tvoji postovi su ono :roll:Citiraj:
mirna26 prvotno napisa
daj molim te skuliraj se!!!
Printable View
tvoji postovi su ono :roll:Citiraj:
mirna26 prvotno napisa
daj molim te skuliraj se!!!
Citiraj:
rozalija prvotno napisa
tako si to lijepo napisala :love: potpuno se slazem....i ja bi opet izabrala svog muza bezobzira na sve.....
Sjećam se toga dana ,nakon što smo saznali da nam ne gine IVF , sjeli smo u auto i ja sam onako šokirana rekla MM ..."Nije fer da zbog tvog lošeg spermiograma inekcije moram primat ja" (strašno sam se bojala igli,šprica ...) .Kako sebično od mene Tek kad sam izgovirila shvatila sam šta sam rekla .Ne sjećam se više kako je glasio njegov odgovor ali nikada mi više nije palo na pamet izgovoriti takvo nešto.Ovo je naša borba koju moramo izboriti do kraja.
ne znam da li cure koje imaju problem,ali npr. ja sam imala velikih problema nakon negativne ß.MM život teče dalje i ima svoju famoznu rečenicu:Slijedeći puta će biti uspješno.I to je za njega to-već dugi niz godina.Međutim ja sam si u svoju glavu utuvila da svaka prva svađa koja dolazi je plod mog neuspjeha.Onda ide navala emocija i ono:To je zato što nije uspjelo(naravno moj komentar).Doslovno sam sebe krivila za neuspjeh.Sada sedmi puta sam se uspjela srediti i skužila da stvarno život ide dalje i jednostavno zaista nema pravila o uspjehu a ni krivaca.Ili jesmo ili nismo u tome ZAJEDNO.
I ja sam imala veliku navalu depresije poslje prve negativne bete. Sljedeća je bila lakša, a valjda će svaka sljedeća biti još lakša. Neznam kod mene je situacija takva da ja nemam koga kriviti kada je kod nas sve u redu, ali krivim nas oboje i često se kajem što nismo ranije krenuli raditi na djetetu. Imam osjećaj da je to kod nas problem, zašto smo toliko čekali, to me nekad užasno frustrira...Ali ja i mm smo se dogovorili, kada ja već moram primati injekcije da mi ih on smučka i daje, tako da smo nekako zajedno u tome svemu i to je NAŠA borba, zajednička, ne njegova ne moja već naša. :heart:
Puno puta sam to napisala, ali i ovdje ću to potpisati - meni je puno pomoglo, u situaciji u kojoj je MM bio zagriženiji za IVF i općenito da nastavak borbe za dijete, to što se on uključio u logistiku jer se ogroman dio toga odvija na ženi, pa je preuzeo interfejsinge s klinikama i mojom soc. gin i muškao, boo, vodio računa o puno toga. Puno je tako jednostavnije ženi, jer je logistika IVF-a izuzetno naporna, to je rovokopački fizički rad - ajde na kliniku, ajde po recepte itd. On je preuzeo taj odrađivački dio priče, ja informiranje i "IVF strategiju" (kad ćemo na postupak i u kojoj klinici). I tad mi je bilo bitno lakše i tad je to bio, nekako u mojim očima, naš timski rad. Meni, kao dijelu para koji je bio spreman na exit, meni bijaše dosta moralne podrške, meni je trebao neko uskočit i preuzet taj rad. Plus smo se bili dogovorili i tadašnje financije su to dozvoljavale, da nakon svake "batine" (IVF pokušaj), slijedi "mrkva" (neko putovanje, restoran itd.).Citiraj:
kate32 prvotno napisa
Teška tema.
Nikad se MM i ja nismo razgovarali na taj način, ko je kriv. Ja za svoju dijagnozu znam oduvijek pa tako ju zna i on. Dok smo još hodali sa strahom sam mu rekla što nas možda čeka i da razumijem da ako želi razmisliti o svemu tome.
Njegov odgovor je bio da on želi mene s djecom ili bez, i da na kraju krajeva uvijek možemo posvojiti. Kasnije kad smo se vjenčali i krenuli u akciju dijete nekako smo si posložili da je to nešto što ćemo isprobavati neko vrijeme i kad zaključimo da je dosta predat ćemo papire u CZSS.
