Crna Gora (+ skok u Albaniju): korisne informacije su uvijek dobro došle!

Srijeda, 23.06.2010. Ulcinj-Ada Bojana-Bar-Stari Bar-Ulcinj

Jutro je, usprkos svim najavama, prognozama i našim očekivanjima, osvanulo podosta oblačno i pomalo vjetrovito. No, već smo dugo (pogotovo klinci!) očekivali taj dan kad ćemo se napokon smjestiti na plažu i brčkati u moru tako da nije bilo šanse da radi par oblaka preskočimo taj dio programa. Nakon doručka smo se zaputili do 12 km udaljene Ade Bojane koja se nalazi tik uz albansku granicu. Naime, rijeka Bojana je jedina rijeka koja ističe iz Skadarskog jezera i ona se nekoliko kilometara prije utoka u more grana u dva toka između kojih se nalazi Ada Bojana koja je u cjelosti na crnogorskom teritoriju i predstavlja najjužniji dio Crne Gore. Što se pak plaža tiče, nakon već spomenute Velike plaže koja se proteže duž čitavih 12 km između ruba Ulcinja i zapadnog toka Bojane nastavlja se još dodatna 2 km plaže na Adi - naravno, radi se i dalje o pijesku.

Sama cesta od Ulcinja do Ade prolazi kroz ravnicu, ispočetka načičkanu apartmanima, restoranima i svim ostalim turističkim sadržajima koji imaju snažan albanski pečat - meni osobno je to sve izgledalo kao preslik atmosfere kineskih "fancy" izletišta na evropsko tlo. Većina natpisa i jelovnika je na albanskome, a vidi se da je i većina klijentele u apartmanima tog porijekla - za razliku od gostiju hotela gdje su uglavnom smješteni turisti iz Evrope (nijemci, česi, francuzi, nešto slovenaca i srba ...). Približavajući se Adi sve je manje kuća i slike turizma zamjenjuje poljoprivreda - uz cestu pasu krave. Stižemo i do mosta, rijeka je tu načičkana malim brodićima koji su privezani uz obalu (neki od njih su pretvoreni u restorane) i sa druge strane nas očekuje iznenađenje: rampa sa naplatnom kućicom. Ada (inače zaštićena kao park prirode) je u stvari pretvorena u FKK kompleks sa hotelom i kampom i ulazak za posjetioce se naplaćuje. Thja, što da se radi, kad smo već tu idemo unutra i plaćamo 5 EUR za auto i po 1 EUR za nas odrasle. Parkirali smo se na parkiralištu kod hotela i uputili se prema samome ušću gdje je jedina ne-nudistička enklava na Adi i gdje nema tamo uobičajenih suncobrana i ležaljki. Vrijeme baš nije bilo za kupanje tako da smo se uglavnom šetali po plaži i uživali u atmosferi mjesta: mekom pijesku ispod nogu, povjetarcu sa pučine, pjeni valova, mirisu mora ... kod nas u Hrvatskoj nema ovakvih plaža tako da nam je takav ugođaj bio nadasve egzotičan i vrijedio je posjeta. No, nismo se mogli složiti sa napisima u reklamnim brošurama kako su to idealne plaže za djecu i starije ljude - jest da je hodanje po pijeku ugodno svima, ugodnije nego hod po šljunku ili stijenama, no ulazak u vodu uz povelike burne šumeće valove ipak nije za svakoga. Što se pak klinaca tiče, oni su odmah pojurili na kopanje uz malu "lagunu" kod samoga ušća i tokom 2 sata našeg boravka se nisu micali odande. ;o)

Tamo negdje oko podneva nam je bilo dosta plaže - u stvari, nije nas potjeralo sunce kojeg jedva da smo vidjeli, već hladnoća i vjetar tako da smo već bili malko i promrzli. Slijedeća točka programa je bilo razgledavanje starog Bara, no već smo bili gladni i tražeći mjesto za ručak ušli smo u novi centar Bara (22 km od Ulcinja). Bar je najveće mjesto na crnogorskoj obali i vidi se da tu ne vlada turizam već neke druge aktivnosti (luka itd). Centar grada je pomaknut od mora i liči na naša naselja u Novome Zagrebu - višekatnice, široke ulice, neopisivo ružna moderna robna kuća (prednja strana je još donekle, no stražnja strane zgrade je katastrofa). Kako su klinci zapeli da žele jesti neku tjesteninu tražili smo prikladni lokal i za oko nam je zapela pizzerija "Portofino". Lokal je super uređen, posluga odlična, klopa vrlo fina ... no, svu tu kvalitetu smo i platili, rekao bih čak i više nego u Zagrebu. Na vratimo je pisalo "Wireless zona" pa je Daša rekla da smo mogli tražiti popust obzirom da nećemo koristiti wireless. ;o)

