Printable View
Ja bi se vratila na ovaj post, obzirom da mi se čini da je rasprava otišla u sasvim krivom smjeru:
Nije ovdje riječ o tome treba li dijete pustiti da plače, kako nespavača "naučiti" spavati i sl.Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
Pitanje je upravo ovo što je navela anchie, kako uspješno balansirati između djetetove i svoje sreće? Kako izbjeći stanje potpune iscrpljenosti? Kako uz zahtjevno dijete pronaći bilo kakvo vrijeme za sebe, a bez da se osjećamo da je to na uštrb djeteta?
a ponekad treba shvatiti i prihvatiti da nece biti vremena za sebe. bar u neko dogledno vrijeme. i jednostavno s time zivjeti. dan po dan.
nije lako. i ponekad se to ni ne moze - ni shvatiti ni prihvatiti - ni s prvim ni s drugim djetetom... pa bude tesko... al - i opet - prodje...
najteze je ponekad prezivjeti taj jedan dan :heart:
mogu reći da sam postala vesela i raspoložena mama. Na početku sam bila stalno u grču.. Dijete neće u kolica,u as,stalno ga nosam. Budi se,nacicava 500 puta,traži samo mene..I tu sam bila izgubljena,stalno zgrčena.Prošli smo sve moguće faze,nekad mi je došlo da samo sjedim i plačem od muke.Sad je on velik dečko,2 god i 3 mj,uživa maksimalno u proljeću i ja skupa s njim.Mogu reći za muža i sebe da mu pružamo najbolje što možemo,on je sretan i mi smo sretni.Idemo svugdje,on je uvijek s nama,uživamo svi troje.Bio je jako sramežljiv i povučen..Sad je otvoreno dijete koje prilazi bez problema svimaCijeli dan smo vani,on ima puno prijatelja..Ujutro smo u điru sa njegovim prijateljicama,svi su tu negdje dobi.Uživaju kad ih hvatam sve troje pa se igramo skrivača,crtamo kredama,ma svašta nešto. I istinski uživam u tome,pogotovo kad vidim njihove zadovoljne fačice.Tek sad sam shvatila koliko me učinio boljom osobom i kako je najljepše gledati svijet njihovim očima.Susretajući se sa mnogo mama,shvatila sam da ih ma različitih. Neke stavljaju dijete u hodalicu,neke udaraju djecu po guzi..Nije me briga,to su njihova djeca i one znaju najbolje,ne diram se ja u njihov odgoj,ni one u moj.Na kraju krajeva došla sam u park da se igra,a ne da dijelim lekcije o štetnosti hodalice što one najvjerojatnije i znaju..ali ovako je lakše.Mada,ima bilo je njih koji su me savjetovali..Ali naravno da nisam poslušala da beba plače i da se "čeliči".Na kraju krajeva,ja ga nosam,a ne oni:)
ja imam zdravo, veselo i raspoloženo dijete
i ja sam zdrava, vesela i raspoložena mama...samo što ne stignem spavati, učiti, izaći, vježbati...ali i to ću jednom moći, kad moje zdravo, sretno i raspoloženo dijete malo naraste :mrgreen:
odgovor na ono kako uskladiti njihove i vaše potrebe.. Lijepo,ako želite popiti kavu u miru,uzmete kavu u park,dijete se igra a vi meditirate i pijete kavu na klupici.Ne može ništa biti isto ko prije bebe..Kuća nikad više neće biti tip top ko prije,samo to treba tako prihvatiti.Bitno mi je da je skuhano,sve drugo od kućanskih poslova može čekati.
busy bee bas mi se svidja tvoj post i razmisljanje
Zdrava i vesela mama je mama zdravog i veselog djeteta/djece... i ne premorena (to se ne može ponekad izbjeći, pogotovo ako je više male djece u kući, ali treba se tome približiti koliko ide).
Ja se sada pokušavam prisjetiti jesu li moji puno plakali i JAAAKO mi je teško uopće dozvati u pamet taj period. Ne baš... Stariji se budio i imao grčeve, ali mislim da je mm ustao sveskup 3 puta radi djece, i to kad su bila bolesna. Srećom, grčevi kod starijega su bili u doba dok smo mi još bili budni i na nogama, pa se dalo podnijeti. Spavala sam "na jedno oko" još dugo duuugo i to mi je teško padalo, ali je prošlo.
I da - znalo se dogoditi da djeca plaču istovremeno, rijetko ali ipak. I znalo se dogoditi da moraju pričekati da ih mama uzme i utješi (jer su bila dvojica u pelenama, pa se znalo dogoditi da je fizički neizvedivo da tješim jednog dok drugom mijenjam pelenu... Svakako je bilo. Mali je bio u onoj polusjedećoj ljuljački U GAJBI da mu veliki ne može doći i pokazivati svoja novostečena znanja (TU ti je oko) ali išlo je. Prosjedili smo puno vremena svi skupa na kauču, ali općenito nisu puno drečali. Znali su od dana kad se mali rodio da će mama doći brzo, čim uzmogne...
