Ubijanje vremena

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

ja bih ga ispitala ako on to traži, ali bih dopustila (barem ponekad ako ne možeš uvijek) da on procijeni kada je gradivo naučeno.
ja tu vidim još jedan problem i to u školi (općenito, ne u vašoj). naime, nastava je tako koncipirana da učenicima nisu jasni obrazovni ciljevi tj što se od njih točno očekuje. rijetko učitelji objasne i daju jasnu uputu učenicima na početku sata što trebaju raditi i kakvi ishodi se očekuju. učenicima je obično jasno da trebaju memorirati gradivo i većina njih je zadovoljna zapamćivanjem na razini prepoznavanja. rijetko se sami sjete da naučeno možda treba na suvisao način prezentirati ili možda povezati sa naučenim iz drugog predmeta, a učitelji s druge strane nemaju potrebu to isticati.

---

Ovoga smo se bili takli na nekoj drugoj temi (možda onoj ivaricinoj?). Ja više ne znam jesam li napisala taj post ili sam ga samo namjeravala negdje napisati, ali mi smo imali roditeljski na kojem je bila i školaska pedagogica koja nam je kao objašnjavala kako da djeci pomažemo u učenju (uglavno upute tipa - sjetite se sebe kako ste učili, pa ste ponavljali, pa ste pročitali - moram stvrno komentirati ovim :roll: ). Ja sam rekla da mislim da bi bilo jako korisno da od svakog profesora dobiju upute o tome kako se upravo taj predmet uči i što je to što se od njih očekuje da znaju i kako da znaju. Moram reći da je reakcija bila kao da joj nikad takvo što samoj ne bi palo napamet. Kad pitam sina jesu li vam rekli šta, kako, - odgovor je mahom ne. Možda to nije uvijek sto posto točno, ali koliko vidim, prepušteni su sebi da si smišljaju kako će. Ja stvarno ne vidim zašto. Kako, odakle se to može mijenjati?

Moj sinek ide tek u drugi, ali ne ide u boravak, tako da sam piše zadaće. Užasno je odgovoran, to su njegove zadaće, piše ih poslije ručka i kratkog odmora. Pomažemo samo kad traži, a i tada, samo ako lijepo zamoli i ima strpljenja slušati, a često bi htio pomoć, ali točno kako si je on to zmislio, tako da ako ne želi poslušati kako mu želimo pomoći prepušten je sam sebi. Uglavnom sve napravi sam i na vrijeme i bez greške, ali sve shvaća užasno preozbiljno, od klizanja do društvenih igara. SVE tako radi ne samo zadaće nego sve i to je ono što je teško, drama je da li dovoljno dobro kliže (iako ga svi hvale i čude se koliko brzo napreduje), drama je ako itko ima bod više u kontrolnom. Ma odgovoran i organiziran i marljiv, a isto ti može živce na slamku izvuć cijepidlačenjem i beskonačnom kompetitivnošću, osim toga očekuje kad užasno jako trudi da nagrada ne izostane, jako teško prima nepravdu jer stvarno daje sve od sebe iočekuje da se to uvijek prepozna i vrati, a znamo dan iej to baš tako uvijek u životu. Treba znat i pustit. Hoću samo reći da i ti organizirani i odgovorni imaju svojeg putra na glavi. Uvijek idu neke mane i vrline u paru.

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

Kažeš li ti njemu da te ometa u radu i da ne možeš tako raditi?

Da, naravno da mu kažem. Objasnim mu i što radim i kako mi njegovo zvocanje ubija koncentraciju. Rekla sam mu da uvijek može tražiti pomoć, ali ne tako kako on običava - sjedi u svojoj sobi i piše zadaću, a meni dovikuje pitanja kad mu nešto nije jasno. Po mome mišljenju treba završiti sve što zna, a onda me pitati ono što ne zna.

Pitanjem što bi se dogodilo mislila sam: Što ti radiš kada je sinak konsterniran? Kakve ti misli prolaze glavom i kakvi se osjećaji javljaju?

