Grga Čvarak sindrom

Ako mu je "cilj piliti živce" to ipak znači da zna da ti ih može piliti, odnosno tvoj je autoritet ovdje vrlo upitan. Takva djeca obožavaju iskušavati koliko daleko mogu otići, a ako ti ne reagiraš uvijek jednako odlučno , ako (pre)brzo izgubiš živce oni ne vide KRAJ i daju gas nakon kojeg se više ne mogu izvući iz te putanje. Taj kraj je granica o kojoj Zdenka priča - onaj rub za kojeg mu je jasno da ga ne smije prekoračiti.
Sudeći po ovome što si napisala trebate hitnu pomoć i što se tiče autoriteta (postavljanja granica) i glede hendlanja hiperaktivnosti.
Na vlastitom primjeru sam shvatila da je najvažnije biti dva koraka ispred djeteta, planirati, unaprijed dogovarati, dogovarati, dogovarati (nagradu i uskratu: ako ovo, onda ono...ako ne zašto ne i kada da), na vrijeme uočiti da ide žuta minuta, na vrijeme je prekinuti, preusmjeriti, zaposliti ga, dati mu da se osjeća važnim i odgovornim i sl.

Tako je dugo vremena i funkcioniralo. Ja sam se ponadala da baš ne moram sve unaprijed planirati i smisliti, da je on veliki dečko koi se zna sam razonoditi i igrati s bratom, ali izgleda, da ću morati opet kao prije... ima dana kad se može, i sve je 5, a ima dana kao danas....
Čokolada, imaš li nekoga za preporučiti?

Kod ADHD- a je jedana od osnovnih stvari želja za rušenjem granica (uvijek i stalno) te ulaženje ( i fizičko ) u tuđi intimni prostor. To ne znači da ti ne postavljaš granice , nego da on jednostavno želi rušiti sve granice. Isto tako , ona priča sa početka kad se dijetetu daje vremena da razmisli u drugoj sobi nama dugo nije palila dok je bio manji. On je jednostavno nasrtao u moj fizički prostor, ljepio se za mene doslovno. Sad je malo bolje , naučio je kontrorirati taj dio pa ode na hlađenje kad ga se pošalje, iako je to hlađenje zapravo za mene.
Mislim da je bitno kao što su napisale Zdenka2 i čokolada da si ponavljaš stalno da si ti tu glavna i odgovorna, i da planiraš dan.
Znaš ono , popularna psihologija, ponavlja zamnom :"Ja sam tu glavna". :)

Zumbul, imaš PP.

htjela sam iz zahebancije napisati da je ti je mali ziher ovan,jer mi imamo jako puno takvih ovnovskih primjeraka u širem "domaćinstvu",a onda sam vidjela u potpisu da ti je mali fakat ovan! :lol::lol:
daklem,po mom iskustvu najčešće je riječ o ovome što si napisala "Super je inteligentan".vidjet ćeš,pred pubertet će promijeniti ploču i njegova nadarenost više neće uzeti smjer obijesti nego kreacije.bar se nadam.kažem, to je moje iskustvo.svakako bi bilo rješenje postavljati nekakve izazove pred njega.ili osigurati aktivnosti.nešto.da ih zaokupi.jer psiholog je u krivu bio kad ti je rekao da treba više živaca za njega.jednostavno njemu treba VIŠE.

Citiraj:

---

zumbulmama prvotno napisa

njegovo je ponašanje u vrtiću 180° drugačije

---

ovo je bitno.dijete sa bilo kakvim poremećajem bi to kad tad ispoljilo i u vrtiću.dakle,mislim da je problem kućno-odgojne prirode u kombinaciji sa vjerojatno nadarenim djetetom.a i, kako kažeš da ga znaš fizički kažnjavati ne možeš očekivati da se to na neki način neće naplatiti u njegovom ponašanju.to pothitno molim te prestani.molim te.

Treba se educirati, čitati, slušati savjete psihologa i drugih roditelja i GLEDATI SVOJE DIJETE. Ja sam imala sreće da sam još 2003/04 bila u prvoj generaciji škole za roditelje (mislim da je to sada objedinjeno s Unicef-ovim projektom) i to mi je puno pomoglo. U vrtiću smo imali odličnu psihologinju, u Suvagu još jednu - tako da sam se imala kome obratiti. U dogovoru s psihologom moje mlađe dijete upisano je u grupu s full jezičnim programom (glavu mi je to spasilo), vječito smo ih vukli po kojekakvim slobodnim aktivnostima (tu ne računam logopedsku terapiju i liječenje slabovidnosti) itd. Nemam pojma kako sam fizički izdržala. Promijenila sam posao svojevremeno da bih imala više vremena za djecu. Čovjek napravi što mora.

Natrag na temu zahtjevne djece - dobar je trik voditi dnevnik (ako se stigne), pa se lako može prepoznati uzorak što i kako. Ja sam odahnula kad je stariji krenuo u školu+boravak, a mlađi u glazbenu. Do tada - moje slobodno vrijeme (i vrijeme za odmor) bilo je jednako nuli, osim u vrijeme njihove gimnastike, igraonice i slično. Isto vrijedi i za mm-a. DJeca su doslovce visila na nama dok ih nismo napucali raznoraznim aktivnostima. Jednostavno su vapili za time. SVAKO dijete ima svoje specifične potrebe, a kod darovitih je to naročito naglašeno. Emocionalna inteligencija se također uči. Ali prvo treba roditelj sam sebe naučiti dosljednosti (nije to lako, to je najteži dio priče) i uskladiti svoje postupke s potrebama i reakcijama djeteta. Tuđe iskustvo tu je od slabe koristi jer nismo svi isti.

