpuno si u pravu za koktel hormona koji se oslobađaju dojenjem,
a toga ti treba što više ;)
drage curke,
sinoć sam došla do spoznaje, a ta je da ja uistinu sad trebam bit uz dijete 24 h dnevno, da ako smo obje gladne da treba ona prvo dobit sisu a onda ja klopu...a to sam si negirala već 3 tj. otkad se rodila...
iskreno, željela sam imati 7 h noćno spavanje, 3 h dnevno spavanje - ali to je nemoguće.
zato sam se jučer popodne odlučila suživjeti s novom situacijom i evo pomaka:
1. po danu sam davala maloj sise kolko je htjela i papala je skoro non stop
2. navečer oko 21h smo joj dali bočicu - 60 ml tako da nam sitija zaspi, i je (nakon štucanja kojeg nema kad je na sisi). probudila se 3 puta po noći i onda joj nisam dala bočicu kako sam namjeravala već svaki put sisu i zaspala je...
3. po noći ako ima nemiran san (maše ručicama) je zato što je treba uzet na podriganac.
4. spava sa mnom a ja imam čepiće za uši tako da ne čujem kako diše ali čujem mali kmeee
5. po noći je dojim ležećki, a po danu mi je najdraža "nogometna lopta" poza
uglavnom, na sisi mi je često
a ja sam napokon na miru sama sa sobom, uviđam da se trebam sada žrtvovati za dijete pod svaku cijenu - a to mi je bilo nepojmljivo do jučer i svaki ustupak do tada sam gledala kao opterećenje i imala loše misli - a sada na to gledam kao na nešto što treba obaviti iako nije najjednostavnije...
što se prije čovjek privikne, to kraće traje period nesretnosti...a i lijep je osjećaj znati da imsm dosta mlijeka i da j mala zadovoljna :mrgreen:
i meni je do nedavno falio moj stari zivot i nikako se nisam mogla naviknuti da vise nije isto i da stogod ja mislila /htjela dijete je tu da me podsjeti da je on prvi.Citiraj:
PericaY2K prvotno napisa
evo da se pohvalimo, sinoć joj nisam dala bočicu, dojila sam je i jako sam sretna zbog toga.. :D
ja sam svakim danom sve bolje, čak imam želju i izaći iz svoja 4 zida, prošetati vani, čuti se s ekipom..
ide nabolje, samo se hrabrim i smiješno - ali svaki dan odbrojavam sate i željno navijam da malena što prije naraste...da mi poklanja osmjehe, da se možemo maziti i da kužimo jedna drugu.. :heart:
i ima tako lijepe obraščiće!!!
Bravo za noć bez bočice!Citiraj:
PericaY2K prvotno napisa
A društveni život - samo naprijed! Mlade mame i te kako trebaju puniti baterije... Sve to dođe na svoje mjesto!
Drage cure..
ovaj post pišem kako bih pmogla svakoj djevojci koja se nađe u istoj situaciji, koja živi u neznanju jer joj svi skrivaju ružne i tužne informacije (ljudi imaju mehanizam zaboravljanja i brisanja takvih informacija jer se ne mogu s njima nositi, jer ih previše bole i žele da nestanu iz sjećanja), s ciljem da se pripremi na najteže - jer kada to najteže dođe da joj ne "nestane tlo pod nogama"...
Meni nije teško pričati o tužnim trenucima - oni su dio mene isto kao i veseli.