Dvojka mi ne predstavlja nikakav bauk - ja sam imala dvojku iz matematike veći dio mog školovanja, zato što mi to nije ležalo, nije me zanimalo i nisam radila. Kad je dobio dvojku najviše me smetalo što nije bilo iz neznanja nego iz njegovog uvjerenja da sve zna i da mora paziti. Sve su mu greške bile u lakim zadacima: u zbrajanju šesteroznamenkastih brojeva odjednom počne oduzimati, krivo prepiše broj iz zadatka u račun, 3+5 mu ispada 7, jer je on već u drugom ili trećem slijedu brojeva dok još nije riješio prvi, krivo izračuna jer je neuredno, tj. krivo potpisao... Bila sam lagano zabrinuta zbog tog "lako ćemo" pristupa, ali sam znala da će on to ispraviti. Ocjenu sam prokomentirala u tom smislu da je logično slijedila iz njegove neurednosti i omalovažavanja zadataka.


ovdje ti preuzimaš odgovornost koja nije tvoja! (jer ti nisi znala da je imao zadaću iz engleskog:roll:). Sinku se nije dalo pisati zadaću ranije. Znači on je tako odabrao i to mu treba pustiti. Ali ne treba mu pustiti da zbog njegovog propusta otac ne može ići na koncert i da utječe na cijelo obiteljsko ozračje.

---

Da, svjesna sam toga da sam preuzela odgovornost koja nije moja. U redu, on je odlučio da će zadaću pisati u pola 9 i to treba pustiti. Ali, kako smo mogli ne pustiti mu da spriječi tatu da ide na koncert, kad se s tatom dogovorio za matematiku, a nije nam rekao za zadaću do navečer? Tada je već bilo kasno.

Htjela bih samo reći da sam i ja bila takva ko mala i -5 mi je bila uvreda, a ne napisati zadaću, ma ne moguće i klaviri njemački i tenis i balet, samo reci ja položim, al je moja mama uvijek isticala mog buraza kao drago dijete bez obzira na sve moje uspijehe i odgovornost, a njegove trojke i ležernost u izvršavanju obaveza, jer mi ačiveri možemo bit jaako naporni. Mom bratu je znala mama slagati torbu za školu i u višim razredima oš jer bi si on pripremio igračke i stripove i ostalo zaboravio, a njoj neugodno LOL A sad eto on završio FER među najboljima, rastura svjetskim korporacijama, a ja domaćica s puno diploma ,i dalje sve shvaćam preozbiljno.

Citiraj:

---

no@ prvotno napisa

imam ja par pitanja: 1) zašto čekati 4. razred za razvijenje radnih navika? (mi u upitniku za upis u 1. razred imamo pitanje ima li dijete neku stalnu obavezu ili zaduženje u obitelji tipa pospremanje svoje sobe, zalijevanje cvijeća, postavljanje stola. odgovor je u 95% slučajeva NE. ponekad uz potpuno neprimjeren da ne kažem bezobrazan komentar)
2) zašto mislimo da dijete ne uči po modelu kako organizirati obaveze?
3) zašto dijete ne bismo pitali želi li znati što mi mislimo o tome, što bismo mi napravili na njegovom mjestu i kako bismo mi organizirali dan?

---

1. Ne mislim da treba čekati i nismo čekali. M. ide u glazbeni vrtić/ školu, od 5. godine, pa zna što znači redovito nešto raditi. Što se tiče škole, sve je zadaće uvijek napisao u DB, a učiti nije morao. Lektire i ostalo je sve redovito čitao.

2. M. ima doma dva modela vrlo radišnih i organiziranih ljudi, ali ja ne mogu čekati da on možda za 10 godina pokaže da se naučio organizirati po tom modelu. Njegov model, kojeg trenutno gledam iz dana u dan, nije dobar.

3. Više puta sam mu rekla kako bih ja nešto riješila i organizirala. On ipak brodi svojim putem.

Moj zaključak je da nije dosta reći i pustiti ga da uči po modelu nego da to treba malo i pogurnuti. Koliko, to je ono pitanje u kojem mislim da moram korigirati i sebe. Loše bi bilo da njegove obaveze budu poligon natezanja između nas dvoje, jer to nije nešto što on duguje meni.