Kad smo se do sita najeli krenuli smo do Starog Bara - taj dio grada leži na vrhu izdvojenog brežuljka neka 3 km od novog dijela grada i do njega se dolazi klasičnom "čaršijskom" ulicom koja očito datira iz turskog vremena. Tu je džamija, mnoštvo malih lokala - kao mali Mostar. No, za razliku od Mostara gdje je Neretva glavni mamac pogleda, ovdje su to impozantna brda koja se dižu do visine od 1300 metara. Ali, i stari Bar (sa glavne ceste jedva opazan) je vrlo zanimljiv - ovdje se ne radi o tvrđavi samoj po sebi već naselju, ostacima gradića opasanog zidinama. Lako je raspoznati nekadašnje ulice, ostatke kuća, a osobitu pažnju su nam privukli vidici prema brdima i zelenilo nekih dijelova ograđenog grada, pogotovo sam ulaz koji je carstvo debele hladovine - za ljetnih vrućina to mora biti prava blagodat. Uz sam grad nalaze se i ostaci turskog akvadukta iz 17. stoljeća, ostaci nekoliko starih crkava (jedna je i obnovljena) ... sve u svemu, zanimljivo za pogledati i nismo žalili 0,5 EUR za ulaznicu (djeca su i ovaj put ušla besplatno).

Za kraj dana sačuvali smo posjet Ulcinju ... centar grada je živi prometni kaos, pogotovo što su u toku bili i radovi na glavnoj ulici. Ovdje je pak sve orijentirano ka turizmu, suvenirima, prodaji ... a atmosfera je opet nedvojbeno albanska (71% stanovnika grada su Albanci), od dućana pa do šetača po rivi kojom dominira nova džamija (revolucionarni spomenik navrh brda je zasijenjen novim apartmanima). Svratili smo i do ulcinjske tvrđave, no kako smo već bili umorni i pomalo siti tvrđava tako nam ona baš nije bila zanimljiva (i objektivno je manje impresivna od svih dosadašnjih) nego smo se samo uz nju spustili ka pješčanoj Maloj plaži koja se nalazi u centru mjesta. Opet su tu bile ležaljke i suncobrani, no za našu i dječju razonodu bio je tu i slobodni dio koji smo dobro iskoristili - na žalost, vrijeme je i nadalje bilo li-la, uz nekoliko zraka sunca osjećali smo duže vrijeme i laganu rosulju pa je ambijent bio skoro pa jesenski.

Na kraju dana došlo je vrijeme i za sladoled i već podosta umorni povukli smo se do našeg apartmana - trebalo se odmoriti za posjet Albaniji!

Četvrtak, 24.06.2010. Ulcinj-Skadar-Tuzi-Podgorica-Kolašin

Jutro je ovaj put osvanulo svježe i blistavo, bez ijednog oblačka - naravno, čim nije bio u planu posjet ikojoj plaži! Pakiranje, doručak i već smo na cesti, sa velikim očekivanjima krećemo ka kratkome boravku u Albaniji!

Do granice kod Sukobina nam treba cca 45 minuta vožnje kroz zanimljive predjele, usput susrećemo i selo Vladimir, viđamo dosta stoke uz cestu ... no, svi smo usredotočeni na ono što ćemo tek vidjeti. Napokon nailazi i granica - moderna, zajednička: na tabli piše da je to prvi zajednički granični prijelaz na zapadnom Balkanu, financiran fondom EU. Prolazimo bez puno čekanja ... i tu smo, u Albaniji! Za mene to ima posebnu težinu, koliko godina je to bila praktično zatvorena zemlja, a i sad se tako malo zna o njoj!

Prvi dojmovi su izostanak velikih iznenađenja: cesta je dobra, kućice male, ali dobro održavane, svaka ima spremnik za vodu na krovu (izvor tople vode!), primjećujemo dosta zaprežnih kola na cesti i životinja, a najveća razlika je da sve vrvi ljudima oko kuća i na ulicama sela kroz koja prolazimo. Za 15-tak minuta smo već pred Skadrom, vidimo iznad grada tvrđavu Rožavu (naš prvi cilj), od nje nas dijeli tek rijeka Bojana. Prelazimo ju starim drndavim drvenim jednotračnim mostom, no on je već pred penzijom, nedaleko se dovršava moderan betonski most. Odmah iza mosta nas dočekuje 4-stazna cesta: desno je za Tiranu, lijevo za Skadar, već se vide prve zgrade. Stajem na pumpi i pitam kud se ide za tvrđavu, no ni na njoj niti na slijedećoj nitko ne govori nikakav jezik osim albanskog. Pokazujem rukom ka tvrđavi i prodavač mi gestukulacijom objašnjuje da treba krenuti ka gradu i zatim desno nakon 500 metara (pokazuje prstima 5).

