Printable View
Vjeruj da je meni pomogla potpora osoba koje su isto dozivjele ovu bol.
Uputi je nama, stvarno je lakse kad sve ono sto osjecas pricas osobi koja je to isto dozivjela, znam, jer razumije moju bol.
Moja mama je presla 2000 km da bi bila kraj mene odredjen period, bilo mi je jako drago, i pomogla mi je ali ne onako kako su mi pomogle osobe koje su dozivjele to.
Ako ikako može pomoći:
"Our family chain is broken
and nothing seems the same
but as God calls us one by one
the chain will link again!"
:cry: :cry: :cry:
Klia, tek sam sad ovo vidjela. jako mi je zao. Strasno je to.
Zelim tvojoj prijateljici puno snage, a tebi umjesnosti da joj budes podrska.
Kad sam rodila zadnji put, u sobi do moje je lezala mama koja je izgubila dijete. Nikad necu zaboraviti tu malu zgrbljenu, blijedu zenicu - lik kroz koji dozivljavam sve mame koje su dozivjele tu uzasnu bol. Neka vas Bog blagoslovi.
Grozno!
Sva sam se naježila. :cry: :cry: :cry:
Nadam se da će preživjet to nekako.
Zahvaljujem svima na riječima podrške,a posebno klii koja je dala moju priču na ove stranice.Voljela bi kad bi mi netko sa sličnim iskustvom mogao reći kako se nositi s težinom koju osjećam u sebi. Izgubiti vlastito dijete,nikad ga ne vidjeti,čuti i osjetiti u svojim rukama,nema ničeg težeg što jedna žena može doživjeti.Kao da mi je netko iščupao i srce i dušu.Umjesto da sam ga donijela kući ,njega je crna zemlja progutala.Kako si pomoći?Koliko vremena će trebati da rana zacijeli?Nema više moga Luke!To je jedino što mi sada odzvanja u praznoj glavi.Molim vas pomozite! :cry: :cry: :cry: :cry:
Draga Koka, javi se meni na PP ( privatne poruke) pa cemo porazgovarat.
Ja sam sve to sto ti prolazis prosla. I jos uvijek prolazim mada je najgore proslo. Javi mi se preko PP. Vjeruj da nema dana da ne pomislim na tebe i stalno dolazim ovdje ocekujuci te da se javis.
Punooooo pozrava...
Koka, ja sam izgubila 6 trudnoća, ali u prva 4 i pol mjeseca. Nosila sam se sa time kako sam znala i umijela. Uglavnom sama. I bilo je jako teško. Najbolje sam se osjećala u bolnici, među curama koje su ko i ja čuvale trudnoću i sve to prolazile. Same smo se uzajamno najbolje ispomagale, isplakale, odbolovale.
Pričaj s nama, podijelit ćemo tvoju tugu, ponijeti s tobom tvoje breme. Zajedno ćemo opet stati na noge i dočekati lijepo sutra.
A to će lijepo sutra doći. Vidjet ćeš. Ja sam sad mama prekrasne djevojčice. I svi moji mali anđeli ju čuvaju.
Draga Koka,
To sto ti se dogodilo strasno je. Sva sam se najezila dok sam citala.
Mislim da rijeci nade i utjehe sada puno nepomazu, ali ...
Jako, jako mi je zao.
draga Koka poslala sam ti pp pa mi se javi kad stignes i smogneš snage!! :cry: :cry: :cry:
draga koka jezivo je sto prezivljavas.
ali pokusaj sto vise komunicirati sa curama na ovom forumu jer nazalost ima ih mnogo koje su imale isto iskustvo kao i ti.
svi smo mi uz tebe i saljemo ti svoja srca da te makar malo utjese iako znamo da je tvoja bol beskonacna.
Koke moja, tako mi je drago da si se javila!!! Evo, tu ti je puno cura koje će ti pokušati pomoći i što je najvažnije - pokazati ti da nisi sama u svemu tome! Pusa, drži mi se!
U nedjelju više nisam mogla izdržati i morala sam otići mome Luki.Od onda kao da mi je malo lakše.Više ne plačem onoliko kao u početku,srce mi je malo mirnije.Je li to u redu,je li prerano da tako osjećam?U meni je još uvijek ona ista praznina kao i prvoga dana,ali je malo lakše podnosim.Danas je prošlo 15 dana od kad se rodio,15 dana da je u zagrljaju Božjem.Anđeo moj mali! :( :( :(
Draga, pa isplakala si sve suze, zato nemožeš više!
I ja sam tako imala osjećaj praznine, a mislim da ću ga i imati dok god ne dobim dijete!!Bar mi tako govore one koje su isto doživjele a sada imaju novu bebu!!Vjeruj da ti neće biti lako ni tog datuma u mjesecu, jer ćeš se sjetiti, pa i godinu dana kasnije će boljeti!! Mislim da je to i očekivati nakon takvog gubitka!! Al kako se reče "vrime liječi sve rane""stvarno je istina!!
