Inducirani porod/pobacaj

Da, definitivno je Roda trenutno prava stvar!

Jucer sam dobila PHD nalaz i pokusavala sam ga procitat bez razmisljanja da je to moja beba. Ali to je nemoguce, vratio se opet onaj jak osjecaj tuge i praznine, pogotovo nakon muzevog komentara "sav je bio deformiran". Slomilo me to skroz. Najgore je kaj me MM cesto optuzuje da namjerno gledam tude bebe i trudnice samo zato kaj se hocu deprimirat! Nije on los, dobar je covjek, al ponekad izlane bez razmisljanja i nije ni svjestan kolko me povrijedi.

Htjela sam vas jos samo pitat, jel zna netko dobrog psihoterapeuta, da prima na uputnice i da je u zg?
Kod ove moje se ceka mjesec dana za pregled.

Draga, ja sam iz Varaždina tako da ti tu nemrem pomoći ali želim se osvrnuti na izjavu tvog muža- upozori ga da je to vrlo ružno od njega govoriti takve nimalo primjerene opaske, razmem da svatko proživljava tugu na svoj način, ali opet ne mora povrijediti 2...Uostalom, svi se mi osvrćemo za bebama i trudnicama, pa to ne radimo iz mazohizma prema sebi..Gluposti..Mora poraditi malo na suptilnijem nastupu, napomeni mu koliko te to boli kad tako nekaj veli..Znam neke ljude koji neznaju za onu"prvo ispeci pa reci" i izvale nekaj neukusno i grubo makar su dobri ljudi i doslovce tako nisu mislili, stvar trenutka, afekta, i zbilja je tako, samo onda moraš biti dovoljno tolerantna ne uzeti to zaozbiljno..

kokay moraš i ti njega shvatiti. On je na taj način tješio sebe - lakše je prihvatiti takav gubitak nego biti svjestan da si izgubio zdravu bebu iz nekog razloga. I on je daleko od tebe, svoju bol proživljava sam isto kao i ti i jako mu je teško kad ga tvoja tuga podsjeti na to. Nemate baš neki izbor možete to proživljavati zajedno ili svaki odvojeno (nekima više odgovara jedan model a drugima drugi). Ja sam isto tip koji sve drži u sebi i rijetko ću se požaliti.
Pokušaj se prisiliti vrijeme koje provodite zajedno raditi stvari koje su vas prije jako veselile. Dozvoli si osmjeh jer on liječi sve rane.

:love: i samo hrabro - Bog će i tebi dati jedno :heart: samo možda još nije pravi trenutak.

Žao mi je koksy, n mogu ni zamisliti kako ti je...
Drži se i želim ti što prije novu trudnoću :*

Koksy, očekuješ previše od sebe - ODTUGUJ svoju bebicu, ne drži u sebi, plači ,vrišti, proklinji,moli (ako si vjernica), pričaj...moraš izbacivati iz sebe jer ti je to prijeko potrebno...potraži stručnu pomoć ako u njima vidiš pomoć, ali ne udaljujte se ti suprug - tragedija koja vas je zadesila mora vas još više povezati, nemojte dopustiti da se otuđite jer ste sad najpotrebniji jedno drugom. Reci mu sve šta te muči, izviči se, isplači - vrlo vjerojatno da će i njegove stege popustiti i da ćete se jedno drugom isplakati u zagrljaju jer on je jednostavno drukčiji (on drži u sebi, ali i njega boli u duši da ne može disati) - budite skupa...ja neću reći da vrijeme liječi sve - ja ću reći da ćeš vremenom to što ste doživjeli gledati malo drukčije, nema veće boli nego kad se izgubi dijete. Ona će uvijek biti vaša prva bebica, a ja ti želim da što skorije osjetiš drugo srdašce :heart:

Koksy, pretužna sam i nemam ti šta pametno reći šta drugi već nisu. drži se, želim ti svu sreću i snagu da se izvučeš iz depresije, da preboluješ svoju bol i kreneš dalje zajedno sa tvojim dragim kojem je sigurno jednako grozno ko i tebi ali to ne zna pokazat na pravi način. :love:

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Htjela bi podjelit svoju pricu s vama i zanima me dali je jos netko prosao takvu grozotu i kako se nosi s tim.

