IMAM LIJEPU VIJEST: moji prijatelji su posvojili curicu i jučer je došla k njima. Mislim da ima oko dvije godine - ne znam detalje, ispričat ću vam više kad saznam i pokušat ću nagovoriti prijateljicu da vam sama ispriča.
Printable View
IMAM LIJEPU VIJEST: moji prijatelji su posvojili curicu i jučer je došla k njima. Mislim da ima oko dvije godine - ne znam detalje, ispričat ću vam više kad saznam i pokušat ću nagovoriti prijateljicu da vam sama ispriča.
Drago mi je zbog njih! :P
Bilo bi lijepo kada bi ispipala :P detalje!
To je lijepo čuti. Još jedno dijete će biti sretno sa svojim roditeljima :) :)
Sonja29, rasplakala si me.
Ako se nama ne posreći, mislimo krenuti u postupak posvojenja u studenom. Do tad sam si dala neki rok. Tad navršavam 32. Rado bi posvojila malu bebicu ako je ikako moguće. Željela bi izbjeći prepreku godina, a papirologija zna potrajati. Želim posvojiti bar dvoje djece ako ne uspijem roditi vlastito.
MM i ja smo oduvijek maštali imati troje djece.
Da li je problem s posvajanjem drugog i trećeg djeteta?
Ništa još od detalja. Jučer smo se čule, ali razgovor je izgledao otprilike ovako: "Joj, oblačim malu a ona svlači mene. Moram ići, čujemo se poslije." I puno smijanja i vikanja u pozadini, a novopečena mama je zvučala sretno. :)Citiraj:
Vlatka prvotno napisa
Joj, predivno !
:lol: :cry: :lol: :cry: (to je plakanje od sreće)
U nedostatku adekvatnih smajlica - potpisujem :D :DCitiraj:
Mrs RIA prvotno napisa
Ahoj cure, koje su u stvari dobne granice?!! Vidim da Nera spominje neke 32 godine? Da li se godine odnose i na supruga i na mene?!? Posoji li uopće mogućnost da samohrana majka usvoji dijete?!? Navodno je to učinila neka političarka? Negdje sam čula i još nešto o nekim uvjetima( posebna soba za dijete i sl.) Inače meni je ta "tema" bliska no strah me godina. Ja nemam previš ali suprug je već prekoračio i 40. Pusa svima i sretno!!! :lol:
sonja 29 , po opisu doma i sestre A sa kojim si kontaktirala sve mi se cini da je to ovaj "moj" dom i moram te ispraviti u podatku da je djeci izlazak u skolu i u katedralu jedini dodir sa vanjskim svijetom jer djeca idu na puno aktivnosti , u teatar , setnje, izlete i slicno.
kako si se osjecala kad si izlazila iz doma mi je jako poznato :wink:
da govorimo o istom domu pogledaj moju web stranicu www.jakov.hr :D i pozdravi sestru A od renate iz svedske :D :D :D :D
drzim fige da sta prije u rukama drzis svoje dite
Cure, bila sam na www.jakov.hr i zbilja je super... tko zna kakva se iskra pokrenula.... Voli vas i pozdrvlja Vjeverica. :lol:
Draga fortuna ne radi se o istom domu.Ovaj se nalazi u Sarajevu i što se tiće teatra oni ga imaju tu u domu ali nema veze. U svakom slućaju djeca su tu jako sretna i vole svoje odgojiteljice i naravno sretni su kad ih netko posjećuje :)
Evo vam dvije price o kojima cesto razmisljam.