Krenuli smo za tim uputama i zaista našli odvojak: cesta je grozna, puna dubokih rupa, no vozač usputnog kombija nam pokazuje rukom da samo nastavimo. Zbilja, poslije je bolje, počinje i uređena kaldrma i ostavljamo auto kod čiče na ograđenoj čistini za 1 EUR (a poslije ustanovljavamo da je 500 m dalje besplatan parking). Ulazimo u tvrđavu, vidici su svakim metrom sve širi, a čist i bistar zrak dozvoljava poglede u velike daljine, sve do brda na sjeveru, istoku i jugu. Vedran je kao i uvijek oduševljen tvrđavom, dok je Zrinka ponešto cendrava, mislim da bi ona dala sve tvrđave svijeta za jednu dobru plažu i kopanje po pijesku. Na ulazu opet runda pantomime, plaćam 2 EUR za nas odrasle umjesto 200 leka, jer još nismo nabavili lokalnu valutu (poslije smo saznali da je tekući kurs cca 1 kn za 20 leka). Tvrđava je vrlo prostrana, obrasla travom (kosci su taman bili na poslu - naravno, kosi se ručno) i pogledi pucaju na sve strane. Usput srećemo i druge posjetioce: prvo dvojicu nijemaca koju su stigli biciklima (jedan je na putu oko svijeta, krenuo iz Lisabona i nastavlja dalje do Puta svile), a zatim grupu rusa. Na najvišem platou je i kafić tipa lounge bar, fotelje su iznijeli u vrtni hlad ... a u suvenirnici susrećemo čovjeka koji dobro govori engleski, kupujemo plan grada i objašnjava nam kako najlakše doći do centra.

Postaje sve toplije i krećemo dolje, ukrcavamo se u auto i počinje suočavanje sa prometnim kaosom Skadra. Auti, bicikli, pješaci, sve je to smiješano na ulicama grada - na većim raskršćima su kružni tokovi koji rješavaju pitanje skretanja, ali i orijentacije, svi voze polako i nema problema tako da sam se i ja brzo naučio na ta pravila, lakše je nego u Italiji, tamo su svi u jurnjavi! ;o)

No, usprkos kružnim tokovima istaknutim na karti uskoro zapažamo da se ne krećemo prema centru kud smo naumili: no, kako se orijentirati kad nema uličnih tabli, a ljudi ne govore strane jezike? Prošli smo pored živahnog kvarta gdje je bila i tržnica (ulica Pogej) i stadosmo na jednom raskršću ne znajući kuda dalje kad ugledasmo natpis "Klub srpsko-albanskog prijateljstva". Tu će sigurno netko govoriti nama razumljiv jezik! Tako je i bilo, s kartom uđoh u ured, čovjek unutra je govorio dobar srpski i začas nam je objasnio gdje smo, kuda ići za centar, a kuda ćamo dalje za Podgoricu. Nakon toga više nije bilo problema oko orijentacije - ubrzo smo našli mjesto za parkiranje u hladu, uz rub prometne ulice ispred malog dućana (prodavač nam je na srpskom rekao da nek ne brinemo za auto i nek odemo lijevo gdje se nalazi stari dio grada) i krenusmo dalje. Ispočetka nam je sve izgledalo kaotično, no ubrzo smo se privikli: i na prelaženje ulice gdje tko hoće i na to da pazimo kud se hoda jer su pločnici neravni i obiluju rupama. Čak i jezik kužimo sve bolje.

Ubrzo nailazimo na spomenuti stariji dio grada, to je nekoliko ulica sa starijim kućama pretvorenih u pješačku zonu koja sliči svima drugima u čitavom svijetu: kafići, suncobrani, dućani ... Kupujemo razglednice (prodavačica govori engleski), idemo u poštu i kupujemo marke (službenik kima glavom kad kažem "za Hrvatsku" i prstima pokazujem brojku 4) i sjedamo na stepenice ispred pošte i pišemo tekst. Živahno je uokolo i najveća zabava je gledanje tog života po ulicama, brojnih kontrasta ... na glavnom trgu je moderna fontana, nekoliko skoro dovršenih suvremenih zgrada, ali i mala potleušica i nekoliko šatora sa nabacanim cipelama na prodaju. Tražimo foto galeriju Marubi, jednu od atrakcija grada: ta obitelj se već generacijama bavi fotografijama i u galeriji su izložene fotke s kraja 19 stoljeća, među njima i najstarija fotka ikada snimljena u Albaniji. Putokaza nema, žena iz mjenjačnice nas šalje nekud iza ugla, idemo tamo pa pitamo čovjeka u trgovini, a on me hvata za ruku i vodi nazad - odveo nas je do ulaza koji je sakriven u jednom dvorištu, bez pomoći ga ne bi nikad našli (iako su nas sve do prave ulice doveli turistički smeđi putokazi kojih ima dosta po gradu).