Što se tiče trenutnog problema ponavljanja prirode - dogovorili smo se onako kako je no@ predložila - ja ću ga ispitati, jer on tvrdi da sve zna. A kako će biti ako ustanovi da baš i ne zna sve, vidjet ćemo.

Razgovarala sam u međuvremenu s jednom mamom sad već odraslih sinova koja kaže: ne prepuštati neorganizirano dijete samome sebi. To je blisko mome razmišljanju, s time da sam isto tako blizu i onome što je iznijela seni - naći mjeru u puštanju i nadziranju. Kratkoročno, odlučila sam da se neću zabadati u obaveze, samo ću ograničiti gledanje TV-a. Vidjet ću kako će to djelovati, pa ću možda i na onom dugoročnom planu malo promijeniti način. Ok je pustiti da dijete uči metodom pokušaja i pogrešaka, ali to ne znači da i druge metode pouke ne mogu djelovati.

zdenka, ti najbolje znaš što je za vas primjenjivo i što vam zapravo treba. mi možemo samo predlagati iz iskustva ili stručnog znanja.
želim vam što bezbolnije i uspješnije usklađivanje želja i potreba sviju:-)

Još da naučim citirati kak' treba...

zdenka, nije moje osobno iskustvo, ali bih dodala da bi možda, ako ti osjećaš da bi tu mogla biti neka prilika za bolji uspjeg, s jedne strane prihvatiti da je on drugačiji i da uz upornost i ustrajnost u poticanju i postavljanju granica zadržiš i malo simpatije za "njegov način", tako se izgubi onaj negativni prizvuk natezanja. Moja mama se stvarno naradila s mojim bratom, upravo kako kaže tvoja prijateljica, nije odustajala, ali promjena, ona prava ,je nastupila tek u ljeto upisa na faks. Mama je cijelo vrijeme potizala to da njegov uspjeh bude puno bolji nego bez njezine pažnje, ali tek kad je on sazrio i bio spreman i kad mu je stvarno došlo do glave on je sam preuzeo kormilo i od onda briljira. Ali trajalo je desetak godina i da mamek nije imala puno simpatija za njegovo šarmiranje, izmotavanje i stalno vidjela nešto dobro u takvom njegovom ponašanju mislim da ne bi tak dugo izdržala nego bi okinula na živce, a sad se vidi koliko se to isplatilo.

i zapravo je to sad u njegovom poslu dobitna kombinacija, rastura znanje i vještine nužne za posao, ali je ostao šarmer i pregovarač vrhunski i zato mu je puno lakše napredovati u poslu od nekih koji rade dobro koliko i on, ali ne dižu glavu od posla.Tako da nešto dobro je proizašlo iz tog beskonačnog dogovaranja s mamom oko zadaća, čak ni to nije bio gubitak vremena :)

Zdenka, ako sam dobro shvatila, tata i M su se dogovorili da ce uciti matematiku, ali onda je M prekrsio taj dogovor jer nije napisao zadacu. Nisam bas skuzila iz tvoje recenice akko ste to rijesili, ali ja bih to osobno rijesila iskljucivo na M-ovu štetu. Znači, tata bi otišao svojim poslom onog trenutka kad bi postalo očigledno da je M zabrljao.
Moje je iskustvo da oni jednostavno ne obracaju paznju na stvari koje se ne prelamaju na njima. Tek kad ih stvarnost oplete krenu traziti savjet ili pomoć. Trenutno on radi po svome jer mu tako odgovara i ne osjeća nikakve negativne posljedice.
Moji decki ne pišu zadaće poslije 7 sati navecer, osim ako se ne provuku bez da ih primijetim. Nama je to vrijeme za večeru, trening, pripremu za spavanje i slične aktivnosti. Nakon par nenapisanih zadaća brzo su se doveli u red.

I ja bih to isto tako riješila, no kada smo postali svjesni da on mora pisati zadaću za sutra, za koncert je već bilo kasno.

Puno sam razmišljala o tome ovih dana i došla do zaključka koji i ti navodiš - nema posljedica i on ih nije u stanju naslutiti, pa misli da je sve OK. Imam sada "duhovne vježbe", ne upozoravam ga na zadaće i obaveze, samo sam jako ograničila gledanje TV.