Dijagnosticirani su mi policisticni jajnici i svega 3 plodna dana u godini. Al ja sam zatrudnila od prve i prirodno. Nije bilo sretnije osobe od mene. Sklepali smo svadbu u 2 mjeseca, sve je bilo savrseno, nosila sam sina...
Svega 3 dana poslje vjencanja, u 22. tjednu, ustanovili su da bebac zadrzava u sebi svu plodnu vodu tj. da upce nema razvijenu probavu, da su mu bubrezi vec otkazali i da najvjerovatnije nece prezivjet cijelu trudnocu. Ako i prezivi cijeli zivot ce bit na dijalizi i nikad nece moc kontrolirat mokrenje i stolicu. Jesam li imala izbora? Jesam li mogla to napravit svom djetetu?
Rekli su da moram pobacit tj. rodit jer je preveliki za pobacaj.
Stavljali su mi nekakav gel da se otvorim. To je izazivalo monstruozne bolove ali tako je to trebalo biti. To je trajalo 2 dana i dvije noci ali nisam se otvorila. Pa su me oni otvarali mehanicki, ali ni to nije bilo dovoljno, dobila sam 4 boce dripa ali nista....I tek onda, nakon puna 73 sata trudova, dali su mi neku injekciju od koje sam dobila takve trudove da sam bila uvjerena da cu umrijet od bolova. I rodila sam...

Sad, nesto malo vise od mjesec dana kasnije, ja sam jos uvijek na istom mjestu, nemogu naprijed. Jos uvijek refleksno pomazim trbuh, ne spavam na trbuhu, ne pijem nikakve tablete....Ma sve one neke stvari koje normalne trudnice rade.
I kako sad dalje? I kolko cekat da opet zatrudnim? Doktor kaze da mogu vrlo brzo i ja to zelim vise od iceg al kak se rijesit ove paranoje?

Postovana Koksy ,
zao mi je zbog tvog slucaja, narocito sto sam prosla kroz sve to.. da ne pisem detalje ali eto ..
To mi se desilo 30.09.2003. g. dvije godine nije mi palo napamet da ostanem u drugom stanju, smatrala sam da ce to biti robija za mene, a tako se ispostavilo. poslije 5 mjeseci pokusavanja, ostala sam u drugom stanju i panika je pocela. s tim se sada borim.. ali ide. Vazno je da ti osjetis pravi trenutak, ne obaziri se na druge trudnice i djecu, tebi je tako samo teze. Meni je i sada problem gledati tudju djecu, jer me je strah, ali valjda je to normalno. Samo naprijed i znaj da nisi jedina koja je kroz sve to prosla, ali sve treba gledati pozitivno.. Muskarcima je to teze shvatiti, ma koliko se trudili da nas razumiju, nista ne razumiju.. Mi smo prosle kroz sve to i samo mi znamo kako nam je bolno misliti i pricati o tome.
Samo se opusti, testove potrebne odradi i polako.. Ja se samo nisam opustila, ostalo sam odradila.. Zelim ti puno srece i glavu gore..

Pomozite mi cure....

---

katastrofa kako sam napisala komentar, nadam se da cete uspijeti shvatiti..

Fascinira me kolko se dobrih i dragih zena i muskaraca naslo na ovom, istom mjestu. Svaki put kad citam vase odgovore, rasplacem se i poslje mi je puno bolje. Ustvari, i opcenito napredujem, pocela sam radit opet i sad malo vise razmisljam o drugim stvarima. Iako jos uvijek imam neopisivu zelju da budem opet sto prije trudna. Cak ovih dana imam i one neke simptome ali sigurna sam da su lazni.