Osim svega navedenog, Zumbulmami treba PREDAH jer ako i sama nema snage i mogućnosti da nađe nešto što je opušta, stvari će doći (ili su već došle) do krajnje napete situacije. Najlakše je reći "prestani ovo ili ono"... Zna ona to i sama, ali ne može se toga 110% pridržavati, isto kao što i njezin sinak zna puno toga, ali ne može se uvijek pridržavati. Tja, morat će naučiti svi zajedno kako neugodnu i mučnu situaciju preokrenuti prvo u podnošljivu, a onda u kreativnu itd - kako već ispadne. Nedopustivo je jedino mirenje s postojećim stanjem, a o tome ovdje nema govora.

Zumbulmama, držim fige da sve bude dobro. I bit će, možda ne odmah... ali doći će sve na svoje mjesto.

lasica, i ja sam ovan! 8-):lol:
Fizičko kažnjavanje je vrlo rijetko (dogodilo se nekoliko puta ukupno), izuzetno se trudim da do toga ne dođe, ali, eto jučer je došlo do toga...:oops:
Peterlin, hvala, prava si podrška. veliki dio problema je u tome što ja radim kao samostalni umjetnik, od kuće, pa "imam najviše vremena" i "ne trebam ničiju pomoć" jer "nemam fiksno radno vijeme" pa sve radim sama. MM radi dva posla, a baka i djedovi kao da ne postoje za moju djecu. Odmarala sam se zadni put prije rođenja svog Mišeka. 7 godina uz ovakvo dijete, predah, ne odmor, dok je on u vrtiću (tada radim svoj posao, kućanske poslove i sve ostalo što ima za obaviti izvan kuće za cijelu obitelj) i svako popodne poslije vrtića, svaki vikend, sve praznike,...s njim i malim. Bez slobodnog dana, vikenda,... godišnji odmor? "Pa ti si na moru s djecom! Kakav krasan godišnji odmor!!" 8-) Večernji izlazak? U prosjeku 1-2 puta godišnje, naravno uz plaćeno čuvanje.
On jest inteligentan i bistar, ali ne bih ga nazvala nadarenim. Naučio je čitati i pisat između 6. i 7. godine, nadam se samo, da će mu u školi biti zanimljivo.
Zadnjih pola godine sam se malo više posvetila svom poslu, a malo manje njemu i to je vjerojatno rezultiralo ovakvom pričom. dakle, nazad na 4 sata spavanje po noći (sa ustajanjima) i punom parom naprijed! (Smjer Jankomir! 8-))

ova tema je baš zanimljiva. posebno mi se sviđaju postovi Peterlin.
mi, srećom, nemamo ovakvih "problema", barem ne kao svakodnevne i cjelodnevne.
naime, naš malac ima takve faze pa mogu, donekle, razumjet s čime se borite.
završetkom te faze, on, kao da se popne stepenicu više-dogodi se jako vidljiv napredak.

no, ono što me nagnalo na pisanje ovdje je pridjedlog odnosno pitanje Zumbulmami-kakav je tvoj sin nakon što
se fizički istroši? naime, naš treba fizičko trošenje da bi unutar zidova mogao normalno funkcionirat.
nevjerojatno je koliko energije ima. ako ga fizikalija drži pod kontrolom, probajte s nekim sportom.

Fizičko trošenje? Da, ako glasovno spada pod fizičko :mrgreen:!
Zato moramo obavezno na plažu 2 puta na dan i puno plivamo. Iako bi on radije čeprkao po pijesku. Poznata mi je situacija kad bi trčao krugove po stanu, a onda došao u park i čeprkao po pijesku. Kod kuće bi opt trčao krugove po stanu. Za deranje, kreveljenje i vrištanje uvijek ima snage. Sportom se bavi preko godine. I nije nešto previše zagrijan, pogotovo otkad je mađi brat jednako dobar (skoro bolji) od njega.
Poanta: Ako želim da se fizički istroši, moram ga vući, gurati i natjeravati. A kojiput je i meni to too much!

poslala pp

jedno od boljih fizičkih trošenja je trampulin i tome pripadajuća napuhana čuda i skakalice te tobogani. Nažalost i relativno skupa. Ali kada stvarno trebam malo mira i želim da se djeca iskaču jer vidim da bi im dobro došlo, odvedem ih tamo

Zumbulmama, da li dozvoljavaš djeci da koriste računalo?

Ako da - viči, ima gomila interaktivnih igrica i namjenskih programa koje su dobra priprema za školu, zanimljive i edukativne.

Meni je to bilo jako zgodno za starijeg sina koji nije uspijevao sjediti ni 10 minuta na jednom mjestu. Za računalom bi mogao i cijeli dan (i dan danas) ali imamo dogovorene limite što i koliko je prihvatljivo. Iako i s tim treba imati mjere (a traži i početni angažman roditelja dok dijete ne nauči sve što mu treba) pokazalo mi se boljim od crtića i općenito televizije.