Moje uspješno izboreno zdravo mentalno i fizičko stanje posljedica su:
1 Podrške muža :heart::heart::heart::heart::heart: (koji je radio sve kućanske poslove i brinuo se za mene, dijete, i paralelnu renovaciju stana)
2 Podrške na ovom linku :heart:
3 Spavanja dok muž bedina malenu
4 Vitamina (multi + C + željezo)
5 Dojenja koje djeluje opuštajuće
6 Psihijatrijske pomoći dr. Folnegović :heart: s Rebra - divna, divna žena - zbog nje sam uspjela vratiti izgubljeno mlijeko i isključivo dojiti
7 Savjet muža "U se i u svoje kljuse"
8 Spoznaja da je dijete trenutno moj centar svijeta od 0-24
Uzroci mojeg ex lošeg stanja
1 Sumnja u samu sebe da ću moći brinuti o djetetu (mislila sam se o tome educirati nakon poroda no nakon poroda nisam imala vremena prdnut, a kamoli čitat literaturu (educirajte se čim ostanete trudne o porodu i obavezno o prvoj godini djeteta), stoga sam se u potpunosti oslonila na majku doktoricu i svekrvu patronažnu sestru)
2 Kronična neispavanost budući je mala bila non stop na sisi
3 Utjecaj uže obitelji u koju sam se pouzdala - nerazumijevanje, kritiziranje, omalovažavanje, prezirni pogledi, naređvanje, osuđivanje, soljenje pameti i pijenje krvi
4 Gubitak mlijeka zbog stresa
5 Koktel hormona koji me prao sve dok nisam shvatila da mi je bolje nakon dojenja, a kako zbog svog iscrpljenog stanja nisam mogla dojiti ovaj period bio je najbolniji
Pa da krenemo:
Prije poroda pitam svekrvu i mamu kako je njima prošao porod, svi odgovori su idilični, umanjene su tužne stvari (odgovor svekrve tipa: "malo mi je bio težak prvi porod ali bit će ti sve super" umjesto da kaže: "izmesarili su me ko da sam došla na kolinje, a oporavak mi je bio takav i takav..." - e to je informacija!).
Svi pjevaju hvalospjeve o djeci i nitko ne spominje plač djeteta, konstantno dojenje/podrigivanje/prsvlačenje pelena, iscrpljenost i nemoć...
2009.
25.07. rodila super jer sam se super pripremila za porod..
29.07. stižem doma kod mame (zbog nedostatka samopouzdanja i nadolazeće renovacije 80% vlastitog stana). Svekrvi kažem da svrati svaki dan kako se ne bi osjećala isključeno. Kažem mami i svekrvi da mi treba puno pomoći i da me slušaju.
29.-30.07. relativno sve ok. mama divno kuha, pere veš...al svekrva se opčinila mojim sisama i brije da ako me ne opsjeda da ću dobit mastitis, ponaša se ko da sam priglupa i ne znam jesu li mi sise prepune ili ne
31.07. navečer idem pipat šav, kažem mami da opipa a ona izvuče iz rodnice gazu debljine manjeg kukuruza koja smrdi ko meso ostavljeno na suncu 3 dana. pri šivanju su mi zaboravili izvaditi gazu u rodilištu i sada - 6 dan od poroda sreća u nesreći da sam kod mame i da nisam dobila sepsu - hvala mama :heart:.
dolazi "prepametna" svekrva i govori, je, i meni su ostavili tako 3 gaze nakon poroda. a ja si mislim k*(gruba riječ)* jedna, a to mi nisi prije poroda spomenula nego sad kad sam pretrpila šok koji mi je oduzeo 10 godina života...glavno da su se pjevali hvalospjevi o porodu i djeci (jer se sebično silno željelo unuče)
01.07. odlazim s dragim na sv. duh, oni me ljubazno prime, ja ne radim frku jer eto, tko radi taj i griješi i pregledavaju me, srećom sve ok. dragi s djetetom u čekaonici mala plače, dolazi sestra Mira i spašava je s 2 deci vode (mala dehidrirala)...kaže dragom da mi ode kupit silikonske kapice za bradavice jer se on žali kako su mi bradavice ljubičaste...spasila nas je..
dolazimo doma, svekrva se zgraža što smo dali djetetu vode a muž ne vjeruje kakva mu je majka sirovina
31.07.-01.08. svi me maltretiraju, mama sjedi dok dojim i dava priglupe komentare tipa: "kako to dojiš, to dijete siše samo zrak", svekrva sva bijesna me prezirno gleda i naletava grabeći me za sise te naređuje što i kako...
02.08. na rubu strpljenja po noći pišem mami konkretne upute (npr. kupit toplomjer) što da radi kako bi je odagnala od dosade i zanimirala ju tako da me što manje pila.
također navodim:
1. da treba prestat opsesija s mojim sisama jer ja nisam krava muzara već osoba s osjećajima i da od kad sam rodila nitko me nije pitao kako se osjećam već samo kako su ti sise po 50 puta dnevno...
2. da želim samo pohvale i nikakve komentare/savjete i sl.