Moj najstariji sin je sada 5. razred. Dosta se toga promijenilo ove godine, novi profesori, nove metode rada, različite od profesora do profesora, puno, puno više se mora raditi doma. Dobro se snašao, čak jako dobro, s obzirom da je krajem rujna bio bolestan i zbog toga izostao iz škole skoro punih mjesec dana. Prošao je s 5, imao samo jednu četvorku i to iz hrvatskog za što je isključivo on zaslužan ( u prijevodu kriv). On je dijete koje jako puno usvoji na satu, hrvatski u prijašnjim razredima nije baš trebao posebno učiti jer je učiteljica puno radila s njima. Sada treba. Nije me htio slušati kad sam mu govorila da bi ipak trebao proraditi prije testa i pokupio je dvije trojke, tako da je uz ostale super ocjene ipak zaključno imao 4. Mislim da je naučio lekciju, jer mi je na kraju znao reći: ali ja bi tako htio imati 5,0. Da, rekla sam, ali to se ne dobiva na ovaj način. Odgovoran je što se zadaće tiče, jako. Uvijek ili gotovo uvijek je piše odmah kad je dobije. Dobro raspoređuje vrijeme, ali isto se zna desiti da npr. vikendom baulja pola dana po kući, igra s bratom playstation ili ne znam što drugo i onda dođe u cajtnot jer ima dosta toga za raditi. To više ne toleriram i ne želim ga ispitivati u 10 navečer jer nije stigao prije. Guram ga, visim mu nad glavom, ali mislim da moram i da to polako daje rezultate. Npr. skužio je da mu je povijest dobro nekoliko puta u tjednu pročitati kad naprave novu lekciju, a ne učiti u zadnji čas nekoliko lekcija. Ima i on svoje momente pa kad ga upozoravam da nešto treba, onda šizi po kući u stilu: pa zar ja nemam pravo na vikend, stalno moram nešto učiti/pisati/čitati/vježbati...ali na kraju ipak prihvati moje sugestije. Pomažem mu i savjetima, ali ga i ispitujem gradivo jer vidim da to želi i da mu koristi. Jednom je htio preskočiti zadnje čitanje lekcije pa je htio da ga ispitam prije i onda je kao gotov, međutim nije dobro znao i morao je ipak još utvrditi. Onda se naljutio i učio sat vremena, kasnije je znao ko vodu pit. Ja sam svjesna da je i njima teško, imaju zaista puno obaveza, što u školi, što treninzi, sviranje i sl. ali mislim da im treba pomoći, nikako ne prepustiti ih same sebi.

Priroda je ponovljena. :-)

Nas to izgleda isto čeka, za sada u drugom razredu sve pohvata u školi i ne treba učiti, mada ga ja prije najavljenih testova, nagovorim da pročita gradivo koje su radili, ali sam nikada ne napravi isto, jer kaže da sve zna.
Zato mi je ova tema jako zanimljiva.

curke, jako zanimljivo mi je čitati vas, mi smo još daleko od škole, tek imamo 20 mjeseci ha,ha,...voljela bih da L. naslijedi moju organiziranost jer vidim da bi joj to olakšalo školovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave kako to da danas roditelji manje-više svi rade sa svojom djecom zadaće, lektire...

ja se ne sjećam da su naši radili s nama, sa sekom da tu i tamo ali sa mnom nikad, ok ja sam bila prava mala organizirana štreberica uvijek sve petice i voljela sam učiti, uvijek sam se stizala i družiti s djecom iz kvarta, ali mislim da je presudilo to što su nas odmalena učili da mi učimo za sebe ne za njih roditelje i uvijek su naši uspjesi bili pohvaljeni, tako da mi je i to bila neka motivacija osim mog unutarnjeg zadovoljstva postignutim uspjehom. Moji roditelji su bili prosvjetni djelatnici.
Voljela bih da i moja L. bude učilica kao ja i njen tata (što vjerojatno i hoće bit) a baš me zanima hoćemo li trebat povremeno uletit kontrole radi jer svi kažu da je daans teško i opsežno gradivo..al nešto mi tu fali, nedostaje u cijeloj priči, ne kužim zašto je to tako danas toliko drugačije nego prije 15-20 godina? al dokučit ću valjda kad se sve to rpibliži.

sve to nas zapravo vodi da u životu naučimo preuzeti odgovornost za svoje pogreške i uspjehe naravno...