Moj stariji danas s 10 godina ima takvu razinu znanja da ja njega idem pitati kako se nešto radi u power pointu (pogotovo ako to često ne koristim).

Moj stariji ima 5 godina, ali ga potpuno prepoznajem u ovoj temi. Stalno traži pažnju, ne želi se sam igrati, niti išta raditi sam, jako često je negativan, ljuti se stalno na sve, ozbiljan je, jaaaako temperamentan i impulzivan. Jedno vrijeme je imao vrlo nisku razinu tolerancije na podražaje (i auditivne i taktilne i ostale). Sad to više nije tako izraženo. Bili smo kod psihologice po savjet, napravili EEG glave (ili EKG, uvijek to miješam :oops:) i neurolog nam je rekao da je super i da su mu te veze u mozgu zrele u rangu sedmogodišnjaka. Također je isključio hiperaktivnost (nisam rekla da je jako živ i ako se ne istrači svaki dan više sati, ravan je bombi pred eksploziju). Zna biti često prkosan, neposlušan i vječno u nekim borbama sa svima oko sebe.E da, zaboravih napisati i da još uvijek noću mokri (nije nikad ni prestao). I sad... on je zahtjevno dijete, s njim je poprilično teško, puno toga je dio njegove osobnosti i to učim prihvatiti. Međutim, uvijek imam osjećaj da mu ne dajemo nešto što mu treba, a on ni sam ne zna, naravno, reći što je to. Darovitost ne vidim, u smislu uobičajnih znakova, slova, brojevi i ostalo ga uopće ne zanimaju, ali je zato jako motorički spretan. Na jesen ga mislimo upisati na gimnastiku, inače ga "istrčavamo" svaki dan, stalno smo vani. Ima tko još koji savjet? :trep:

Sad čitam svoj post i vidim da sam napisala samo negativne strane. Bude on i jako dobar i razuman i nježan, pažljiv, satima prije spavanja nas ispituje o životinjama, svemu... Nekako oduvijek mu raspoloženja osciliraju pa imamo cca 2 tjedna kad nam sve super funkcionira, a onda dva tjedna kad je "nemoguć" i tada vrijedi sve ovo opisano u gornjem postu.

Ja imam jedan savjet - osim stručne pomoći i razmišljanja o problemu djeteta i načinima rješavanja tog problema važno je raditi i na svom autoritetu. Treba imati snage i čvrstoće u sebi da se djetetu ne dozvoli manipuliranje, da ne odlučuje ono što mi smijemo ili ne smijemo, da mi odgajamo dijete, a ne ono nas. Napornoj i zahtjevnoj djeci su čvrste granice i oslonac na autoritet potrebnije nego ostaloj djeci. Mislim da je moj autoritet bitno pomogao mom sinu da postane suradljivo dijete.

Hvala Zdenka :) Ja sam stalno u dilemi jesam li prepopustljiva ili prekruta u odgoju. Vjerojatno sam i jedno i drugo, ovisno o mojim trenutnim mogućnostima i stanju živaca. Ipak, trudim se biti nešto između. Imati granice, ne popuštati u bitnim stvarima, a opet ne postavljati se prekruto jer to izaziva sve ovo negativno još poduplano, a i stvara neku distancu njega prema meni. Uf, teško je držati se sredine.

Vitekova, mamuška, točno tako! Kao Grga Čvarak!
Malo sam čitala o ADHD-u i poklapa se sa cca 50% napisanog tamo. Njemu treba dosta sna, nije previše spretan, (išli smo logopedici zbog motorike), kad ga nešto zanima, bez problema se udubi u to. Izuzetno je emotivan, i lako se frustrira, danas je 20 min. tulio na plaži jer je izgubio "najdražu" školjkicu pronađenu 5 minuta prije toga. Stvar je vjerojatno i kako se ja postavim. Da ne pričam da smo oboje ovnovi po horoskopu a negdje sam pročitala da "ovnovi žive u staklenim kućama i vole bacati kamenje". Da potražim pomoć astrologa? :lol:
On je vrlo vrlo zahtjevno dijete, a ja sam samo jedna (ništa bake, djedovi, i ostala putujuća rodbina), i nakon 7 godina bez odmora više nemam snage.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

ima gomila interaktivnih igrica i namjenskih programa koje su dobra priprema za školu, zanimljive i edukativne.

---

može preporuka?