Galerija je zanimljiva, isplati se dati 100 leka za 15-tak minuta razgledavanja - Vedranu je zanimljivo, no Zrinki baš i nije pa ubrzo izlazimo. Kud sad? Idemo ka tržnici koju smo već prošli autom. Postalo je vruće, pomalo smo gladni pa stajemo u pekari i kupujemo peciva i klopamo ih sjedeći na rubu zidića na početku tržnice - zabavno je nama gledati ljude uokolo, a valjda i njima gledati nas. Nakon peciva slijedi sladoled - kao i obično, umjesto (kršitelj koda)a kojeg isto ima kupujemo neke lokalne kornete. Nisu loši, iako su za naš ukus malo prevodenasti tj. zaleđeni. Sjeli smo na stepenicu ispred ureda auto škole, čovjek izlazi van, sluša nas i pita da li smo česi. Nismo, rekoh, hrvati smo. Aaaa, kaže on, pa otkud vi, ja sam proputovao cijelu Hrvatsku ... i krene razgovor. Saznali smo da je u Albaniji najomiljeniji auto mercedes, da mu je brat u Berlinu oženjen za njemicu, pita kako je kod nas, mi njega kako je kod njih ... lijepo se napričasmo (vidi fotku!).

(nastavak četvrtka)

Nakon toga skrenuli smo i na samu tržnicu - na jednoj strani su gomile sira, izgleda ovčjeg .. na drugoj žene sjede za klupama, ali i na podu i prodaju voće i povrće, u centralnom prostoru se prodaje meso - naravno, bez hladnjaka, obješeno o kuke u prolazima. Ima puno maslina, bresaka, marelica ... trudim se fotkama prenijeti dašak atmosfere, a da se opet baš ne unosim ljudima u lice. Pokušavam snimiti pozadinu štandova, iza njih je hrpa smeća, a prodavači mi pokazuju da ne snimam - ok, neću. Na ulici pred placom se prodaju ribe, položene na novine na pločniku, na stolcima se prodaje duhan u rinfuzi ... a dalje je beskonačan niz butika sa odjećom kao kod nas na placu, cipelama, namještajem. Princip je isti kao u Kini: svaka kuća ima u prizemlju dućan koji se zatvara rolom (neki nemaju izloga, neki imaju), a na gornjim katovima se živi.

Polako stiže vrijeme za polazak, sa zadnjim lekima kupujem par boca albanskog piva kao suvenir, nalazimo auto i krećemo van kroz gužvu. Idemo označenim smjerom ka graničnom prijelazu Han i Hotit i na jednom raskršću smo u nedoumici: glavna cesta se pretvara u močvaru, a sporedna je lijepo asfaltirana. Pitamo za Han i Hotit i vozač maše ravno - zaronimo. Ova cesta je puno gora od one od Ulcinja - prosječna brzina nam je cca 30-40 km/h zbog neravnina i čestih rupa od kojih su neke zaista ogromne. Cijelom dužinom su vidljivi radovi, za godinu ili dvije će sve to biti široka i moderna cesta, no do tada je vožnja patnja. Do granice je cca 35 km i trebalo nam je skoro sat vremena. Sama granica se nalazi na rubu gdje se spajaju brda i Skadarsko jezero, stanje je kaotično zbog puno kamiona koji su tamo parkirani, no za 15-tak minuta smo obavili obje strane. Crnogorska cesta počinje savršeno, no nakon 500 m se i ona pretvara u samu-jamu. Izmjenjuju se dijelovi sa glatkim asfaltom sa onima koji su samo drndavi i onima kod kojih treba itekako paziti da se ne upadne u jame duboke i do pola kotača. Vožnju otežavaju i kamioni koji nemilosrdno jure po uskoj cesti gdje se jedva mimoilazimo ... ukratko, vožnja ovdje nije velika zabava.

No, nakon pola sata ovakvog "ringišpila" stižemo napokon u dolinu, do mjesta Tuzi - cesta postaje široka i nema više problema. Stajemo kod restorana "Troja" na južnom ulazu u mjestu, preporučen nam je sa više strana kao THE mjesto za ručak - jagnjetina je br. 1 na meniju. Lokal je fino uređen, klopa brzo stiže i zaista je ukusno (osobno, najviše sam uživao u hladnom Nikšićkom!) - cijena je slična onima kod nas.