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

curke, jako zanimljivo mi je čitati vas, mi smo još daleko od škole, tek imamo 20 mjeseci ha,ha,...voljela bih da L. naslijedi moju organiziranost jer vidim da bi joj to olakšalo školovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave kako to da danas roditelji manje-više svi rade sa svojom djecom zadaće, lektire...

ja se ne sjećam da su naši radili s nama, sa sekom da tu i tamo ali sa mnom nikad, ok ja sam bila prava mala organizirana štreberica uvijek sve petice i voljela sam učiti, uvijek sam se stizala i družiti s djecom iz kvarta, ali mislim da je presudilo to što su nas odmalena učili da mi učimo za sebe ne za njih roditelje i uvijek su naši uspjesi bili pohvaljeni, tako da mi je i to bila neka motivacija osim mog unutarnjeg zadovoljstva postignutim uspjehom. Moji roditelji su bili prosvjetni djelatnici.
Voljela bih da i moja L. bude učilica kao ja i njen tata (što vjerojatno i hoće bit) a baš me zanima hoćemo li trebat povremeno uletit kontrole radi jer svi kažu da je daans teško i opsežno gradivo..al nešto mi tu fali, nedostaje u cijeloj priči, ne kužim zašto je to tako danas toliko drugačije nego prije 15-20 godina? al dokučit ću valjda kad se sve to rpibliži.

---

Ne mora biti . Možda tvoje dijete bude sistematično i organizirano pa nećeš morati voditi previše računa.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

sve to nas zapravo vodi da u životu naučimo preuzeti odgovornost za svoje pogreške i uspjehe naravno...

---

A to bi značilo što ?
Da je naš neuspjeh ako dijete nije rođeno sa dobrim sposobnostima organizacije, pa mu za to treba puno više vremena?

Mislim da nije drugačija raspodjela organiziranosti među djecom - i danas ima organizirane djece i onda je bilo neorganizirane. Ono što je drugačije u odnosu na školovanje moje generacije je to da smo mi bili više prepušteni sami sebi: ako si bio organiziran dobro, ako ne nitko ti nije pomagao. A zašto ne pomoći? Dijete je katkada potrebno samo malo usmjeriti, dati mu savjeti, pogurnuti ga malo, pa se stvari brže rješavaju. Još jedna stvar koja je drugačija jest da smo mi u prosjeku imali manje predmeta i manje izvanškolskih obaveza nego naša djece. Ja sam u četvrtom razredu osnovne škole imala tri predmeta manje nego moj sin, a izvan škole sam išla samo u glazbenu školu i na vjeronauk koji je bio više igra i zabava nego učenje.

Sirius, možda sam se krivo izrazila, htjela sam reći da upravo dobrim usmjeravanjem od strane roditelja dijete uči preuzeti odgovornost, nisam mislila neuspjeh kao nešto "veliko" nego ono dobilo 2 ili 3, pa tužno kako to?!, onda shvati da je više učilo da je moglo dobit i veću ocjenu ako mu je već stalo u tom smislu.

I svakako se slažem sa Zdenkom da dijete treba pogurati i pomoći mu usmjeravanjem. I da možda je baš ta akumulacija predmeta i izvanškolskih aktivnosti doprinijela toj preopterećenosti djece.ja sam imala plesnu, engleski i izviđače ali sve to raspoređeno kroz cijelu osnovnu školu i nikad sve istodobno, obično je bilo eventualno jedno u igri (mjesec-dva) i to je bilo to, ostalo igra s djecom u kvartu, i da stalno smo bili vani na zraku za razliku od današnjih klinaca.

već vidim da ću ozbiljno morat razmislit o izvanškolskim aktivnostima da ih ne bude previše, ježim se od toga da mi dijete stalno ima neke "obveze" iako sam se već pomirila da neće imati "bezbrižno" djetinjstvo kakvo smo imali mi:kompjuteri i mobiteli sve više zamjenjuju prijatelje i druženje u parku,...i 100 drugih čuda.al nem druge nego prilagodit se novim vremenima.