Sjecam se para u komsiluku koji su se dugo mucili sa neplodnoscu. Kada su vidjeli da ne mogu imati djece, usvojili su jednu djevojcicu koja je tada bila beba. Na koji nacin, zaista ne znam, ali se sjecam da je ta komsinica pricala, da kada bi god usla u dom za nezbrinutu djecu, odmah sa vrata pocela bi plakati jer su sva djeca onako u horu vikala "teta usvojite mene". S pocetkom rata u Sarajevu, par se odselio, ali sam poslije cula da je pomenuta zena zatrudnila (sasvim slucajno)i da su dobili jos jednog bebaca. :D Mislim da je to zaista divna prica. :D
Isto tako mi je mama pricala kada je mene rodila da je jedna uzasna zena ostavila vlastito dijete u bolnici. Jedna od babica se toliko vezala za tog djecaka i zeljela ga je posvojiti, ali na zalost zbog uzasne birokratije nije mogla. Razlog zbog kojeg nije mogla usvojiti dijete, je taj sto nije bila udata. Uzasna glupost. Godinu dana poslije, moja mama je rodila mog brata i ponovo u bolnici srela pomenutu babicu, te je pitala sta se desilo sa Igorom (tako su djecaku u bolnici dali ime). Zena joj je kazala da ga redovno u domu posjecuje i jos uvijek jos uvijek ga pokusava usvojiti.
Zaista se nadam da je to i uspjela i da je Igor dobio finu mamu, a mama zlatnog djecaka.
Pitanje za Sonju 29- Da li uprava doma na Bjelavama prima poklone za djecu. Imam toliko odjece od Edite, pa sam mislila kada dodjem u augustu u Sarajevo da to odnesem. I ja bih zaista voljela posvojiti jedno dijete, mada mogu imati djecu. Ne znam da li ce ista biti od toga,jer se i ja i MM uzasno bojimo te procedure oko usvajnja, dodatno vise jer zivimo u inostranstvu i to je jos zakonski komplikovanije.
18.3.2004. Edita :D
18.3.2004- Edita :D
Dobar dan svima!
Suprug i ja smo prije 2 mjeseca predali molbu za posvojenje djeteta do 2 god. (čim smo skužili da ne možemo imati djece :( ) i evo za par dana idemo na prvu obradu u CZSS (u Zagrebu smo). Poslali smo molbe na sve moguće adrese u HR. Suprug mi je malo pesimističan obzirom na broj potencijalnih posvojitelja...a ja se nadam da ćemo ipak jednom doći na red.
Ima li netko neki savjet, da li taj postupak ide nekim svojim normalnim tokom, ili se čovjek mora pouzdati "u se i u svoje kljuse" i sam pronalaziti načina da do posvojenja dodje? Naime, sve nam je ovo, naravno, novo i ne znamo što i kako treba napraviti....
Čitam tu o povezivanju sa časnim sestrama, o pronalaženju različitih veza...nisam baš vična tome, ali ako treba u ovom slučaju spremna sam i svijet okrenuti naopako, samo od koga ili čega krenuti?
Hvala unaprijed na svakom napisanom iskustvu!
Čokolada,
vidim da ti je ovo prvi post. Prvo ti želim dobrodošlicu :lol: .
Inače, kao što vidiš nije da sve frca od postova na temu posvajanja.
Inače, ja o tome intenzivno razmišljam.
Ja ti ne mogu sa savjetima pomoći, jer ih osobno nemam.
No, znam da je dobro odaslati molbu na sve centre koje znaš da postoje. Tako si naravno povečavate šansu. Na koliko ste poslali?
Hajde pls javi kako je bilo kad obavite prve razgovore. Jako me zanima.
Mi smo tek sad kupili stan, još se nismo uselili, pa nismo još ništa na tom djelu radili. Moramo imati sve spremno, da budemo što sigurniji u uspjeh.
Želim ti puno, puno sreće! :D
O Boze, a mi tek pocinjemo sa stednjom za stan, kada ce se nama kockice posliziti :cry: :cry: :cry: :cry:
nesmijem ni razmisljati o tome :cry: :cry: :cry: :cry: :cry:
Hvala na dobrodošlici :D
Evo obavili smo "obradu", zapravo danas je bila "socijalna obrada", tj. razgovor sa socijalnim radnikom koji nas je prečešljao uzduž i poprijeko, od povijesti obitelji do socijalno-ekonomskih uvjeta u kojima živimo. Bez brige, Emanuel, nismo neki naročito bogataši :-) , najobičniji intelektualci (dakle, ekonomski hrvatski prosjek...) u, doduše vlastitom, predpotopnom stanu od 50 m2.
