Printable View
i ja :/Citiraj:
Jasna prvotno napisa
ne znam koliko su stari vaši roditelji, pretpostavljam da moji spadaju u najstarije,naime mama mi ima 70, a tata 86 godina. sve ono što me smetalo u djetinjstvu sada se počinje vraćati duplom mjerom koliko su oni stariji i nesigurniji u sebe.
Sretna djeca koja sa takvom ljubavlju pričaju o roditeljima. I sretna djeca koja u svakom trenutku mogu računati na svoje roditelje, i kad je najgore, znati kome se obratiti.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
Ovaj citat mi je predivan i željela bih da moja djeca jednom i o meni tako govore.
Loša iskustva mogu se u našim životima okrenuti baš na dobro... tj. učiniti nas boljim ljudima.Citiraj:
Jasna prvotno napisa
Žao mi je svih koji su imali ružna iskustva s roditeljima, ali to iskustvo se ne može promijeniti. Jedini način da ga nadrastemo je da budemo bolji roditelji svojoj djeci.
I ja se uhvatim razmišljati kako nikad nisam bila dovoljno dobra, dovoljno lijepa, dovoljno ovakva ... dovoljno onakva.... a onda pomislim kakva su iskustva imali MOJI/NAŠI roditelji.... I tu je bilo svega :cry: .
Nema veze, idemo dalje... Rijetki su ljudi koji imaju isključivo pozitivna ili isključivno negativna iskustva. Većina nas je negdje u sredini. Nemam kćer, ali bit ću jednog dana nekome svekrva :mrgreen: (bar se nadam). Za sada se trudim samo biti dovoljno dobra mama. Ne savršena, jer to ne postoji. Samo dovoljno dobra. Priznati greške i ispravljati ih u hodu... I ne misliti previše o tome kakva su bila moja iskustva, osim u svrhu "navigacije" - što ispraviti, a što ponoviti.
Nikad nisam (svjesno) tražila partnera koji sliči na mog tatu, ali je u konačnici ispalo da mi je izuzetno važno da mi je partner iznimno, iznimno inteligentan, obrazovan, da sve živo zna, baš kao što je moj tata, koji je bio protuteža mami koja i dan-danas upozorava djecu da će im netko u žvaku staviti drogu i slične gluposti.Citiraj:
fegusti prvotno napisa
Da tata nije uvijek bio hodajuća enciklopedija i izvor razuma, čini mi se da bih poludjela.
Naknadno sam skužila da sam ostavljala dečke koji mi nisu imponirali na taj anačin.
Na mamu nisam više ljuta, znam da je sve radila u dobroj namjeri, ali toliko neznanja na jednom mjestu, to je bilo nesnosno... no ovdje me čudi jedna druga stvar.
Svugdje se u literaturi ističe jako važan utjecaj tate na žensku djecu, a sve mi nekako iživcirane pišemo o mami, toj dosadnoj "žrtvi" koja kuha, pere, šizi i priča gluposti za koje ni ne razmišlja da su ožiljici na psihi djece.
Zašto nas se dojmila više mama?
Zato što je bila češće s nama ili zato što bismo, kao, od nje trebale preuzeti obrazac ponašanja prema našoj djeci?
