Jedno, dvoje, troje djece... kakva je razlika?

Meni je isto lakše s dvoje nego što mi je bilo s jednim. Doduše, prvo dijete mi je jako zahtjevno od prvog dana (malo spava, puno cica, nervozan, tvrdoglav, i sve u tom stilu). drugo puno jednostavnije ("lakše odgojivo"). Činjenica je da ja imam sve manje strpljenja i živaca, i ne znam koliko je s te strane pametno da idemo na još jedno dijete.

Ali - drugo dijete ne može imati sve kao i prvo. Ne može imati potpunu pažnju, posvećenost, neće nikad biti samo u centru pažnje. Naravno da se i očekivanja moraju smanjiti, jer dan i dalje traje 24 sata a posla oko djece je više. Na ovo se ovrćem:

Citiraj:

---

Mojca prvotno napisa

...I kako sad u sve to staviti još jedno dijete i zadržati kvalitetu odnosa koji imamo sa Smjehljicom, a usput pružiti i bebi koja je tek stigla sve ono na što smatram da ima pravo, sve ono što je Smjehuljica imala. Prva tri mjeseca je spavala na nama, dojila sam ju na zahtjev, reagirala na svaki plač... kako sve to uz starije dijete?
I gdje naći energiju za sve to? Već sad smo premoreni...

---

Nešto od toga će biti izvedivo (ovisno o važnosti), a nešto baš i neće. Meni je dugo trebalo da se pomirim s time da sam dolaskom drugog djeteta zauvijek "izgubila" dio odnosa sa starijim djetetom, jako dugo me prala tuga zbog toga.

Sve ste napisale, ja ću samo ovo...

Požalim se ja jučer svom trogodišnjaku: "Tako sam umorna, i tako me bole leđa i ruke, ta beba se stalno želi nositi". A on će meni: "Ne brini, sve će biti u redu" :).

Joj Mojca ja te razumijem u ovom dijelu oko MPO. Mi smo prvi put prosli super, gotovo kao i vi, a za drugu bebu je islo teze, vremenski ne toliko dugo koliko intenzivno, stresno i bolno...ali zelja je bila prevelika, i srecom smo uspjeli opet. A ta druga trudnoca mi je bila malo teza, uz malo dijete doma, a ja zadnja dva mjeseca sva betezna, te bruh, te vene, te vrucine - bas se ne poznajem takvu...da ne spominjem kako nije bilo one blazene fokusiranosti na novi zivot u meni i pracenja svakog najmanjeg pokreta i promjene. Jednostavno, nije bilo vremena. Ali zato je njenim rodjenjem sve sjelo na svoje mjesto, ne znam kako sam se ikad mogla pitati hocu li drugo dijete moci voljeti kao svoje prvo, obozavano i dugo cekano. Volim ih obje vise nego sto sam mislila da je moguce, ova mala beba nam je svima donijela jednu novu dimenziju, svi skupa smo zaljubljeni u nju otkad nam je dosla. Prioriteti su se preslozili, ja sam se naucila balansirati na tri umjesto na dvije strane (brojim i MMa :), starija seka se naucila ponekad pricekati, MM je naucio stosta sto je s prvom glatko prepustao meni...i ide nam vrlo dobro, rekla bih. Nikad nisam bila sretnija, ni umornija ;)

Nekad prije smo zeljeli troje djece ali sad znam da za novi MPO nemam snage, strah me...svega.
Mojca sretno sto god odlucili :heart:

Ja nisam osjetila neki gubitak u odnosu sa starijom...mi smo i dalje jako povezane, a beba je dosla u trenutku kad je starija (3g) bas krenula sa svojim osamosaljivanjem: pocela je na svoju inicijativu spavati u svom krevetu, krenula je u vrtic i polako su joj mali prijatelji sve vazniji...U tom procesu je i dolazak seke prosao bez neke ljubomore. Osim toga, krajem trudnoce i odmah nakon rodjenja bebe vise se fokusirala na tatu pa je odjednom i on dobio svoje posebno mjesto, sad im je odnos bliskiji nego ikad. A nas dvije ipak ukrademo vrijeme samo za sebe kad beba spava, svaki dan.

Mene je strah od gubitka bliskosti malo prao u trudnoci, ali ispalo je da nije bilo razloga. Srecom.