Dakle, zanimaju ih osnovne činjenice o obitelji, obrazovanje, da li je u obitelji bilo rastava, problematičnih članova, tko je oženjen/ udata, imaju li djece i sl. Podaci o poslu i primanjima, hobiji, koliko širok krug prijatelja imamo, družimo li se, izlazimo li, imamo li pretplatu za kazalište, koncerte, idemo li u kino....pa onda raspodjela kućanskih poslova (!!!), tko pere i čisti, tko pegla, tko vješa veš...kuha li i suprug, da li smo vozači, kako bismo organizirali život da dijete stigne sutra (tko bi ga pazio, da li bismo ga dali u jaslice, imamo li baka-servis, da li bih iskoristila porodiljni dopust od 9 mjeseci).
Pa onda kako su naše obitelji primile odluku o posvojenju, imamo li njihovu podršku itd.
Za par tjedana stići će poziv za obradu kod psihologa , pretpostavljam da ćemo rješavati test inteligencije, ličnosti i sl., kao i obaviti razgovor da vide jesmo li kakvi psihopati ili pedofili... Kad prikupe cijeli "file", šalju to natrag u Kumičićevu u centralu i onda ulazimo na listu posvojitelja.
Inače, poslali smo molbe na apsolutno sva mjesta u HR (popis se dobije u Kumičićevoj), jer kažu svi da je u manjim mjestima veća šansa.
Sve je zapravo bilo vrlo ugodno, žena susretljiva...dala nam je do znanja da ne smijemo čekati skrštenih ruku da nam dijete padne s neba, da moramo obilaziti domove, Caritas, povezivati se s domovima u manjim mjestima, ali da se ne smijemo vezivati niti uz jedno dijete (za obostrano dobro), nego samo voditeljima domova dati do znanja da smo potencijalni posvojitelji i što tražimo. Iako , moram priznati da ne kužim...jer postoji lista čekanja i centralna baza podataka za svaki grad, i što to sad znači da ja obilazim okolo i "tražim " dijete preko veze, kad se ionako za svako dijete koje ispuni uvjete za posvajanje formira uži izbor od 4-5 parova s te iste liste čekanja. Pa onda oni posjećuju dijete par mjeseci, soc.radnici to "promatraju" i na kraju odluče tko je "sretni dobitnik".
Kažu, inače, da je šansa veća što manje zahtjeva imaš, oko spola i oko godina (veći dobni raspon-veća šansa), zatim onaj tko želi posvojiti braću također je u prednosti. Treba biti spreman na to da sva domska djeca ipak zaostaju u razvoju, boležljivija su....zatim ako se usvoji starije dijete (4-5god.) ono se može psihološki testirati , a o njemu naprosto imaju i više podataka, tako da se može doznati obiteljska anamneza, pa čak i u takve detalje napr. kako je prošao porođaj, koliki je Abgar (jel' se to tako piše?) imao....
Sve je to tako zamršeno, nadam se da ćemo uspjeti poloviti konce. Navodno je najvažnije povezati se s parovima kojima je to već uspjelo i slijediti njihova iskustva. To je , evo, i razlog zašto sam ovdje. Zato molim sve one koji su kroz ovo prošli da nama ostalima bilo kakvim savjetom pomognu. Nije baš jednostavno u kratkom vremenu skužit da nećeš imati vlastito dijete (nakon što te doktori dugo zavlače, ne informiraju pravilno, loptaju te od jednog do drugog, možda izgubiš dragocjeno vrijeme, ali o odnosu liječnika ne bih ovaj put :x ) i onda se naći u ovoj silnoj administraciji oko posvojenja, shvatiti koliko je sve komplicirano (kao da letiš na Mjesec!).
Sorry, malo konfuzno pišem, naime tipkam onako kako se sjećam današnjeg razgovora u Centru.
Eto, kad prođemo i psiho-test, napisat ću kako je bilo.
Ma valjda će se i nama osmjehnuti neki par malih okica!
Jako sam sretna što ovakav site postoji i što znam da ima nekog s druge strane ekrana :D
Ria,
Vidjela sam tvoje pitanje na onom drugom topicu.
Dobna granica je takva da ne smije biti više od 45 godina razlike. Inače ako je jedan supružnik prestar, onda drugi, mlađi, usvaja dijete ako dođe u priliku. Znam da zvuči čudno, ali je tako. Doduše ne znam kao se to papirnato riješi...