U "Troji" se nismo dugo zadržavali, trebalo je nastaviti put. Vrlo brzo smo u Podgorici i prva stanica nam je želj. kolodvor - Daša i klinci će vlakom do Kolašina kako bi vidjeli famoznu prugu iznad kanjona Morače (ja sam ju prošao 1985.), a ja ću do tamo cestom. Kupili smo karte (3,2 EUR za sat i pol vožnje do tamo) i ostalo nam je još vremena da skoknemo do centra grada, do Morače. Instinktivno smo pronašli "staru varoš", parkirali pored novog francuskog kulturnog instituta i uskim uličicama došli do Morače koja tu teče u dubokom usjeku. Opet se javljaju asocijacije na Mostar - tu je visok cestovni most i nizak lijepi kameni most uz koji je i kafić koji je raširio svoje stolove uz šumnu Moraču: vrlo dobra pozicija! Toplo je, ali ne i prevruće, jedemo breskve na zidiću i odmaramo se pred nastavak puta.

U 17:45 smo se opet našli na kolodvoru - peron je pun omladine jer su taj dan bili prijemni na fakultetima. No, Daša i klinci nalaze prazan kupe i kreću, a ja se upuštam također u nepoznato, nastavkom nekadašnje Jadranske magistrale čiji sam "1000 km" kamen sreo malo nakon grada. Cesta je široka i udobna za vožnju iako vijuga uz rijeku. Dolina je prvo široka i ima dovoljno ravnih dijelova za pretjecanja kamiona, no malo pomalo se kanjon sužava i pejzaž poprima veličanstvene oblike.
Pokušavam koliko god mogu uživati u pejzažu i ne forsirati vožnju, no to nije uvijek moguće - najopasniji su tuneli (do Kolašina, na 110 km, ih je 34), većina su davno građeni i nisu dovoljno široki u visini kamionskog tereta pa kroz tunele kamioni voze sredinom ceste. A da stvar bude gora, tuneli nisu osvijetljeni pa onda očiju nepriviklih na mrak treba munjevito reagirati kad sredinom ceste naiđe teška grdosija iza tunelskog zavoja.

Nakon cca 50 minuta vožnje lijevo se odvaja cesta za Žabljak - od Podgorice do tamo jedva da sam vidio desetak kuća, kanjon rijeke i strme brdske padine su vladale okolicom. Nakon tog dijela cesta postaje suvremenija i česti su odsjeci sa po dvije trake u smjeru uzbrdo što je zaista i potrebno jer su kamioni vrlo spori radi uspona. Kod Kolašina sam bio nakon sat i pol vožnje, taman 15-tak minuta prije vlaka. Gradić je malen i brzo nalazim željezničku stanicu na brdu iznad mjesta ... no, bar da nema toliko rupa po ulicama - ulice su inače solidno asfaltirane, ali svako toliko naiđe po neka duboka opasna rupa nasred ceste, zar kod njih nema "krpanja"???

Uskoro stiže i vlak, javljam se domaćinu preko kojeg sam rezervirao drvenu kućicu u naselju koje prosperira u doba skijaške sezone, a sad je gotovo prazno - osim nas i još jednog podgoričkog auta nema nikog na parkiralištu. Kućica je iza naselja, u podnožju brda, i super izgleda cijela ta naseobina od njih 10-tak, i interijer je u redu, osobito nas vesele električne peći koje vrlo brzo zagrijavaju unutrašnjost (vani je bilo +12!). Na žalost, oprema baš nije u skladu s tako dobrim prvim dojmovima: posuđa jedva da ima, kuhalica je čudna i jedva uspijevamo ugrijati vodu za čaj, nema bešteka nego dvije žlice ... no, kao i uvijek snašli smo se. Još smo stigli i do grada u brzinsku kupovinu hrane za sutrašnji posljednji dan puta, klinci su skakali po kauču i bezuspješno pokušavali upogoniti TV ... i bilo je vrijeme za spavanje. Bučan potok uz naše prozore pružao nam je čitavu noć planinski ugođaj ...

Petak, 25.06.2010. Kolašin-Užice-Šabac-Zagreb

Uf, zadnji dan ... Već nam je bilo pomalo dosta puta, guzice i leđa su nas žuljali, a izgubili smo i one motive koji su nas držali: plaže, tvrđave, prvi posjet Albaniji, kanjon Morače ... ajmo sad obaviti i ovo pa smo navečer doma!

Kolašin-Bijelo Polje (1 h): cesta ok, malo prometa, priroda lijepa (vozi se uz rijeku Taru) iako ni izbliza tako spektakularna kao uz Moraču.
Bijelo Polje nas je izenenadilo - nakon svih tih kanjona i malih sela očekivali smo još jedan gradić u vukojebini neke dolinice, a kad tamo se raširila velika dolina, a i grad uopće nije tako malen i vrlo je živ.