Psihoterapija za mene bila je:
- teta čistilica
- kupke iza 21.00 kad su klinci bili u krpama a mm doma da pripazi ako zaplaču
- šetnje s kolicima + klokanicom do placa (kasnije je mali hodao, a veliki se vozio - tipično za moju djecu, he he he...)
- sok u lokalnoj birtiji (obiteljski posjet ugostiteljskom objektu u kvartu pred kojim je veeeelika livada gdje su djeca zbirala maslačke i pesje kuglice (uff, koliko sam cipela bacila u smeće, pogotovo ako nisu bile baš nove)
- kasnije vikendica (imali su 2 i 3 godine kad smo je kupili i odma' napravili pješčanik - raj na zemlji i dugi sati mira božjega
- povremeni, ali rijetki izlasci u ženskom društvu
- od neke treće-četvrte godine mlađega yoga 2 x tjedno od 21.00 - 22.00 (mm u to vrijeme krmi pred tv-om i u svih tih godina nikada se nije dogodilo čak ni da mora ustati... )
- lokalna knjižnica koja ima i igraonicu na dječjem odjelu (djeca su odrasla u tom prostoru, pogotovo zimi, a ja čitala novine, kasnije čak i knjige dok su se oni zabavljali
Eto, ja tako....
Uff, zaboravih odati priznanje bakama - rijetki, ali dragocjeni trenuci (slobodno popodne ili vikend) ali tek od treće godine na dalje. I danas s veseljem mm i ja iščekujemo proljetne i ljetne praznike, vikend kad djeca odu baki i slične trenutke.
A dok su bili mali i spavali popodne, obožavali smo taj njihov period odmora, pogotovo vikendom, to je bilo vrijeme "za mamu i tatu". Jest da svatko ponekad dođe u zasićenje, ali mi smo se nekako baš dobro snalazili i nismo te rane dječje godine osjetili kao teret. Dok su bili sasvim mali, nisam ni mislila o bilo čemu drugom nego o njima, a kasnije se malo pomalo vrijeme oslobađa i odjednom samo shvatiš - gle, moje dijete se više ne budi noću.... gle, jede sam... gle, već dugo me nitko nije zvao ni da provjerim je li guza dobro obrisana, a pogotovo ne da mu to napravim...
Druga strana medalje - uff, došla sam neugodno blizu cifri od pola stoljeća... a opet, ne bih ništa mijenjala čak ni da mogu. Kako stvari sad stoje, bilo je ovo ispunjenih 10 godina (starijem fali točno 2 tjedna do okruglog rođendana). Uhvatila sam ja sebe i da vičem "Leoooon, kak se pokreće dvd na novom kućnom kinuuuu?" a to je siguran znak starenja.
meni je vaznija smirenost, onda ja mogu ponekad biti vesela i raspolozena, nekad tuzna ili umorna, nekad cak i ljuta, al necu izgubiti tlo pod nogama niti se osjecati zrtva.
imam osjecaj da danasnje drustvo nekako forsira to veselje i rapolozenje pod svaku cijenu, valjda zeli naci ravnotezu s ne tako davnim vremenima kad je majka bila zrtva po defaultu. biti stalno vesel i dobre volje nije normalno, kakvu time poruku saljemo svojoj djeci, da zatomljuju svoje prave osjecaje, da glume i slicno.
i ja sam tijekom prve godine ponekad bila slomljena, iscijedena od stalnog nosenja, cicanje, nespavanja, vristanja...al sam i tada govorila da mi je ta godina ujedno i najteza i najljepsa u mom zivotu. i puno puta sam cula razne savjete kako si olaksati, ali da sam napravila drugacije isla bih protiv sebe, i to bi mi puno teze bilo.
E dok ovo nisam skužila, bilo mi je zaista teško..., a to je bilo tek prvih par mjeseci M. života.Citiraj:
BusyBee prvotno napisa
Na sreću, plakala je uglavnom dok je imala grčeve, a sada, sa svojih 9 mj. plače jedino kada ju noću probudi podrig. Zna da sam uvijek tu za nju, ima potpuno povjerenje u mene jer zna da nikada ne treba plakati (čitaj vrištati, derati se...) da bih ja došla vidjeti što joj je.
To znači da bez problema može s dedom i bakom provesti 2-3 sata vani u šetnji, na ljuljama, spavajući u kolicima, u gostima kod drugih ljudi... gdje god jer zna da će ju dočekati nasmijana i vesela mama (i odmah joj dati siku).