Našla sam neke zgodne u Larinoj igraonici ali kaže mm da igranje online troši jako puno Mb a tu sam na prepaid Vip sticku pa pokušavam trošiti razumno. Opet, ne može to biti taaako puno (a i zadovoljno dijete ima svoju cijenu).

ja bi rekla da te on mota oko malog prsta. ne mogu vjerovat da ti njega uzimas za ozbiljno kad ti servira mrtav hladan takve fore, kao sto je ova da nije znao da se to ne smije. moj ima 4 godine i u stanju je vec sada izmislit takve isprike kad mu se nesto ne da. naravno da ja ne padam na to.

osim toga, ja opcenito primjecujem problem danasnje djece koja jednostavno u kuci ne znaju funkcionirati. u vrticu im je super jer je sve odredeno, a doma toga nema i onda su izgubljeni jer ne znaju sta bi sa sobom.
ta iskljucenost iz realnog zivota uopce nije dobra za djecu. djeca ne smiju imati osjecaj da se sve vrti oko njih. a ako ti sve radis i obavljas kad je on u vrticu nije se ni mogao nauciti nekom strpljenju, vidjeti na primjeru da se za normalno funkcioniranje obitelji neke stvari trebaju napravit. zaposli ga nekako, daj mu neku duznost, konkretnu.

ja da sam na tvom mjestu bi poradila i na svom odmoru, makni se malo od djece. zahtjevaj pomoc od baka, tm-a koliko moze. jel njemu isto takav?

Evo, kome trebaju informacije o interaktivnim igricama, potruditi ću se napisati sve što znam o tome i što mi padne na pamet... Unaprijed se ispričavam, ovo će biti dugačko.

Nemojte da vas prepadne količina informacija. Nije to baš ni preporuka, nego više naše iskustvo. Izabrat ćete ono što vam se čini prikladno za vašu djecu.

Moja djeca se dugo godina zabavljaju s tim, imamo izvore informacija iz odgajateljskog i učiteljskog jata i dobru kvartovsku knjižnicu sa zbirkom multimedije. NE kupujem sve što se pojavi, nego kad god mogu, posudim ili nabavim, pa isprobam. Kad se klinci za nešto jako zapale, to im kupimo.

Prvi interaktivni cd koji je došao u našu kuću bio je POŠTUJTE NAŠE ZNAKOVE (Šegrt Hlapić - više o tome ovdje: http://www.hlapic.net/trgovina/produ...3491eb7b947721)

Ima i drugih cd-a iz iste izdavačke kuće. Za predškolce je najbolji UČIMO BROJKE I SLOVA S HLAPIĆEM.

Imali smo i prvih pet Sunčica - Sunčicu među slovima, Sunčicu među brojkama, Sunčicu u prirodi, Sunčicu u prometu i Sunčicu u svemiru. Više o tome ima ovdje: http://www.32bita.hr/
Prve tri smo već davno darovali u vrtić zajedno sa starim dedinim računalom. Moja djeca su ih prerasla, a ostale ne daju iz sentimentalnih razloga. U Sunčicama ima sadržaja za sasvim malu djecu (boje, oblici, sparivanje, memory) ali i za veću (gledanje na sat - to moj mlađi još ponekad igra). Djeca su ih voljela, iako danas ima i boljih sadržaja. One su nam bile među prvima i u vrijeme kad smo ih nabavili vrijedile su svake lipe.

Moja djeca doslovce obožavaju Bulajine glazbene igre. Može se skinuti demo verzija na njihovim web stranicama: http://www.bulaja.com/mgi/mgi.htm (potražite kućicu gdje piše DOWNLOADS)
Te tri glazbene igre su uz sintić u kući potaknule moju djecu da krenu u glazbenu školu.

---------------------------

Za malo starije (ali može i za predškolce) dobro nam se pokazala Naklada Haid. http://www.nakladahaid.hr/

Doduše, ja imam jednog malog frika za računala, pa mu je INFORMATIČKA POČETNICA bila baš po volji (i još je uvijek), a drugi sin je dobio engleski rječnik na cd-u od istog izdavača. Zove se ENGLISH IS FUN. To služi da dijete ne zaboravi baš sav engleski koji je učio u vrtiću (u školi uče njemački). Informatička početnica ima puno svega i svačega, engleski je dosta ograničenog sadržaja, ali pokazalo se odličnim za predškolce i početak škole.

Kad su djeca krenula u školu, otkrili smo ČISTU PETICU - to je izdanje firme Artmedia iz Varaždina. Imaju oni odličnu web stranicu i gore online igrice i kojekakve zabavne stvari, ako to djeci dozvoljavate (moji ne smiju na internet bez nadzora). Evo stranice: http://www.artrea.com.hr/cd.html

Osim ovoga, svojevremeno sam preko Svijeta knjige klincima naručila VIRTUALNU ŠKOLU MATEMATIKE (poljski autor, ali odličan cd, pokriva gradivo negdje do kraja trećeg razreda, pa i dalje...): http://knjizara.ekupnja.com/Virtualn...-pr-18626.html
(Napomena: ja sam to platila nekih 80 kn, ali prije par godina i kao član Svijeta knjige... Nisam sigurna da vrijedi toliko para kao na ovom linku).

Dok su klinci bili u 1. i 2. razredu, u školi su nam ponudili Cvrčkove ljetne vježbalice i to smo im kupili: http://www.cvrcak.hr/index.php?page=ljetna
Ne mogu reći da me baš oduševilo, ali tako je to kad je čovjek obijestan jer ima doma gomilu materijala. Ako kupujete samo to - bit će super!