Bijelo Polje - srpska granica (15 min): cesta se suzila i vožnja opet postaje nešto zahtjevnija jer je opet puno zavoja, ponekad i dosta oštrih. Pejzaž je ponovo zanimljiviji, vozi se uz rijeku Lim, dijelom i jednom klisurom. Sama granica je kao i sve druge, pregledi, čekanje (10-tak minuta), no vidi se da je sve ad hoc organizirano - špediteri su poslagali svoje kontejnere duž livade, cesta jedva može izdržati niz kamiona koji čekaju carinu ...

Granica-Prijepolje-Zlatibor-Užice (2h): Ovo je bila vrlo dugačka dionica, nikad proći ... Priroda je zanimljiva, stalno su tu neka brda, tu i tamo pokoje selo, oko Zlatibora su velike brdske livade po kojiam se skija zimi, interesantne su i raštrkane šume ... No, najgora stvar je rekonstrukcija ceste u dužini od cca 15-20 km sve do Zlatiborskog jezera. Vozi se dijelom po makadamu, dijelom po neravnoj cesti, tu i tamo se i čeka ... Treba znati da je ovo jedini direktan put od Srbije ka Crnoj Gori i moru i sav taj promet treba savladati sve te zavoje i brda ...

Užice: Moderan grad u dolini rijeke Đetinje, usput prođosmo i njihovu tvrđavu (nismo se penjali!), no tražili smo nekakvo igralište, neko mjesto gdje bi se klinci (a i mi) mogli malo razmrdati prije nastavka puta. Na glavnome trgu nalazimo kalsičnu dječju zabavu: labirint, "napuhanu" skakonicu i trampuline i klinci jure unutra ... a mi se mrznemo vani na hladnom vjetru. Nakon 20-tak minuta počinje i kiša i žurimo u zaklone ... u stvari, vrijeme je već i za ručak pa tražeći neko ugodno mjesto odlazimo ka tržnici. I ovaj puta je to bial dobra taktika - pitali smo prodavače gdje se dobro jede i poslali su nas u lokal znakovita imena "Pijaca" gdje smo se dobro najeli i ugrijali za nevelike pare. Vrijeme je brzo prošlo i odmah nakon ručka smo morali krenuti ka autu ...

Užice-Valjevo-Šabac (2,5h): Od Užice do Požege je sve bilo ok, u Požegi smo se malo motali po gradu jer je usfalilo putokaza, no brzo smo se snašli, do Kosjerića je to bila ok cesta, sliči malo na staru Zagorsku magistralu (usput smo naišli na ispraćaj pokojnika iz kuće direkt ka groblju, uz popa, pjesme i povorku) ... no, od Kosjerića nadalje, sve do Valjeva, je to bila patnja. Drndava cesta, zavoj na zavoju, povremeno kamioni koje je tako teško obići. I ja sam već bio umoran i taj dio me je baš namučio. Klinci su zaspali, inače bismo stali malo na prijevoju (odvojak za Divčibare, poznato mi je to ime, ali na znam otkuda - valjda je tamo neko zimovalište?) da se odmorimo i nadišemo zraka.
U Valjevu nas putokazi šalju u veliki krug oko grada, da smo išli kroz centar bili bi brži. Od grada nismo puno vidjeli, na prvi pogled mi se čini da nismo nešto puno propustili.
Valjevo-Šabac je super cesta: glatka, ugodna ... iako nas je pomalo prala kiša bilo je ugodno voziti. Do Šapca smo stigli za 50-tak minuta.

Šabac: Grad u ravnici, taman nam je poslužio da razbijemo taj zadnji dio putovanja ... i ovaj put smo tražili nekakva igrališta djeci za volju (našli smo jedno kad smo već krenuli dalje), no završili smo kao i obično u pješačkoj zoni i uz sladoled. Usput smo obavili i sitnu kupovinu u friškom "Konzumu" (u stvari Agrokorovom srpskom klonu KOnzuma zvanom "Idea") koji je otvoren 2 dana prije našeg dolaska.

Šabac-autoput kod Rume (30 min):Čim smo prešli Savu (široku i razlivenu) kao da smo došli u drugu zemlju - Vojvodina je zaista nešto drugo, kalsična ušorena sela, štandovi sa voćem, polja ... stadosmo usput i kupismo dvije lubenice za zadnje dinare.

Autoput, od tamo do ovdje (3 h): Ravno, monotono, ali sve bliže kući ... potkraj smo pjevali "Zagrebe, vraćam se tebi" i odbrojavali kilometre! Brojčanik se zaustavio na 1981!