Evo, ja spavam nekada 4,5 sati na dva puta (i to samo zato jer većinu noći provodim pred kompom jer danju nemam vremena pa mi to dođe kao ispušni ventil) i još uvijek sam normalna. Istina, stan je pomalo zapušten, kuham na dva puta jer nam se uvijek ispriječi nekakvo spavanje, peglam kad veš dođe do plafona ili ga uvalim svekrvi...
Još uvijek si ne mogu priuštiti i otići na kavu, šoping, kod prijateljice bez M. i to ne zato jer nemam za to uvjete nego zato jer me to niti ne zanima i nije mi predstavljalo nešto ni dok nisam bila trudna.
Ok, možda bi mi nekada dobro došao kakav (punk rock) koncert, no to ću si priuštiti za koju godinu kada M. više ne bude dojila i kada bude bez beda i svojevoljno htjela prespavati kod bake i dede.
Najveći mi je gušt kada M. nema navečer posla pa možemo pogledati film i naždrokat' se kokica (prije nekoliko mjeseci sam mislila da ću to moći tek sa M. 5 godina, ali eto, nije tako dugo trebalo... iako sam i tada bila sretna i vesela jer se nisam ničem više veselila nego trenutku kada ona zakmeči od gladi, a ja legnem pored nje, izvalim siku i onda zajedno zaspemo u transu :zaljubljen:
Htjela sam napisati MMCitiraj:
SikaPika prvotno napisa
ja kao i SikaPika koristim net kao ispušni ventil (btw SikaPika zašto ne koristiš opciju edit?)
pretežno jesam vesela, ali sam zapuštena i ja i kuća...well...nešto mora patiti, a s obzirom da sam na porodiljnom radi nje, odlučila sam da ona neće ;)
dodatno nam je teško jer smo same većinu vremena...a i kad nismo nema vajde jer neće nikom drugom...pomirila sam se s tim, znam da neće trajati vječno...osim toga, što je veća otvara se sve više i više mogućnosti za izlaske u tandemu :-)
već se vidim kako cmizdrim kad me otkanta za godinu-dvije :mrgreen:
da znaš da je ovo istina. da mi nije ovog malog, ne bih nikada ni imala dečije društvo za šetnju. kadgod mm i ja krenemo nekud i zovemo ove moje dve devojke da idu sa nama, one nas otkantaju zbog prijateljica, rolanja, igranja iza zgrade...Citiraj:
kavofob prvotno napisa
rastu toliko brzo da je stvarno greh ne uživati u svakom momentu sa njima...
i zato, kakvi izlasci, tulumi i koncerti? najsretnija sam kad me mališa noću bocka stopalima u leđa. još kad dođe jutro i uvale se i njih dve, gde ćeš veće sreće...
i ja i mm, i ja i mm zajedno s maleckom si možemo priuštiti sve i zajedničke odlaske u shoping i kod prijatelja i stalno je netko kod nas, gotovo svaki vikend netko od prijatelja svrati. vec smo bili i u zološkom s pikicom našom, idemo na baby grupice svaki tjedan i tako uglavnom od njenog 7 dana života stalno smo u pokretu. malena je sada sa 3 mjeseca, skoro 3 i pol nevjerojatno znatiželjna, sve i svakoga hoće vidjeti, svima se osmjehuje, guguće i jedna je jako sretna i vesela beba, a bome i njeni roditelji. gledanje filmova nam baš i ne predstavlja neki gušt, ali zato socijalni kontakti strašno puno, a koliko primjećujemo malenoj isto, daleko je već budnija i svjesnija od svojih vršnjaka što doista svi primjećuju, čak i profići tipa naših prijatelja, odnosno nje koja se bavi sa djecom od 0-3 nekih 20tak godina i posebno zaostaloj djeci pomaže sa integracijom među svoje zdrave vršnjake itd...
uglavnom malena u nas, posebno u mene ima nevjerojatno povjerenje, a to je tako bilo od prvog trenutka kada smo se ugledale, umjesto da krene plakati na što se zdušno pripremila zastala je čim je čula moj glas i tako je posve mirna neposredno nakon poroda provela na mojim prsima sat vremena onako golisava na mojem tijelu, a odozgora su nas pokrili sa 2 termo deke. uglavnom nezaboravni doživljaj koji nas je izgleda povezao zauvijek nekon nevidljivom niti i nakon trudnoće gdje smo doista gotovo telepatski kominicirale. odvojena je od mene bila svega 10 min dok ju je doktorica nakon toga uzela da je pregleda, ali u istoj sobi gdje smo bili mm i ja i odmah sam je dobila nazad. obukli su je pred menom, a ostalo smo dalje radili ta 3 dana sve mm i ja oko nje i bila je nravno 24 h sa mnom.
i tako naša pikica je jedno zdravo, sretno i napredno stvorenje koje rijetko cendra, a još rijeđe plače i nije nezadovoljna ako je mama stalno ne nosa na navjericu svojih roditelja s obzriom na svakakve priče iz iskustva kojih smo se naslušali. mogu reći doista smo blagoslovljeni malim anđelom na zemlji. :zaljubljen::heart::zaljubljen:
Ne znam, zaboravila sam. O-pro-sti-te! ;-)Citiraj:
kavofob prvotno napisa
Koliko god sam sretna što bez beda i osvrtanja odlazi ili ostaje s bakom i dedom, nekad me malo pritisne u grlu pa pomislim, sad je tako, a što će tek biti za koju godinu. Neće me fermati ni pet posto. Naravno, uvijek me razuvjeri njezin radostan osmijeh kada me ugleda pri povratku kući.Citiraj:
već se vidim kako cmizdrim kad me otkanta za godinu-dvije :mrgreen:
najvažnije je osluškivati djetetove želje i potrebe. "treniranje" bebe mi se nikako ne čini fer prema njemu jer će se ionako ono samo jednom prestati buditi po noći, plakati bez nama vidljivog razloga i sl. kad će to samo biti u stanju. ako na vrijeme odgovorimo na njihovu tugu ili usamljenost ili bilo koju drugu potrebu sigurna sam da postaju manje zahtjevni. malo mi je glupo kad mi ljudi stalno govore "lako tebi kad ti je dijete nezahtjevno". mislim da nije stvar u tome nego u tome da je stalno pokušavam shvatiti, a očito smo karakterno slične pa mi lakše ide :)
Nije uopće sporno odgovaranje na djetetove potrebe. Ovdje se radi o tome da kad odgovori na sve djetetove potrebe, majka teško može normalno funkcionirati (pri tome je najveći problem nedostatak kakvog-takvog noćnog odmora) i biti zdrava (o veselju i sreći iz naslova topica da ne govorim).
Čuj, moj ti je savjet antiforumski - moraš izbaciti noćno dojenje (ili bar smanjiti na minimum) inače uzalud vam trud svirači.... Meni je glavu spasila plišana žaba (moj stariji nije noću tražio jesti, ali je tražio pažnju u jednom periodu). Frknula bih mu žabu u ruku i bio je mir... Dijete mora imati tak neku igračku tješilicu da se zabavi noću ako ne spava. Dojenje noću je kod starije djece također bespotrebno mučenje mame i narušavanje ritma... To čovjek shvati u grdim situacijama - jedna forumašica rekla je da je ukinula noćno dojenje nakon što je zaspala za volanom. Ja slično - ukinula noćno ustajanje (svoje) nakon što sam se onesvijestila na vrtićkom igralištu, s dvoje male djece.... Neke stvari su važnije od važnih.Citiraj:
Superman prvotno napisa
ovdje se apsolutno slažem s PeterlinCitiraj:
Peterlin prvotno napisa
iako postupam posve suprotno i na raspolaganju sam Gargamelu 24/7...ali samo zato jer mogu i jer sam apsolutno sve ostalo zanemarila da bih mogla njoj biti sto posto posvećena. to je naš luksuz kojeg koristimo, ali nikako standard kojeg treba nametnuti da sve ostalo pati jer je beba tu.
potpisujem. naravno da sam na raspolaganju kadgod je to moguće, ali, desi se i da nije...rezultat- mali koji gunđa u krevetiću dok ja žurim da očešljam srednju devojčicu za školu ili pečem ribu za ručak. neke su stvari naprosto neodložne. zdušno se trudim da što manje stvari trpi, pa kuvam i spremam noću da bih njima bila na raspolaganju. pre neku noć sam čak i cveće sadila u gluvo doba-).Citiraj:
kavofob prvotno napisa
osim toga, da bih zaista mogla sve to da izdržim, ponekad svima kažem baj-baj i klisnem na frizuru ili dremnem. to je takođe bitni da budem poput mama iz naslova...-)
Nama noćno dojenje ne predstavlja nekakav bed jer ona doji i spava (i ja skupa s njom). E sad, ne znam kako bi to izgledalo kada bih morala ujutro i na posao.
Kad smo kod odrađivanja posla noću (Vishnja, nasmijala si me sa sadnjom cvijeća), takav sam posao zanemarila od kada visim na ovom forumu... A sveki nikako da primjeti da je hrpa sve veća i veća (neće namjerno)...
hehe...i samoj sam se sebi smejala u brk sadeći petunije po mesečini...Citiraj:
SikaPika prvotno napisa
kod mene nema (osim nas i žene što dođe da pospremi jednom nedeljno) ko da "primeti" nered...tako da sve moramo sami...