zajedničko spavanje u 1. razredu

Naravno da uvijek možeš samo ti otići kod psihologa, a naravno i da ti dijete neće biti uvedeno u nikakav sustav.

Citiraj:

---

LIMA prvotno napisa

MM i ja smo lani razgovarali kako je pedijatrica rekla mojoj sestri da svog malog odvede psihologu jer bi mu mogao pomoći i I. je (prisluškujući razgovor) sam počeo navaljivati da i on želi ići kod tog doktora.
On je vrlo zreo u razmišljanjima,rekao mi je kako se on jako,jako trudi da se ne boji ali mu ne uspijeva. Nije mi ustvari čak ni toliko za to spavanje nego to što govori da se boji.
Rekao nam je jednom da se boji kako će netko doći s balkona, uzalud ga uvjeravamo da se nitko ne može popeti na 3. kat, bili smo i dolje i gledali kako se ne može popeti ali ništa. (Mojoj mami je rekao da se boji reklame za, mislim, kinder bueno, ono kad ženska stoji na balkonu a s leđa joj doleti vampir (mrzim tu reklamu, i meni je grozna :evil:).

Zašto sam citirala cvijetu, ja ne znam mogu li otići samo ja, ili barem da ja nasamo s njom razgovaram nakon pregleda, općenito ne mogu zamisliti da u ordinaciji budemo oboje, a da ja s doktoricom razgovaram kao da njega nema.

Sad ste me isplašile, ja sam taj pregled zamišljala kao neki obični usputni razgovor, pa ako upali dobro, ako ne - nikom ništa. Smijala sam se kad mi je jedna poznanica komentirala da ne vodim dijete psihologu jer će biti odmah "uveden u sustav" a to nije dobro, nešto kao kad ti otvore dosje u policiji :roll:.

P.S. ja sam inače u komisiji za upis u školu i jedno od pitanja je spava li dijete samo (na to se samo nasmijem :mrgreen:)

---

Kod odlaska psihologu treba razlikovati dvije jako različite stvari - da li dijete ide psihologu na procjenu nekakvih vještina ili na terapiju... Isprobali smo oboje. U pravilu prvo se uvijek ide na procjenu ili dijagnostiku. Oba sina su mi bila više puta na procjenama vrsta raznih kod psihologa u instituciji i privatno. Obično prvo idete zajedno, pa dijete, pa roditelj (i dobro je imati nekoga još u rezervi da pričuva dijete dok si unutra, a dijete vani, tako da smo znali ići mm i ja zajedno s djecom ako su nam najavili takvu proceduru). Uvijek sam se raspitivala unaprijed da znam što me čeka.

L. je išao samo na procjene, a E. je išao baš na terapiju Suvagovoj psihologici pola godine 1xtjedno (razlog: frustracije i prisilne radnje - ustanovilo se da je frustriran zbog disleksije koja mu smeta da se usredotoči). Mene je zvala po potrebi i davala savjete kako raditi s djetetom uzimajući u obzir njegov karakter, njegove smetnje i s druge strane elemente u kojima je bio napredniji od vršnjaka.

Bila sam na prvom razgovoru bez djeteta, pa na drugom pol termina dijete, pol termina ja. Dalje uglavnom dijete, mene je zvala mislim još jednom. Nakon pola godine rekla je da nema više puno što dodati i da se javimo po potrebi. To je bilo pred godišnji, a naš E. je još uvijek glodao svoju ruku do krvi neka 2-3 mjeseca sve dok se ja nisam dosjetila i stavila mu rukavicu po noći. Riješio se toga u većoj mjeri, iako i dalje u stresnim situacijama (pismene provjere znanja) oglođe to mjesto na ruci kojom ne piše do krvi. Bar ne glođe stalno... Tja, zaključih da s tim on sam mora izaći na kraj.

Što se strahova tiče, psiholozi će obično probati potražiti trigger (stresnu situaciju nakon koje se dijete počelo bojati svega i svačega). Terapija je obično djelotvorna, pogotovo ako imaš sreće i naiđeš na iskusnog psihologa, ali jako je važan i savjet koji dobiješ što i kako s djetetom u takvim situacijama.

Meni nije problem da deca spavaju s nama, iako se Novak s 7 godina iselio, ali mi je problem to sto mi nedostaje muz i nase zajednicko spavanje.

Citiraj:

---

eda prvotno napisa

moje dijete je spavalo sa mnom dok ja cvrsto sa sobom nisam rascistila da ja to vise ne zelim i da mi to nije opcija. I kad sam se ja cvrsto postavila to smo i rijesile. vidjet cemo hoce li isto biti i s drugim djetetom.

