mogle bi ovdje napisati pitanja , koja nam se najcesce u drustvu postavljaju , i odgovore..sta bi trebali kulturno ali jasno reci -odgovoriti i tako ih skinuti sa za sva vremena i onim nasim dragim osobama, malo njeznije, ali isto dati do znanja, DOSTA JE PITANJA O TOME!
ja npr. se ne snađem odmah i ili sutim ili ko jadnica nesto odgovorim, onda se poslije kajem , ma sto joj nisam rekla ovo-ono...e kasno je kasnije...i tako uvijek...
trunčicabalunčica meni je tako tužno čitati da se osjećate manjkavo i loše proizvedeno.
Po tvojim postovima vidim da si dobra, mudra i mlada osoba. Imaš ljubav i brak. Svaki život je drugačiji. I tko zna koliko ti još sreće nosi tvoj. :-)
A ljudi neka misle što žele, najbolje je odmaknut se iznad zabadala.
uff, evo i mene da se ukljucim na ovu temu, jer smo prosli sito i raseto sta se tice ovoga podrucja.nama, npr, nije bio problem ostati trudna, nego pak zadrzati trudnocu.ali ipak..... i mi smo se susretali svaki dan s pitanjima. STA SE CEKA, KAD VI MISLITE... i stvarno ne mozes virovati kakvih sve ljudi ima, kako si slobodno daju za pravo da pitaju tako neke stvari....
za nasu prvu trudnocu mi smo svima rekli...dobro, nikad covik ne misli da bi nesto moglo ici po zlo...al eto nazalost zavrsilo je tako...i onda su pocela govorkanja od susida i od strane muzeve obitelji...-eno je, ne moze mu rodit--- naredne dvi nismo govroili nikome, znali smo nas dvoje i moja strana (uze) obitelji. i kako se sve to odluzilo na neke 4 godine..i nakon 3 spontana.....prosli smo sve moguce pretrage, ma svasta nesto i ustanovilo se da mm ima genetskih problema. (mene nikad, ali bas nikad nije bilo briga do kog je, samo da se da izlijecitit)...ali ipak ja sam bila TA koja ne moze rodit, ja sam bila Ta koja je bolesna. i kako je mm dosadilo da se u mene upire prstom kao da imam kugu, odlucio je reci svojoj obitelji i svim tim doticnim pitacima sta je na stvari. a sad vidite ovo---kako se ja i mm isto zovemo (razlika je samo u zadnjem slovu) i ponio on nalaze svoj roditeljima d aoni to lipo vide i da procitaju, da mene ostave na miru i da me ne prozivaju, a doticna majka da je to sigurno pogreska da su zaboravili stavit slovo A, da sam bolesna ja, i da njen sin ne treba moju bolest prebacivati na sebe-----
UFF bas sam se raspisala, al nadam se da me razumite.....:yes:
:love: hvala Beti3, hvala svima na hrpi savjeta i što mi pomažete da samu sebe bolje shvatim.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
Ja i mm se jedan prema drugome ne osjećamo manjkavo, ja ne gledam njega tako, niti on tako gleda mene. To je ono dobro. Osjećamo se takvi prema van, prema okolini. To je ono loše.
Ja sam se na zadnjem postupku, na punkciji, tako rasplakala, pošto moj desni jajnik u koji smo sve nade položili, od 5-6 punktiranih folikula nije dao ni jednu jedinu j.s., a uzimala sam ogromnu dozu stimulacije, osjećala sam se stvarno jadno i manjkavo i loše proizvedeno. Htjela sam da me onaj stol proguta, da nestanem. :cry:
I znam da više taj osjećaj ne želim, ne želim da me boli, a boli uzaludno.
U prošlim postupcima, u vremenu dok smo još znali da ćemo probat opet, kao da smo spram okoline imali nekakav zaštitni štit, i mogla sam reći da još ima nade, uspjet ćemo, imat ćemo djete.
Ali sad kad nećemo više u postupke, nestao je taj zaštitni sloj oko mene, osjećam se ogoljeno, ranjivo prema vanjskom svijetu, ljudima. I kad to javno izustimo drugima, mislim da će biti još gore, to je ono što me užasava.
Kao da tek sad nastaje moj problem, sad kad sam raskrstila da u mojoj budućnosti nema mpo problema.
