Ništa :-( . Imali su divnu doktoricu-pedijatricu koja me je sutradan smirila, naglasila kako će sve biti u redu, vaše je dijete dobro, super da dojite pa da možete biti s njom...ommmm...pravi psiholog... pomogla mi da se obranim od drugih koji su je htjeli nadohraniti adaptiranim jer "tko zna koliko dobiva na težini ako doji" (mislim...5 i pol mjeseci, debela ko prase)...
Jedini mi je cilj bio da se dočepam otpusta.
Ninči, zaista nema potrebe razvoditi se od muža. :) Jednostavno ovo nije prirodna situacija, i ti imaš potpuno pravo biti uzrujana. Kada već ne postoji opcija operirati ili ne, ili kad je operacija/hospitalizacija najbolje riješenje tada bi sve to trebalo proći minimalno traumatično za dijete. Minimalno traumatično uključuje sve što uključivati treba. I ti jesi u pravu iako tvoj muž ima stav ne tlasaj. Ali možda je to samo njegov način borbe sa osjećajem nemoći koju je osjećao čekajući tamo, zaboraviti sve i ići dalje. Jer straha za bilo što drugo ne bi treblo biti, pogotovo kad izbora imaš.
Što se tiče drugih roditelja, moje iskustvo je takvo da većina sluša ono što im predloži medicinsko osoblje, većinom od straha da se ne zamjere i indirektno ne stave dijete u nemilost, ponekad iz osjećja nemoći jer čekajući pred vratima sale ne mogu ništa napraviti. Najčešće ili gotovo u pravilu, osoblje kaže da i tako ne mogu do djeteta pa nema potrebe/smisla da dolaze.
Sad opet dolazimo na moje inozemno iskustvo, gdje roditeljima u pravilu savjetuju da ne čekaju blizu izlaza iz sale, da ne čekaju u krugu bolnice jer operacije jako, jako dugo traju...i čekajući tamo mozak se u jednom trenutku počinje poigravati sa tobom, nažalost nakon 6,7 ili 10 sati čekanja to se ne može izbjeći, ali ta priča za odlaskom u grad , kupovinu, crkvu ili kafić, tamo isključivo služi za zaštitu roditelja (dobije se broj telefona intenzivne njege na koji se može provjeriti u svakom trenutku u kojoj je fazi operacija).
Ma to o razvodu sam rekla onako bezveze jer znam da ne bi bio sretan u slučaju da se počnem okolo žaliti. Dok smo tamo stajali i slušali je, on se trudio biti što pribraniji zbog mene, ali je par puta zaplakao....pogotovo kad je njega počela zvati. Ali njegov stav je- "Oni valjda znaju šta rade", "Nemoj, samo ćeš još gore napraviti", "Ništa ne možeš postići pa bolje šuti" itd. A meni sa svakim njegovim takvim komentarom tlak skoči na 300!
I nama je rečeno da je bolje da čekamo u apartmanu ili da negdje odemo, ali otamo me u tim trenutcima ne bi maknuo nitko, pogotovo kad sam čula koliko vrišti! Da nije vrištala, možda bismo i otišli negdje dok to ne završi, a ovako nije bilo šanse!
Čokolada, sva sam se naježila na tvoj post! Meni je jaaaaako poznato to smirivanje uzrujanih roditelja....ne bih to nazvala čak ni smirivanjem, nego prije manipulacijom...jer je jedini cilj tome da roditelji slučajno nešta ne kažu protiv njih, uvjerena sam u to! Tako je za nama dotrčala glavna sestra u apartman i, kao što ti kažeš, kao psiholog počela pričati s nama, objašnjavati, tješiti nas, pokazivati razumijevanje itd. Uspjela me je smiriti samo da više ne odem pred operacijsku, ali me nikako nije uspjela uvjeriti da je ispravno ono što su učinili mom djetetu! Ma joj, samo da se više nikad ne ponovi!!!