Vi ste mi svi jako velika podrska, zelim da to znate. :heart:

koksy strasno mi je zao zbog svega kroz sto si morala proci. Ovdje nas je puno imalo pobacaja, neki odmah na pocetku, neki u kasnijoj trudnoci. Ja sam prije 3 godine isto imala inducirani porod u 5. mjesecu trudnoce. Mojoj bebi je prestalo kucati srce najvjerojatnije zbog pada i udarca. Grozno je kad prolazis kroz pakao poroda znajuci da nista neces dobiti s tim, da ce izaci mrtvo stvorenje koje si vec toliko zavolio i koje ti vec znaci cise od icega... Bol zbog gubitka nikad nece nestati. Evo mene i sada srce steze kad se sjetim... Ali sve manje mislis na to, okupiras se drugim stvarima, dodje i nova trudnoca, posvetis se svome djetetu i ne mislis vise na to... Moj savjet ti je da to izbacis iz sebe, isplaces se dobro za sva vremena i okrenes novi list. Okupiras se drugim stvarima, a kroz 6 mjeseci kad rana zacijeli pokusas ponovo. Nova trudnoca je najlješse sto ce ti se dogoditi poslje toga. A sansa da se ponovi ista stvar je toliko malecka da jednostavno nema mjesta brizi. Drzi se. Lijepi pozdrav :love:

http://www.indigo-svijet.hr/magazin/5-6.htm

procitaj mozda te utjesi malo u nekim momentima :heart:

Da ne otvaram novi topic - vidim da ovdje ima puno vas koje su prošle slično kao ja.
Pobacila sam bebu u 23 tj jer joj je prestalo kucati srce. Osječam se užasno, srečom imam dvoje prekrasne dječice pa me to drži.
Još nisam dobila nalaze pa ne znam zašto se to dogodilo, ali ako nije ništa što bi se moglo ponoviti voljela bih da pokušamo ponovo što prije.
Da li znate kada se to može nakon pobačaja u tako visokoj trudnoči i nakon kiretaže?

:cry: Žao mi je što si to morala proći.. Ja sam izgubila bebu u 39. tjednu i nakon 3 i pol mjeseca ostala sam ponovno trudna i sada imam Marina..
Sve ovisi od doktora do doktora, neki kažu odmah neki par mjeseci a neki čak i godinu dana. Sve u svemu, neka to bude kada se osjetite spremnima i psihički i fizički.. Sretno!

Draga Koksy i ostale cure koje ste isto prošle, hvala vam na vašim postovima (tek sam ih sada pročitala). Puno je lakše prolaziti kroz to sve kada vidiš da nisi sam.
Mene sada uz onu svu tugu koju osječam progoni jedino pomisao na novu trudnoću. Mislim da će tek onda ta bol biti manja.
Samo da se ne ponovi...
Koksy kako si ti sada?

Eci, bas mi je zao...

Ja sam zatrudnila 3 mjeseca nakon kiretaze i sve je bilo super. Doduse kod mene nije bio pobacaj u tako visokoj trudnoci kao kod tebe. Ja sam se jednostavno osjetili fizicki i psihicki spremnom i sve je proslo super.

Malo se smiri, odmori, poigraj se sa djecicom, napravi pretrage, porazgovaraj sa lijecnikom i,onda, pokusaj ponovo uskoro. :love:

Citiraj:

---

Eci prvotno napisa

Da li znate kada se to može nakon pobačaja u tako visokoj trudnoči i nakon kiretaže?