O sudbo kleta, kako je sve to komplicirano.
Vjerujem da ćemo ubrzo doći u priliku nekome reći da nećemo imati djete, pa vam se javim kako je prošlo, osjećam li se jadnije ili olakšano.:-|
Jedva čekam da me netko pita, da vidim šta će bit! :mrgreen: Evo sad se još malo i zekim da baš skroz ne sijem depru.
Veliki zagrljaj od mene!
A joj bambus koja drznica, čuj zaboravili A, ja bih poludila na to.
I kod nas je bilo svakvaih bisera dok nisam ostala trudna, ono šta vi čekate, šta gonjate karijere, godine vam lete a čak je jedna moja tetka rekla da nema smisla da muškarac i žena žive u braku ako ne mogu imati djece, te da bi se ja i MM trebali razići, šta ćemo zajedno ako ne možemo imati djece. Ma svašta je tu bilo, priča na mene da sam jadnica koja ne može imati djece, a joj koja tuga, itd. Inače mi o svom problemu nikada nismo šutili, znali su mnogi za naš problem, ali jednostavno nas nije bilo briga šta ljudi misle, toliko nas je zajednička borba ojačala, da sam znala reći mužu da sve da hodam gradom i da svaki čovjek upire prstom u mene, briga me se. Mi smo imali svoj cilj, naš cilj je bio sveti, uspijeli smo i sada smo sretni. Zato drage moje čekalice, glavu gore, i od srca vam želim svima da što prije doživite osijećaj sreće kada malo srce kuca ispod vašega.
Mi smo u možda malo povoljnijoj situaciji od većine - živimo 100-tinjak km udaljeni od naših obitelji (uže i šire).
Prve 2 godine nitko nas nije davio,nakon toga svakim posjetom počela zapitkivanja:kad ćete? šta čekate?
imate sad sve samo vam treba dijete...
Otprilike u to vrijeme smo i krenuli intenzivno "raditi" bebu ne sumnjajući u možebitne probleme. Nakon 6mj pokušaja odlučili napraviti spremiogram ( ja bila kod ginek. i rekao mi da je sve o.k. ) i uslijedio svima znani šok - teška OAT. Rekli smo mojim i njegovim roditeljima odmah nakon što smo saznali, primjećujem i danas ponekad neko potajno predbacivanje sa strane mojih prema njemu ( nikada pred njim ) ili nevjericu njegovih
( posebice svekrve ) da je problem u njenom sinu a ne u meni ( isto nikada direktno ).
Svim najbližim prijateljima i bližoj rodbini smo također s vremenom rekli, jednostavno nam je bilo bezveze više se izvlačiti na pitanje kad će beba lažima - ima vremena, dok sredimo kuću, obiđemo svijet...
Nažalost čini mi se da pravo razumijevanje možemo dobiti samo od osoba koje su u istoj situaciji, ostali imam dojam ivijek umanjuju problem i predlažu riješenja tipa opustite se, ovaj čaj/travar/bioenergetičar/pop...
Jedino samo onim najbližima govorim kada sam u postupku - za prirodnjake nije nitko niti znao, jednostavno sam takva da želim to odraditi u miru bez prevelikog zapitkivanja i ono najgore-bez obavještavanja o neg. rezultatu i slušanja raznoraznih utjeha. Mislim da mi je reći mojoj mami za 3 neuspjeha ( od 8 postupaka ) bilo gotovo jednako teško kao i neg.beta - ona je jadna svaki put toliko uvjerena da će uspjeti da se potpuno slomi kad čuje da nije, imam osjećaj da to primi gore od mene...
Na sreću, kad dođemo za vikend kod naših u malo mjesto ( u kojem se sve o svakome zna ) za sada nije bilo znatiželjnih susjeda i polupoznanika - što ne znači da ne će, ali vjerujem da ste vi koje živite konstantno okruženi obitelji/prijateljima/poznanicima pod većim pritiskom - ja bez problema sakrijem svoje postupke.
U svakom slučaju smatram da dok ti sam ne prihvatiš činjenicu da si nepolodan tj. da ste neplodni ne možeš niti reći to nekome drugom - sjećam se još kako boli to izreći 1.,2.,3. put, poslije postaje lakše...danas mi nije problem to reći.