---------------------------------

Eto, to bi bilo sve što smo ISPROBALI i igrali. Dosta toga smo kupili, ali uglavnom smo najprije posuđivali iz knjižnice (čak i prije nego su imali multimedijski odjel - znala sam posuditi od osoblja njihove cd-e koje su imali za igranje u knjižnici, a moja djeca i dan danas vole tamo ići i zasjesti na njihova računala...). Kad bi se klinci raspametili i kad bi se mi uvjerili da igrica vrijedi, kupili bi je. Prvi cd s Hlapićem čak se mogao normalno kopirati (mislim da to nije bila greška, to je onaj pod pokroviteljstvom MUP-a, pa su sigurno ostavili slobodu da ga se klonira). Bogu fala, moja djeca imaju tete, uju, bake, dedu i nas, pa je u kući uvijek bilo puno toga. Čak i previše.

Od ostalih sadržaja postoji Učilica (za učenike) i Mala učilica (za predškolce): http://www.malaucilica.com/Demo.aspx
Nismo je kupili. To se pojavilo kad su moja djeca već prerasla njezin sadržaj. Mislim da i bez nje imamo dosta i puuuno previše.

Ima i zgodnih povoljnih izdanja koja su se prodavala uz novine, npr. interaktivni Garfield: http://www.tisakmedia.hr/izdavaci/ju...imo_od_pocetka
Čula sam da je ok, ali nisam vidjela, pa nemojte to uzeti zdravo za gotovo. Ne znam ni je li nabavljivo.

---------------------

Još nešto - ne treba čovjek trošiti veliku lovu da bi se dijete uredno zabavilo s računalom. Moji su obožavali stare win igrice - tetris (dušu dalo za motoriku), rodent revenge, klotski, fujigolf... ima ih cijela hrpa. To sam dovukla na disketi (!) od kolege s posla i djeci je bilo super. Još uvijek to vole, ali to je više vježba spretnosti nego učenje. Uz to su moji naučili snalaziti se na računalu. Bez greške znaju gdje je što (JA odavno više ne znam).

Običan Power Point je najbolji za učenje slova, početno pisanje, ubacivanje slika i drugo. Možete si doma raditi vlastite slikovnice. Već sam ja stavljala linkove kako izgledaju naše slikovnice. Prvo sam djeci pokazala, a onda su preuzeli i odavno me nadmašili...

Dobru zabavu!

Znaš, meda, mislim da imš pravo. Ja am došla do sličnog zaključka. Ni u vrtiću oni ne vide kako funkcioniraju svakodnevni poslovi, i tamo je sve servirano. Teta kuharica kuha, teta spremalica sprema a njihova teta njih zabavlja.
Kad su sami s mm-om onda su super, ali čim ja dođem, bude: ja sam gladan, ja moram na wc, mama, on me gnjavi,... a ja:!"##%&? A šta bi umrli od gladi da ja sad nisam došla ili bi pitali tatu? :-o
O baki :roll: ne pitaj. Već sam pisala o tome malo iznad.

Ima još nešto na što me podsjetio medin post - ovako zahtjevnoj djeci je potreban red. Jako vole strukturirano vrijeme i poznati redoslijed. To može biti razlog zbog kojeg u vrtiću nema problema. Ja sam nastojala u dnevni raspored mog sina uvesti taj red - ustajanje, igra, jelo, spavanje - redovito i po mogućnosti u isto vrijeme, naročito spavanje. Kad smo išli van, uvijek smo mu osiguravali vrijeme za spavanje, makar i u autu (do 6 godina, kad je prestao danju spavati). Navečer u 9 u krevet, bez ikakvih odgoda. Smirivali smo zbivanja u kući još od 8 sati, u pola 9 je bio u krevetu, slijedilo je čitanje i gašenje svjetla u 9.

Inače se slažem s ovim što meda kaže o tome da djeca previđaju realnost života. Šokirala sam se kad sam shvatila da moja kći (koja je živjela u domu do 6,5 godina) ne zna da se hrana mora pripremati, da se mrkva mora oguliti, staviti kuhati - ona je bila time fascinirana, jer je prije toga imala uvid samo u kraj tog procesa. I djeca koja su rasla u kući često nemaju pojma da majice ne stižu same od sebe čiste i speglane u ormar, itd. itd. - to im treba osvijestiti, najbolje na takav način da u nekim poslovima sudjeluju i da ih pomalo sami obavljaju.

Kod mene je isto bilo kao i kod vas ostalih - mama će. To sam jednostavno tako prihvatila dok on nije prihvatio i mogućnost da pita tatu za nešto. I gnjavio je samo mene, s time što sam ja postavljala granice. Nisam za vojnički pristup ovakvom djetetu, kako kaže vitekova mamuška, nije dobra krutost, fleksibilnost mora postojati, ali nisam dozvoljavala da on svojim manipulacijama ruši moj autoritet i da izvrće situaciju na način da ja gubim kontrolu. O mnogo toga se možemo dogovarati, ali u nekim stvarima je zadnja riječ neprijeporno moja. Mislim da sam već ovdje opisala zadnji ispad mog sina, koji se dogodio kad je imao točno 4 godine. On je trčao oko terase na moru i meni mahnuo svaki puta kad bi prošao pored ležaljke u kojoj sam ležala i čitala. U jednom trenutku ja sam ustala i otišla u kuću, on je prošao i nije me našao na očekivanom mjestu. To je bio okidač ispada, valjanja po podu, urlanja "Hoću prije", ljutnje zbog toga što ja nisam odgovorila njegovom očekivanju. Po mom mišljenju on na takva očekivanja nema pravo i nije mi padalo napamet da dopustim da pomisli da ja ne mogu ustati i otići u kuću kad hoću zato što on očekuje drugačije. Zato sam naprosto otišla od kuće - ostavila sam ga s tatom. Vratila sam se nakon pola sata - on je bio potpuno smiren i razgovarao s tatom o tome zašto sam ja otišla. Onda sam i ja razgovarala s njim, pokušala sam mu objasniti granicu koja postoji među ljudima, pa čak i između mame i sina, jer mi smo dva čovjeka. To sam kasnije produbljivala i danas je to isto jedna od tema o kojoj puno razgovaramo, jer se u toj granici koju moramo poštivati prema drugim ljudima krije velika moralna pouka. Uglavnom, takvi ispadi se više nikad nisu ponovili. Očito je lekcija bila naučena.

