Odgoj, genetika, društvo ili......?

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Ja isto tako mislim da djecu ne treba pretjerano štediti-od emocija, života, svakodnevih stvari. Jer ako emotivno očvrsne i postane svjesno da život nije bajka, onda je manja vjerojatnost da će izrasti u nestabilnu i nesretnu osobu. Tako mislim a jesam li u pravu pojma nemam

---

Slažem se. Vjerojatno mnoga subjektivna nezadovoljstva dolaze upravo iz neke vrste razmaženosti, nezahvalnosti na onome što se ima. Tako se meni bar čini kad gledam ljude oko sebe. Zapravo, kad pokušavam izvući neka "pravila odgoja" uvijek promatram u svojoj okolini (obitelji, najboljim prijateljima- dakle onima o kojima nešto znam) gotove odrasle ljude, njihove sudbine, djetinjstvo, roditelje, način razmišljanja i iz toga izvlačim zaključke i pokušavam nešto naučiti, bilo na dobrom ili lošem primjeru. Često s frendicama pričam o takvim stvarima, o svojim i njihovim roditeljima, obožavam slušati baku i njene priče iz davnina i tako.

Imam još tri sestre-jednako odgajane- drugačije smo skroz-drugačije živimo svoje brakove....istina je -neke zakači odgoj, drugi nesvjesno kopiraju odnos iz braka svojih roditelja u svome, treći su sušta suprotnoste onome što su proživjeli i kako su ih učili (neki iz protesta, a neki jer su doživjeli različita iskustva van kuće s drugimljudima, te sazrejevaju na taj način da od genetike, odgoja, roditelja, uzmu ono što im najviše odgovara).......je li isti odgoj dobar za 4 različite osobe-nije jer se čovjek ipak rađa s određenom osobnošću, svako je djete osoba, svijet za sebe-drugačije doživlajava stvarnost i okolinu, te izraze ljubavi ili uvjetno rećeno zabrana kazni....a je li u očima 4 male djece različito se ponašati prema svakome-nije, je li to roditelju lako bar dok su mali nije-jer je često pitanje-zašto on smije, a ja ne.....dok će konstruktivna kritika roditelja jedno djete osvjestiti, u drugome će stvoriti prkos, trećemu krivnju, četvrti ju neće ni doživjeti.....neka su djeca hipersenzibilna, druga su zaigrana i nisu tako osjetljiva.............teško je svaki dan se mučim s tim pitanjem....ali više odgajam li ja nju onako kako priliči njezinom karakteru, a manje o genetici i nasljeđu......nisam ni ja za totalnu zaštitu djece, od svađa, emocija- ali bitna je procjena....samo neka budu sretni zdravi u životu.....i nađu partnere koji će ih poštivati i voliti- bez obzira na njihov odgoj i karakter....neka svaki lonac svoj poklopac nađe....savršenstvo ne postoji..

inače vjerujem da se ljudi ipak mjenjaju s godinama i iskustvom-tako da karakter nije nešto stalno-bar se nadam

A kad smo kod odgoja, imam brata i sestru, mlađe od mene, i nekidan sam shvatila da svako od nas troje ima različitu percepciju djetinjstva, čak i nekih upečatljivih događaja i osoba koje su nam bile važne. Tako da svako od nas u svoj život ulazi sa drugom bazom, sa stvarima koje neće ponavljati i sa stvarima koje misli da treba nastaviti. Ali u jednom smo se složili, roditelji (na žalost umrli su nam odavno) su nas voljeli i nikada nisu krili to, bilo je jasno da u našoj porodici postoji obostrana ljubav. Mislim da je to veoma važno.

dok ne uhvatim vremena da nesto duze napisem :mrgreen: na tragu sam vertex i marte.

Ova rasprava o odnosu genetike i odgoja me podsjetila na jednu knjigu koju sam nabavila čim je izašla i koja na stvarnom slučaju prikazuje dominaciju genetike. Evo kratko pasteam o čemu se radi i preporučujem štivo:

"Uspješnica o glasovitom „slučaju blizanaca" koji je postao kriterij u raspravama o rodnom identitetu i ulozi prirode i odgoja u njegovom formiranju.
Godine 1967., nakon što je jedan od blizanaca Reimer pretrpio ozljede pri nestručnom obrezivanju, njegova obitelj je pristala da ga se podvrgne radikalnom liječenju: da mu se operativnim zahvatom promijeni spol. Slučaj će postati jedan od najslavnijih u modernoj medicini - a rezultirat će potpunim neuspjehom. Knjiga Kako ga je priroda stvorila neobična je priča o Davidu Reimeru, koji je, kada je konačno saznao svoju povijest bolesti, odlučio živjeti kao muškarac. To je sablasna priča o liječničkoj aroganciji, ali prije svega je to ljudska drama jednog čovjeka - i jedne obitelji - koji su zadivljujuće opstali usprkos svim prognozama."