Za kraj evo još nekoliko usputnih zanimljivosti:

Klinci: Pohvaljujemo Vedrana i Zrinku radi strpljenja i tolerancije prema dugim vožnjama u autu, mislim da smo ovaj puta zaista došli do granica njihove i naše izdržljivosti što se dužine sjedenja u autu tiče. Uglavnom su se zabavljali čitanjem (posebno Vedran koji se zadubio u svoje knjige), slušanjem muzike, gledanjem kroz prozor, tu i tamo smo odigrali i koju igru tipa Kalodont ... Vedran je obožavao sve te posjete kulama i zidinama i kopanje po pijesku, Zrinki su plaže bile broj 1 ... Oboje su voljeli istraživanje naših soba i apartmana po dolasku, kotorski apartman im je omogućio i gledanje crtića na satelitskim programima, a kolašinski zabavu s jastucima i dekama na kauču. Prehrana im je ovaj puta bila malkice raznolikija nego prije, sladoled stalni izvor veselja ... Ljudi su se često trudili uspostaviti kontakt sa njima, a njih je posebno zabavljao lokalni rječnik i izrazi koji se razlikuju kod njih i kod nas: stupnjevi/stepeni, komad/parče itd itd itd Zrinka je posebno voljela bosanski jogurt "Kravica" koji se mogao tamo nabaviti ...

Crnogorske ceste: Glavnih nekoliko (Herceg Novi-Kotor-Budva-Bar-Ulcinj, Budva-Cetinje-Podgorica, Bar-Podgorica-Bijelo Polje, cesta na Lovćen, a valjda i cesta za Nikšić koju nismo upoznali) je sasvim ok: široko, bez rupa, na većim uzbrdicama često i sa dvije trake u smjeru uzbrdo što smanjuje "kamionska" zagušenja. Crna Gora je mala zemlja, od Herceg Novog do Budve ili od Bara do Bijelog Polja stigne se za 3 sata vožnje ... no, imajte na umu da je prosječna brzina vožnje negdje oko 50-60 km/h, što zbog zavoja, što zbog prometa.
Sve ostale ceste, magistralne, regionalne i ostale su lutrija: neke super glatko asfaltirane, ali uske i zavojite ... neke su drndave i pune rupa ... neke su nepredvidive, čas odlične, čas grbave i rupaste (albanska granica - Tuzi) ... putokaza češće nema nego ima, a teško je i pouzdati se u "kartu čitaj, seljaka pitaj", jer seljaka i prometa uopće na takvim cestama nema puno.
Isto tako, dodatnu pažnju iziskuju dosta česte životinje uz cestu - neočekivano često smo na i uz cestu sretali pse, krave, ovce (to vrijedi i za Albaniju).
Sve u svemu, vozači će morati biti ekstra obazrivi i manje zirkati uokolo, no ljepota krajolika će nadoknaditi sve izgubljeno.

Ljudi: ljubazni, svugdje. U turističkim mjestima su nas najčešće dočekivali pozdravom na ruskom, a kad su čuli naš "Dobar dan" obično su se raznježili i rekli akko im je drago da je napokon svratio i netko domaći.

Trgovine: ima ih dosta, rade dugo, nedjeljom i radnim danom. Od poznatih imena u Crnoj Gori smo vidjeli samo Mercator (sa motom "Najbolji komšija" ;o) ) te jedan hipermarket francuskog lanca kojem ne znam ime, ali im je zaštitni znak stilizirani mušketir. U Albaniji nismo vidjeli niti jedno veće samoposluživanje, no ima dovoljno manjih dućana, pa i u manjim selima.

Bankomati: ima ih svugdje gdje ih treba biti, čak i u Albaniji (tako da nismo gubili vrijeme na mjenjačnice)..

Cijene: ako kao predmet usporedbe uzmemo pivo (u ZG-u uzmimo kao prosjek 15 kn za veliko pivo - jel zbilja tako?), u turističkim mjestima CG-a će ona biti isto 15-tak kuna, u neturističkima oko 10 kn, u Srbiji 7 kn, a u Albaniji nisam popio pivu ... al je valjda oko 5 kn. Nas je cijelo putovanje koštalo cca 600 EUR (bez goriva i cestarina), glavnina love je otišla na spavanje (3x50 EUR, 2x 25 EUR, 50 EUR - sve skupa 250 EUR), nešto više od očekivanja na klopu, ponešto na razne ulaznice, a ovaj put smo minimalno vremena i love ostavili u raznim dućanima po putu.

Što nismo vidjeli (radi manjka vremena ili bilo čega drugog), a voljeli bismo: Perast, Otočiće Gospa od Škrpjela i Sv. Đorđa, selo Crkvice (najkišovitije mjesto Evrope), neki od crnogosrkih manastira, vožnju brodom po Skadarskom jezeru, Durmitor i splavaranje po Tari, Plavsko jezero ... I ostatak Albanije (posebno brda).