Mama ujutro pročita i ismije me. Ispadam gospođa milostiva koja izvoljeva. Kaže mi:"A što misliš kako je meni bilo kad sam rodila? Ko je mene što pitao? Sve smo to prošle."
Ja ne vjerujem onome što čujem i nije mi jasno kako vlastita maka može biti toliko bezosjećajna i umjesto da mi kaže: "reci zlato što ti treba, sve ću ti ispuniti"...on se vodi onime " meni je bilo koma kad sam rodila (tek se sad polažu karte, odjednom nije sve bajkovito), pa što onda ako i tebi bude, izvoli se nositi s time " (kasnije je shvatila kako je bila netaktična i bilo joj je jako žao)
03.08. već pucam po šavovima i mantram si:"ma izdrži, pa kako ćeš doma u renovaciju prašinu i bušenje, ajd nekako će proć". no stvari se pogoršavaju... mama me nadgleda dok dojim i ja joj kažem:" e, ako ne odeš van iz sobe ja neću dojiti". i maknem malu sa sise. tek onda ode. predvečer dolazi svekrva ko furija i opet neka debilna pitanja o mojim sisama i prezirni pogledi...bolesna opsesija...
predvečer se slamam pod pritiskom i odjednom primjećujem da su mi se sise prepolovile i shvaćam da sam od stresa izgubila mlijeko. počinjem se tresti...mama i svekrva su u čudu ????? i panično odlaze po adaptirano mlijeko.
svekrva priznaje da je ona svojoj djeci davala i vode i adaptirano mlijeko (k*(gruba riječ) jedna, sada je ok da se odjednom dava i voda i adaptirano a do neki dan si me prezirno gledala, zlo jedno...
ja se šopam hranom no ne pomaže. mala plače od gladi, ja se slamam...
dragi ih okuplja i govori da se smire i da me slušaju. no svaka nastavlja po svome...
Tu večer odlazim spavati i slamam se dragom u naručju. Bujica plača ne staje. Probudila je mamu i tatu, oni dolaze, tata me grli, ja mu histerično plačuči u afektu krenem vikato sve što su me oni kao roditelji izmučili od djetinjstva do danas. Ne znam koliko je trajalo, može bit 2 sata da sam u bunilu vikala na njega, dok je muž s nevjericom i shrvan sjedao ne znajući kako i što dalje, a mama panično hvatajući se za glaviu ispitivala ga što da radi...
Kad sam sve iz sebe izbacila ko u transu odlazim pod tuš, daju mi tabletu nečega..kasnije se ispostavilo da su mi dali 2 tablete (praxiten i konjsku dozu normabela koje se ne sjećam)
Nakon tuša u transu i omamljena kažem dragom da me vodi na Sljeme. On ne znajući na koji bi mi sve način pomogao, odveo bi me i do Mjeseca da sam rekla. Već je bilo 2-3 ujutro, putem osjećam da se udaljujem od djeteta...Kažem da stanemo na prvoj livadi. Želim se prošeati da mi omamljenost nestane, stajem na noge no one otkazuju i ja padam natrag na sic auta. No ne želim sjedati jer me pere koktel hormona i lijekova..
Dragi me samo grli i govori kako je tu uz mene, da me puno voli, da sam ja njegova sva sreća...
Kažem da se vratimo, no na putu kod Medveščaka, on kaže "a ne, vodim ja tebe k nama u naš stan"...na mostu prema Novom Zagrebu kažem mu da javi mojima da mi vrate dijete...
Dolazim doma, odem na wc i ravno u krevet...u glavi mi je košnica, roj koječega me pere, nemir, pulsira mi cijelo tijelo, kroz žile me pere onaj koktel i ne prestaje, u polusnu sam i vježbam tehnike smirivanja no ni jedna nema efekta - osjećam se zarobljeno na dnu dna okovima, tonem sve dublje, nigde tračak svijetla i mislim si, ovo je kraj, bože moj, kako će moj ljubav (muž) sam s djetetom i sa mnom...
Ležim u paklu i čujem šapat dragog: Samo se odmaraj, ne brini za malu, ja ću se za sve pobrinuti... Tonem u san...
04.-08.08. Ležim, spavam, peru me hormoni i nemoć. ne sjećam se što se događalo. Znam samo da sam inzistirala da mi malu donose (mužu je svekrva došla pripomoć) na dojenje makar ono malo mlijeka što je preostalo i tek onda da joj daju adaptirano i pere me savjest i mislim si, bože, ja ne mogu prehraniti svoje malo nemoćno dijete...
