Postporođajna depresija - moja priča

Evo,kao što sam obećala, evo stvari koje su se meni događale prije nego što sam totalno pukla. Btw, dosta toga ću vjerojatno izostaviti, ali poanta svega je što sam ja mislila da je sve to na neki način normalno i svaki dan sam to sve više potiskivala u sebi,umjesto da sam ranije tražila pomoć. No,bilo kako bilo,mislim da je sve počelo onom mojom odlukom da sve mogu sama i da ja najbolje znam što je najbolje za Roka –time sam počela u potpunosti isključivati muža iz svega.

Preuzela sam brigu o Roku i smatrala da jedino ja radim sve kako treba. To je rezultiralo time da sam na svako njegovo kmečkanje skakala i tražila mu razlog. Počela sam brojati njegove obroke, pisati kada jede,koliko vremenski, koju cicu, koliko spava. Kada Roko nije spavao onda kada je po mom proračunu trebao, počela sam brinuti da sigurno nešto nije u redu. Onda je počelo paničarenje – sigurno mu je ovo ili ono. Ista stvar kada se slučajno nije probudio za obrok kada je po mojoj računici trebao jesti.. Konstantno sam se brinula – ali pretjerano. Kupila sam 3 termometra kako bi znala koliko je stupnjeva u svakoj sobi + jedan vanjski za balkon, da Roku ne bi bilo prevruće ili prehladno. Čim bi otvorila novi paket npr.vlažnih maramica odmah bi muža slala da kupi novi paket jer sam se bojala da ću ostati bez njih. Svaki dan sam mu radila popise stvari koje treba kupiti (gaze, sterilne gazice za pupak+ milijardu nepotrebnih stvari) iako sam imala dovoljno doma. Rezultat – nepotrebne zalihe apsolutno svega (sad još imam 5 paketa blazinica koje smo koristili kada za brisanje Roka dok se još nije kupao).

Dojenje i izdajanje me strašno umaralo. Kada je Roko cicao,nisam mogla spavati, a on je znao masu puta zaspati na cici. Kada je on spavao,ja sam izdajala jer sam imala strašnih problema s viškom mlijeka. Spavala sam možda 3-4 sata dnevno,jer jednostavno nisam stigla više. Nisam stigla jesti (prije trudnoće sam imala 54 kg, a 20 dana nakon poroda 55), nisam stigla spavati… Pretjerano sam prala veš – čim bi Roko malo pobljuckao pelenu ili majicu, odmah je sve završilo u vešu za pranje. Prala sam 3-4 vešmašine DNEVNO, što naravno nisam stigla niti osušiti, a kamoli popeglati. Bila sam toliko umorna i neispavana, pogotovo kada sam imala mastitis, da sam razbila 2 toplomjera u 2 dana kada sam mjerila temperaturu. Onda je počela panika – da nemam vremena, da mi se sve dešava prebrzo, da ništa ne stignem i nisam vidjela izlaz. Sve se samo gomilalo – stan je izgledao katastrofalno, veš sam slala mami na peglanje (ali ipak sam uspjela doć u situaciju da od 50 tetra pelena nemam niti jednu čistu), kuhanje nije dolazilo u obzir, svađe s mužem su bile sve gore (čak smo spominjali i rastavu braka), Roko je sve manje spavao, imala sam dojam da stalno jede, a kad on nije jeo ja sam izdajala- svakih 3-4 sata ispočetka jer bi mi grudi bile ko kamen. Počeli su me svi živcirati, nisam imala vremena za ništa, jedva 5 minuta za sebe za tuširanje. Taman kad bi legla na par minuta zvonio je telefon, na koji se više nisam ni javljala. Noću me budio Rokov krik i par puta sam se našla u situaciji da ne znam gdje sam, tko sam i šta trebam napraviti. A Roko je urlikao… Bila sam totalno mrzovoljna, iscrpljena, totalno bezvoljna i živčana i sve mi je izgledalo užasno. Kao da nema izlaza.
Onda su mi se počele pričinjavati stvari – i tu zapravo počinje priča o tome kako sam vidjela da Roko mršavi i vjerovala sam kako će on umrijeti. I onda priča o odlasku u zaraznu gdje su skužili da samnom nešto nije u redu…

U to vrijeme mi je,koliko god to ružno zvučalo, Roko bio teret. Tek nakon svega, kada se sve vratilo u normalu počela sam uživati u svakom trenutku provedenom s njim. Onako istinski.