Mislim da nam je mama ostala "bitnija" i zato što je bila više s nama i zato jer smo naučile da je tata ovdje za neke druge stvari-da radi i donosi doma novce, tate su bili svojevoljno ili od strane mama isključivani iz mnogih aktivnosti vezanih za djecu (jer mama će to brže, bolje, pitaj mamu, ja sam umoran itd itd), pa danas i nemamo previše iskustava s njima. Odnosno, u pravilu pamtimo (bar ja :mrgreen: ) ona pozitivna, baš zato jer je uglavnom mama imala ulogu aždaje, one koja brani, drži prodike i slično, jednom riječju-ona koja odgaja, a tata bi uglavnom došao, pogladio svoju slatku i dobro odgojenu kćer po glavi i dao joj novce za sladoled. Malo sam iskarikirala svoju vlastitu situaciju, ali je to uglavnom to. Do otprilike dvadesete sam godina tvrdila da više volim tatu, pogodite zašto! :mrgreen:
Ali svejedno je tata vrlo važna figura u mom životu, mogu reći da je moj doživljaj njega gotovo identičan neninom, s tom razlikom što sam ja bila ostavljena od muškaraca koji su mi na sličan način imponirali, i na kraju se udala za onog kojem imponiram ja :mrgreen:
na mene je dojmila vječna-žrtva moja mater
jer je i sudjelovala daleko više u odgoju nego stari
stari je bio potreban u situacijama kad bi joj pobila sve argumente i onda bi me poslala čači da njega pitam , kao na zadnje linije obrane
sa starim se razumin
sa njom.. recimo to ovako: da nismo rod, da sam je upoznala ko neku osobu sastrane, čisto sumnjam da bi ikad prišla na više od poznanstva
toliko smo različite
Joj, da se nadopunim, jer prečitavam post i iz njega se može iščitati da je mama samo trubila, a već sam pisala da je divna :heart:
U, ja sam jako, jako slična mami. Kad razmislim, vidim sad koje su bile njene greške u odgoju. Ne mogu reći da joj zamjeram, napravila je najbolje kako je mogla u svojoj životnoj situaciji. I mogu slobodno reći da je napravila sjajan posao: odgojila je sama troje djece, krasne :mrgreen: , studirala uz djecu i rad…
Neke stvari koje sam primijetila da mi smetaju, da nisu dobre, trudim se izbjegavati kod svoje djece. Čini mi se da sklonosti imam, sklonosti ka tom nekom obrascu. Ali, trudim se raditi onako kako mislim da je bolje. :/
Peterlin, ovo se u svakom slučaju tiče mene:
I ovo mi je jako dobro:Citiraj:
Loša iskustva mogu se u našim životima okrenuti baš na dobro... tj. učiniti nas boljim ljudima.
:love:Citiraj:
Žao mi je svih koji su imali ružna iskustva s roditeljima, ali to iskustvo se ne može promijeniti. Jedini način da ga nadrastemo je da budemo bolji roditelji svojoj djeci.
Ma šta poznanstvo! Ja bih bila na, eventualno, "dobar dan" u prolazu.Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
No žalosno je za mene, a sreća za nju, da ona do ovog što sam napisala neće doći jer bi ju to valjda ubilo, budući da me redovito zove telefonom, jada mi se, povjerava, da ne kažem (a reći ću) - dosađuje mi, a ja ju slušam, slušam, pružam podršku, tješim, i ona me hvali "kako sam ja mirna i staložena, na tatu, kako sve slušam i razumijem, kako ju znam nasmijati i oraspoložiti...".
Da mi nije mama sebe bih prozvala licemjerom i mazohistom, a ovako ne znam čime da se prozovem, zašto to radim, valjda zbog karmičke veze kojoj se pokoravam.
Baš mi je teško oko srca kad čitam koliko vas je imalo ili ima mučne odnose s roditeljima. Meni su mama i tata sveprisutni likovi u svakodnevnom životu. Vidim ih 100 puta na dan, s tatom čak i usko poslovno surađujem. Nekako ih doživljavam da su oduvijek tu i zauvijek. Ne mogu si zamisliti život bez njih. :cry: Samo neka im dragi Bog da zdravlje.
a moja mater nikad nije bila takva vrsta žrtve o kojoj pričate
moja mama nije kuhala i peglala i čuvala djecu, to je baka radila, kasnije i ja
moja mama je bila dama
i danas to želi biti
strahovito je materijalitički orijentirana, za razliku od oca koji bi da se njega pita bio asket
naizgled sve njene frustracije se vrte oko novca i povezanih stvari (krpica, cipela, auta, hoće li na ljetovanje na jahtu - ove godine neće pa je u komi)
kažem naizgled, jer to je sve samo kompenzacija za nešto što njoj nedostaje u životu - a ja ne znam što je to
ako postoji ijedno područje mog života u koje bih pustila stručnjake da se umješaju onda bi to bio moj odnos s majkom i ona sama
al ustvari, obje smo naučile gurat zajedničke nesuglasice pod tepih, tako da funkcioniramo "normalno"
ali opet, ona je toliko utjecala na mene da me strah
kad se pogledam kao jedinku, mogu si nabildat samopuzdanje i nekim mentalnim vježbama doći do neke vrste unutarnjeg zadovoljstva, ali kad se pogledam u relaciji na nju imam osjećaj da sam emcionalni bogalj, osjećam se ko bez kože
betty blue
kad kažem žrtva, ne mislim na kućanske poslove, nego na način , na stav, na to da je sposobna sve okrenuti na to da je ona žrtva u toj priči
nebitno oko ćega govorimo
samo se nadam/želim da će jednog dana moja mala napisati post sličan tvojem na nekom tamo budućem forumuCitiraj:
Anemona prvotno napisa
zato se trudim svaki dan biti bolja osoba, ne skrivati sebe iza nekih tamo "društvenih normi" ili uloga, zato neće ćuti od mene: "ja sam zbog tebe krv pišala (porod) a ti meni tako!", i zato neće njeno mišljenje biti zanemareno ili odbaćeno samo zato jer mi ne paše, niti će ikad od mene ćuti da sam ja njena žrtva ....