Dragi je držao sve konce u rukama (stan, dijete, mene...)
Malena sisa bez nervoze jer sam i ja smirena od kad sam doma i bradavice su mi super.
09.08. Kako renovacija počinje za par dana, dragi me želi poštedjet bušenja i rušenja, kaže da me ne želi poslat natrag mami, pa da odem kod njegovih, ja ga molim da me ne šalje, on me "ne čuje", govori da nemamo izbora.
Ja se slamam po drugi put. Plačem ko sumanuta, on prepoznaje epizodu i shrvan me grli "Neću te nigdje slati, bit ćeš tu, sve je ok, puno te volim":..no kasno je, slomila sam se opet, mlijeko koje mi je nadošlo se opet gubi i ja padam u ono isto stanje kao kod mame...on je izbezumljen, ja odlazim u krevet i gubim se...
Ipak, znajući što mi se događa, govorim sebi da se ne dam i odlazm na ovu temu na forumu i tražim pomoć...spašavaju me cure, daju mi nadu
11.08. I dalje nisam dobro, i želim profesionalnu pomoć, vrag je odnio šalu, a na dnu sam dna, treba mi netko nepristran...Molim dragog da me odvede kod nekog psihijatra...Odlazim na Rebro na hitan prijem na psihijatriju i tražim pomoć...spašava me dr. Folnegović i ohrabruje da dojim.
Još prije poroda sam molila mamu da nikom ne javlja kad rodim jer će mi trebat vremena da dođem k sebi na što je ona nonšalantno rekla: "ne možeš ti meni zabranit da se ja pohvalim da sam dobila unuče" ( ovo je jedan od nebrojenih "moje unuče" afekata moje mame i svekrve kada se na mene gledalo kao na stroj za stvaranje tog unučeta, a ne kao na osobu s osjećajima)
Zato isključujem telefon i mobitel i kažem dragom da se povlačim "u svoj brlog", da me nema za nikoga osim za dijete...
Uz dragog, forum, dr. Folnegović i hrabreći sama sebe iz dana u dan dojim sve više malu i hvatam svaku sekundu njenog sna da i ja odspavam (jer je jako malo spavala)
18.08. Dojim već cijeli dan i ohrabrujem se da dojim cijelu noć - uspijevam. Iduće jutro sise su mi buknule i prepune su mlijeka. Ja sam sretna, samopouzdanje mi se vratilo, smijem se...Dan danas je samo na sisi.
Početkom rujna opet sam ona svoja, malecka fino napreduje smije se i veseli me zlato:heart: mamino i tatino, meni se snaga vratila, čujem se s društvom, laganini idemo vani s bebicom :D Renovaciju sam preživjela (stan bez prozora 7 dana, prašine ko pijeska u pustinji...), sve se da preživjeti...Dragi me mazi i pazi, bebicu isto i sve je ok...
Odnos s mamom se poboljšao, ona se povukla i shvatila što i kako treba, žao joj je što je ispalo kako je ispalo a ja je ne krivim jer svi izražavamo ljubav na svoj način (super je kuhala, non stop mijenjala posteljinu i prala veš...) a uostalom ima svojih briga i zaboravila je kako je to delikatno stanje (jer je bilo bolno iskustvo za nju)...
Za razliku od svekrve koja kad joj nešto nije po volji (odlučila je na mom djetetu ispravljat sve greške koje je napravila sa svojom djecom il što god...) iznaziva svu rodbinu i digne paniku pa rodbina krene mene zvat i prenosit njeno pametovanje.
Mislim si E NEĆEŠ VIŠE! DOSTA JE BILO! Fino sam je nazvala i rekla joj da budući njoj moja patnja nije bila dovoljna da shvati kako se ponašati, onda uvodim drastične mjere - zabranila sam joj vidjet malu mjesec dana - taman sad ističe taj period - dakle - što dijete manje vidi - manje ga može kritizirati (i mene isto).
Pa ak je to ne opameti, hah, ako mi nije trebala kad mi je bilo najteže, ne treba mi ni na dalje.
U se i u svoje kljuse.