---

meni je receno da pricekam 6 mjeseci prije iduce trudnoce.

eci, meni su nakon prve prekinute trudnoće (16tjedana) rekli da mogu nakon 6mjeseci.
ja sam nisam nekako tako brzo mogla odlučiti (bila mi je to velika trauma a i htjeli smo malo biti sami)
kad smo se napokon odlučili trebalo mi je 4mj da zatrudnim, a onda nije bilo otkucaja srca, tako da su me kiretirali.
onda mi je jedan doc rekao da mogu za 3mj a drugi je rekao da sačekam 6mj.
taman sam zatrudnila nakon 6mj jer smo u međuremenu otkrili da imam ureaplasmu pa dok sam sve pretrage napravila i to...
nadam se da će ovaj put sve biti ok.

tebi želim brzi oporavak, vjerovatno će i tebi napraviti još neke pretrage a onda hrabro naprijed! :*
na kraju to sve brzo prođe! a tebi će još brže uz tvoju dječicu!

Javljam se prvi puta, nakon sto sam citav dan trazila slucaj slican mojem. Zatrudnila sam, i sve super, do 31. tjedna trudnoce. A tada me moj ginekolog posalje kod specijaliste, te se ustanovi da malecki dobio izljev krvi u mozak. Desnu stranu mozga zahvatilo 4.stupnja( najviseg stupnja), a lijevu stranu 2.stupnja. Sok! Covjek uvijek misli da se takve stvari dogadjaju nekom drugom. Pregledalo me hrpa specijalista i bolnica, nikakve infekcije, virusa, kromosomi u redu, sve cisto. Jednostavno, peh, dogodilo se. Svaki doktor nam je rekao, ako dijete prezivi, jaka retardiranost, moguca epilepsija.. I kao sto ti Koksy kazes, kakav bi to bio zivota za dijete, za nas, za nasu kcerku( 2 i pol godine ima). Noci i noci nismo oka sklopili ni ja ni suprug. Toliko si bespomocan, sta raditi? Prije tjedan i pol u 33.tjednu prekinula trudnocu. Naseg malog andjela smo drzali u narucju, krstili smo ga. Ali mi je tako tesko. Ponekad mi najradje iz vlastite koze iskocila. Onda mi je drugi dan bolje i pomislim da vise nemam suza, a onda opet sve ispocetka. Nadam se da ce vrijeme malo zalijeciti rane. Hvala Bogu da imamo kcerkicu, koja mi neda da budem tuzna. Ali znam da i vise nikada necu biti ona stara ja!
Napisite mi kako se sada nosite sa tim, posto je proslo neko vrijeme.
A sve nase male andjele neka cuva dragi Bog!

Alice, strašno mi je žao, svaki put kada pročitam takvu priču naježim se od tuge...Drži se. :love:

alice :cry: drzi se....

ja sam prekinula trudnocu 5.09.2001 godine.. u 24 tj. bebica je umrla..imala sam tada troje zive i zdrave djecice....nakon indukcije zapala sam u tesku depresiju,trebalo mi je oko godinu dana sustavnog rada na sebi sto sama sto uz pomoc terapeuta, al jesam... da ostavlja oziljke za cijeli zivot, ostavlja.. da te promijeni iz temelja, promijeni..
al guramo dalje, dan po dan..i nakon toga imam jos dvoje djece(cekala sam oko dvije i pol godine da ponovo zatrudnim) al nikad nisam zaboravila moju malu djevojcicu koja me prerano napustila...i svakog 5.09. zapalim svijecu na centralnom krizu za moju malecku...i nikad vise nisi ista osoba...

Ja sam morala prekinuti trudnocu u 18 tj.Bilo je to ove zime.Proslo je skoro 9 mjeseci i sada je malo lakse.Naucis zivjeti sa tugom.Jedan dan osjecam da nemogu dalje,da mi zivot propada,a vec se drugi dan dizem i nastavljam sa borbom da i mi dobijemo zdravu bebicu.Ovo sto ti se dogodilo je jako tesko i trebati ce vremena da nastavis normalnije funkcionirati,ali imas svoje dijete koje te treba i koje ce te izvuci.Jedan mali anđeo ce vas cuvati cijeli zivot.