Da da... to mi je poznato. :/Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Kojiput se zamislim kako izgleda život iz takvih "ja-sam-vaša-žrtva" cipela, ali ih srećom nikad nisam obula, ni ne kanim. Za svoju majku sam sigurna da to nije radila namjerno. Jednostavno dugo nije znala drugačije... S godinama ju je minulo i sad je sve bolje.
Baš to, i ja sam "žrtva" stavila u navodnike. Šta netko ima bit žrtva, a ima svu zdravu, pametnu djecu, normalnu egzistenciju...Žene jesu često preopterećene poslom oko djece i kuće, ali da si zbog toga žrtva..non stop neka žrtva...mislim...Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Moja mlađa kćer mi je jednom, nakon što sam rekla mužu da ću baciti veš u smeće jer mi je pun kufer peglanja, a šalila sam se,
sažalno došla i rekla "jadna mama, jadna mama".
Ajme, ugrizla sam se za jezik pa smo imlae razgovor kako ja nisam jadna, da su to neki poslovi koji se moraju obaviti, ali nisu bitni, ne treba se zbog njih žalostiti,bla, bla, ... Ne mogu reći da se ponekad ne osjećam stvarno kao "jadna mama", ali ću paziti da to ne ostane moja slika u očima djece.
kužim, zato sam i napisala "takva vrsta žrtve"Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
i potpisujem te za
i da se razumijemo, ne mrzim svoju mater, naučila sam i bol potisnuti, ali malogdje imam mogućnost tako otvoreno reći što mislim o svemu tomeCitiraj:
zato se trudim svaki dan biti bolja osoba, ne skrivati sebe iza nekih tamo "društvenih normi" ili uloga, zato neće ćuti od mene: "ja sam zbog tebe krv pišala (porod) a ti meni tako!", i zato neće njeno mišljenje biti zanemareno ili odbaćeno samo zato jer mi ne paše, niti će ikad od mene ćuti da sam ja njena žrtva ....
i kao što se vidi, zbilja ispada da su neki roditelji griješili a drugi nisu, odnosno da su neki griješili više od drugih
gledam mm i njegov odnos s njima - imaju nesuglasica, ali one su tehničke prirode, tj. ne odnose se na odgoj i djetinstvo
i osnovna potka koja se provlači kroz sve "nesretne" priče je nedostatak izražavanja ljubavi i nježnosti
znam da me roditelji vole i zbilja se mogu osloniti na njih
ali oni ne znaju niti su ikad znali tu svoju ljubav izraziti a ja ne mogu uvijek biti racionalna i znati da me vole, nekad bih to htjela i osjetiti
ne mrzim ja svoju, samo sam se udaljila, na sigurnu udaljenost .... ali mi fali Mama, kužiš
baš je teško kad čitaš ovakve postove... kroz koje se dosta provlači to da im roditelji nisu pokazivali ljubav
mislim, moja mama je griješila u nekim stvarima, griješim i ja...