I možda se poneka mama prepozna u svemu ovome što sam ja radila, a ne završi na antidepresivima. Svaka je osoba drugačija, netko je labilniji, netko jači. Iako je Roko planirano djete, strašno željeno i voljeno već prije dolaska na svijet, vjerojatno je taj novi život bio prevelika promjena za mene.

Sada imam vremena za sve- za uživanje u njegovim novim pokretima, glupostima koje izvodi, "priče"; imam vremena za sebe, za muža + svaki dan čist stan (bez gomile neispeglanog veša), svaki dan topli ručak. I sretno djete. Kada se jednom kockice slože na mjesto...

Annie, duso, imas preslatko dijete a ni muz nije za bacit :P Za to se vrijedi boriti. Mislim da si jako, jako hrabra :*

Natasa 30, ne daj se, mi smo tu. I makar nismo pored tebe, nisi sama. :heart:

Nakon sto sam ovo procitala, sklona sam vjerovati da tebe nisu samo hormoni doveli do bolnice (ok, oni su vjerovatno uzrokovali opsesiju), nego neljudska iscrpljenost (halucinacije i malo sna idu pod ruku)...
Kad vas vidim na slikama, vidim i da ste super porodica, mlada, lijepa i zdrava.
Mislim da su sanse da ti se ovo pojavi s drugim djetetom male, jer sad znas kako stvari idu....i vjerovatno ces znati da stanes na vrijeme.
Ljubi Roka i hvala za pricu.

Ninet, slažem se u potpunosti. I,veliki sam borac, neću dopustiti da se ovo ikad ponovi. A nadam se da će moja priča nekome i pomoći...

mislim da te nema cega biti sram(sto si napisala na pocetku price)!!
mislim da postporodjajna depresija uhvati veliku vecinu zena u laksem ili tezem obliku!!mene je konkretno drzala 2tjedna kroz koja sam radila samo 3 stvari:plakala,dojila i izdajala se!!sve mi je bilo crno,nista mi nije imalo smisla,bolilo me jos sve jos od poroda,nisam se bas snalazila sa Nikom..ali nakon 2tjedna je,hvala Bogu,proslo,a mene jos uvijek iznenadjuje sto ti hormoni mogu napraviti covjeku!!
sretno i drz nam se!!drago mi je sto tvoja prica na kraju ipak ima happy end!! :D

Mialim da sam u istoj situaciji. Čitam tvoj post i plačem

čiji post-moj ili od annie??posalji meni ili annie pp ako zelis!!mozda ti mozemo sa par rijeci podrske bar malo pomoci!! :cry:

i od annie i tvoj post. Mislim da sam više slična annie, jer svaki dan mi je sve gore i gore

Ena, potraži pomoć. Odi do doktora opće prakse i reci mu/joj kako se osjećaš. Dat će ti nešto da se smiriš ili uputiti dalje. Potraži pomoć. Postporođajna depresija je normalna, velik broj žena je proživi, neke se jaće, a neke slabije. Ali važno je reagirati što prije. Drži se, slobodno napiši pp ako želiš razgovarati.

od kako sam se vratila iz bolnice sa svojim malim anđelom imam jako ružne trenutke.oni ne traju dugo i nisu tako česti-kako vrijeme prolazi sve su rijeđi.radi se o tome da ju jednostavno ne želim gledati.znam da zvuči jako ružno ali jednostavno je tako-kao da nestane sva ljubav prema njoj.sa starijim sinom nema takvih osječaja.pokušavam se sama sa tim nositi ali eto možda mi bude lakše sad kad sam to podjelila sa vama. :( :(

cure :love:

Annie, za tebe jedno veliko :heart:

Alisaskvo, pričaj o tome, ne samo na forumu nego nekoj bliskoj osobi. Znam da je teško priznati nešto takvo i da je sigurno praćeno silnim osjećajem krivice i stida, ali važno je da to podijeliš s nekim i dobiješ neposrednu podršku (nek to bude netko za koga znaš da će biti suosjećajan)

Alisaskvo, nije to ništa čudno. Što si ti sve prošla dok se malena nije rodila, dobro je da si uopće sačuvala živce i razum. I kod najlagodnije trudnoće i poroda, i poslije kad žena ima pomoć od dvije bake i još neznamkoga, ima dana kad joj je teško i tjeskobna je. Još je ovdje ova pusta, depresivna zima koja nam ni malo ne olakšava svakodnevicu. Probaj ipak nekako iskemijat da je netko uz klince pola sata pa trkni u grad na kavicu, ako ikako možeš... :heart:

hvala ti aleta :heart: :heart: znam da si mi ti uvijek tu,a to puno znači

Cure, mene zanima je li koja od vas patila od depresije ikad prije poroda, ili vam se to prvi put javilo kad ste rodile?

općenito, jedina veza između patološke depresije prije poroda i poslijeporođajne depresije jest da žene koje inače boluju od depresije imaju povećanu šansu da će doživjeti i poslijeporođajnu depresiju.
ali PPD naravno često doživljavaju u žene koje nikada prije niti poslije nisu bolovale od depresije.