Prvo dijete, osječaj neizmjerne usamljenosti, nemoći, nemam snage borit se s okolinom, svi se prave pametni i žele pomoći (samo odmažu i totalno sam isfrustrirana). MM stalno radi (obrtnik), imam osjećaj da mu je svejedno, sve je prepustio meni, a ja sam užasno posesivna na svoje dijete, živcira me kad ga drugi dodiruju, želim ga zaštititi od svih, a istovremeno imam osjećaj da sve radim krivo. Totalni čušpajz u glavi. Nakon godinu dana porodiljnog vraćam se na posao s 48 kg, izmučena i nervozna da se ljudi pitaju što mi je.
Drugo dijete. Puno sam iskusnija, ne živciram se oko sitnica, okolina je već naučila da želim da me ostave na miru, beba sretna i zadovoljna i mirna-mirna mama. MM-a sam donekle naučila da su to i njegova djeca i preuzima veliki dio logistike oko starijeg djeteta. Sve pet.
Treće dijete. Mala razlika između drugog i trećeg, hvatam samu sebe, iscrpljena sam, ali znam da će biti bolje, znam da ću naći rješenje i uhodati se nakon nekog vremena, umorna sam ali i sretna. Znam biti tužna, za sebe nemam sekunde vremena, spavanje je stvar prošlosti i daleke budućnosti, okolinu držim na sigurnoj udaljenosti. Eto.
Sve je to normalno, što nas ne slomi to nas ojača. Ljubite svoje bebice , slušajte samo onog tko vam paše, a ostale na strogo odstojanje, smanjite u prvim danima posjete na minimum jer strašno iscrpljuju i vjereujte da je uvjek svjetlo na kraju tunela.
Pročitala sam ovu temu
http://www.roda.hr/forum/viewtopic.p...ba42f3f068674c
i mislim si, pa ako je žena hrabra napisati tako nešto, onda ću ja navesti sve prisilne misli koje su mi se odvijale u dane bunila:
- svaki dan sam se željela baciti kroz prozor i to sam svima naglašavala kad bi se oglušili na moje potrebe ili me izluđivali
- jednu večer u ona 3 dana bunila sam otišla u sobu gdje je dragi uspavao malu (jer se tada za nju nisam mogla brinut) i rekla mu da sam došla da zadavim dijete...muž mi vidjevši me onako sumanutu gledao i počeo pričati sa mnom kao s malim djetetom govoreći: "a zašto? pa vidi kako lijepo spava... odi i ti spavaj... ajde dušo, pa nije dijete krivo... "
uglavnom, dok nije vidio da je prošla ta suicidalno/ubilačka faza nije mi davao dijete (jedino na dojenje kada sam bila sretna). to je dobro, jer nisam imala prilike u bunilu nauditi sirotom djetešcu..
- tako sam bila ljuta na mamu da sam joj prvi dan kad sam otišla od nje napisala tako bolno pismo da mi je dan danas žao (nazvala sam je svim živim pogrdnim imenima koja možete zamisliti - bilo ih je ziher 20-ak)
- telefonski sam se izderala više puta na svekrvu (to mi nije žao)
- poželjela sam da me nema, i htjela sam utonut u san i nikad se ne probudit
- došlo mi je da sve koji su me povrijedili ubijem i vrtile su mi se misli na koji način i tada bila sretna (!!!)
Dakle, u redu je priznati da sam htjela ubiti
- sebe
- dijete
- sve oko sebe koji su me povrijedili
jer je to daleko iza mene i nedo bog se ponovilo...
Ako se odlučimo na iduće dijete, ne znam hoću li preć tu granicu, psihijatrica me bila tješila da takva psihotična stanja obično nisu repetitivna u idućim trudnoćama jer već znaš što ti se događa i sigurniji si u tome što i kako s djetetom (stvar samopouzdanja).
Psihijatrici sam priznala da sam htjela ubiti sebe, ali nisam joj se usudila reći da sam htjela ubiti dijete, mislim da bi me tada hospitalizirala.. A tek bih tada pukla..
Srećom, sada je sve to iza mene...
dani poslala sam ti pp al server je još drži u outbox-u pa mi pošalji svoj mail na pp da tako pokušam..
