Prekrasna priča lijepo napisana, čestitke na vašoj sreći, još jedna od priča u nizu koja pokazuje da se upornost i trud isplate.
Printable View
Prekrasna priča lijepo napisana, čestitke na vašoj sreći, još jedna od priča u nizu koja pokazuje da se upornost i trud isplate.
Šmrc. Čestitke od srca. Ja sam jedna od 39+ koja već pomalo gubi nadu, ali tvoja priča me ponovno ohrabrila.
Svaka prica sa ovog podforuma me takne duboko u srce ali uz tvoju sam doslovce pocela da jecam :)
Cestitke od srca!
Pippi, prekrasna priča!!! Tako me je dirnula da bih ovog trena podnjela zahtjev za posvajanje o kojem ionako intenzivno u zadnje vrijeme razmišljam, jer su mi skoro sve nade umrle da ćemo MM i ja ikada dobiti svoje biološko dijete:-(.
Uživajte draga u tom prekrasnom daru!!!
prekrasna priča. pustila sam suze zbog vas troje. želim vam sve najbolje :heart::heart::heart:
divna priča! želim vam svu sreću ovoga svijeta!
Ova priča mi je tako uljepšala dan!
Čestitke na curici:zaljubljen:
Hvala da si podijelila svoju pricu, uzivala sam citajuci:heart:, a i podsjeti me na vlastitu pricu cekanja - sto je zapravo uvijek lijepo, jer se podsjetimo koliko je imati dijete jedinstvena stvar, pa cak i onda kad smo vec postali "normalna" obitelj (cak i onda kad nas ne slusaju:mrgreen:).
Da dosadno, da DOSADNO????... Čovječe, sva sreća da je waterproof make up. Prekrasna, prekrasna priča. Znaš pričati priče - to se odmah vidi :).
To s telefoniranjem mi se, čini, najteže prelomiti svima. Tj. ta potreba da se radi "roadshow" po CZSS-ovima, iako to oni načelno odbijaju, ali nema drugog načina diferencijacije, unatoč super složenim molbama i ostalim stvarima.
Čestitam, od srca :)!!!!
predivno <3
nazivanje czss stvarno je mukotrpan i cesto obeshrabrujuc dio cijele price, ali se upornost uvijek isplati (mi smo dobili predivnog djecaka od 2,5 godine, ne vjerujem da je ovaj iz tvoje price, ali bitno je da svako dijete pronadje obitelj ;)
Ajme, plaćem ko kišna godina. Čestitam od srca..blago malenoj na takvim roditeljima :heart:
Nemam riječi... :zaljubljen:
Prelijepo... :heart:
Uživajte jedni u drugima, a ti katkad svrati na ove stranice da nam uljepšaš dan svojim pričama :-)
hvala...
:heart: predivno :heart:
uživajte...
Meni definitivno najupečatljiviji podforum! Svaka vam čast svima, zaslužujete ovakve priče!
Predivna, predivna priča, pippi dobrodošla:-D
Ovo sam slučajno otvorila i nije mi žao, priča me dirnula do suza, ovo je nešto predivno...predivno, želim Vam puno sreče i ljubavi u životu sa vašom malom princezicom..:heart:
Hvala što si podijelila s nama priču. Pridružujem se podršci da nastaviš pisati.
U sličnoj smo situaciji kao vi na početku. Mi smo odlučili i tu stojimo. Iza nas je 5 stimuliranih postupaka.
Nadam se da ćeš nas počastiti još kojom istinitom pričom :)
prekrasno!!!!
o, mišica mala, kako je samo predivne roditelje izabrala :)
neopisivo mi je drago što se dočekale..
Hvala svima na riječima podrške i dobrim željama. Ovo je nastavak Naše priče :mrgreen:
Kad smo se samo donekle pribrali iz omaglice emocija, tj. MM se donekle pribrao, ja baš i ne, pitamo naše carice iz czss – što sad? Kad možemo uzeti mrvu? Skupite ove papire, kažu one, desetak raznih izvoda i potvrda i kad skupite javite se, mi ćemo dotad prirediti papire i onda možete po mrvu. Gledamo ih u nevjerici. Mi ćemo te papire skupiti za dan, dva. Onda ćete doći po mrvu za dan, dva. Bila je srijeda poslijepodne. MM je pogledao na sat. Vidim što mu prolazi kroz glavu. Svi pripadajući uredi u Našemgradu već su bili zatvoreni. Znači, danas se više ništa ne može. Sutra. To je bila jurnjava. Podijelili smo popis. Nismo izlazili iz raznih ureda dok nam nisu izdali dokumente. Jedino je sud ostao neosvojiv. – Potvrde o nekažnjavanju dobit ćete sutra, – kaže portir. – Gledajte, meni to treba danas, pa me, molim, pustite da razgovaram s onim tko je nadležan – govorim najljubaznijim glasom, a u očima mi scena kako ubijam portira i gazim preko njega da uđem u sud. Ne ide. Portir sam i imam moć – piše u njegovim očima. Može zatvoriti vrata i pozvati osiguranje, a onda bye-bye naša potvrda o nekažnjavanju (ako nas zatvore zbog napada na službenu osobu – neumoljivog portira na sudu). Dobro, nevoljko odustajem (bolje častan uzmak nego potpun poraz), onda sutra. U petak u podne imali smo sve. Zovemo czss u Jedangrad. Imamo sve, kažemo. Već?! Smiju se. Što li im je samo smiješno?! Dođite u utorak, kažu, i ponesite auto-sjedalicu za dijete od tri mjeseca. Svakako, hvala puno. :-o Kriste Bože, odakle nam auto-sjedalica za dijete od tri mjeseca!