Hvala vam na podrsci. Izdurat cu ja to vec nekako. Danas sam bila kod psihologa, pa sam trenutno malo bolje. Znate kako se kaze, dobijes onoliki teret na ledja koliki mozes nositi! Iduci tjedan ce biti sahrana, nakon sto se napravi obdukcija. To ce me opet vratiti na sam pocetak, a nakon toga, skupiti snage i krenuti dalje. Zivim vani, ne znam kako je u Hrvatskoj, s obzirom da nitko to ne spominje(sahranu). U bolnici sam dobila jedan obrazac gdje pise da se svake godine sirom svijeta 2.Nedjelju u Prosincu u 19:00 sati zapali svijeca sat vremena, za sjecanje na svu umrlu djecicu.U crkvama,na prozorima kuca.
Nasa kcerkica nam je najbolji lijek(ok,ponekad i tabletica mora uraditi svoje),i znam da za nju moramo biti tu, vedri i nasmijani. I shvacam da je puno,puno teze kada se tako nesto desi kod prve trudnoce. Ali nikakvog pravila tu nema. Zato Iva, zelim ti od sveg srca jednog zdravog,malog,slatkog bebaca.
Svecenik koji nam je krstio naseg sincica, rekao nam je:" Tko zna zasto trebate jednog malog andjela gore." Imamo male andjele cuvare.
Za ovih par redova trebalo mi vise od sat vremena, posto u zadnjih mjesec dana ja jedva slozim normalnu recenicu.
Vama takodjer zelim puno snage i zivaca!

kako se to prekida trudnoća u 33. tjednu

moje je dijete rođeno u 32. tjednu. jako mi je žao, ali za mene je ovo zaista šokantno.

Draga moja Mima, jesi li rodila zivo i zdravo dijete?

Draga alice, kao što sam gore napisala i ja sam izgubila moju curicu u 24 tj. trudnoće u 7.mj. Imam dvoje dječice koji mi nisu dali da previše razmišljam o tome i koji su me izvukli iz depresije.
Ne znam što bi ti rekla, biti će boljih i lošjih dana, taman kada pomisliš da si preboljela, uloviti će te opet. Ali vrijeme liječi sve i biti će sve lakše.
Meni je tek sada kada sam odlučila ponovo ostati trudna lakše i ne mislim više toliko o tome, ali zaboraviti neću nikada.

Oporavi se i isplači, daj si vremena koliko ti je potrebno i onda probaj ponovo. Sigurna sam da će naši :saint: na nebu čuvati nas i aše nove bebice. :love:

Hvala ti Eci. Znam da ce trebati vremena i vremena.Bas kao sto kazes, svaki dan me tepe drugaciji oblik raspolozenja, depresije. Hvala ti na podrsci.

bog cure, evo ja sam nova ali vas citam već neko vrijeme. nažalost i ja imam jednu tužnu priču, izgubila sam bebicu u 20. tjednu prije par dana i stvarno ste mi bile od velike pomoći dok sam tražila odgovore na milijun pitanja. zanima me da li je kome od vas nakon svega toga došlo mlijeko jer meni jest pa mi je doktor dao da pijem bromergon a ja se preplašila nakon svega što sam pročitala o njemu. meni nije ništa smetao, nikakve nuspojave, mlijeko se povuklo,pa sad ne znam da li da popijem cijelu bočicu ili da prestanem???

Ja sam bila skroz zdrogirana od bromergona! Ali bolje ga popij do kraja, jer se mlijeko može vratiti.
I žao mi je što si i ti to morala proći. :cry: :love:

Ja sam uzasno podnosila bromergon.Tlak ionako imam niski,a dok sam ga pila bio mi je koma.Uz to sam pila i apaurine pa od svega toga nisam bila ni za otici do WC-a sama.Sve je to tesko.Nama je to bila IVF trudnoca i mislila sam da je napokon uspijelo.Prije mjesec dana sam opet bila na IVF-u i nije uspijelo,ali mi se nedamo.mara mare saljem ti jedan :love: .Pisi kad god ti je tesko.Treba to izbaciti iz sebe.