Svratila sam do psihijatrice da joj se zahvalim za pomoć, i priznala joj da sam skoro zadavila dijete i da se sada osjećam grozno zbog toga, da me peče savjest i da se bojim da ću zbog grižnje savjesti razmaziti dijete.
Rekla mi je da se ne krivim jer je to bilo izvan moje moći i u afektu, te da je pozitivno da me peče savjest jer to znači da volim svoje dijete i da mu želim najbolje... I kako vrijeme prolazi tu krivnju će zamijeniti ljubav prema djetetu...
Tako da nema brige, samo hrabro i veselo naprijed :)
Nemogu vjerovati da ima ova tema!
Prisilne misli, ja ih zovem mojom bolesti. Počelo je prije trudnoće, lječila sam ih ljekovima i razgovorima s psihijatrom. Mislila sam da će me muž ostaviti kad sam mu rekla, pa ipak je to značilo da sam psihički bolesna. :cry: Ali nije, ostao je uz mene, bez obzira na sve. :heart:
Saznajem da sam trudna i ostavljam se ljekova kojih sam do tada pila oko 2 godine. Eh, svlada me kriza zbog brzog odvikavanja od tableta, no poslije kao da nikad ništa nije bilo. Prisilnih misli nema, napokon ponovno sam svoja, normalna!
Rodila sam carskim rezom, muče me svakakvi strahovi, a onda se one opet javljaju. Svaki dan mislim kako ću nauditi malenoj, i toga me užasno strah.
A mala dobra kao kruh, ja se borim sa mislima koliko god mogu i tako točno 18 dana, kad sam zaključila da nemogu više plakati 24 sata dnevno, da sam previše emocionalno izmučena.
Najteže mi je palo što sam morala prestati dojiti, zbog ponovnog uvođenja tableta. Danima sam plakala zbog toga, jer sam mislila u trudnoći da ja to neću moći a kad smo počeli toliko sam uživala u dojenju da sam se čudila sama sebi. Bebica je napredovala a ja bila zadovoljna i onda zbog te glupe bolesti moram prestati, pa kakva sam ja to majka kad nemogu prehraniti svoje djete. Eh, užasna grižnja savjesti, trebalo mi je jako dugo da prihvati da je jednostavno tako bilo bolje za sve.
Uzimam ljekove, ali ne pomažu, treba vremena. Svaki posjet psihijatru povećava broj tableta koje mi pripisuje, dok nismo došli do brojke 7.
Osjećala sam se kao najteži bolesnik, ali bila bi učinila sve samo da mi bude bolje i da mogu opet normalno funkcionirati.
Odlazila sam godinu dana, svaki tjedan kod psihijatra, puno toga smo otkrili, puno toga sam tek tada razumjela. Najgore mi je što znam da se one mogu ponovno vratiti, bilo kad, bilo kojom promjenom u mom životu, bilo sretnim ili tužnim događajem.... one mogu opet doći, toga me je tako strah....nemogu to ni opisati.
Sad pijem tablete 3 godine i 2 mjeseca, i počela sam ih smanjivati, malo po malo. Kad budem "čista" planiramo drugu bebicu.
Znam da postoji velika šansa da se opet ponovi isti scenarij, znam da možda neću moći ostati sama do 1. godine sa svojim djetetom zbog straha, zbog misli. Ali spremna sam riskirati jer neću dozvoliti da me bolest spriječi da imam još djece. Boriti ću se svim snagama, pa makar bilo opet teško, mučno, uz tablete, bilo kako..... moram.....ali opet tako me je strah.... :(
meni je baš dojenje pomagalo da se smirim i da mi bude bolje..
nemoj se gristi, pronađi nešto što te veseli (slušaj muziku koju voliš, počni vježbati, izrađuj čestitke za razne prigode, kuhaj omiljenju klopicu...), i izbaci televiziju iz stana - meni je super od kada ne gledam tu kantu smeća.
na to mjesto u stanu stavi zelenilo
kaži sama sebi da tvoj život ima smisla i da si tu na svijetu da budeš iskrica koja sjaji a ne sjena koja tetura...
Drage moje, strašno sam umorna, danima nisam odmorila s bebom, noćima se ustajem 2-3 puta i jako sam umorna..a zanima me jel može zbog tog umora i iscrpljenosti doći do pojave kojekakvih bezveznih misli i osjećaja napetosti, nemogućnosti da se opustim?? Šta mi je, nije to valjda ppd?
Čuješ, sve je moguće iako prisilne misli se ne manifestiraju na taj način...malo je drugačije. Neznam kako misliš da se ne možeš opustiti, zbog umora i bebe ili zbog misli???
Neznam što da ti kažem ali sad gledajući na sve s znanjem koju imam o toj bolesti, možda bi mi bilo draže da sam imala ppd nego okp.
S ovim nikako ne želim podcjeniti žene koje imaju ili su imale ppd, znam da je to užasna bolest i u mnogo točaka slična prisilnim mislima no okp je bolest koja se može pojaviti u bilo kojem momentu života, izazvana najčešće nekakvom promjenom, bio to jako sretan ili jako tužan događaj.
bfamily procitala sam tvoje postove vezane za ovu temu jer imam isti problem kao ti, kao da sam ja pisala. Htela sam te pitati kako si sad, da li ti lekovi pomazu, kako funkcionises sa lekovima?
Imam curicu od 9 meseci i strasne prisilne misli. Planiramo jos dece a ja ne znam sta da radim, da li lekovi ili dete? Ako se odlucim za dete ne znam hocu li moci izdrzati sve to iznova jer su kod mene ti strahovi prilicno oziveli i svega se bojim, a stalno sam sama sa bebom, ne znam nisam pametna sta da radim,.
Pitam se sta posle lekova, jel se to sve vrati? Da li mozemo da ojacamo od njih?
Žene vidima da dugo nije ništa pisao. Borim se s prisilnim mislima već godinu i pol. I sad nakon godine i pol terapije ja sam se odlucila skinuti s Moditena i opet su počele. Ne znam šta da radim? Ugalvno padam u depresiju od toga. Svašta mi dode da nepravim. Sve što se događa usmjereno je na djete... Jel ima tko da se izlječio? Htjela bi drugo djete ali se bojim??!!
Ne znam kako da sebi pomognem, ne mogu vjerovati da se sve ovo meni dogodilo... da ne mogu uopce uzivati s svojim djetetom, kad mi stalno nesto dolazi da bi joj napravila. Ima tko kakva iskustva?
Marija2012 jel ti bilo bolje dok si pila lekove? Da li si probala jos neki vid terapije osim lekova?
Pa cuj, dugo nije.. i onda je slijedilo poboljsanje i rasoloženja i nije bilo vise misli ali tek nakon sto sam godinu dana pila terapiju. Ja sam bila na minimalni dozama, možda je trebalo povecat dozu, ali radim i mislim da nebi bila sposobna funkcionirat na ovako odgovornom poslu da mi je teraija bila jaca. Uglavno sad sam ostala na Zoloftu, ali stanje se pogorsalo s tim da vidim da sam pala i u neku depresiju. Nitko mi nista ne smije reci is ve me pogada, uglavno koma se osijecam. Problem je sto se lose osijecam. Nema volje za nista jer vidim da je to i dalje prisutno. A moram priznati da ni okolina nije bas sretno prihvatila moje stanje. Ovdje koga god pitam nije imao s tim iskustva. Isla sam na individualnu psihoterapiju, ali nisam se nasla s doktoricom, uglavno nije mi nista pomogla. Isla sam u neki psiholoski centar, bez veze bacabnje novaca, mene samo zanima od kuda je to doslo.
Na neka pitanja prosto nema odgovora i onda ga je bolje i ne traziti, ja sam to tako nekako prihvatila.Mozda ti je potrebno promeniti neki drugi lek , ne znam.
Da li citas neku literaturu vezano za takav poremecaj. Ja citam "Blokiran mozak" , moze dosta da pomogne.
Ne razbijaj toliko glavu od kud je to doslo, prihvati i mozda ce ti onda biti lakse.
Tema za mene! Dugo nije nitko pisao. Dobro znam sto su prisilne misli jer imam okp. Samo podizem temu a kasnije cu opisati svoje simptome.
Marija i mademoiselle, ako pratite ovu temu, javite kako ste, jesu misli slabije? Kod mene je osrednje, rodila sam prije 3 tjedna, i brzo se vratila na terapiju, treba vremena malo da prodjeluje, jos nije strasno, ali zato sam odmah pocela piti liejkove.
Jel vas dvije idete na psihoterapiju?