Ja se više ni ne sjećam vremena kad smo uživali samo prvi sin i ja.Brzo nakon njega je došla seka ,a onda i braco.Muž na terenu a meni kaos u glavi.Sve to je bilo prije 8 godina.Prošli smo i sito i rešeto.Iako imam i mamu i tatu u blizini ja sam tip da obavljam sve dok mogu a njih tražim pomoć samo kad ja ne stignem.Da mi nije mame vjerovatno nikad ne bih počela raditi nakon 3 god.porodiljnog.Sjećam se kako sam išla polagati vozački i molila instruktora da me stavi u vrijeme kad mi njih dvoje spavaju a najstariji je u vrtiću.Svega je tu bilo. A sad dok ovo pišem sve troje je u školi ,ja radim popodne ,ručak se kuha.Znaju kad dođu doma izvadit sebi ručak i maknut za sobom.Muž doalzi u 4 pa njega pada oprati suđe iza njih .Pregledati im zadaće .Ja dolazim u 9 i mene pada pripremiti sve za idući dan ,ali je subota pa ne moram .I tako vrtimo se u krug.Imamo dobrih i loših dana ali sve u svemu nisam požalila

Citiraj:

---

Nešto od toga će biti izvedivo (ovisno o važnosti), a nešto baš i neće. Meni je dugo trebalo da se pomirim s time da sam dolaskom drugog djeteta zauvijek "izgubila" dio odnosa sa starijim djetetom, jako dugo me prala tuga zbog toga.

---

:-( i mene.

Ali moja je borac, usprkos svemu ona se i danas bori za prvu poziciju u svemu, dok je malom svejedno, ok, nekad pop... i kaže zašto uvjek ona mora biti prva!
I onda ja moram stalno raditi balans radi njega, da ne bude i on uskraćen, jer to onda nije fer i loše pak utječe na njega.

I to mi je tlaka i skupljam negativne bodove kod nje....
I stalno me zbog tog njenog natjecanja prati osjećaj 'krivnje' i zauvjek izgubljenog onog 'starog' odnosa sa njom.

A oboje su moji mujceki mali, a opet stalno neka borba s njene strane.
To mi je naporno i ponekad tužno.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Sve ste napisale, ja ću samo ovo...

Požalim se ja jučer svom trogodišnjaku: "Tako sam umorna, i tako me bole leđa i ruke, ta beba se stalno želi nositi". A on će meni: "Ne brini, sve će biti u redu" :).

---

Čestitam, nisam nigdje ulovila curin :zaljubljen: dolazak! :)
A trogodišnjak je :heart:

Po kalendaru nisam u pms-u, ali ako da jesam... pa cmoljim na skoro svaki post... suzdržat ću se od komentiranja za sad...

Ova tema je kao da sam je ja otvorila prije 2 godine. Na istom sam raskrižju stajala tada.
Dvije godine kasnije - želja je na maximumu, ne može jače
Put je trnovit, vidi se u potpisu..ali sad kad sam već zamutila buru - idem dalje, do kraja (sretnog, nadam se)

Uglavnom, razumijem sve tvoje dvojbe.
ne mogu ti pisati iz perspektive majke više djece ali mogu iz cipela nekoga tko se osjećao kao ti.
Sad stalno imam osjećaj da sam zakasnila. da sam previše oklijevala. da sam se trebala odmah pri prvoj želji baciti na realizaciju dok ne dođe do toga da sam emotivno već "pukla" za drugim djetetom jer evo, nekad stvari ne idu baš po špagici i narudžbi i odjednom sam žena koja zadnje dvije godine želi, iščekuje, planira i pati
A nije mi to bilo u planu!
Ti se pak bojiš baciti u MPO vode jer će te tada zadesiti opet taj vrtlog emocija. Ali nećeš ga, bojim se, izbjeći i tako i onako ako želja postoji.

E, moram se osvrnuti na one paradajze po zidu :lol:
Evo i moje crtice u tom stilu: Dida sadi flance paradajza, a moj prvorođeni, tada dvogodišnjak kopa sa strane, ima svoju kanticu i lopaticu. I kako dida sadi, tako malac za njim hoda i jedan po jedan čupa. Dida je tek skužio kad je došao do kraja reda, zapanjio se i onda razvalio od smijeha :lol:
Ili (dok sam imala samo troje): mama mi pripremila 30 domaćih jaja od neke žene, da ih ponesem doma. Oblačim prvo i drugo dijete, a dotle najmanji nekako osao sam u kuhinji i jedno po jedno pljus na pod i divi se učinku :lol:
To su te čari...

Koliko lijepih postova! Odlicne ste sve do jedne - fali mi botun za lajk na cijeli topik u kompletu!
:heart:
(Ja bi na trece, a nakon prvog u radjaoni sam vikala nikad vise)

Ja mogu samo podpisati da s troje klinaca stignem više nego s jednim...Kad se samo sjetim naših odlazaka na plažu s prvorođenom klinkom loše mi dodje :-)...teglili smo sve i svašta, jadam mm i dijete i svi oko nas...sada sa njih troje spremni smo u 5 min... i tako za masu stvari.