Čak sam se nedavno pomirila i s činjenicom da možda nikada ne ću biti mama - jako je to teško ali uz dobar život/muža/prijatelje mislim da sam spremna i na to!
sve ste rekla i stvarno ovisi o osobi.
uglavnom kad bi mene pitali sva ta pitanja je bih odgovorila: " čekamo rodu!"
i moram priznat da je dosta dobro djelovalo, nije bilo protupitanja.
onome kome sam mogla reć rekla sam, a kome mi se nije dalo nisam.
i tako sad moja cura ima 3 godine (nakon 7 god. braka), i počela pitanja kad će sljedeće. uff, zadnjoj sam rekla da mi je jedno dosta. baš sam bila pukla!
evo za dva dana imamo 10-tu god. braka i jučer sam potvrdila betom da ako sve bude u redu stiže drugo (sve piše u potpisu).
sad će se jezici utišat na neko vrijeme.
učinite onako kako vi mislite da je najbolje!:love2:
Mislila sam da sam čula sve što se moglo čuti od glupih pitanja i idiotizma ljudi, mislila sam da će se ljudi ipak ograničit, stat na nekoj točki kako ne bi povrijedili ljude, ali ovo što čitam tu, ti komentari, te svekrve ti susjedi....pa ja bih bila već odavno u zatvoru da mi to govore izravno ili neizravno! Već sam čula od jedne poznanice da joj je svekrva rekla "Ko zna šta si ti radila prije nego si našla moga sina, zato ne možeš zatrudnit" to joj je rekla nakon što je potvrđena oligo-astheno kod NJM-a, pa sam mislila da je ta žena izrod i poželjela nikad ponovo ju sresti, kad ono - ima toga još! Eh da meni to svekrva kaže, mislim da bi joj to bila zadnja stvar koju bi mi izgovorila, najvjerojatnije bih odlučila nikad više ju ne sresti po cijenu bračnih nemira neslućenih razmjera. I kad bih jednog dana napokom imala dijete, ne bi ga ta baka baš često vidjela, ne zvala se ja sumskovoce! Ali zanima me, kad čujete tako zlobne komantare, zar šutite? Nije valjda da samo klimate i ne vraćate udarac?
ja ne vracam udarac - nazalost, jer se ne snađem odmah:( :( :( a voljela bi se promjeniti i radim na tome :)
moja svekriva zna da je do njezinog sina i izbjegava razgovor o tome, ma zamislite to!! a da je do mene, onda bi vjerovatno imala uvijek sta reci e to ti je zloba , ne moze se pomirit da joj sin ima problem......
annemary ,mislim da je puno lakse kad imas vec dijete odbrusit ljudima, tipa ," za sad mi je dosta jedno " ili sl.
Nije lakše odbrusiti. To da želiš samo jedno dijete (ako želiš više djece) je jednaka laž kao reći da ne želiš niti jedno. Samo što je meni milijun puta lakše slušati takva pitanja sada nego prije 5-6 godina.Citiraj:
crvenkapica77 prvotno napisa
Nikome nisam rekla da želim samo jedno dijete. Ili kažem istinu ili skrenem s teme. Kažem "Bilo bi lijepo...", pa ne pitaju više.
A ljudi obično nisu zlonamjerni. Nepromišljeni su. Ne razmišljaju. Teško se suočavaju sa svojim problemima i strahovima. Ponekad su djetinjasi i blesavi. Rijetko su zlobni.
Ljudi kažu grozne stvari i nisu niti komadićem svog uma svijesni kako su nas povrijedili.
Mene je jednom jako zaboljelo kada me je skupina mojih učenica, vrlo pristojno, pitala jesam li trudna. Imala sam usku majicu i malo sam se udebljala, a one su znale da sam udana i da nemam djece. Pa su me u svojim dvanaestogodišnjim glavicama vidjele kao mamu. Bilo je to prije skoro desetak godina...