Iskreno, mene bi smetalo da moje dijete spava sa mnom i trazi da o tome lazemo njegovim prijateljima, razredu i sl. Dakle da ono ima ideju da to nije ok., da ima potrebu prikazati drugacije okolini, a da i dalje radi isto. To laganje, stid zbog samog sebe bi me vise opterecavao...al opet...ja nemam takvo iskustvo.

U svakom slucaju mislim da su strahovi kod djece normalni i prirodni, ali da je i normalno poticati ih da se s njima suocavaju i nose...mislim da im time saljemo snaznu poruku da vjerujemo da su oni sami sposobni nositi se s njima, da vjerujemo u njih i njihovu snagu. Po meni je to najvrednija poruka djetetu - vjerujem u tebe i tvoju snagu. A naravno da sam ja na svaki njen poziv bila uz nju, pomazila ju, drzala otvorena vrata...ali za zajednicko spavanje mi je bila prevelika i iskreno zeljela sam krevet za sebe i MM.

---

i mene bi to brinulo (1-dio).
a potičem i sama ovaj (2. dio).

Moj od 3. godine spava u svojoj sobi, u početku bi dolazio k meni pred jutro, pa je pomicao to vrijeme dolaska na sve ranije dok nije došlo do toga da samo leži u svojoj sobi do ponoći i onda dođe k meni. Sad ima 5,5 i opet spava samnom jer mi je to lakše i bolje za njega jer zaspi odmah, ovako bi bio budan do ponoći pa dobaulja k meni, probudi malog, pa još dok zaspi....ujutro je bio veliki problem za ustajanje. E sad, ja mislim da njemu jaaaako fali tata, jer kad je on doma njih dvojica spavaju u njegovoj sobi i ne pada mu na pamet da dođe k meni. Kupili smo krevete na kat al mlađi još nije spreman na preseljenje, vjerujem da će, kad mali preseli gore, i stariji htjet, mislim da on samo ne želi spavati sam u sobi.

Evo naše anegdote na temu. Mi smo bile kod školske psihologice ( zbog sasvim desetih stvari ) i ona je usput pita "Spavaš sama?"
Na to je Eli malo oklijevala s odgovorom a psihologica ko iz topa.." S mamom spavaš jel da?"
Kada je potvrdila, psihologica njoj kaže; " Znaš kako znam? Zato jer svi spavate s roditeljima!" :lol:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Naše dijete ima 5,5 godina i ima svoj krevet u našoj sobi. Kad mu je zima prebaci se kod nas, a to je sad po zimi često.
Zadnje dane ja spavam u njegovom krevetu, jer se onda odlično naspavam.

Poanta je da je nama to toliko praktično i da ga iz svoje komocije ne premještamo, naravno njemu odgovara.

Inače imamo nekakav dogovor da ćemo ga na proljeće seliti u sobu, jer onda ne bude hladno, pa se u teoriji ne bi trebao premještati kod nas.

---

Inače dijete se samoinicijativno malo nakon ovog posta preselilo u svoju sobu.
Spava tamo znači več par mjeseci.
Pred jutro kad dođe kod nas, ako mu je hladno.

Citiraj:

---

Maggie prvotno napisa

Evo naše anegdote na temu. Mi smo bile kod školske psihologice ( zbog sasvim desetih stvari ) i ona je usput pita "Spavaš sama?"
Na to je Eli malo oklijevala s odgovorom a psihologica ko iz topa.." S mamom spavaš jel da?"
Kada je potvrdila, psihologica njoj kaže; " Znaš kako znam? Zato jer svi spavate s roditeljima!" :lol:

---

haha :lol: ova je dobra

Cura sam decku rastavljenih roditelja.On je dobio skrbnistvo nad djetetom kojoj ce uskoro biti 9 god.Međutim ona spava sa njim u krevetu i meni ne dozvoljava da ja spavam kod njega vec sam jedamput morala spavati u dnevnoj na kaucu.Mozete li mi reci jel to normalno,a on nista ne poduzima po tom pitanju

Citiraj:

---

Dejna prvotno napisa

Cura sam decku rastavljenih roditelja.On je dobio skrbnistvo nad djetetom kojoj ce uskoro biti 9 god.Međutim ona spava sa njim u krevetu i meni ne dozvoljava da ja spavam kod njega vec sam jedamput morala spavati u dnevnoj na kaucu.Mozete li mi reci jel to normalno,a on nista ne poduzima po tom pitanju

---

Pa normalno je da dijete u stresnom periodu ( a ovo dijete je ocito u stresnom periodu obzirom da su roditelji frisko rastavljeni) trazi sigurnost . Sto podrazumjeva i zajednicko
spavanje s rpditeljem/roditeljima.
Obicno izlazenje s osobom koja ima djecu podrazumjeva i djecu u paketu, pa na to treba racunati.