A kad jih gledam kako su povezani, to je nešto prekrasno. Uvijek će imati nekoga...I kad nas jednoga dana više ne bude. I dodje mi da bi imala još koju bebu ali onda dodje na red onaj dio o kojem je pisala Trina - sada želim malo vremena za nas, za mm, za sebe, za putovanja, za svašta još....

Baš prije par dana, vani je bilo tmurno, kišno i bila sam umorna ko pas, pa sam jim stavila plastelin i rekla da se igraju a ja idem malo odmorit u krevet pa ako me trebaju da dodju po mene...i ostavili su me 2 i pol sata!!! ja sam spavala (ok s jednim okom budna) ...a to mi trenutno baš treba, onaj osjećaj da rastu i da mogu malo i bez mene...da nisu više 100% ovisni o meni jer zadnjih 8 i pol godina je netkoo ovisan o meni...

ali nikad se nezna...

In Love

Citiraj:

---

...Kad se samo sjetim naših odlazaka na plažu s prvorođenom klinkom loše mi dodje :-)...teglili smo sve i svašta, jadam mm i dijete i svi oko nas....

---

Mi imamo samo jednog. Ja prizeljkujem jos jedno, ali godine nam ne idu u prilog. No ponekad mastam i uhvatim se kako planiram to drugo i vidim se sa dvoje i cudim se koliko mi je stvari trebalo kad se V. rodio. I mislim si kako sada hrpu toga ne bih trebala. A MM neki dan kao da mi misli cita pa komentira na putu do plaze kako si uopce ne moze zamisliti da bi opet teglio kolica i sve ostalo sto smo jos i proslo ljeto nosili, gurali i vukli na plazu.
Ali da smo malo mladji...
zato Mojca nemoj predugo cekati, jer sto si stariji to ti je (fizicki) teze. Ali ne i nemoguce. Nadam se. :-)

Što se tiče stvari, tu sam skroz opuštena... kao d aje treće... kad smo lani išle na plažu, a nije imala ni godinu dana, nosila sam jedan ručnik za obje, kapicu za nju i neku voćku. I to je bilo to. Lažem, imala sam i novčanik za popiti kavu na povratku. :)

Mojca ja sam od onih što ponekad skoče u život bez previše razmišljanja
znam da se nekome to može činiti suludo, neodgovorno, bedasto i svakavo
ali za mene je tako jedino ispravno-
postupiti prema impulsu koji dolazi iz dubine tebe
čak i ako sve okolnosti ne idu u prilog
ali nekako stvarno vjerujem u intuiciju i u to da se najbolje odluke donose iz srca i duše
ne želim biti patetična ni pumpati te ovdje otrcanim frazama
samo ti dajem podršku da postupiš prema svom osjećaju
ja jesam, dva puta i nije mi žao
ako me uhvati i treći ću

gle, daleko od toga da je život bajčica i da uvijek ide sve kako sam ja zamislila, ma kakvi
ali generalno gledajući kad se osvrnem iza sebe, sve je na svom mjestu
prvo sam dijete rodila još dok su mi ostali neriješeni ispiti na prvoj godini fakulteta, dakle u nevrijeme samo takvo
svi su se čudili i vjerujem da su bili sigurni kako je gotovo s mojim školovanjem
e bome nije, par godina poslije diplomirala sam, a moje dijete je bilo jako ponosno :heart:

drugo sam poželjela usred gradnje, kredita, nezaposlenosti, svega što je išlo u prilog tome da ne stvaram novu djecu
ali što ću kad se javio poznati osjećaj i obuzeo me svu. mene ti to začara, nema više da udahnem bez te čežnje, bez tog osjećaja u trbuhu, stalno me prati... opet sam skočila u taj vrtlog života. jednostavno sam odlučila da se ne smijem bojati života. život ti je dan da ga živiš a ne da ga promatraš iz zapećka!

Meni je sad s dvoje savrseno - cak i kad sam umorna, lijepo mi je. Slusam kako spavaju, kako disu upravo, i nekako sam najsretnija osoba na svijetu. Nastojim se manje brinuti i strahovati a vise radovati i smijati jer zivot jest radost, djeca jesu istinsko veselje a moje su kceri moje najvaznije uciteljice koje me svaki trenutak uce kako biti ovdje i sada i kako zastati i pomirisati cvijet i naprosto ostati zadivljena vjetrom na licu i radovati se pticicama i pesekima u parkicu. Moje uciteljice su. A za onaj osjecaj kad sam ih prvi put upoznala, kad su se nasi pogledi sreli, kad su prestale plakati cuvsi moj glas... E zbog tog osjecaja ne mogu garantirati da necu imati jos jednu bebu jednoga dana... Mlada sam :) pa jos ne zatvaram butigu. Mada dijete nije samo roditi, ovo sto slijedi - veci je posao.
Mojca, slijedi svoje srce!