Nije baš lijepo, al nemam ti šta uljepšavati kad boli i kad nije lako!! Al znam da mi je Bog dao snage da to preživim, jer inače nebi mogla!!Ma da sam tada znala za rode, sigurno bi se puno prije osjećala bolje!! I nebi bila tako dugo bez volje za živjeti i depresivna!!Želim ti da prije prizdraviš i da se veseliš novoj trudnoći!!
Veliki zagrljaj ohrabrenja!! :cry: :cry:
Mene je pomisao da je moj ANĐEO gore s Bogom znala smiriti i utješiti!! Bog je ga izabreo za sebe!!! -tako sam si olakšavala!!
O Boze drage moje,
iskreno mi je zao, :cry: :cry: :cry: :cry:
neka vam dragi Bog da snage da sve to izdrzite
veliki virtualni zagrljaj i jos jednom ZAO MI JE :cry:
Cure moje,ovo je bio moj Luka,moj anđeo,moja mala mrva,moje malo srce.Bio je veoma živahna beba,nikad nije imao mira i na kraju je i sam sebe ozlijedio. :( :( :(
Mišić mali, Gospodin ga je takvoga htio za sebe, a zašto - tko će znati....
:cry: :cry: :cry: :cry: :cry:
Nema vece boli za zenu od ove. Ja sam imala vise srece i svaki dan zahvaljujem dragom Bogu. Meni su drugi dan od poroda rekli da Ivan nece prezivjeti zbog komplikacija pri porodu. Neizvjesnost je trajala jos danima. Ali, hvala Bogu, prezivio je i ucinio me najsretnijom mamom na svijetu. Zato drage moje, suosjecam s vama iz sveg srca i molim Boga da vam da puno snage.
:cry: :cry: :cry:
Palo mi je na pamet kako nas najveća bol koja nas zadesi najviše jača. Vjerujem da ste vi, cure, koje ste morale proći ovo užasno iskustvo, na neki način odabrane za nešto... Zašto, ne znam. Tko zna gdje će vam u životu i kad biti potrebna ova snaga koju ste dobile nakon što ste iz svega ovoga teškoga izašle...I vjerujem da ste posebne u Božjim očima...
Ljudi kažu:ono što te ne ubije,to te ojača.Čini se meni da bi sve nas koje je zadesila ista sudbina,koje smo kako Klia kaže odabrane od Boga,morale postati poput stijena u kojima još uvijek kuca isto srce.I dalje ranjivo,i dalje prazno za ono najsvetije što je izgubilo.Zašto je Bog baš nas odabrao nikad nećemo saznati osim što nas ista sudbina spaja. :cry: :cry: :cry:
Draga Koka, strašno mi je žao, jučer sam cijeli dan plakala zbog tebe, zbog sebe, zbog svih kojima se najstrašnije dogodilo.
Moj je mali miš umro u 39+4 tjednu, na Pepelnicu, 25.2. Otišla sam u bolnicu roditi a vratila se bez mog anđela. Još uvijek jako boli. Jedan dan je bolje, drugi dan opet isto. Ujutro dobro, popodne grozno. Ali je drugačije nego prvih dana.
Znam da će biti bolje. Znam da nikad nećemo zaboraviti ove dane i ovu tugu ali sigurna sam da će biti lakše.
Pomaže mi moj divni muž s kojim zajedno plačem i bude mi lakše. Pomoglo mi je i da vidim koliko ima divnih ljudi koji su se veselili našem malom Ivanu.
Pomaže mi da puno pričam o njemu sa svojim mužem, da pričamo o tome kako ćemo dalje i da pričam s drugim ženama koje su prošle isto. Isto tako, idem na terapiju kod jedne divne žene i puno mi je bolje nakon razgovora s njom. Nažalost, ne znam nijednog dobrog psihoterapeuta u Zadru da ti preporučim, ali terapija svakako pomaže.
Tješi me to što znam da je mom malom sinu sada lijepo, da je sretan i da je s Bogom i sa svojim didom, ujom i ostalim dobrim ljudima koji su otišli s ovog svijeta i sada paze na njega. Stalno mislim na to.
Tužno mi je što nije mogao ostati sa svojom mamom i tatom, ali nas dvoje ga jako volimo i znam da on voli nas, bez obzira na to što nismo zajedno. To je najbitnije.
Drži se, voli i grli svog muža i puno pričaj o tome kako se osjećaš. Od toga se tuga malo smanji.
Mislim na tebe i tvog muža i molim Boga da vam olakša ove dane i da utjehu. Nadam se da vam je danas malo bolje nego jučer.