no, uvijek smo se osjećali voljeno i posebno
a bila je sama s nas troje- tata nam je rano umro
često nam je govorila da nas voli, mazila, dugo uspavljivala :mrgreen: , dugo co-sleepali s njom, posebno nas dvoje mlađih
ne sjećam se rezuckanja kolaža ni plastelina, više mi je miris ručka za sutra koji je kuhala u nosu
no, ona je bila tu, uz nas :heart:
Naravno da sam pokupila neke obrasce od svojih roditelja...naročito neke rečenice..."Jel ja kineski pričam???"... :lol: Nedavno sjedimo za ručkom tu u Zagrebu MM, Sonja i ja...i Sonja sjedne onako dosta odmaknuta od stola i sve joj pada u krilo...a ja ko iz topa ispalim "Pa mogla si kod Tome sjest..." I sad ovo dvoje :? :? :? a ko je Toma??? A ja pucam od smjeha i velim Pa mamin komšija... 8)
Moji su roditelji stvarno super...iako totalno suprotni dobro su se poklapali...Mama je bila ona koja brine, iako nekad i previše, i koja mazi ali i koja kojiput zaviče il odredi kaznu...tata je bio tip za igranje i zafrkanciju...i svi troje smo znali da nas vole...
recimo kad pročitam ponovo svoj post, ispada da roditeljima smatram najvećom greškom nedostatak pohvale. Pa se sjetim da sam otvorila onaj topic "da li je previše hvalimo" :mrgreen:
Iz toga možda ispada da mi je najveća opasnost da ispravljajući njihove greške ne odem u drugi ekstrem?
tribaš si odrediti granice, preuzeti odgovornost za svoje postupke
nerealna pohvala je lažna, ili će djete se naći uvrjeđenom ili će misliti da se rugaš ili će povjerovat da je Supermen - pa će pad na zemlju biti ka kod Ikara
da se ispravim...danas mi je izuzetno težak dan
pa sam se maloprije čula s mamom
i rekla je baš prave riječi i stvarno me utješila :heart:
pa se nekako činim okrutna sama sebi što maloprije ono sve napisala...
ahh moji začarani krugovi...
bb :love:
I sama bih mogla napisati terapeutski post...
Moji roditelji, hmm, ima toliko toga što ima zamjeram, nadam sa da te iste stvari neću ponoviti na svojoj djeci, iskreno, znam da ću se truditi da ih ne radim. U djetinjstvu su mi roditelji jako nedostajali, imam osjećaj da su stalno radili za neko puko preživljavanje ili su jednostavno bili bitniji jedno drugome nego što su im djeca bila. Batina smo često znale pokupiti, o biranju šibe da i ne govorim. Trauma bih mogla nanizati dosta, tata je explozivne naravi koja lako preraste u vrstu agresije. Što god smo napravile(sestra i ja) pohvale nismo dobile, za loše smo obavezno bile kažnjene. U biti odrasla sam u jednu nesigurnu osobu koja je od svih tražila neku potvrdu da nešto vrijedi. Sada se nekako nosim sa time, iako se tog kofera i tereta koji vučem iz djetinjstva nisam uspjela riješiti.
Danas imamo bolji odnos, ali mi roditelji nisu nešto extra potrebni. Da nisu moji, ne znam da bih s njima previše razgovarala. Pošto imam još jednu mlađu sestru pokušavam im ukazati gdje griješe. Oni su od onih staromodnih roditelja, gdje dijete ide u školu, obavi školske obveze, a ostatak vremena bi trebalo čistiti, spremati, pomagati oko kuće. Nema tu puno razumijevanja za dječje potrebe, igru.
Nemoj se brinuti, mislim da nitko ovdje o mržnji ne govori niti se to tako shvaća, odavno smo odrasli ljudi, samo su se evocirale neke emocije zaostale još iz teen dobi kad nas je to zaista mučilo.Citiraj:
betty blue prvotno napisa
Meni je puno toga, ranije mučnog, odavno postalo anegdota koje pričam dok pijuckam s prijateljima, tipa da mi je mama rekla da na maturalnu večer "ni slučajno ne smijem staviti crveni ruž jer imam prevelika usta i to je tako ružno" (izgledala sam, recimo, ko Dolores Lambaša otprilike, takav tip fizionomije) pa sam ja stvarno došla crnka s blijedo rozim ružem na usnama na maturalnu (i crna haljina), dok mi nisu cure u WC rekle šta sam luda :shock: i nek se pristojno našminkam.
Šta da na to kažem, sad se smijem, jedino sam malo živčana više na sebe što ženi nikako ne mogu prijeći preko urođenog manjka inteligencije, zbog kojega mi je kao bebi od mjesec dana davala punomasno kravlje mlijeko, tek pomuženo, jer "ću sigurno od toga biti zdrava i debela".