Citiraj:

---

Uzroci poslijeporođajne depresije nisu u potpunosti utvrđeni, međutim, smatra sa da su oni kombinacija bioloških i psihosocijalnih čimbenika. Kad se spominju biološki čimbenici, prije svega se misli na hormonalne promjene koje se događaju u trudnoći, za vrijeme i nakon poroda. Tokom trudnoće, razine hormona estrogena i progesterona povećaju se i do 10 puta, a u roku od 3 dana nakon poroda, vraćaju se u normalu. Istodobno, razina hormona prolaktina drastično naraste u prvom tjednu nakon poroda.

Što se tiče psihosocijalnih čimbenika, postoje određene skupine žena kod kojih je rizik za pojavljivanje poslijeporođajne depresije veći. To su prije svega žene koje su inače bolovale od depresije te one u čijoj obitelji postoji povijest depresije. Zatim, tu su žene sa slabom socijalnom podrškom (ne primaju dovoljno ni emocionalne ni fizičke pomoći od svoje okoline), a tu se posebno ističu majke adolescentice i samohrane majke. Depresija će se također češće javiti ukoliko je trudnoća bila neželjena, ako je porod bio težak i kompliciran (pogotovo kod carskog reza), te ako novorođena beba ima zdravstvene probleme ili je nedonošče.

Budući da je dolazak djeteta na svijet velika životna promjena, javljanju depresije pogodovat će i bilo kakva druga velika i stresna promjena koja se može javiti dok je beba još mala (preseljenje, nezaposlenost, svađe s partnerom, financijski problemi, smrt voljene osobe). Kao uzroci pojave poslijeporođajne depresije, navode se i nisko samopoštovanje, veliki dobitak na težini tokom trudnoće te niski socioekonomski status.

---

Ma pročitala sam ovo već prije, htjela sam vidjeti što kažu cure, iz osobnog iskustva?

ja nikada prije nisam patila od nikakve depresije,lagane mrzovolje je bilo,ali svatko ima lošiji dan.niti nakon prve trudnoće,nego evo nakon druge-ali mislim da je to splet nakupljenog straha u toku trudnoće koji je morao negdje izaći

Napokon sam shvatila problem i odlucila sa je vrijeme da priznam svoj problem i da se prikljucim i ovdje...evo ovako: pocelo je jos dok sam bila trudna-strahovi za bebu,panika da ga necu iznijet so kraja,da ce mu se neato dogoditi a toliko sam zeljela bebu da vam opisati ne mogu. Porod je bio grozan,nakon tri dana pokusaja zavrsava carskim rezom al ajd;mogu ja to sve sama. Povratak kuci-mogu ja to sve sama...i jesam jedno vrijeme super funkcionirala ali onda pocinju problemi-svadje s muzem svaki dan,sve vise zapustam sebe i kucu jer ne mogu stici ali ja i dalje tvrdim da mogu sve sama,moji stalni strahovi da se bebi sto ne dogodi,provjeravanja da li dise,panican strah od odvajanja njega od mene i strah da mi ga netko ne uzme...jos se more toga motalo ( i mota) po mojoj glavi ali danas sam dosegla vrhunac...nervozan vec tri dana mali place;sto god da probam ne pali i sto god on vise place ja se sve vise i vise sikiram i osjecam da se pocinjem gusiti; u jednom trenutku mi srce toliko lupa i ne mogu udahnuti da me strah da cu umrijeti,mota mi se po glavi da ce mi dijete ispasti i grcam od suza ne mogu se smiriti...zovem muza i on dolazi,cim se beba smirila ja se smirujem i to prolazi...ne znam je li ovo PPD ali odlucila sam iduci tjedan otici psihijatru jer vidim da cu upropastiti i sebe i brak i dijete ako ovako nastavim...sram me toga sto sam si napravila ali moram pronaci lijek jer ne mogu ovako dalje...iscrpljena sam,dusa mi spava a kad spavam na pola sam budna...malo mi je lakse kad kazem i evo trebalo je 5 mjeseci da to skuzim,strah me kritika i svega ali trebam pomoc...