Svaka cast draga na ovako iscrpnom opisu i informacijama.
Ja ti na zalost nemogu pomoci, vec ce se javiti cure koje imaju iskustva ali bi te molila da nas i dalje informiras o svemu.
Ipak kroz cijeli proces SADA prolazite i sve ti je tako "frisko".
Daje ti ogromnu podrsku, daj Boze da u svemu tome imate veliku srecu i da vam pripadne dijete, kako bi ameri rekli as soon as posible, ili ti ga sto je prije moguce!!!!!!
Od srca vam zelim, iskreno!!!!
Koja je na kraju dobna granica???
Pitam iz tog razloga sto, kako sam vec napisala, nas dvoje jos nemamo svoj kutak, a proci ce najmanje dvije godine da budemo u mogucnosti kupiti stan ili poceti praviti kucu, a vec sada nam je 31 (meni) i MM (30).
Kako tu stoje stvari??????
Ajde, sretno vam bilo i neka vam dragi Bog pomogne da sto prije imate svoje "milo moje"!
Velika pusa :P
Čokolada, ja ti isto od srca želim da to bude što prije, da vam se što prije nasmije jedan par okica, da se ugledate i znate da je to to... Hvala ti na iscrpnom opisu, ja također razmišljam o tome, ali nisam još načisto sama sa sobom, a MM pogotovo.
Znam jedan par koji je posvojio curicu, prijavili su se samo po slavonskim centrima i nisu imali uvjet da dijete bude do 1 g. starosti, već do 3, tako da su ubrzo dobili dijete (mislim da su čekali nekih 3 mjeseca) od 1,5 g. Je, dijete je bilo malo odgojno zapušteno, čak su se uplašili da ima i nekih intelektualnih problema. ali to toliko brzo dođe na svoje, uz malo ljubavi i pažnje... Tužno je koliko su napuštena djeca toga željna...
:(
Draga čokolada,
ne mogu ti puno pomoći samo ti želi mnogo, mnogo sreće i znam da ćeš na kraju imati malo zlato.
Znam, doduše, jedan par koji je usvojio bebu od 2 mjeseca, ali oni su bili najmlađi posvojitelji u RH (zbog teških gin. problema) pa su ju dobili razmjermo brzo.
Drugi slučaj je dječak kojega su roditelji dobili sa 6 mjeseci. Njegova mama nije mi pričala u detalje, samo mi je, pretpostavljajući da imam problema, ponudila svoju pomoć.
Oni su maloga dobili za 3 mjeseca, ali su bili užasno dosadni. Svaki su dan visili u domu u OS, tako da su sa svima ostali u super odnosima. Čak su im poslije 2 god. ponudili curicu od 2-3 mj. ali oni su ostali samo na jednoj bebi. Mene malo cima ta njena ponuda da mi pomogne, što se tiče MM, on bi da se sutra prijavimo, ali sačekat ćemo da vidimo još kako će proći ovaj IVF pa ćemo se, ako ne uspije, tada prijaviti.
Javljaj kako se situacija razvija i SRTENO!
Draga Čololada
Želim vam da što prije uspijete. Mi smo prošli tu socijalnu obradu upravo kako si je ti opisala. Takodje smo i pisali svim centrima i imali redovan kontakt. No, kod drugih centara nismo imali sreće ali smo kroz razgovore puno toga saznali. Tako da mislim da vrijedi održavati kontakt ali se ne i previše nadati. Naše iskustvo je da se treba fokusirati na tu centralnu bazu, ali to ima smisla tek kad ste više-manje u istoj ili boljoj poziciji od ostalih (koliko je prošlo od podnošenja zahtjeva). I kad se to ispuni, naoružajte se svim argumentima, pokrenite poznanstva, saznajte šta se zbiva u rodilištima, (postoji li kakva služba za socijalni rad pri porodilištima a dobro je ako imate nekog liječnika). A što se tiče psiho testa – sigurna sam da će nalaz biti da ste iznad prosjeka! Mi smo imali pitanje «da li bi željeli upoznati majku djeteta?» Teško pitanje na koje nismo isto odgovorili, ali izgleda da to nije bio problem. I da, savjet je tražiti bebu ...stvar ATTACHMENTA. Pokušaće vas razuvjeriti ali ostanite pri tome. Kad dodjete na vrh liste, možete čak i spol birati, ali do tada se možda ne treba izjašnjavati. Sretno!