O Bože, Kristina... :cry: :cry: :cry:
Strasno... :cry: :cry:
Sto se dogodilo u tako kasnoj trudnoci?
Grlo me steglo čitajući ove postove, to je nešto najstrašnije što se majci može dogoditi! Divim se vašoj snazi i hrabrosti, na žalost mnogo žena prolazi kroz tu tužnu priču. Najvažnije je skupiti snagu i živjeti život dalje i zadržati malene u najljepšem sjećanju, ma koliko bolno to bilo. Samo jake i odlučne uspjet ćete ostvariti svoj cilj i jednog dana zaista uživati u svojoj obitelji. To mi je davno pričala moja baka kojoj je prvo dijete, sinčić, moje nesuđeni ujak, umro s mjesec dana starosti od one nesretne i neobjašnjive smrti dojenčadi.
Draga moja koka!!!
Evo ja ne postam ovdje često....ali sad sam morala....
Iako uopće ne znam šta da ti napišem.......imala sam curicu,Matea se zvala,živjela je šest mjeseci i onda mi je umrla na rukama.....potpuno razumijem tvoju tugu i tvoj bol.I nemoj se čuditi što kad si otišla na grob bilo ti je lakše....i meni je tako svaki put.
kad odem tamo pričam s njom,kažem joj sve šta mi na srcu leži i kao da si malo olakšam.Ali boli jako.......evo kod mene je proslo 5 mjeseci i još uvijek boli jako.Dovoljna je jedna jedina sitnica i da se sjetim svega.Ali razlika je u tome što je moja curica živjela šest mjeseci sa mnom i poslije jednostavno nestala.Uzela mi ju je neka viša sila.
Znam da je glupo,ali možda bolje tako odmah,nego nakon upoznavanja,igranja,presvlačenja,svakodnevnog držanja.....još je teže vjeruj mi draga moja.
Želim ti svu snagu ovoga svijeta da bi mogla prebroditi tragediju.I nemoj odbijati ni u kom slučaju pomoć prijateljica,jer ona je jako važna.Važno je da si što manje sama i da imaš što više ljudi oko sebe iako ti oni ponekad smetaju(znam po sebi).A kad ti baš dođe i da se isplačeš...sjedni i isplači se ne gutaj suze,one moraju van,ma koliko to teško bilo.
Eto šaljem ti veliki zagrljaj i jedan val pozitivne energije da ti bol što prije prođe !
Kristina jako mi je žao zbog tvog malog Ivana,a i zbog tebe i tvog muža.Stvarno,što se dogodilo?Ponekad mi se učini da vrijeme čini svoje,a onda me opet uhvati depresija,osjećaj praznine i ono najgore,osjećaj krivnje koji me stalno progoni.Pokušala sam i kod psihologa koja me već dugo poznaje,ali mi nije baš pomoglo kao ni razgovor sa svećenikom.Ja trenutno mislim stalno o novoj trudnoći i to mi nekako pomaže da mi vrijeme brže prođe. :(
Ivan je imao tromb u pupčanoj vrpci. To je nešto što se strašno rijetko događa i nikako se nije moglo ni naslutiti niti spriječiti.
Ne znam kako bih te utješila, što bih ti mogla reći da ti bude lakše. Meni je puno pomoglo to što sam pričala sa svojim doktorom o tome zašto se to dogodilo. Isto već razmišljam o novoj trudnoći i mislim da ću zatrudniti čim mi doktor kaže da smijem.
Čitam neke knjige o trudnoći nakon gubitka djeteta i malo mi je lakše kada vidim da nisam sama, da su i druge žene to doživjele i preživjele, da imam ista pitanja kao i svi...
strašna je i sama pomisao na toliku tragediju :cry: :cry: :cry: , inače mi je ta situacija poznata i sa mojom prijateljicom i još jednom poznanicom koje su to proživjele kad sam ja nosila nina, dakle gotovo identično :cry: .
ja sam bila strašno uplašena, i stalno sam brojala pokrete bebe
suosjećam sa tvojom prijateljicom, ne mogu ni zamisliti kako joj je teško, njoj i njenom mužu i obiteljihttp://www.click-smilies.de/sammlung...smiley-066.gif
Draga Koka! Svoju tugu moraš odtugovati i tu nema nekog recepta. Sada ti se čini da je tebi najteže na svijetu i to je normalno. Vjerojatno ti je svako drugo pitanje : Zašto baš ja? A pišem ti to zato jer to prolazimo svi koji moramo prolaziti teška iskušenja. Ja nisam izgubila dijete u porodu, moju su djevojčicu spasili i donijela sam kući dijete hendikepirano za čitav život. Imogu ti reći da uopće nije lijepo živjeti sa strahom što će s njom biti kada nas više ne bude. I uopće nije lijepo bilo ponovo proživjeti novu trudnoću i dočekati novi porod koji se mogao isto tako završiti. Hvala Bogu na našoj hrabrosti jer smo dobili živo i zdravo dijete koje nas je podiglo psihički i fizički. Sada nakon 10 godina ponovo sam trudna i sa istim užasom čekam porod kao i drugi puta. Prvo svoje odtuguj, skupi snage i hrabrosti za novi pokušaj i znaj da će sve to jednog dana biti iza tebe kao ružno sjećanje. Doći će vrijeme kada ćeš ti tješiti druge i pomagati im da lakše prebrode svoju tugu. Budi strpljiva i pusti da vrijeme učini svoje.
:cry: :cry: :cry:
Samo da znate da sam s vama i da suze i meni teku.
Hvala Brunda na podršci.Danas je evo prošlo dva mjeseca od Lukinog rođenja tako da sam sva iskomirana.Cijeli dan samo plačem i glava me sad boli nemilo no valjda će biti bolje. :( :( :(
Draga, ne daj se crnim mislima. Brzo će doći dan kad ćeš nam svima ovdje javiti puno sretnije vijesti.
Mislim na tebe i šaljem ti veliki virtuelni zagrljaj!
I ja se nadam tome draga, još samo da se riješim napasti zvane E.coli.Ipak ponekad ne mogu,a da se ne prepustim depresiji i sjećanju. :(
Jako mi je žao .... :cry: :cry: :cry:
Draga Sanjice,jako mi je žao zbog tvoje djevojčice i vjerujem da ni tebe nikakve riječi ne mogu u potpunosti utješiti.Ipak vjerujem da ćeš ponovno na svijet donijeti lijepo,živo i zdravo djetešce kojem ćeš se radovati.Ne znam što da ti kažem jer nemam tvoje iskustvo osim da se držiš i budeš hrabra i sve će biti dobro.Vidjeti ćeš! :)
Drage moje, evo suze mi teku dok pišem i baš me nešto cijela utroba boli. nisam proživjela takvo iskustvo gubitka jer nikad nisam ni ostala u drugom stanju (tri godine borimo se s neplodnošću i često se pitamo - zašto baš mi...), i mogu samo zamišljati tu ogromnu težinu boli koja ti se sruči na leđa odjednom i tek polako, gotovo neprimjetno odlazi... Jako mi je žao!!!! :cry: :cry: :cry: :cry: :cry:
Koka, pokušaj naći nekog drugog psihologa. Nije baš dobro da je to netko tko te dobro poznaje, puno je lakše da je to netko potpuno nepoznat... Neka ti objasni sve faze žalovanja. To je normalan proces u kojem treba proći sve faze - od nevjerice preko silnog plakanja i crnih misli i izbjegavanja drugih do prihvaćanja... Želim ti hrabrosti i snage (i tvom mužu također) da odžaluješ do kraja da bi se mogli pripremiti za dolazak drugog anđelčića!
Pusa velika! :P
Koke, ja ti se potpuno slažem s odrom po pitanju psihologa. Ponekad nije dobro da je to osoba koja nas dobro poznaje. Ali možda će ti se javiti stručne cure koje će ti to bolje objasniti.
Drage moje,već sam imala razgovor sa psihologom,sa svećenikom,s prijateljima pa i s vama.Sve je to djelomična,kratkotrajna pomoć.Veoma sam vam svima zahvalna,ali to moram uglavnom sama prevaliti,taj put,put gorčine.Vrijeme ipak čini svoje.Polako učim živjeti s tom prazninom u mom srcu ma koliko bilo to teško.Jedna je moja prijateljica koja je proživila isto rekla:zaboraviti neću nikada,preboliti neću nikada,ali s vremenom ću otvrdnuti.Već sam negdje prije rekla da sad živim za novu trudnoću u kojoj ću nadam se donijeti na svijet živo i zdravo djetešce koje će na mojim prsima zaplakati.Nastojim razmišljati pozitivno iako unatoč tome živim u strahu kako će sve to biti.Nadam se dobrome! :) :) :)
Strasno mi je zao kada procitam ovakvo nesto, najezila sam se sva. ne mogu ni zamisliti koja je to bol i kako se osjecate. No, zapamtite, da sve ima svoj razlog i da takvo sto Bog nebi nikada stavio pred vas da vi niste dovoljno jake da to izdrzite...
Jako mi je zao kad sto ovako nesto cujem. Uvek se setim moje jadne mame i njenog prvog sina (mog brata) koji je umro na porodjaju (greskom babice). Njoj je i sad (posle 35 godina) tesko da o tome govori, mada je vreme donelo druge radosti, ovo je ostalo kao gorcina.
:cry: :cry: :cry:
Stalno mislim na vas cure..... Budite hrabre.... :cry:
Koka, drži se...