A ja sam stalno povraćala ko beba, kako to :? , čudila se ona?!
S druge strane, kad je bilo manje hrane, mama i tata su jeli doslovno ostatke da bi djeca dobila više, ona je nosila iste čizmice i suknje godinama da bi nama više kupili, brinuli su se na milijun drugih način i zato imam taj nepokolebljiv osjećaj da im je stalo (bez obzira na glupost), a to mi se čini najbitnije usaditi djeci.
Isto ko i pomikaki moram paziti na doziranje pohvala pa ne koristim baš superlative već više ono "u nečemu si bolja , u nečemu gora, sve je to dobro...".
I ove naučene "poslovice", što kaže YaYa su mi super, njih obilato koristim, tipa "nitko se nije naučen rodio" (kao, ne možeš baš sve odmah znati, treba se truditi), ili kad kasnimo s ručkom "dosad je ruča i ko je koze izgubio!" :lol: (jer dok je on po brdima tražio koze, svi su ostali ručali) itd. Te starinske izreke obožavam.
što se tiče doziranja pohvala...
moguće da nisam u pravu i da je problem upravo obrnut :lol:
to mi je palo jučer na pamet.
Zapravo malu hvali više i neumjerenije mm, koji je ekstra maženo pa i razmaženo dijete, i svojom emotivnošću i komunikativnošću je razbio mnoge moje brane pa je i ja sada hvalim skupa s njim.
Možda je veći problem njegova pohvala a moja nekomunikativnost? Ja recimo teško prevaljujem riječi "volim te" preko usta... To je svakako posljedica slabe komunikacije u obitelji.
E jesam više smotana s ovom temom.
Ti sama sebe možeš ispraviti (mislim, s tim volim te).Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Ne sjećam se da sam ikad u svom životu čula od roditelja te riječi niti se u mojoj "matičnoj" obitelji koriste. S druge stane, ja ih koristim obilato, mazimo se i ljubimo i volim te ide svako malo. Zato su moji roditelji bili šokirani kad su moje cure ostale bez problema s njima spavati i to vrlo male (a udaljeni smo 400 km) ili kod sestre na tjedan dana, a one dobre, slušaju, vesele se, ne cendraju i ne traže mamu i tatu.
Oni meni- pa mi smo mislili da su tvoje cure strašno razmažene :shock: , stalno se mazuckaju svama, mislili smo da će biti zahtjevne.
Onda je slijedilo moje predavanje o velikoj razlici između "maženosti" i "razmaženosti" i da pohvale i maženje podižu samopouzdanje, pa se onda može biti neko vrijeme i bez mame, a znati da je ona uvijek tu, dok je razmaženost tjeranje svoje volje iz obijesti (nisam precizna u definiranju, nemam vremena). Nisu me baš shvatili, ali nije me briga, i dalje im je to isti pojam.
Neću pisati terapeutski post da ne izvlačim sve što sam pospremila u donje ladice :P
Nažalost, trebala sam roditi da stvarno shvatim gdje su, kako i koliko griješili, odnosno što nisu znali.
Samo ću vam reči da skoro sve radim (barem se trudim) obrnuto od njih.
Za početak sam drugačije posložila prioritete.
Ne znam kako bi onda, da sam bila u njihovim cipelama, ali ovo je sada.
Nadam se da ću sutra imati vremena napisati terapeutski post jer mi zaista treba.
Ukratko-tek što sam zaliječila rane od katastrofalnog odnosa ne samo sa majkom nego sa 99% svoje obitelji, i kad sam savila gnijezdo sa mužem i djecom, silom prilika u moj dom ( ne kuću, kuća je od pokojne bake, no tamo sam, uz pokojnu baku, 6 godina stvarala svoj dom) uselile su se moja sestra i moja majka. Nas 4 se nemamo kuda iseliti. Ni pomoću trikova. Ne trebam detaljizirati, samo ću reći da smo muž, djeca i ja cijelu ovu zimu bilo non-stop bolesni. Muž i ja smo se krvnički svađali barem 1x tjedno. Na poslu - problemi. A sve zbog - njih dvije. :/ :(
Strašno.
Jako sam nesretna.