Sada kad mi neka susjeda od 70 kaže kako bi bilo šteta da Sunčica ostane jednica, sjetim se kako ona nije zlonamjernija (a možda ni pametnija :roll:) od tih curica i ne ljutim se.
klara, pa naravno da cu lagati nego sta...pisala sam vec da ne mogu ljudima reci istinu- jer moj muz ne zeli...onda moram lagat, jer ljudi pitaju i pitaju
.nije istina da zelim jedno dijete , kad bi bila u ovome iskrena onda bi uvijek govorila " mi ne mozemo imat djecu , mm je neplodan (treba ti 2h da nekom objasnis sta je asthenozoospermia),mi idemo na potpomognutu oplodnju " a oni ce: " mislite na umjetnu?" ja: " ne ne ne zove se potpomognuta " i tako mogu objasnjavat satima......ne zelim misliti kako ljudi ne razmisljaju , kako su djetinjasti, kako nisu mislili tako a ispalo tako....mozes mi jednom postavit to pitanje i ako vidis da mi nije sjelo, pa zasto me opet ,pobogu, kad me sretnes isto pitas a vidis da mi je tesko......zato mislim samo na sebe a ne takve ljude.....moj stav...moje misljenje....
Ružno je za reć, ali kad me ljudi provociraju (namjerno ili nenamjerno) ja grizem, znam bit prilično neugodna, pa im nikad više ne padne na pamet pitat. Nije me briga jer mene njihova njuškanja bole, pa što bi onda oni bezbolno prošli...ma ne dolazi u obzir.
A mislim da nije jako nekulturno reći znatiželjnicima :"Jel ja tebi planiram djecu? Ne, eto, nemoj onda ni ti meni." ili jednostavno "Nisu ti to baš pitanja za uz kavu, znaš." A najdraža mi je "Imat ću djecu kad mi Bog da, ni dan prije, ni dan kasnije."
To što pitači ostano ustuknuti, to je njihov problem.
Dosta mi se ova tema motala po glavi... srećom moja okolina nije tako nametljiva i "nos u tuđi posao zabadajuća"... ali sam se sjetila što ja radim kad me netko pita nešto o čemu ne želim pričati, možda vam pomogne: kratko nešto bez veze odgovorim (neutralno) i brzo prebacim pažnju na tog koji postavlja neugodna pitanja. Npr:
-što, još nemate djece?!
-ma tko bi se time bavio! Uz veeeeliki smješak! I onda brzo dodati: Hej, kako su ti dobre cipele, košulja, boja kose... (štogod), super vam je nova fasada na kući, ona zaherica koju sam pred 6 godina jela kod vas, stalo pričam svima kako nitko poslje nije tako dobru zahericu napravio, zet vam ima suerp auto, muž vam se super drži za svoje godine, vidjela sam da su vam stavuili nove prozore, predivni su, je li bilo skupo? ... itd...
Moje iskustvo je da se sve te osobe zapravo vole hvaliti... Pa ok, "hvalit" ću ih, samo nek mi se skinu s vrata.
Nije lako glumatati... ali kad treba.. :)
Ovo je bila taktika za dosadne susjede i poznanike... Kako s bliskima je malo delikatnije, namam iskustava... Ja bi ih zamolila da me ne pitaju, da ću kad budem raspoložena, sama pričati o tome.
Čitam vaša iskustva pa evo da se i ja nadovežem na temu.Uglavnom nepričam o tome izuzetak roditelji i nekolicini s posla ali i njima na kapaljku (izluđuju me komentarima da se trebamo opustiti i bla bla bla) .Isto tako ignoriram pitanje nekih kvazi prijatelja poznanika i sličnih brižobrižnika kada ćemo mi i ostale bedastoće.Ne boli me to previše ali mi smeta što me uopće pitaš tko si mi ti!? Ali moram priznati da me je jedna moja prijateljica (najbolja) jako povrijedila.Kada smo o tome pričale (a pričamo inače sve i svašta) ona meni kaže "ma uživajte dok možete nemate pojma kako vam je lijepo bez djece".Inače ona ima jedno dijete a isto tako znam da je godinama pokušavala da bi mi i na to rekla kako je uspjela iz prvog puta!Bila sam šokirana!Neznam kako mi je tako što mogla reći a zna da idemo kod dr.i zna da želim dijete više od ičega.
Uglavnom mislim da malo tko može razumjeti sve ovo što mi osjećamo i mislimo,zbog toga uglavnom šutim...a ponekad i zaplačem ali kad nikod nema u blizini...pusa svima