Zdenka,
kako je meni lijepo tebe čitati. Nevjerovatno koliko lijepo i toplo pišeš. I inspirativno.

Taman sam maloprije izgubila živce.
Od 6 jutros:mama, meni je dosadno, mamam šta ću radit, mama, amo se igrat...a nije da se nismo igrali, al sam i spekla ručak, al sam i otišla u dućan kupit kruh, al sam trebala opeglat i razgrnit mašinu robe. A baš sam izgubila strpljenje i rekla da se sam zabavlja i da me nije briga. Moglo bi se popodne o tome mirno popričat

Izgleda da i ja imam malog Grgu samo skupinu "niže".

Isto, isto kao što pišeš zumbulmama. Jedino što mi pomaže u preživljavanju svakodnevice je upravo ovo o čemu piše Zdenka2 - čvrsta struktura dana, sve radnje unaprijed najavljene i objašnjene, granice uvijek na istom mjestu za iste stvari, autoritet u smislu "moja je zadnja" (naravno nakon višestrukog objašnjavanja i uvjeravanja), i apsolutna posvećenost Njegovom Veličanstvu Princu Gnjavatoru, što je prilično teško postići uz dvogodišnjaka i njegove potrebe. E sad došli smo do toga da ja jako lijepo (i kvalitetno!) s njih dvoje proživim dan (mlađi je srećom sušta suprotnost starijem), ali to nitko drugi - ni tata, ni nona, ni baka - ne može. Kod nekog od njih ne želi, a kod nekog divlja.

Pretpostavljam da bih trebala biti zadovoljna što situacija funkcionira barem kad smo u troje, ali iskreno, ja sam pred ispaljenjem jer nemam ama baš nikakav ventil u toku dana. Vrlo ironično je u svemu tome što imam cijelu vojsku ljudi koji bi vrlo rado uskočili i preuzeli malce, ali ili ne znaju s njima (sa starijim, naročito) ili djeca neće kod njih.

Trampolina, moj je super kad je s nekim drugim, bez mene. Samo nema s kim drugim biti. (Osim vrlo rijetko i to vrlo kratko, ako ne računam vrtić/školu)). I moj mlađi je , srećom, čista suprotnost, sam se zabavlja po sat vremena, od bilo čega napravi igračku.

Evo moje situacije od neki dan iz parka,nakon što je curicu iz cistog mira pogodio s pjeskom u lice rekla sam da se mora ispricati(zna da se to nesmije raditi).kaže on meni nema šanse,neče,posjela sam ga na klupu dok su se svi njegovi prijatelji igrali dok se ne ispriča.On je plakao i cendrao sat vremena ali se nije ispričao curici!Inače je jako tvrdoglav i sve mora biti po njegovom.Dali sam pretjerala što mu nisam dala da se igra več sam ga pustila da cendra sat vremena?

zaboravila sam napisati radi se o mom mlađem sinu,uskoro ce 6 godina

Citiraj:

---

princezica prvotno napisa

Evo moje situacije od neki dan iz parka,nakon što je curicu iz cistog mira pogodio s pjeskom u lice rekla sam da se mora ispricati(zna da se to nesmije raditi).kaže on meni nema šanse,neče,posjela sam ga na klupu dok su se svi njegovi prijatelji igrali dok se ne ispriča.On je plakao i cendrao sat vremena ali se nije ispričao curici!Inače je jako tvrdoglav i sve mora biti po njegovom.Dali sam pretjerala što mu nisam dala da se igra več sam ga pustila da cendra sat vremena?

---

Ni slučajno nisi pretjerala. Postupila si baš kako treba. Takva djeca (i moj mlađi je iz istog jata) trebaju osjetiti posljedice svojih postupaka. Nema drugog načina. Ponekad mi dođe da iskočim iz kože, ali to je cijena ispravnog postupanja u nekoj drugoj prilici. I da, treba istu "dresuru" ponoviti više puta. Zapravo PUNO puta.

Moje tvrdoglavo dijete trenutno u drugoj sobi svira. Dugo nije (bio je na moru i kod bake i sve nešto okolo) i sad to ne ide kako je prije išlo i on šizi... Nema mu spasa. Mora odguliti. Više se dere nego svira, ali neće izaći iz sobe dok ne odsvira što smo se DOGOVORILI (nije mu nametnuto, ali očekivao je da će mu ići lakše).