sokolić, nema razloga da te netko kritizira. Zapravo te treba pohvaliti jer postupaš vrlo odgovorno - priznaješ da ti je teško i da trebaš pomoć.
Za početak pokušaj mužu objasniti da ti je teško i da možda imaš ppd, daj mu da pročita neki tekst o tome da vidi da je to zaista oboljenje a ne prenemaganje kako često znaju tumačiti. Pokušaj se smiriti, u ovim trenucima je najvažnije da sebi ne budeš neprijatelj i ne dovedeš se do ruba. Kad osjetiš da ti je previše svega, na sve moguće načine gledaj kako se možeš opustiti i dovesti u normalu. Potraži pomoć od svih i za sve i obrati se stručnjaku :love:
Puno nas je prošlo kroz ovo što pišeš, nisi sama.

Draga sokolic! Najbitnije si napravila - priznala si da možda imaš problem. Iskreno, nakon teškog poroda kakav je bio tvoj, možda bi i ja bila u istom stanju kao ti. Porod je najvaznije iskustvo koje zena moze dozivjeti, izmuči te, iscijedi, tobom upravlja neka bolna nepoznata sila, a ako to traje danima kao kod tebe onda mogu samo zamisliti kako te strgalo..

Koliko se sjecam, ti si na kraju zavrsila na carskom. Nije ni to mala stvar. Misliti da ces rodit, hrabrit se da si dovoljno snazna a onda ti dijete izvadi netko drugi. I meni bi bilo tesko draga, svakom bi. Sigurna sam da se sad tako panicno bojis za dijete jer si na porodu kad si bila najranjivija mozda pomislila da ce umrijeti i da ces ostat bez njega..
Kao što ljudi koji su bili u ratu imaju PTSP zbog šokova, tako ti mozda imas ptsp od teskog poroda..

Grlim te, sve se u životu uvijek da ispraviti.. Ispravi odnos sa muzem, reci mu što ti je na duši i trazi ga da te zagrli i bude uz tebe, zovi sad pomoc u kucu ako nisi prije, svi ce te razumijeti i rado uskociti.. Izađi na zrak i diši, bit ce sve u redu :)

Ajme Sokolic nisi nista kriva. Svakome se to moze dogoditi. PPD ne bira,udara di god stigne. Hrabra si sto si SEBI priznala,to ti je pola posla vec rijeseno. Potrazi pomoc i ne osvrci se natrag, glavu gore. Nek ti Bog da snagu i srecu
da sve rijesite.

Hvala na potpori,ispocetka nisam vidila neke stvari ali ovo danas mi je otvorilo oci...pricala sam s muzem i jos nemam potporu od njega jer ili ne zna sto je to ili smatra da nije opasno ali ja sam se narucila za razgovor kod psihijatra,nista me ne kosta otici vidit...ovaj forum je pola lijeka :-) ...

Citiraj:

---

sokolic prvotno napisa

Hvala na potpori,ispocetka nisam vidila neke stvari ali ovo danas mi je otvorilo oci...pricala sam s muzem i jos nemam potporu od njega jer ili ne zna sto je to ili smatra da nije opasno ali ja sam se narucila za razgovor kod psihijatra,nista me ne kosta otici vidit...ovaj forum je pola lijeka :-) ...

---

daj mu nekoliko tekstova o pdd da pročita, ozbiljnije će shvatiti. Često u tim tekstovima piše i kako se partner treba postaviti, pa mu možda to otvori oči ;)

Sve ce to biti dobro...ja mislim da to nije toliko ozbiljno;uhvati me na mahove ta neka panika i ljutnja i tuga i traje 2-3 sata i onda ko rukom odneseno pa onda na malu sitnicu planem ko vulkan Etna i tako u krug...vidit cemo,javim kad obavim razgovor...

Cure, s vama sam. Puno puta luda, luda...

Preporuka svima, provjerite TSH, provjerite malo štitnjaču. Iako ja imam dijagnozu otprije, ona kod puno žena poslije poroda poludi. Ja nisam na vrijeme izreagirala i razvila hashimoto, TSH 35, sa svim simptomima - nervoza, bezvoljnost, depresija, lupanje srca, iscrpljenost, zatvor, nenormalni ciklusi (ne dojim), epizode nekontroliranog bijesa, plača.... Kvaliteta života jednaka nuli. Uz sve to osjećaj krivnje jer se loše osjećate, a imate to predivno i željeno stvorenjce kraj sebe.

