Koja super priča!
Ma šta te sram krikova i želje za epiduralnom, jedno je teorija, drugo praksa.
Čini mi se da je sve što ti treba u takvom trenutku da ti netko kaže da je to upravo bio vrhunac boli jer si na samom finishu.
I meni je zato najbolji ovaj dio, možeš ga slobodno iskopirat na topic o tranziciji ;) .
eto, dokaz da neke i 10 prstiju otvorene mogu i trčat a da beba ne ispadne van :lol:Citiraj:
Vraćam se u predrađaonu, odrađujem još jedan trud na lopti, opet gubim svijest i bacam se na krevet - nemam više snage za hopsanje i odlučujem mirno umrijeti. Trud na krevetu je nesnosan i tu ispuštam svoj prvi jauk (do tad sam samo bjesomučno disala) - odjednom shvaćam da imam nepodnošljiv nagon za tiskanjem i vičem Mari da zove sestru! Sestra dolazi s noge na nogu (zna da sam prije sat i pol bila otvorena samo 5 prstiju i da sam prvorotka) i ležerno baca pogled među moje noge - odjednom, oči joj se raširiše i poviče: "10 prstiju!!!!!!BOKS!!!!!!!!" 10 prstiju? Ja?! WOW!!! To mi daje takvu nevjerojatnu snagu da odlazim trčeći u boks i usput vičem - zovite mi dragog!!