A joj, mamaschCitiraj:
mamasch prvotno napisa
:love:
mamasch, ti zaslužuješ i više od jednog terapeutskog posta. Da mi se usele mama i sestra, pa čak i da su anđeli nebeski, ja bih još nekako preživjela, ali budući da bi MM posve poludio, znam sigurno da bi takav dom postao pakao...jako mi te žao. :saint:
Mene ova tema muci jos od dana kada sam pvi put saznala da cekam bebu.Moji roditelji su nazalost cjeli zivot bili primjer onog sto ne zelim za svoju djecu.I moji i roditelji moga muza :( ,vjerujem da se zato nas dvoje dobro razumijemo i pokusavamo jedno drugom lijeciti komplekse i graditi samopouzdanje.Ukratko njima je uvjek bilo vazno samo ko ce sta reci i uvjek su sva druga djeca bila bolja od nas.Dugo godina,mogu reci cak do skoro sam nosila krivnju za to sto je moja mama cjeli zivot zaglavljena u losem braku,jer je kao sve trpila zbog mene i mog brata,da bi mi imali tatu.Cjeli zivot je izigravala i jos uvjek izigrava zrtvu i trazi neko sazaljenje,jer nikad nije imala hrabrosti boriti se za sebe i preuzeti odgovornost za bilo sto.
Da skratim,nemam niti jednu lijepu uspomenu na djetinstvo vezanu za svoje roditelje,od njih sam naucila samo kakav roditelj ne zelim biti.Cak pisem i neku vrstu dnevnika u kojem sama sa sobom diskutiram o ovoj temi i opominjem samu sebe sto ne zelim raditi svojoj djeci.
Najvise me zaboljelo sto su na pocetku obe moje trudnoce tjerali me da danim placem zbog komentara i primjedbi njihovih a sad kao vole svoju unucad :( .
Mozda je ruzno reci ali sretna sam sto zivim 600km daleko od njih i ne vidjam ih bas cesto.Volim ih i zelim im sve najbolje ali daljina je jedini nacin da zastitim sebe jer i danas dan znaju tako da me povrijede da mi treba dugooo da se oporavim.
Ja bih voljela biti barem upola kao moji roditelji :) Mama jeste oduvijek radila i radila (posao pa plus kuhanje, čišćenje, peglanje, spremanje, zadaće s nas troje itd...) I danas u šest ustaje a u ponoća liježe i apsolutno uvijek je bila i jeste tu za nas (ja ne znam da mogu ikad biti toliko posvećena drugima) Makar se vidjele u 12... u 4 nazove se čujemo i ispričamo se :)
Uvijek se znalo šta se smije, al uvijek smo dobijali i maženje i izljeve ljubavi, kad treba i ozbiljno razgovarali o problemima ili onome što se tako čini... Roditelji su me uvijek poticali u svemu, poštuju moj izbor ali daju svoje mišljenje i prijedloge... ali kasnije često znaju reći kako sam ipak ja sebi najbolje izabrala... Ma oni su super :heart:
cokolada_83, potpisujem te u potpunosti. Čak i onaj dio gdje spominješ da sad kao vole unučad a prije su bili grozni. Prošla sam isto sa svojom prvom trudnoćom koju nisam uspjela održati, dijelom i zbog nevjerojatnog stresa i zloće koju sam doživjela od svojih roditelja od onoga trenutka kada sam im sa 20 godina rekla da sam trudna (sa sadašnjim mužem, tada smo već 2 godine hodali), pa sve do trenutka kada sam doslovno sa jednim gaćama, jednom majicom i osobnom iskaznicom otišla iz roditeljskog doma. Moja sestra je tada bila na moru i kada sam ju nazvala i molila da dođe u Zg da mi bude podrška rekla je "pa došla bih ali znaš da to nije samo tako spremit i zatvorit vikendicu, spakirat se i otići". U međuvremenu, dok se ona spakirala i došla s mora, ja sam se spakirala i otišla svojim putem.
I ja već 6 mjeseci živim s majkom i sestrom u istom stanu. Jest da je velik, 100kvadrata, ali netrpeljivost se ne može sakriti.
Moja mama kao obožava moju djecu, OK čuvala ih je povremeno akd nam je bila frka, pokušavali smo izgraditi neki normalan odnos bake i unučadi, ali bilo je po principu "daš prst, ona bi cijelu ruku". Pa smo non-stop na povuci-potegni.