Naravno, i to što sam većinu vremena sama s djetetom je pridonijelo tom stanju.

ja imam jedno pitanje...s koliko se ta depresija moze pojaviti?kod mene jedna osoba u familiji ponasa se totalno cudno...no maleni ima vec 8mj...s tim da ona u nekim fazama zna toliki vristat na njega,derat se,pa cak po guzi,s kolicima baratat ko tackama (tipa naglo gurnut malog od bjesa),prijetit kako ce ga bacit kroz prozor i svasta nesto...s tim da su ti ispadaju poceli jos prije dok je "beba" bila stvarno beba...beba zna doslovno satima grcat u placu...nazalost ja osobno poduzet nemogu nista jer uz mene se ponasa ko "najdivnija" mama na svijetu a kada ju pitam o malenom i dal sve u redu NIKADA se ne pozali ni ista sl...cak sam ju jednom "ulovila" dok je maleni plakao ali izgovor je "danas je cijeli san cendrav"

Ajme strasno za citat,strasno. Dodi joj cesce ako mozes,ocito joj treba pomoc.

Neznam odakle ti sve te informacije,ako ti netko to prenosi nek se i ta osoba potrudi pruzit pomoc. Ocito je da je neki oblik depresije ili nesto drugo slicno u pitanju. Nedaj Boze da se u naletu bjesa ta kolica prevrnu mogla bi i ona i svi oko nje zalit za cijeli zivot.

Nemoj nikako okrenut glavu,ocito je da joj treba pomoc pa makar pronosati bebu da ona malo odmori. Ili nekim savjetom "nenametljivo" vezano za problem.



Bas je tesko ovakve stvari cuti




Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk

informacije sam dobila od osobe koje zivi s njom...ista kuca ali dva kata...i ta osoba se cesto nudi za cuvanje no ipak nemoze po cijele dane...pokusala je razgovarat s mamom no svaki put je od nje ostala "popljuvana"...mama ne pruhvaca problem i svatko tko joj nesto kaze ne prode dobro...ja s vremenom na vrijeme dodem mami ali ponavljam tada se ponasa ko najdivnija osoba na svijetu,skoro oa svaki put probam kao malo dublje uc u temu malenog (kako se snalazi i sl.) ali apsulutno nista ne dobivam od nje da nesto ne stima...tako da uopce neznam kako bi ja reagirala...

Ja sam tek naknadno ustanovila da sam s malim imala postporodajnu, kod mene je bila sljedeca situacija: 2,5 god nocnih mora kako ga netko ubija, otima, sve moguce nagadnije situacije koje um moze smisliti bile su kod mene prisutne, svaku noc od ono malo sto bih spavala.

Posljedica: grozne glavobolje uz koje bi mi svaki njegov glas testirao granice , a masta bi mi podivljala ali ne u pozitivnom smislu. Onda na sve to krivnja zbog takvih misli koje nisam mogla kontrolirati i moja konstatacija da sam losa majka i od bivse svekrve uporno podjebavanje da prostite na izrazu.Bilo mi je jako tesko i to razdoblje je zapravo jedno od razloga izmedu ostalog zadrtog ponasanja zasto je bivsa sveki i bivsi8-)Mislim da je tada izasla knjiga od Brooke Shields?? pa se nesto pisalo malo vise o tome, kada sam shvatila da nisam jedina, proslo je s vremenom.

S malom se nije ponovilo ali s malom nisam nikome(cak niti svojoj) ni dala da pride blizu prvih mjesec dana jer koliko sam shvatila, buduci da je ona dosla "pomoci" kada se mali rodio, to se izrodilo u maltretiranje mene u tih mjesec dana(npr.dizala me skupa s malim iz kreveta svakih par sati da promjeni plahtu iako je plahta bila cista aludirajuci da sam prljava valjda jer sam rodila?? uz pogrdne komentare) nekako sam imala filing da se nisam imala vremena na miru povezati. Tako cu i s trecim, zlu ne trebalo prvih mjesec dana rodbina moze pisati lastanu...

KrisZg..neki su ljudi jednostavno bolesni pa za sobom povuku koga god stignu,tebe npr.