Znači - u utorak. Tko li će izdržati do utorka. A opet, to znači subota, nedjelja i ponedjeljak za sve pripreme. Otkud početi?
Prvo, raščistiti posao. Usijani telefoni. Ne, nažalost neću ništa raditi dok budem na dopustu. Ne, neću moći, bit ću odsutna godinu dana, žao mi je (a uopće mi nije žao, lažem kao pas). Da, naglo se dogodilo, eto, ne će me biti pa ćete morati završiti sami, što se može, viša sila (o hvala ti viša silo, dragi Bože, svemire, sudbino...) :-D Juhuuuu, ti-dam-di-dum, prvi put u životu nije mi problem na poslu reći "ne!". Ne, ne želim i ne ću raditi dok budem na posvojiteljskom dopustu. Bit ću sa svojim djetetom. Nakon toliko godina, stvarno vrijeme samo za nas.
Drugo, obavijestiti sve koje treba, sve koje volimo, sve koji nas vole. Usijani telefoni. Plačem, pričam po 17. put ispočetka. Suze radosnice s druge strane... Kako li je divno javljati lijepe vijesti, a kako je malo takvih prilika u životu.
Zvoni telefon. MM. Izbezumljen. – Jesi li čula? – Što? – Pa u Jednomgradu je bila teška saobraćajka. – Pa? – Pa da nisu oni? – Ma daj budi normalan. Dok govorim, ledeni trnci, prsti lete po tipkovnici, crna kronika, saobraćajne nesreće, ne, nisu oni, ne odgovaraju opisu... O Bože, zbilja se treba sabrati.
Koliko se dugo ljudi opremaju za dijete. Mjesecima. Tjednima, u najgorem slučaju. A mi? Dva dana. Trgovine srećom rade vikendom, ali hvala Bogu na prijateljima s djecom koja su taman prerasla prvu opremu. Bar zbog toga nije loše biti zadnji s malim djetetom u društvu. :angel: Vijest je planula kao požar u ljetnoj suši... Za pola dana naš je dnevni boravak izgledao kao prekrcajna stanica dječje opreme. Troja kolica. Dva krevetića, četiri sjedalice. Mislim da dijete od tri mjeseca ne sjedi. Čudesnih stvari, za neke nitko točno ne zna čemu služe. Kažu prijatelji, mi smo dobili, eto, novo je, nismo rabili. Pa čemu služi? Ne znaju, kažu, pokušajte vi, možda ste pametniji... Nađe se na sreću i auto-sjedalica.
Ponedjeljak navečer, potpuno iscrpljenje. Da autosjedalica?! Heh, bili smo opremljeni za sve uvjete od polarne zime do tropskog uragana i sve meteorološke kategorije između te dvije krajnosti i to u trajanju od najmanje 5-8 dana za barem 3-4 djece. Da uzmem ipak dvije kutije (kršitelj koda)a – vičem iz kuhinje – Uzmi svakako – dere se MM – i uzmi cijelu kutiju čaja, možda bude žedna. – I cijeli paket pelena, dvije termosice...Imamo li sve? – Imamo. – Jesi li provjerio spisak koji nam je dala L. (L. će roditi za dva mjeseca i ima spisak stvari koje treba imati kući kad beba dođe iz rodilišta. Nije baš isto, ali poslužilo je). – Jesam, imamo sve osim tri stvari. – Ajme, pa što je to, kako li je promaklo? – To je za njegu pupka – Ajde dobro, to nam možda ne treba (u sebi mislim, pa ne bi propali da smo i to nabavili). – Ajmo sad lijepo odspavati pa da sutra budemo odmorni. - Ajmo. Spavanje? Ha-ha...