Cure, šaljem vam jedan veliki virtualni :love: . Nažalost, to je sve što vam za sad mogu pružiti.

iva, hvala na potpori, lijepo je kad znaš da je netko spreman da te sasluša i pomogne ti a još ima slično iskustvo. nadam se da ce vam uspjeti IVF i da ce sve biti u redu. mene zasada iz tuge izvlači moja mala curica i samo se nadam da ce uskoro postati sestrica.

meni se mlijeko vratilo i nakon cijele bocice bromergona....tako da sam popila dvije i pol. ne moram ni pricat da sam bila komitis cijelo vrijeme...

Sto je to IVF?
Zao mi je mare. Ajme, ne mogu vjerovati da toliko ovako tuznih slucajeva ima. Stvarno ne mogu vjerovati.
Sto se tice mlijeka, meni su odmah dali jednu tabletu, neznam koju,i to je bilo to. Al ne mogu reci i da sam imala nesto prevec mlijeka kod prvog djeteta.

Citiraj:

---

daphne prvotno napisa

meni se mlijeko vratilo i nakon cijele bocice bromergona....tako da sam popila dvije i pol. ne moram ni pricat da sam bila komitis cijelo vrijeme...

---

isto ovako. dali su mi bromergon odmah po porodu, popila turu od 15 dana i totalno se sokirala kad su mi nakon 2-3 dana nabrekle grudi, dobila visoku temperaturu - drama. onda sam popila jos 2 ture, nakon te zadnje (trece) su mi opet nabrekle grudi, ali je dr rekla da ne bi vise riskirala s bromergonom i izdajala sam se pod tusem i nakon par dana se konacno povuklo.

i imala sam strasne glavobolje od bromergona, bar mislim da je od toga, jer osim njega nista drugo nisam pila. jedno jutro nisam mogla dignut glavu s jastuka, zivo to pamtim.

u mene zasad, na sreću nema nikakvih glavobolja ni drugih problema, čini mi se da se sve povuklo, ali cu isto popiti do kraja. doduše, nisam imala problema ni kad sam prestajala dojiti moju malu princezu, nisam pila nikakve tablete, jednostavno je sve samo malo po malo doslo u normalu, ispuhale i postale i manje nego sto su bile(na zalost mm) :) .

u mene zasad, na sreću nema nikakvih glavobolja ni drugih problema, čini mi se da se sve povuklo, ali cu isto popiti do kraja. doduše, nisam imala problema ni kad sam prestajala dojiti moju malu princezu, nisam pila nikakve tablete, jednostavno je sve samo malo po malo doslo u normalu, ispuhale i postale i manje nego sto su bile(na zalost mm) :) .

:heart: za sve male :saint:
Tužne, tužne priče... :(

Citam ovu svoju staru temu koju sam otvorila tako davno a opet se tocno mogu sjetiti suza koje sam isplakala i boli koju sam osjecala dok sam ju pisala.

Svim majkama malih andela; pogledajte moj avatar! Nisam mislila da cu ikad vise znati sto je sreca, a eto, jedno malo, predivno, posebno bice ponovno je ispunilo moje srce. Ne predajte se! Ne klonite duhom! Sreca ceka i vas!

:love:
:heart:

Draga Koksy, nažalost znam o čemu pričaš.
Meni je prošlo više od godinu dana i još uvjek, ne prođe dan a da se ne sjetim, ali moramo dalje.
Tuga je velika i mislim da nikada neće ni proći, jedino čime sam se tješila je da naželost ima i gorih stvari - ma kako to hladno zvučalo.
Sa mnom je u sobi bila žena koja je rodila mrtvo dijete.
Nemam što reći osim: :heart: za naše anđele.
:*