Zanimljivosti: Znate li da smo u CG vidjeli svega jednu ženu sasvim kratke kose? ;o)
A u Skadru smo vidjeli nevjerojatan broj auta sa britanskim tablicama (cca 15), osim njih ne sjećam se da sam vidio ijednu stranu tablicu tamo.

tatek, sa uzivanjem sam iscitala sve sto si napisao,i pregledala slike,milina jedna... eto , ja zivim u CG, a nisam pola od ovoga vidjela, shame on me :oops:
bas mi je drago da su vam lijepi utisci, i da niste protracili vrijeme i novac.

a72, hvala tebi na korisnim informacijama o CG, uvijek je dobro čuti nešto iz prve ruke!

ajmeeee tatek!! ovo je vauuu...želim tamo još više, ali mislim da ćemo pričekatidok malena malo ne poraste...ima tek 1,5g., ipak bi joj to bilo prenaporno...

a reci, molim te, koji grad preporučaš u crnoj gori, onako za odmorit dušu i tijelo (muž, malena i ja)...da nije prenapućeno i preturistički, a opet da ima sadržaja...

Citiraj:

---

kudri prvotno napisa

ajmeeee tatek!! ovo je vauuu...želim tamo još više, ali mislim da ćemo pričekatidok malena malo ne poraste...ima tek 1,5g., ipak bi joj to bilo prenaporno...

a reci, molim te, koji grad preporučaš u crnoj gori, onako za odmorit dušu i tijelo (muž, malena i ja)...da nije prenapućeno i preturistički, a opet da ima sadržaja...

---

Istina, kudri, daleko je to ... s tako malim djetetom možeš ići samo avionom. No, Crna Gora je malena, sve je blizu, posebno na obali ... ja bih ti preporučio neko od mjesta u Boki ambijenta radi, no tamo nemaš baš dobrih plaža. A mjesta izvan nje su ili vrolo turistička (Budva) ili pak pomalo kaotična (Ulcinj i slična) ... pa ti vidi što ti više paše.

kudri i ja bih rekla Boka, naročito u junu ili septembru
mi smo prošlog leta našli finu plažu, sitan šljunak, topla voda, dobar plićak u Stolivu (Boka, između Tivta i Kotora)
isto i oko Orahovca ima lepih plaža, treba istraživati

Petrovac je isto lep gradić

ali kažem samo van sezone, jer u sezoni ćete se samo probijati kroz gužvu i buku, ništa od odmora

MM i ja smo mnogo puta u ranu zoru vozili oko cele Boke Kotorske, i to je stvarno, za nas, odmor za dušu i oči

Boka je prekrasna :-)

Mi smo bili u Crnoj Gori u 9mj 2008, prošli smo sa šatorom cijelu Crnu Goru (obalni dio) i bilo je super. Mi smo išli iz Rijeke do Dubrovnika sa trajektom i onda smo spavali u jednom kampu prije same granice, i onda u Ulcinju na Adi Bojani. Ulcinj je stvarno kultur šok ali mi smo uživali. Malo nas je zeznulo vrijeme pa smo kasnije išli u app, malo prije Budve. A kako je Crna Gora stvarno mini smo išli do Podgorice (iz Budve za čas), meni je prekrasan stari Bar,...Ma, cijela Crna gora je super, a tek ljudi..Nas su svugdje častili ko kraljeve, naša klinka je bila atrakcija sa plavom kosom i plavim očima. Bili smo tamo jedno 20 - ak dana, na povratku smo stali u Mostaru i Sarajevu još nekih 10 ak dana tako da nam je to bio jedan Balkan tour.

Možda idemo ove godine opet, ali na kraće jer ćemo imati školarku...

vidim da ste imali onda dvoje djece (3g., 1.g.) jel bilo naporno?
reci mi molim te, na trajektu su bili i auti?
hvala!

I auti su na trajektu, naravno. Evo ti link za cijene kabine i auta
http://www.jadrolinija.hr/pdfs/KN%20...UZ.%202011.pdf

i za vozni red. Mislim da je doživljaj putovanja brodom daleko bolji nego kopnom.
http://www.jadrolinija.hr/default.aspx?dpid=1208

Kudri, nije bilo uopče naporno. Valjda smo se psihički dobro pripremili, he ,he... Doma smo došli odmorni ko nikada a stvarno smo puno preputovali. A imali smo spor tempo, ako nam se nije dalo nismo putovali. Bilo je ok jer smo imali vremena.

Na trajekt ide auto, mi smo uzeli i kabinu. Malo je skupo ali nama se to činilo idealno rješenje. Trajekt je krenuo iz Ri oko 7 navečer tako da smo spavali, ujutro doručak i onda Dubrovnik.

Ma, meni je bio to najbolji odmor sa klincima ikad. Bili smo na ljeto 2009 na Visu, isto je bilo super ali u Crnoj Gori je bilo predobro. Planiramo i u cjelinski dio - planine i tako - jednoga dana...:-)) Samo da najmladji još malo poraste da može malo više hodati ;-)