Ko izvuce zivu glavu iz takvih situacija ja mu skidam kapu,tebi takoder. Imala sam slicnu,ali blazu verziju tvog slucaja,nocne more su kratko trajale nasrecu pa je s prestankom istih krenulo na bolje

Lidac2..nebih ti bas bila u kozi,tesko je znati sta napravit

Ima puno "vanjskih" faktora koji po meni probude PPD...npr.svekrve (nije sala),,muz itd pa bi se uglavnom takvi problemi trebali rijesit/udaljit

Ja bih se sitila npr.izjave moje sveki kako mi je ostao ogroman trbuh (dan kad sam dosla iz rodilista) i nakon toga dan je bio nepovratno upropasten..kad se sitim uffff I kad god bih se sitila,uvik zivcanitis po cili dan

Srica karma se pobrinula da sad imam 2dj i trbuh ravan i lijep

Pa nek kuca laje....ahahahaaaaa




Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk

Bila sam na razgovoru,je depresija ali blazi oblik jer sam kao na vrijeme dosla i dobila odredjenu pocetnu blagu terapiju...preporucen razgovor sa muzem jer je dr shvatio da nemam nikakve potpore. Nakon razgovora MM se spakirao i otisao o nas,potpora kakvu nikome ne bi pozeljela...a sto je najtragicnije ni ne fali mi,izgleda da da tbl djeluju pa se ne sikiram oko 80% stvari. Naravno da mi je bebonja na prvom mjestu i sve bila dala za njega ali odlucila sam se boriti,imam dokaz sad da NISAM luda ma sto god moja sveki i MM mislili samo sam pod pritiskom bil jer u "bocu od litre stane litra a ja gurala pet" po rijecima doktora...samo sam htjela reci da se to svima moze dogoditi ali provjerite na vrijeme jer nije sramota,ja sam sebe uvjeravala da nije nista,s druge strane vikali da sam luda,zivcana i svakakva a u stvari sam bila sama i preopterecena ...ne dajte se cure,sve se to rijesi

Ajme,sokolic dobro da se sve rjesilo na vrijeme. Iskreno se nadam da ce te ti i muz rijesiti nesuglasice i da ce se on naucit nosit sa situacijom

Drzi se


Sent from my RM-914_eu_croatia_419 using Tapatalk

Hvala draga <3 :-*

Sokolic,bravo na odluci posjeta psihologa!
A zao mi je sto imas takvog muza..ne znam sta da ti kazem.mozda mu napokon dode iz dupeta u glavu..
Ako ne,onda ti je i bolje bez njega..
Drzi se..

Citiraj:

---

milasova8 prvotno napisa

Sokolic,bravo na odluci posjeta psihologa!
A zao mi je sto imas takvog muza..ne znam sta da ti kazem.mozda mu napokon dode iz dupeta u glavu..
Ako ne,onda ti je i bolje bez njega..
Drzi se..

---

Potpis
Pisala si vec prije o tome kako je sve na tebi i iskreno, ti se i dobro drzis
Ipak, nadam se da cete rjesiti probleme, iako ce tu vjerojatno trebati puno truda...drz se

Sokolić, drži se, sigurna sma da ćeš prebroditi to, zbog bebice. Što se TM tiče, sjećam se s druge teme da on, nažalost u svom ponašanju s tobom i djetetom ima potporu svoje majke. Mislim da nije u redu da se on koji je jednako odgovoran za to dijete i brak spakira i ode čim mu se ne svidi stanje stvari.
Potpisujem milasovu, dobro će biti ako riješite nesuglasice, a ako ne riješite, brini za dijete i sebe, o njemu neka i dalje brine njegova mama.

Stavila bi ruku u vatru da je okidac za depresiju tvoj muz... Pa ja bi odavno na tabletama zavrsila da je moj takav.. Zena postane majka, sva odgovornost za dijete je na njoj, dobije novu ulogu u zivotu koju uci, jaka je koliko i slaba, i onda joj treba potpora u toj novoj ulozi, a ne da ona jos na muza mora mislit.. Uzas draga sokolic, zelim ti puno snage :heart:

Sokolic, zao mi je.Vidjet ces sada kroz par dana u cemu je bila kvaka.Ne mozes se ti toliko lose osjecati koliko ti oni mogu lose uciniti s takvim ponasanjem.Napisala sam svoje iskustvo, i tu je u pitanju bila i svekrva i bivsi a nizbrdo je krenulo kada sam "lupila sakom od stol" i nisam dopustila da itko dode kada je mala rodena.Tu sam mu se najvise zamjerila :lol:Kamo srece da je tada pokupio stvari i otisao...