Negdje duboko u noći: - Spavaš? – Ne, a ti? – Ne. – A jesi li vidio kako je krasna? – Jesam. Sad spavaj. – Spavam. Spavaj i ti. – A-ha. A jesi vidjela kako se smije?... O, najduža noći.
I osvanuo ipak utorak. Vedar, prekrasan, sunčan zimski dan. Nikad ga neću zaboraviti. Niti jedan trenutak.
Do Jednoggrada smo vozili dva i pol sata. Jesi li ti lud,– govorim – ne juri tako, hoćeš li da dijete izgubi oca i majku prije nego ih je dobilo...
Czss, formalnosti, potpisivanje, čestitke. Krenuli smo po nju. Naša mrva. Sad više ne plačem, ni ne smijem se, sad više nikog ne vidim, usredotočila sam se samo na nju. Upijam zadnje upute i detalje. Najvažnije stvari na svijetu. A ona se smijulji, znala sam, kaže, da ćete doći po mene dragi mama i tata moji... :zaljubljen:
I gledam je i molim se. Hvala ti Bože. I molim se Tebi od tog časa i stalno, za nju, našu mrvu, za nas, za ženu koja ju je rodila, budi joj dobri Bože na pomoći i za krasne udomitelje koji su je čuvali dok mi nismo došli i plakali žalosni za njom na taj, nama najsretniji dan. Koliko li si života već takla i ostavila trag ljubavi, predivna moja kćeri, tako mala, tako nevina.
I krenuli smo. U novi život. Do kuće se s dragocjenim bićem koje spava mirno u sjedalici - jajetu, vozimo četiri sata. Po autocesti. 80 km/h. Jesi li ti lud, – govorim... Ne čuje se od buke šlepera koji nas prestižu. MM vozi kao po jajima. - Vidiš li ti ove luđake kako voze, – nadglasava on buku – ugrožavaju naše živote na cesti. Gdje li je sad policija?! – Kakva policija, što je tebi, ljudi voze daleko ispod ograničenja. Pritisni taj gas, umrijet ćemo i ja i dijete od iscrpljenosti, nećemo nikad doći kući...
Ali, došli smo. Sretno i presretni. A mrva je spavala cijelo vrijeme, hvala joj. Zvone telefoni, svi bi u posjetu, pršte savjeti. Polako, pustite nas da dišemo, da se ljubimo... Bake, djedovi, teta, nećaci i kuća puna neopisive radosti se napokon ispraznila. Ostali smo nas troje. Zauvijek.
:-D divno!
:zaljubljen:
Pippi,
užitak je čitati tvoje postove :)
Daj Bože svakome tko čeka ovakvu radost!
:heart::heart::heart:
I mene je tvoja priča ostavila u suzama...
Prisjećam se dolaska našeg sina, tada starog 8,5 mj. Naš dnevni boravak je izgledao vrlo slično vašem, hrpetine robice, mašina pere punom parom, sve se slabo suši jer je 1. mj., ostatak opreme, otvaramo paket pelena da vidimo kako to čudo uživo izgleda...
Čestitam!!!!
Ooo, PL, šta mi ovo radiš na poslu, ode mi šminka, već upadam u oči!!
Uvijek sam nekako imala osjećaj da ta zaljubljenost u dijete se ne "rađa" rođenjem, već se "rađa" drugačije, kao da ti neko u dušu umetne dašak, stavi svjetlost, pročisti srce i samo ta krasota postoji za tebe, tada i od tada pa zauvijek.
Uživajte, vas troje povezanih, suđenih, i dotaknutih tim čudom koje se "novi život" zove!
Prekrasna priča! Čestitam!!!
:heart::heart::heart:
kako lijepa priča... :heart:
Svaki dan škicnem da vidim ima li nastavak, i evo ga, tu je, ajme, koje veselje čitati te...:heart:
:heart::klap:
:zaljubljen: nemam riječi!!!! Suvišne su........
:zaljubljen::cry:
Pippi, prekrasan nastavak! Daruj nam i treći i četvrti dio! Polako, iz dana u dan, vi se volite sve više i više!!! Ljubite se i mazite stalno! Uh... vaša me priča svaki put iznova raznježi!!! :heart:
Predivno, čudesno, čarobno! :)
:zaljubljen:
Predivno te čitati, mogla bi jednom pretvoriti vašu priču u knjigu. :heart:
Ovakve priče su mi omiljeno štivo, svaki put mi se vrate svi oni ludi osjećaji i uzbuđenje.
Meni je ova priča u ove ljetne dane k'o prava sapunica (kad na žalost nema nekih većih događanja na forumu). Ovaj jedan je uljepšao ovo sparno ljeto!
Pippi, čestitam i dobro došla u naše društvance!
<3<3<3
vidi se da fejsam-no comment!
draga, pipi, prekrasna je tvoja priča. uživajte u malom daru! :heart: