Ajme, koliko gresaka :oops:
Printable View
Ajme, koliko gresaka :oops:
Nadam se da cu biti opustenija s drugim jednog dana.
Ipak se s prvim neke stvari dogadaju prvi put. Inace sam dosta opustena, al ipak ima kriznih trenutaka (jurnjava na hitnu na sivanje, dehidracija, utrka za 9 kila prije druge godine itd itd). Nisam bas sigurna hocu li i s drugim bit opustena u takvim situacijama ako naidemo na njih... Al u onim normalnijim situacijama tipa jel mu vruce, hladno, piskio, kakio sigurno budem opustenija :)
I da, nadam se da ce drugo biti manje zahtjevno ;) ako ne zbog niceg drugo onda zbog moje opustenosti
Ja sam vam čak preopuštena. Mala imala 14 mjeseci, 3 mjeseca hodačkog staža, a već se sama penjala i silazila niz stepenice. Ili, jede sama kašikom od kada zna držati kašiku. Sada sa 22 puna mjeseca pravi kolut naprijed, pokušava špagu, penje se na kuhinjsku ploču.Naveče sa nama sjedi u gostima dom 12, jede meso, nema uvijek kapu kada izlazi van. Mislim, i kada pada, ta nekako zgodno pada, nikada se još nije povrijedila. Jedna moja prijateljica, koja je i nakon 2 djece, još uvijek ona drhteća majka, uvijek u strahu i van sebe, ludi kad meni dođe. Veli da sam previše opuštena. A ja sad uživam u majčinstvu tako lijepo i veselo, da naprosto mi bude žao što i ova beba postaje mala djevojčica.
Nema pravila....
Meni je s drugim dosta toga bilo teže (i danas je) iako je stariji imao grčeve i probleme s hranjenjem od početka. S mlađim su cirkusi počeli tek kad je počeo pokazivati svoj zeznuti karakter (ufff, vidim sebe u njemu i vidim danas kak je mojoj mami bilo) a tako je i danas. Uzima nam mjeru na svakom koraku.
Svako dijete - druga priča. Na nečemu bude sjajno, na drugom se izmučiš...
Ono što vrijedi za sve je iskustvo - s većinom stvari može se izaći na kraj. Treba dodati i životno iskustvo koje je također važno - ja sam kao i puntica bila prilično opuštena i sa starijim, zahvaljujući činjenici da sam bila "stara mama" pa sam se mogla posvetiti isključivo djetetu jer mi druge aktivnosti (veš, kuhanje, organizacija posla doma, pa i odnos s mužem) nisu predstavljale neki problem. To se nadoknadilo kasnije - bilo mi je naporno trčati za dvojicom gegavaca, ali riješili smo sve... Sad imam veselje s dvojicom (pred)pubertetlija i slažem se s poslovicom "Mala djeca - mala briga..." i tako dalje :mrgreen:!
Ja sam samo zacudjena s ovim drugim djetetom. Totalno razlicit karkater (to se svi slazu u obitelji). Prava dobrica. Samo da se ne ureknem...
A i sa prvom sam se trudila biti opustena, ali njoj to nije pasalo po karakteru, ako nisam skocila na prvi kme iduce se cuo urlik od kojeg su pucali bubnjici :lol:
I ja imam samo jednog, i iako bi s drugim sigurno bila sigurnija i pametnija u nekim stvarima, mislim da sam i ovako dosta opuštena i sigurna u sebe. Što se dojenja tiče, mislim da je važnija prethodna edukacija, potpora i sigurnost u sebe nego koje ti je dijete po redu. Nažalost, mnogi nauče tek na lošem iskustvu.
I potpisujem ovo što je marta napisala:
Sigurno da dijete osjeća i reflektira atmosferu oko sebe, ali mislim da je to samo mali djelić svega što formira djetetovo ponašanje; djeca (ljudi) stvarno dolaze sa svakakvim karakterima i svatko od nas je priča za sebe.Citiraj:
Jednom je netko napisao da su roditelji mirne i suradljive djece skloni to pripisivati sebi i nekim svojim stavovima, akcijama, nacinima...
ja (ne iz vlastitog iskustva) vjerujem da je s malo starijim djetetom to uvijek nova priča i da nema šablona u odgoju, ali zato bi s malom bebom bila super cool, i ne bi na svaki plač razmišljala što radim krivo, jel ga nešto boli, spava li previše/premalo itd. Više bi mu pružila mira, s I sam bila malo isprepadana.
Ha, pa, naravno, ko se ne voli pohvaliti kako je genijalan:mrgreen:Citiraj:
marta prvotno napisa
Ma, to veze neme. Moje se prvo dijete rodilo ekstra, ekstra dobro, uopće nismo mogli vjerovati da postoji takvo (a i okolina se čudila), a mi smo, unatoč tomu, osluškivali, mjerili, zapisivali, bojali se, ne znam šta sve ne. Doduše, bilo je i opravdanih razloga za takvo ponašanje, moje i njezino zdravstveno stanje nije bilo baš najbolje u početku pa nas je to malo zeznilo.
S drugim je išlo super, bili smo supercool, a dijete se rodilo kmečavo, drečavo, ajme bože koji karakter!:roll:
Treće, e, to nisam mogla ni naslutiti da ćemo dobiti tako nešto prkosno, tvrdoglavo i živahno od prvog dana.
Dakle, sve gore i gore. Ta treća mi je oduzela energije više nego ove dvije zajedno (kao beba).
A, sad, kako rastu, sve su vrlo slične, sve tri su dobre, lako odgojive (još mlađa malo zahebava, ali ide na bolje), i suradljive, možda se tek sad može govoriti o tome da ponašanje roditelja ima utjecaja, ali sve su se rodile sa svojim posebnim karakterom na koji naš "zen" ili "nezen" nije nešto posebno utjecao u tim ranim danima. Mogli smo im se samo prilagoditi i ići perom oko dupeta.
No, opuštenost roditelja je isto njihova osobna stvar, neke moje poznanice su izluđene sa svojim jednim ili dvoje djece, sto puta sam čula onu - "ja ovo više ne mogu!" ili "e, ne bih imala više djece ni za šta na svijetu!".
Vjerojatno je i meni zbog djece odumrla koja moždana stanica:mrgreen:, ali ove dvije rečenenice nisam nikad izgovorila, jednostavno se ne osjećam tako, taj dio života mi ne narušava osobnu ravnotežu, ima drugih stvari koje to uspješno čine, ne djeca.
Kako lijep post nena-jabuka!
o, hvala, nisam imala dojam da je takav:oops:Citiraj:
eris prvotno napisa