Knjiga se zove 'Kako ga je priroda stvorila', a autor je John Colapinto.

Citiraj:

---

Lutonjica prvotno napisa

nažalost, može
ovisi koliko je neka genetička osobina jaka
dakle, ako dijete ima izrazito jaku genetičku predispoziciju za npr. ovisnost ili shizofreniju ili agresivnost (ubojice npr.), onda može živjeti u prekrasnoj idiličnoj sredini punoj ljubavi i svejedno se razboljeti/ postati ubojica.
i obrnuto, ako je genetička predispozicija za iste te osobine vrlo "slaba" ili je nema, onda i u vrlo lošim obiteljskim i društvenim uvjetima može ne oboljeti i ispasti sasvim ok osoba.

---

Ok, ja sam razumjela da pričamo o zdravoj djeci, nisam mislila na djecu s mentalnim oboljenjima. Ako govorimo o mentalno zdravim osobama, svi mi imamo i dobre i loše genetske predispozicije, nitko od nas nije pokupio med i mlijeko. Ali ono što nas razlikuje od životinja koje se ravnaju isključivo prema svojoj prirodi je odgoj, kultura, socijalizacija. Ako netko ima genetsku sklonost ovisnosti, ne znači da će završiti na drogama. Možda će tu sklonost usmjeriti na manje opasne ovisnosti (cigarete, hrana...), a možda će biti toliko jak karakter da neće imati nikakvu ovisnost. Tu vidim jaku ulogu odgoja i utjecaja okoline

i govorim o zdravoj djeci.
shizofrenija se recimo najčešće razvije tamo negdje u kasnim dvadesetima, ne možeš imati pojma hoće li tvoje maleno dijete imati za 20 godina shizofreniju. ono može biti rođeno s predispozicijom za nju, i ovisno o jačini te predispozicije i okoline u kojoj živi, može je nikad ne razviti (znači može biti mentalno zdrav i ne možeš reći da je rođen bolestan), a može je razviti u manjem i većem obimu.
isto i za ovisnost i ostalo.
u mom citiranom postu sam napisala apsolutno isto što i ti: nije samo stvar imaš li ili nemaš genetsku predispoziciju, već koliko je jaka ona sama, i kakvi su okolinski uvjeti.

Ja sam sklonija vjerovati u utjecaj odgoja, ili više okoline - što ima šire značenje od samog odgoja. Pod tim mislim i na prenatalne faktore. Naravno da geni utječu, no odgojem se utječe na djelovanje gena, a neka istraživanja pokazuju da okolinski faktori utječu čak i na to koji će geni postati aktivni i kad - tako da je to sve puuuno kompliciranji od imaš gen-nemaš gen. No, čini mi se važno imati na umu koga odgajamo i koje potrebe dijete ima (a to ima veze s predispozicijama, temperamentom, inteligencijom - stvarima koje su više pod utjecajem gena). Ono što sam sigurna, što iz svog iskustva, što iz iskustva rada s klijentima - jest da nema šanse da dvoje djece odgajamo isto, em su djeca drukčija, em se mi mijenjam, uvjeti u kojima živimo, interakcija... a sve to utječe na to kako odgajamo.
Npr. moj sin je imao kolike, kćer ne, kako to, ne znam. Imao je i hipoksiju pri porodu, pa vježbao, ona nije. Čini se da nema veze ni s čim, no činjenica je da sam ja u trudnoći s njim bila uplašena i napeta (jer sam prije imala spontani), a s njom neopterećena i opuštena. To su mogući okolinski utjecaji, jel imalo veze ili nije ne znam - no nije nemoguće. Pa onda kakav je odnos roditelja tijekom trudnoće i u ranom djetinjstvu, kakvi su životni/poslovni uvjeti, ima li obitelj ustaljeni ritam ili nema...
Istina je da kod nekih poremećaja, npr XYY mutacije (tzv Supermuškarac) - ima ih više u zatvorima i to među kriminalcima koji su počinili nasilne i seksualne zločine (a ništa više među npr. pljačkašima ili prevarantima) - zbog ovog drugog y kromosoma i pojačanog djelovanja testosterona. No, ima ih i među ragbijašima i u sličnim žestokim sportovima - dakle čak i kod toga je moguće odgojem usmjeriti osobu, ne mora postati ubojica bez obzira na vrlo jaku predispoziciju.

Moj zaključak - roditelj se uvijek treba zapitati - kako ja tome doprinosim i što mogu promijeniti.

S obzirom da mi je tema diplomskog rada bila psihosocijalni čimbenici antisocijalnog ponašanja mladih, nakon x pročitanih knjiga i iskustva i istraživanja ne bih nikako rekla da je odgoj zanemariv. Naprotiv, odgoj i struktura obitelji i vrijednosti koje prenose svojoj djeci su najbitniji čimbenici razvoja jednog djeteta, ili u "normalno", dobro odgojeno dijete, ili u delinkventa. Nakon svih istraživanja, djeca koja su odrastala u obitelji s roditeljima koji imaju probleme (alkohol, droga, prostitucija), koji se ne brinu o djeci, o školovanju, o odgoju, koji ne provode dovoljno kvalitetnog vremena s djecom - sva ta djeca imaju puno veće šanse da negdje, ajmo reći, zaglibe, dugoročno ili kratkoročno.

Kod djece kod kojih sve štima u odgoju, obitelj pazi na školovanje, na vrijednosti koje prenosi djeci, bavi se s djecom-tu nema nekih većih problema, osim ponekad u tinejđerskoj dobi kada se delikti rade uglavnom spontano, tj. ne planiraju se nego su situacijski orijentirani.

Žene čine manje prijestupa nego muškarci jer su više orijentirane na obitelj. Ne smijemo zanemariti i utjecaj medija (najviše tv-a, tj. agresivnih sadržaja) i škole i vršnjaka.

A geni, složila bi se s onom 50-50 %, ali nikako nisam za slobodan odgoj.

Moja sestra i ja smo isto odgajane, nije bilo idealno, no obje smo izrasle u slične osobe ako govorimo o vrijednostima, moralnim predodžbama itd. Ali kod nas je na to imao utjecaj situacije, bolesti roditelja i druge stvari zbog kojih jako brzo odrasteš.

I da-ponekad upravo ono što vidiš u obitelji ili okolini, a ne sviđa ti se-bude razlog da sam ne budeš takav.

Pažljivo pratim ovu temu, jer sam i sama znala često razmišljati o tome... klasika, želim biti dobra mama, pružiti svojoj djeci najbolji start što mogu. I meni se čini da su nasljeđe i odgoj podjednako zastupljeni, i teško mi je izdvojiti jedno. Zaista mislim da je oboje JAKO važno. I da roditelj odna ipak puno može učiniti (znači, da citiram Mitovski: naš odgoj tj ljubav koju pružamo svom djetetu, ponašanje prema njemu, odnos mene i MM-a, komunikacija, primjer koji joj dajemo, igra i sve ostalo) - 50 % nije malo. i to je utješno.Ali, puno puno toga je i u, kako kažete-genetici. Ja bih čak rekla -duši koja se rodila.A što se tiča primjera iz života. Moj sibling
i ja smo maximalno jednako odgojeni(koliko mogu biti 2 razl. osobe) izloženi istim obiteljskim okolnostima, društvenom okruženju (ista ekipa), da bi na kraju ispali 2 dijametralno suprotna karaktera.

Koliko god se uvjeravam da svoju djecu toliko različitog karaktera s različitim genima odgajam isto sve manje iz dana u dan vjerujem u to.
Zašto? Nastojim ih odgajati jednako ali ne ide samim tim jer imaju različite potrebe i ponašanja na koje ja različito i odgovaram. Npr. jedno je skromno od rođenja drugo želi i više nego što ima, tu je presudan gen. Jedno je odgovorno samo po sebi a drugo uopće ne nastoji bit odgovorno dapače privlači ju baš suprotno, kako da se zabavi, kako da izvuče što bolju korist bez obzira na druge itd...
Moj odgovor na njihovo različito ponašanje ne može biti isti.
Naravno da ću ovom lakše odgojivom djetetu lakše dopustiti da prijeđe neke dopustive granice, a kod drugog ću se bojati uopće približiti se granici jer znam koje će biti posljedice za dijete i za okolinu.
Npr. jedan je mogao ostati sam s djecom već s 4g. a da se nije maknuo iz dvorišta dok drugo dijete to neće usvojiti niti sa 6 ilii 7g.
i što sam dopustila jednom ne mogu i drugom zato jer se ne ponašaju isto.
A kako sve utječe oko nas na jedno i drugo uopće ne mora značiti da će na kraju ova pozitiva kod prvog i ostati takva, da se neće promjeniti a isto tako i da neće neki negativan gen na kraju postati totalno pozitivan. Znači osim genetike i sve ostalo utječe po meni jednako.
A tako smo i moj brat i ja totalno različiti em po genetici em po odgoju, nismo skrenuli s puta ali sasvim drugačije gledamo i na roditelje i na svijet koji nas okružuje. I ne bojim se toga dapače ne želim da moja djeca isto razmišljaju i djeluju zato jer ih ja možda pokušavam isto odgajati. Volim im prilaziti individualno. Iako se neka pravila moraju poštivati koja smo mi odredili da su važna za oba dvoje.

Evo jedno odlično predavanje od Dr. Grega Forbesa na tuemu pa vidite sami. Jako pametno jako zanimljivo i jako duhovito.
Uživajte.

http://www.youtube.com/watch?v=3vMC3...el_video_title