Sad je prošlo 3 goidne i mi još uvijek "idemo". Nekako nam je bitnije da pokušavamo doći do našeg anđela i da nas to razvija, nego činjenica da ga još nemamo. Teško za objasniti...
Zaključili smo da bez djece ne želimo biti i ako i za godinu-dvije MPO ne urodi plodom znam da ćemo si anđela usvojiti.
Pretpostavljam da je parovima koji su kasnije saznali za neku poteškoću teže, jer mi smo se od početka pomirili s takvim načinom života, da ne kažem lifestylom pretraga i doktora :mrgreen:
Citiraj:
ina33 prvotno napisa
ovo sto si ti ina33 napisala je bas onak u mom stilu....zaista super i u potpunosti se slažem sa ovakvim idejama.....
potpisujem
vikki ne znam da li bih mogla vise da se slozim sa ovim!!Citiraj:
vikki prvotno napisa
meni su, barem za sada, ovi MPO problemi ucvrstili i stabilizovali vezu, tj. brak...ranije ako smo se MM i pitali, da li smo previse razliciti, da li smo jedno za drugo itd., sa ovim konkretnim MPO problemima smo prestali da se bavimo filozofijom i skoncentrisali se na zivot!
naprosto smo tim - veze nas zajednicki plan, nada, projekat, tajna...a sve je to neka dodatna dubina za vezu.
Hanumica Fata, dirnu ti mene pravo u srce. Ma legla sam milion noci sa takvim mislima i ustala ujutro napola luda od razmisljanja. E, kod mene je situacija malo specificna. Kao prvo postoje velike razlike izmedju mene i muza u karakteru, zeljama, ambicijama itd. Ali sve te razlike se nadopunjuju i funkcionisemo super. Ipak kad je mpo u pitanju iskreno receno mnogo mi je lakse sto je do mene i sto je kod njega sve ok. Kao prvo, poznavajuci svog supruga i njegovo prenemaganje doveo bi me do ludila sa kuknjavom oko njegovog ljecenja, morala bi mu dati psiho podrsku da sve izdrzi a ja bi onda u medjuvremenu skroz pukla i sve otjerla u p.m. Jer moj suprug nikada nije imao zdravstvenih problema i svaki odlazak kod dr. je citav ceremonijal ( isao je na jedvite jade kod dermatologa kad je imao infekciju na licu i brada mu se inficirala ) a to je ne uporedivo sa pripremama za ivf. Za razliku od njega ja sam prosla sito i reseto sa doktorima i vec navikla da je to sastavni dio mog zivota i da se trebam nositi sa tim svakodnevno i sa sto manje muke. Tako da je meni ok sto je do mene, guram sama sa svojim mislima i naravno SA VAMA OVDE. Ne osjecam krivicu a i sto bi? Pa nisam ja to htjela tako. Bila sam dva puta trudna i zavrsilo se tako kako je i idemo dalje. Ne osjecam krivicu, naprotiv ja se osjecam kao neko ko je nepobjediv i kad mislis da se cjeli svjet srusio. Ja sam bila ta koja je nocevala na ovom forumu i izganjala Maribor, koja je psihicki sve podnjela kao da pomazem nekoj meni dragoj osobi u blizini a ne da ja idem na sto, pijem silne lijekove i dajem svoje tjelo. Ma i tjelo je najmanje bitno, bitna je dusa i srce. Sto se tice porodice moja mama je bila danima u suzama samo od moje dvije operacije a kad krenem za Maribor mislim da ce se gusiti od suza. Jer mama je mama, njoj je tesko sto se patimo i sto sam ja inicijator svega toga i kao razlog za ivf i kao borac za dalje. A njegova mama Bogami ne place, nije se izjasnjavala u mom prisustvu ( a ne bi ni smjela jer bi je moje oci progutale a ne usta ) mada je dobra zena i znam da ne misli nista lose. I sta da to jos kazem, da je tesko tesko je. I nama je najteze, nije bitno do koga je. Mene moj muz ljubi svako vece i daje moralnu podrku a kad je davao ejakulat u toku ljecenja i pretraga imao je graske znoja da sam mislila da ce pasti u nesvjest! Nije cjeli dan ni jeo ni pio. A jos i ovo, sjecas se moje teme "kad se srce raspe u komade"? Posle toga sam shvatila da ne vrijedi razmisljati sta bi bilo kad bi bilo. Nikad ti to ne mozes predvidjeti i nikad se ne treba u nesto kleti. Mozda sam do tada i osjecala krivicu, kao u fazonu ja ga sprecavam da osnuje porodicu i zivi kako i zasluzuje, ali sad drugacije razmisljam. Iz dana u dan mi se misljenje mjenja pa i krivica blijedi. Imam ja svojih kvaliteta i vrijednosti mnogo vise od mane sto ne mogu prirodno zaceti bebu. Uostalom nasa ljubav nije stvorena samo da bi opstala uz djecu, ona ce biti krunisana i jos cvrsca sa nasom djecom ali sve treba nacekati pa i to.
otkad se otvorila ova tema razmišlajm šta da napišem ili uopće da li da pišem...
napišem post pa ga izbrišem i tako sto puta,puno toga bi htjela reći ali valjda kad nešto zaustiš onda postaje istina pa ne želim,držat ću to za sebe još neko vrijeme pa možda jednog dana isprićam cijelu pricu.....
U jedno sam sigurna nije važna krivica važno se boriti zajedno,jer dvoje je potrebno za novi život :heart:
u samo jednoj rečenici, na vrlo jednostavan način, rekla si ono najvažnije :love:Citiraj:
ici prvotno napisa
Iako su u ove tri godine borbe i silne želje za djetetom svakojake misli vrzlale po glavi nikada, baš nikada, nisam razmišljala o mojoj ili njegovoj krivici kao jedinoj opciji. Bez obzira na nešto lošiji spermigram duboko u sebi znala sam da i moja pretjerana opterečenost i fokusiranost na bebu podjednako pridonosi neuspjesima i da sam u cjeloj toj priči zanemarila ljubav. Planiranje odnosa, bazalne temperature, lh trakice i ostale metode...sve su to čimbenici koji su nažalost zamrznuli naš odnos i sveli ga na pravljenje bebe. Nedostatak razgovora o problemu koji postoji, a šutnjom ga nastojimo ignorirati na koncu je izazvao burne reakcije i svađe koje su nas umjesto koraka unaprijed vračale dva koraka unatrag.
Premda je MM uvijek stajao uz mene i u tišini podržavao sve moje odluke i odlazio na ugovorene preglede često sam imala osječaj da sam u svoj toj priči sama, da je cilj za kojeg se borimo moj cilj, a ne naš cilj, da je bol koja je prisutna samo moja, da je križ kojeg nosimo samo moj. Ali bila sam u krivu, dugo živjela s pogrešnim saznanjima i procjenama, a sve zbog nedostatka iskrenog i otvorenog razgovora koji je na koncu svegu doprinijeo jačanju veze, osječanja, želje...Sada mogu reči da je ovo naša borba bez obzira što ja predvodim bitku i planiram je u najsitnije detalje i sada mu vjerujem kad mi kaže da ne priča o svemu jer me ne želi dodatno opterečivati svojim strahovima i slutnjima. sada konačno shvaćam da je njegova uloga da bude jak, da me diže dok padam, da mi briše suze dok oplakujem još jednu negativnu betu i da mi daje snagu da ne odustajem kad dođem pred zid iskušenja...i da me voli bez obzira na ishode naših dostignuća o kojima često ne odlučujemo sami...već ih pokreče svemir da iskusi našu snagu, da nam pokaže koliko smo hrabri i da nam stavi breme kad je najteže. Vjerujem da ćemo na koncu svega ispuniti san, ali kao mnogo bolji i ispunjeniji ljudi!!!
O GIZMOS,
lijepo si to napisala i zaista mi je drago što imaš kraj sebe nekoga ko ti je oslonac, i podrška u teškim trenucima. Ja nekada generalno mislim za sebe da sam previše hrabra, neustrašiva, a to ponekad stvara osjećaj samoće. Znate, ja sam od one vrste žena, koje imaju jak plamen u očima, okomitu boru iznad čela i rijetko plaču. Tako da mi je to često krst koji moram nositi. Ponekad poželim biti slaba, ima trenutaka kada želim da plačem, ali eto tako, nešto mi se neda.
:love:. Znam, znam - Xena Ratnica :). Ne treba se ni toga sramit, ne treba se sramit "neplača", ne moramo ni mi žene bit sve po istom modelu. Sretno :heart: !Citiraj:
eris prvotno napisa
I, nisi sama, (sigurno) imaš virtualnih sestara :* ! Ja sam, barem mislim da to jesam, Xena Ratnica, podvrsta Lakrdijaš na svoj račun. Zasad mi je tako skroz OK.
Da budem istinoljubiva, ne mislim za sebe da sam hrabra, prije sam ustrašeni tip hiohondra, plus stalno u strahu oću li odreagirat na terapiju, oće li smrzlići preživjet odleđivanje itd. Ali, jednom kad se dođe do transfera, onda mozak na pašu jer sam svoje napravila. Plakala sam na prvu inseminaciju kod Lučija jer su me ponijele nade, nakon toga više nikad na bete, ni pozitivne, ni negativne (to jest, na svoje nisam, na tuđe jesam). Želim reći da ja mislim da je to valjda neka psihosamoobrana i da je i to OK i normano - to neplakanje. Iako se koji put osjećam isključeno kad se drugi vesele ili me tješe - ono, easy, tigers, što vam je, ljudi. Ali, prihvatila sam se takvu kakva jesam, svak ima svoj neki psycho-killer trik na koji funkcionira, ja sam najbolja kad - mislim negativno tj. skepitčno.
Ma i ja sam najčešće takva, nedodirljiva, hladna, guram po svom, nedam se samo tako, vječito nategnuta kao žica koja samo što ne pukne....gutam ja dosta toga, ali i hrabri katkad posustanu, padnu,traže bliskost i onda mi je drago što imam njega da me pridrži, prizemlji, da me vrati u stvarnost. Dobro je ponekad oslobodit suze, pustit ih da teku do besvjesti, očistit se crnih misli...Ja sam to baš danas napravila i to u dva navrata i sada mi je lakše, možda i zaspem mirna!
danima razmišljam šta da napišem. U ove 4 godine borbe i izazova s neplodnošću nikad nisam krivila ni njega ni sebe, a kako bi i mogla kad je s našim nalazima sve u redu. Teška je to spoznaja na svoj poseban način. Na momente ne znam za šta da se uhvatim, imam osjećaj kao da bi mi bilo lakše da iman krivca! Puno nalaza i pretraga je učinjeno, puno, sve šta postoji! I kod predizanja nalaza mi se znalo desit da se nadam da nešto nije u redu. GROZNO, znam..
Moram priznat da sam ovih godina razmišljala o koječemu pa i o tome da odem daleko i dignem sidro. Te krizne situacije se dogode, kao s neba pa u rebra, ali sve rijeđe i rijeđe,..
Valjda sam jača i naša ljubav je jača, a SNOVI NEMAJU ROKOVE
mogu reći da sam imala slično iskustvo. naime, prvi ginekolog mi je rekao da imam policistične i taman smo to nekako prihvatili, mm je bio super a ja nikakva. bili kod drugog doktora i ispalo da mm ima teratooligoastenzoospermiju (3 put zaredom u različitim razdobljima) a ja nemam policistične već neprohodne jajnike. osobno mi je pao kamen sa srca. to je bio naš problem s kojim sam se ja teško nosila a on mi je pružao podršku ali nije razumio do kraja. onda je on prošao što i ja, prihvaćanje situacije, i sve je postalo bolje. krivice nema ali jako je teško prihvatiti da bi osoba koju voliš najviše na svijetu možda bila sretni otac da nije s tobom.
"Iako se koji put osjećam isključeno kad se drugi vesele ili me tješe - ono, easy, tigers, što vam je, ljudi. Ali, prihvatila sam se takvu kakva jesam..."
Ina33, ove tvoje riječi su opis mog stanja,i nekad sam mislila da sam neki čudak iz svemira, jer ja ne plačem kad drugi plaču, niti se smijem kada se drugi vesele. Kod mene je pravilo: trpi, proći će, ne plači, bit će bolje, bori se, nema odustajanja.
Skrenuh sa teme, al radije krivicu vučem sebi, jer ja na sebe mogu uticati, nego je dodjeljujem drugome, na to je teško djelovati :/
[quote="erisIna33, ove tvoje riječi su opis mog stanja,i nekad sam mislila da sam neki čudak iz svemira, jer ja ne plačem kad drugi plaču, niti se smijem kada se drugi vesele.
[/quote]
Nema veze, nema veze bit asinhron s drugima, bitno je bit sinhron sa sobom. Ja, pak, plačem kad drugi ne plaču itd. Je da je rjeđe, ali isto je lijepo i plakati. Ali me najviše vremena u stvari moja autoironija i neki "češki" humor nosio i sad me nosi. Što je jednom netko rekao - whatever rocks your boat je dobro - tj. što god za tebe pali - koristi to :).
Citiraj:
sandric prvotno napisa
e da, taj nocno-jutarnji dio je naporan...
i ranije sam znala da se budim sa raznim mislima koje su me mucile - posao, strah pred ispit, problemi u medjuljudskim odnosima...
ali otkako smo uronili u MPO pricu, sve to je nestalo...
tj. razblazilo se, relativiziralo, spustilo na neki drugi nivo, ne moze vise toliko da dopre do mene.
a MPO blues je preuzeo moja raspolozenje - cak i kada nije akutno bolna, uglavnom je to prva misao sa kojom se budim...prepoznajem je kako dolazi, cak i u snu, u onom trenutku tik pred budjenje.
Citiraj:
ina33 prvotno napisa
ja sada pokusavam sa ovim receptom.
dosada sam MM stedila maximalno, do granice da on uglavnom nije ni znao kada odlazim do MPO doktora...da ne govorim o tome kako sam se cuteci bockala injekcijama u kupatilu, u ciklusima kada on nije ni svjestan da nas kroz koji dan ceka IUI ili vec neki postupak...
pa onda kada MM dodje na red da jednom ode na klliniku (u ciklusu kada ja idem 4-5 puta), bogzna kako suosjecanje sa njim kako je eto tesko gledati pola sata pornice u nepoznatim prostorima :)
oh dodje mi knjigu da napisem o tim muskim mukama :)
samo da zakljucim, sa takvim ponasanjem postigla sam nazalost jedino to da sam ja puno ranije sazrela za IVF pricu, dok on jadnicak sada kaska za mnom i slabije se u svemu snalazi...
ja sam do grla u logistickoj strani price, a on jos uvijek bistri one eticko-moralne i potpuno neobavijesten...
pa sam se sjetila ine33, i dragog za rukicu i sa mnom kod doktora.
vec zadnja dva puta.
doktorice ga za pocetak sokirale vijestima o losem spermiogramu, a do sada sam ga ja postedila svakog procenta o plivacima i neplivacima :)
iduci mjesec ide sam da ganja papirologiju oko svog zdravstvenog osiguranja.
atmosfera u kuci se definitivno promijenila - vidim da se pati kao ja sto sam se nedavno patila i zao mi ga je ponekad, ali znam da je to za nase dobro :heart:
ahahaha :)))
jos jednu stvar da dodam:
na klinici gdje sam ja pacijent, tretmani funkcionisu tako da zena u toku ciklusa barem 3-4 puta dolazi sto na vadjenje krvi, sto na UZ (uglavnom se oboje odradi zajedno).
i tako svaki put, kroz svaki ciklus...
a mog milog muzica pitali jednom da da krv, a on se nasao u cudu i pitao doktoricu moze li da razmisli o tome! :lol:
mene bilo sramota, gledam ga hocu da ga ubijem pogledom :heart:
i tu on popusti, kaze dace krv ali ako moze iduce sedmice da dobije termin :)