Puno, puno hvala na svim odgovorima! :D :D :D
Zanima me samo još kako se to dođe u neki dom, Caritas ili sličnu ustanovu... možda je pitanje glupo, ali zaista ne znam da li se samo tamo bane i kaže voditelju - evo nas u potrazi za djetetom, da li im se najavi na neki razgovor, kako se uopće razgovara s njima? Naime, ako se ne smijemo vezati niti uz jedno dijete, dakle ne održavati kontakt s određenim djetetom, da li onda samo "dosađujemo" ravnatelju tj. svaki put se tamo nacrtamo i samo kažemo :evo nas opet ? Pretpostavljam da će nam reći:da, puno posvajatelja-kandidata dolazi, ali obratite se Centru, oni to rješavaju... Što uopće može neka napr. časna sestra, ili voditelj Nazorove pokrenuti? Da li se to onda radi mimo liste čekanja?
Rečeno nam je i da je Caritas neovisna ustanova, tj. posvajanja obavljaju mimo Centra. Kako to onda? Neki moraju proći kroz cijelu proceduru, a neki ne? :?
Znam... strpljenja, strpljenja...ali ja bih najradije naglavačke okrenula Svemir... i to -odmah! :(
Čokolada hvala ti na detaljnom izvještaju. Mi ćemo možda prolaziti kroz to za godinu dana ili manje. Želim ti puno sreće !
IriLa molim te što si mislila s onime "savjet je tražiti bebu ...stvar ATTACHMENTA. Pokušaće vas razuvjeriti ali ostanite pri tome."? Koliko sam shvatila na molbi treba napisati dobnu granicu. Znaći li to da ako netko napiše npr. do 3 godine neće doći u obzir za bebu? Ja se ne bih usudila napisati da želim bebu jer bih se bojala da će nam to jako produžiti čekanje.
Znate li možda koliko je onaj najmlađi par usvojitelja imao godina? Zanima me da li ćemo mi sa 30 i 34 godine spadati u mlađe ili starije posvojitelje.
Ni muž ni ja nemamo baš nikoga od obitelji tko bi mogao pomoći oko djeteta. Znate li možda da li će to smetati?
U vrijeme podnošenja zahtjeva bili su najmlađi posvojitelji u RH.
To je bilo prije 3 godine.
Ona je imala 27, a on oko 30 - tak.
To nije puno manje od nas :) . Hvala na odgovoru Vlatka!
Irila, da i mene zanima ovo što je Klara pitala? Pls, možeš li pojasniti?Citiraj:
klara prvotno napisa
Hvala ti draga što si još uvijek tu negdje oko nsa i naših problema. :lol:
O važnosti vezivanja djeteta od najranije dobi ima dosta na webu. Posebno kod posvojene djece sa savjetima kako ga potaknuti.
Naš se početak temeljio na pretpostavkama: domovi su puni djece koja se mogu posvojiti; ako prihvatimo stariju dob prije ćemo dobiti; kod većeg djeteta se brzo osjeti da li ćete se vezati. Naše je iskustvo bilo da domovi ne daju posjete, dakle ništa od upoznavanja i vezivanja; većina djece nema uvjete za posvojenje a često se nikada niti ne ispune. Konačno, bili bi već udomljeni pored toliko parova. Soc službe su nas ubjedjivale da prihvatimo starije dijete, no istovremeno nisu mogli ništa učiniti da dobijemo takvo dijete iz doma. Kad smo sve stavili na vagu, šanse da dobijemo bebu nisu nam izgledale toliko lošije - u žargonu soc službi "novo dijete". Odlučili smo pokušati uz rizik dugog čekanja ili da se kasnije predomislimo u pogledu uzrasta. Čekanje se isplatilo. Kasnije smo razmišljali da posvojimo još jedno, starije dijete, ali čekanje je isto a mi više nismo imali vremena zbog godina.
Ne znam da li se objavljuju statistike o dobi djece koja su data na posvojenje. Mislim da bi to bilo interesantno za uporediti.