Ovakvoj djeci potreban je trening kako da izađu na kraj sami sa sobom, a tek onda mogu u društvo. Moj sin odavno ne pravi probleme nigdje nego doma (to mu je poligon za vježbu) ali je ok.

Evo, nakon 40 min tuljenja čujem da je napokon prosvirao... Da je postupio kako učiteljica traži (prvo ljestvice, onda sve ostalo) bio bi gotov za 15 minuta, ali ne - mora biti po njegovom. To je uvijek dulje i teže, ali to je NJEGOV izbor. Nek osjeti posljedice kad ne želi poslušati savjet.

A kako im pomoći da shvate da su to posljedice njihovog izbora?

ako si slobodna umjetnica, i radiš od doma, ja vjerujem da imašu kaos doma. Ja probala, odustala, i neka sam, do daljnjeg. Jer djeca osjećaju naše pritiske, rokove, nervoze, a mi onda ludimo, stisne nas sve i to je atmosfera ludila. Meni to nije bilo vrijedno.
Što se dječaka tiče, ja ne znam za druge, ali ja sam svoje naučila da je okej osjećati se kako god se osjećaju,, ali neka divlja ponašanja ne dolaze u obzir. Oni to vrlo brzo skuže. Što se tiče pokušaja manipulacija - ja onda neću moći spavati - odlično, ležat ćeš budan cijelu noć. Ili ja ću onda slomiti ovo ili ono. Odlično, ja ću slomiti. Takve ih stvari smire, i zaprepaste, i svhate da nisu ni najjači ni najbitniji na svijetu.
Ja sam za granice, granice, granice, i za smislen život. Da se zna što oni rade, kad, kako, što treba mami, kad je odmor (ne moraju spavati, samo su tihi), kad je igra, kad je čitanje, kad je pospremanje stola i tako dalje. Umoran, ne umoran, htio ne htio - sad je to, jer si dio obitelji i možeš slobodno van na dvorište, gradi si život ko Robinzon, ako ti ne valja u zajednici koja je kakva-takva, ali dajemo sve od sebe, poslušat ću svakoga, njegujem otvorenost s djecom, smijeh, puno igre - ali da bi sve to bilo moguće, mora biti red i maniri ponašanja. Nakon pet minuta vani u dvorištu svako dijete skuži da je ipak ljepše unutra, u civilizaciji i kulturi, čak i ako nekad moraš smanjiti doživljaj, ili ne dobiti sav sladoled koji je u frižideru.
I ne, ne zlostavljam djecu tako da ih šaljem van,i to je više humor, nego kazna, i oni to dožive kao neku komediju, probali su svaki jedan puta, i to je bilo to. Je, tlaka je sve to što treba, idi s mačkama, ako misliš da će ti biti bolje... snađi se druže u kolektivu kako god znaš i umiješ. Ja to vidim kao temeljnu kompetenciju za život.
Nakon puno pokušaja i pogrešaka zaključila sam da je uravnotežen život koji ima svoj prirodan slijed najbolji odgoj za djecu, i najbolji za nas.

zumbulmama , ono što je bila preporuka našeg psihologa ( kod kojeg je M. išao na radionice) je uključivanje , a ne isključivanje u slučaju nepoželjnog ponašanja. To znači da u slučaju nemira ili gubitka koncentracije tražimo od njega da napravi korisne ili potrebne zadatke (to je preporuka i za rad u razredu) . Što se tiće isključivanja i odlaska (njega ) u drugu sobu ne kažem da to nisam prakticirala kad mi je pukao film, ali više u smislu da se ja ohladim . U pravilu to i nije palilo dok je bio mlađi , jednostavno se ikako nije htio maknuti od mene.

Ne znam, pitam se što nam poručuje dijete koje se ne želi odmaknuti od nas? Koja je njegova potreba? Možda smo tog dana previše rastresene, možda dijete nema osjećaj da ga se vidi. Možda se treba ostaviti svega i dati mu tu pažnju svim srcem. Znam da je kod mene situacija preko dana predivna ako ujutro imam vremena, snage i koncentracije poigrati se, popričati, stvoriti vezu, mir, stabilnost... istina je i da nisu svi dani takvi da se to može, pa valjda moramo imati i neke instant poglede, riječi, usputna zbližavanja, a sve to kao dio normalne životne fluktuacije koja govori da ma kakav dan bio, i ma kako se roditelj borio, za dijete uvijek ima srce i vremena, i mjesta. I obratno - da uza svu ljubav i želju da djetetu damo sve što treba realnost puno puta to ne dopušta na način na koji bismo možda trebali. Kod mene je smijeh taj okidač zbližavanja. Kad klinci počnu ludovati, koncentriram se na apsurdnost njihove rasprave, svađe, dosadnih zahtjeva, i počnem se smijati jer uvidim komiku svega toga... nekako odmah to izgleda drugačije, i klinci žele sudjelovati u nečem veselom, umjesto u svom ćorsokaku iz kojeg ne znaju van. Nije lako, uopće nije...

Citiraj:

---

zumbulmama prvotno napisa

A kako im pomoći da shvate da su to posljedice njihovog izbora?

---

Dosljednošću.

I upornošću.