Draga IriLa hvala na odgovorima, htjela sam ti poslati PM sa još pitanja ali znam da i druge zanima pa pitam ovako.
Spominješ listu čekanja. Kako se dolazi na nju i koliko je duga, mislim u parovima ili godinama. Da li par koji se prijavi ima uvid u "duljinu" liste i približno čekanje ili ti samo kažu da se strpiš? Što znači biti na vrhu liste, da li onda zovu i kažu da imaju dijete za vas? Da li oni koji nisu na vrhu liste mogu usvojiti ili uvjek prednost imaju oni na vrhu?
Da li postoje stvari koje olakšavaju penjanje po listi? Npr. kao liste za stan gdje ti neke stvari u startu donose dodatne bodove.
Znaš li možda da li više čekaju stariji ili mlađi parovi? I da li smeta ako se da molba i paralelno pokuša još jedan IVF? (mislim da li bi soc. služba zamjerila - to bi moglo odavati dojam da par nije sto posto spreman na usvajanje)
Mogu li pitati koliko ste vi čekali i koliko ste imali godina kada ste dali molbu?
postoje neke procedure oko primanja darova ali evo broj tel. Doma na Bjelavama pa pitajte socijalnog radnika. on se zove Ermin Terko a tel: 0038733 209 045Citiraj:
snorki prvotno napisa
pusa
p.s. ja ga jos nisam uspijela uhvatiti ali obecanje nije zaboravljeno
Joj, da! Ovo su zaista dbora pitanja. Pogotovo ovo zadnje. O tome sam intenzivno razmišljala. Tko zna kako prihvaćaju takav stav da se ćeli imati i svoj ei usvojeno dijete :? :?: .Citiraj:
klara prvotno napisa
Mislim, to je zaista moj stav. Ja na te dvije stvari gledam neovisno. Ja bih zaista voljela oboje. Hm, tko zna kako bi oni to prihvatili :? :?:
Što misliš Irila?
Da li se vodi evidencija i na kojoj razini i jeste ključno pitanje koje ćete morati sami doznati jer se to mijenja. Vi se možete prijaviti u svoju soc službu ali ona možda nema evidentirane djece bez roditeljske skrbi već nekoliko godina. S druge strane na drugim mjestima možda bi imali bolje šanse, ali ti drugi centri imaju svoj popis i nećete lako doći na red. Ako ste tek na početku morate imati strpljenja. Kroz kontakte s centrima će se polako sklopiti slika. Naše je iskustvo da su popisi više neformalni i da se gleda duljina čekanja. Mi smo kroz kontakte sa centrima imali u rukavu već podulji popis ljudi koji su uspjeli prije nas i to smo koristili kao argument. I moje jedno pitanje: kako soc službe znaju da idete na IVF?
Pretpostavljam da to pitaju na razgovoru. Pretpostavljam da postavljaju pitanja tipa: zašto ste se odlučili na usvajanje, koliko ste puta pokušali IVF i zašto se (jeste li) odustali?Citiraj:
IriLa prvotno napisa
Da zaista, pa sigurna sam da je to valjda prvo što pitaju? Nije li tako?
Možda ima nekih prijelaznih rješenja, tipo : Probali smo nekoliko puta ali bezuspješno, te se odlučili da je posvajanje najbolje rješenje, jer bla, bla.... onda ide taj dio gdje objašnjavaš da nije važno da si trudna, nego da imaš djete, da nije važno tko je rodio djete, nego tko ga voli i odgaja, i šta ja znam što sve još u nastavku...
Što misliš Klara? Možda jednostavno treba izbjegavati odgovor kojim bi potvrdili da ćemo još pokušavati ići na IVF?
Inače, bila sam uvjerena da je možda dobro govoriti otvoreno, ali.... nisam baš sad više sigurna u to!?
Neki dan sam srela poznanika koji je prije 3 godine usvojio klinca od 11 mjeseci. Njegovo je iskustvo jednostavno nevjerojatno!!! Dali su molbu s navršenih 39 godina, u proljeće. Obrada je završena do lipnja, poslali su u sve gradove i mjesta u Hr (Zagrepčani su).