Na istu shemu - ista shema... Ne shvate oni od prve. Netko od petog puta, netko od petnaestog... Moj mlađi shvati od drugog puta, ali uspije prihvatiti tek nakon dvadesetpetog puta. Nema popuštanja. Nema. I bitno je ono što je negdje prije Zdenka2 napisala - struktura. Pravila moraju biti jasna i JAAAKO čvrsta. To je često najteže bilo meni, ne djeci. Isto vrijedi za strukturu dana - sve ima svoje vrijeme, i to već godinama. Pogotovo je to važno za ljude koji rade doma, ali sigurna sam (jer sam probala jedno kratko vrijeme) da je to izuzetno teško bez pomoći druge odrasle osobe.

Ispušni ventil - ovako kao kod Ifigenije - kad situacija postane apsurdna, pribjegavamo smijehu... (Joj, mm i ja smo se znali baciti na pod, valjati i derati dok je stariji sin bio u toj fazi... cirkus, ali ONDA nije bilo smiješno).

Dalje - kako odlijepiti klince - kod nas pali društvo vršnjaka, ali treba im poticaj da si ga nađu. Još ne znaju sami. Njihovi najbolji prijatelji ZA SADA su djeca naših prijatelja, ali vidim polako kako se stvar okreće - roditelji njihovih prijatelja i školskih pajdaša polako postaju naši pajdaši za obiteljska druženja. Baš smo danas bili u berbi šljiva sa susjedima (dva dječaka približne dobi) i bilo je odlično. Odrasli su sjedili na terasi, torokali i pili kavu U MIRU, a djeca su sama obavila 2/3 posla oko branja šljiva, u igri... Odlična zabava za njih i za nas. ALi djeca još nisu u stanju sami naći društvo i sami se organizirati. Bojim se da će im trebati još dosta pokazivanja kako se traže prijatelji, kako se uključuje u igru itd. No, za sada je ok. S ljetovanja su pisali prijateljima (tata je nabavio karte i marke) i sad nas očekuje druženje početkom školske godine, dok obveze još ne započnu divljačkim tempom.

Btw. Svog sam mrguda odvela na psihološko testiranje. Rezultat - očekivan! Ništa njemu nije... Psihologinja ga je "skinula" u sat vremena razgovora i lijepo mi rekla da problem koji dijete ima nije toliko psihološki koliko emocionalan (svestrano i kreativno dijete, koje teško organizira sebi vrijeme, još teže brine o stvarima, zaboravi se itd...) i dala upute što i kako - SJEDITI uz njega dok ne završi zadatak (to radimo otkad je krenuo u školu), poticati ga na ustrajnost (tome mu služi glazbena), SMANJITI broj igračaka, igrica, dvd-a i inih stvari za odvlačenje pažnje (i to smo obavili sami od sebe, iako ima prostora za još redukcija) i to je to.... Rezultat ovog pregleda samo je potvrdio da smo na dobrom putu, a budući da smo pregled čekali mjesecima, dijete je 50% svojih problema već preraslo, za 25% smo smislili načine rješavanja, a ostatak....tja, idemo korak po korak prema djetetovim potrebama (ne željama, nego potrebama - to nije isto, a često je jako različito). Isto smo prošli i sa starijim sinom. S njim nas očekuje veselje puberteta, ali to je to. Nitko nije rekao da će biti lako. Sva sreća... Kakav bi to život bio? Čista dosada!

Eto nas opet. U školi je OK. Zanimljivo mu je, sve stigne. Priča non stop pod odmorom a kojiput i pod satom. Imaju nekolicinu stvarno živih i neukrotivih klinaca pa ovaj moj ne dolazi do izražaja. kod kuće - po strom. Dok je nečim zaokupiran, sve OK. Kad nije, sam si stvori zabavu: kreveljenje, urlanje, mahanje rukama (tikovi),... vrijeđanje sve sočnijim rječnikom kad nije po njegovom...
Otišli smo psihologu u Rehabilitacijki centar. Psuhologica kaže da u njegovom ponašanju ima puno elementa ADHD-a i šalje nas na EEG. Vidjet ćemo.

Držim fige da sve bude ok.

Bili danas u Kukuljevićevoj obavili psihologa, psihijatra, logopeda, neurologa i EEG. Sve u jednom danu. Neurologica se čudila kad sam rekla da je s 5 godina još spavao popdne. Popodne doma katastrofa: prvo dva sata valjanja po podu s kreveljenjem a kad je mali došao iz vrtića onda x2 i x10. Najveći gušt je govoriti meni da sam ružna, debela, zvat me na wc da mu obrišem i poližem guzu i pojedem drek, skakati po stanu tako da se cijela zgrada trese i smijati se kad zamolim da smanje doživljaj. ,... sve to po cijenu batina. Nakon jednog sličnog popodneva ja sam pukla i rasplakala se, on se došao k meni maziti i moliti da mu oprostim i obećavao da se neće više tako ponašati.. Kad sam ga poslije maženja u razgovoru pitala što da mu oprostim rekao je da ne zna, a obećanje je držao punih 5 minuta. Ako on ne dobije neku terapiju ili svi zajedno obiteljsku, neka meni daju apaurine, ovo se više ne da izdržati!!!