I-odoše na more početkom srpnja. Kad nakon 10 dana stiže telefonski poziv iz manjeg slavonskog grada da imaju zdravog dečkića od 10 mjeseci, i jesu li zainteresirani. Oni potpuno zbunjeni pitaju mogu li ga vidjeti i doznati nešto o njemu... a službenica na to kaže da mogu vidjeti osnovnu anamnezu obitelji, a vidjet ga ne mogu ..."pa nije ovo samoposluga, da se roba opipa..." i da se moraju brzo odlučiti (dakle na neviđeno). Ioni, što će, sjeli u auto s mora i pravac Slavonija, pristali na posvojenje, papirologija je trajala još mjesec dana i kad su dobili službeno potvrdu da su posvojili klinca, sošli su u to mjesto ponovo i - dobili malenog i odveli ga doma. I još mi taj kaže da nisu imali nikakvu vezu niti poznanstvo s nekim, nego da iskreno vjeruju da im ga je sam Bog poslao i da je to prst sudbine. Čak kaže da ga ljudi zaustave u parku i kažu mu kako mali nevjerojatno sliči "na tatu" :)
Čovjek mi stvarno nema razloga bilo što izmišljati, tako da sam stvarno zbunjena. Pa ta priča je u totalnoj suprotnosti sa svim onim što sam čula od soc. radnika! Nema tu niti užeg izbora o kojem bi potencijalni posvojitelji bili obaviješteni, niti nekakvog druženja s djetetom koji bi "promatrao" psiholog, niti nekih velikih procedura...eto, tek tako. Zar je moguće da se način rada pojedinih Centara toliko razlikuje, ili možda oni daju prednost parovima kojima vrijeme curi (to se zbilo prije 3 godine , kad je još bio na snazi stari zakon) ?
Taj poznanik mi kaže još da su ih nakon 1 godine zvali iz istog mjesta, jer je opet ta ista žena rodila novo dijete, i pitali ih žele li ovaj put i curicu, a oni su molili odgodu na 6 mjeseci dok se mali još malo ne privikne. Poslije se pokazalo da je curica imala urođene teške psiho-fizičke smetnje, pa su odustali.
Dakle , jel' nekome poznata slična brzina usvajanja?
P.S. Inače, kome god to kažemo za posvajanje, svatko zna BAR jedan par kojem je to već uspjelo...
Kada ne znam što reći i kako postupiti ja budem iskrena. U većini slučajeva to bude najbolja odluka. Ali ne uvijek...Citiraj:
Mrs RIA prvotno napisa
Ovo je jedna od situacija u kojoj bi po mom mišljenju trebali biti iskreni. Bilo bi dobro da negdje postoji popis pravila, nešto službeno a ne samo osobni dojam službenika s kojim pričamo... Nadam se da ću saznati više o tome prije nego odemo na razgovor.
Da, i meni su to rekli svi kojima sam spomenula usvajanje. Naravno, svatko također zna ženu koja "dugo nije mogao zatrudnjeti, ali je na kraju ipak rodila."Citiraj:
Čokolada prvotno napisa
Mene jedno i drugo ispunjava optimizmom, ali ne uvjerava me da će biti lako.
Ja sam nova i htjela bih, koliko mogu, pomoći svojim iskustvom. Suprug i ja smo prije tri tjedna postali roditelji prekrasnog šestomjesečnog dječačića :D .
Prije godinu i pol smo predali zahtjev i prošli socijalnu i psihološku obradu (točno je tako kako piše čokolada). Nije bitno ni da ste bogati, da imate svoj stan/kuću, mi čak nemamo ni odvojenu sobu za dijete (i da je imam bio bi s nama bar do tri godine), bitno je da ste kolko-tolko materijalno sređeni. Najbitniji je sam vaš pristup posvajanju, kako vi kao par-potencijalni roditelji prihvaćate tu ideju. Naravno nije nevažno ni kako je okolina (obitelj i prijatelji) to prihvatila.
Nakon toga i mi smo sjedili i čekali da nam se jave :? . U međuvremenu smo poslali molbe na skoro sve centre u Hrvatskoj, više-manje redovito telefonom kontaktirali sa soc. radnicima u tim centrima. Nakon bezbroj negativnih odgovora bili smo već blizu razmišljanja da nam ni ovim putem nije suđeno imati djecu. Bili smo naivni (pogotovo ja) i mislili da nam za ovo ne trebaju veze i vezice. Prije šest mjeseci nam je pukao film i s obzirom da mi osobno nismo znali nikoga, zamolili smo prijatelje da se i oni raspitaju malo. Tada se napokon nešto počelo događati, napokon smo dobili konkretne savjete što i kako napraviti. Htjela bi napomenuti da to nisu veze tipa "plava koverta", već koja dobra riječ o nama tu i tamo.
Povezali smo se sa domovima za nezbrinutu djecu, tj. sa soc radnicima koji tamo rade. Tako smo dobili informaciju koja djeca imaju "sređene papire" za posvajanje (ili su postupci pri kraju), te koji ih centri vode. Postupak posvajanja vodi centar po mjestu stanovanja majke, bez obzira gdje je dijete smješteno. Tada smo se svim silama "bacili" na te centre. Zivkali, dolazili, uglavnom činili sve da nas zapamte kao "divne, krasne i simpatične". Bili smo pozvani na nekoliko razgovora, tj. ušli smo u uži izbor. Sa većinom centara imamo pozitivna iskustva, ljudi su susretljivi, žele pomoći, ali ima i onih gdje se ponašaju ko "mali bogovi" i tretiraju vas ko da ste manje vrijedni.
Moj savjet je da se oboružate sa strpljenjem, nabavite debele živce i nalijepite si osmijeh od uha do uha.
Prije mjesec i pol je napokon naš trud i trud naših prijatelja urodio plodom. Nazvali su nas iz centra, ukratko su nam ispričali o zdravstvenom stanju djeteta, o obitelji iz koje dolazi, i rekli da se odlučimo. S obzirom da je bio smješten u Nazorovoj mogli smo ga odmah vidjeti. Nikada neću zaboraviti taj trenutak kad su ga donijeli, kad smo ugledali te plave okice i osmijeh, suprug i ja smo se samo pogledali i kimnuli, oboje smo odmah znali da je to TO. Nakon toga je slijedilo prikupljanje dokumentacije, ponovna obrada, sređivanje kuče, nabava tisuću i jedne sitnice, i naravno provođenje što više vremena sa našim malim princom. Kad su svi papiri bili na broju, dobili smo potvrdu da smo posvojitelji i mogli smo ga dovesti doma. Ubrzo je stiglo i rješenje o posvajanju, tako da zadnjih par dana sređujemo prijave.
U ova tri tjedna uspjeli smo ga malo razmaziti (ako je tako malo dijete moguće razmaziti), polako se upoznajemo. On uživa u pažnji koju dobiva, ja u svakom njegovom smiješku, u svakom protestu, a bogme i u svakoj suzici.
Prije, dok smo išli na umjetne oplodnje i kad nam se polako uvlačila u glave ideja o posvajanju, nisam mogla zamisliti kako je to. Između ostaloga mučilo me pitanje kako ću voljeti dijete koje nisam nosila u sebi, koje nisam ja rodila, hoće li mi "proraditi" majčinski instinkt. Sad shvaćam koliko sam bila glupa i površna, obožavam to malo biće od prve sekunde kad sam ga ugledala, i svakim danom ga (iako mi se to ponekad čini nemoguće) volim sve više.
Oprostite što sam "malo" odužila i što post djeluje pomalo konfuzno. Cijela ta "priča" mi je još nabijena emocijama. Nadam se da sam nekome pomogla.
:D :D :D
Domino, prekrasna prica!!!
Draga, puno ti hvala.
Nisi mi samo pomogla već si mi i uljepšala dan i ulila mi još više odlučnosti da i ja uskoro krenem u postupak.
Tvome princu, tebi i TM želim svu sreću ovoga svijeta!
Pusa
:D :cry: :D (suze radosnice) za Domino
... prekrasna, prekrasna prica!
Cestitam na strpljenju, upornosti i uspjehu!
Razmazite tog malog princa, tome princevi i sluze! :D
Hvala što si ovo podijelila s nama! Prekrasna priča koja mi daje puno optimizma! :)
Čestitam mami i tati!