Eh, cure, kod nas su bile obrnute uloge - ja, za razliku od MM-a, sam često upadala u takva razmišljanja nakon prve 3 godine borbe - predugo traje, šta je tu je, budimo sretni s ovim što imamo, čuvajmo zdravlje (ja imam i drugih ozbiljnih zdrav. problema i po drugom pitanju se "cirkuliram" često po doktorima itd.....) Doduše, u početku naše je život MM-a bio totalno lišen bilo kakve logistike i razmišljanja oko MPO-a jer si je mogao priuštiti taj luksuz budući da smo iz ZG-a (osim onog jednog dolaska za "donaciju", kad bi rondao da već 2 h čeka, a bliži se termin kad se mora vratit u ured zbog konferencijskog poziva).... Jedini njegov doprinos u tim danima je bio to što bi mi osigurao parking mjesto kod sebe u firmi i bio je jako ponosan na taj svoj doprinos - da ja gubim manje vremena na vozikanje od-do VV-a i traženje parkinga u centru grada. Kad je vidio da ja stvarno i ozbiljno gubim snagu, obrnuli smo uloge - prati me, daje mi injekcije, razmišlja, puno je uključeniji, gdje god može ide on pa mi vadi uputnice pa se i ja bolje osjećam oko svega toga jer vidim da mu je stalo i do mene i da je njegova želja za prinovom istinska i jaka. Meni (nama) su osobno najveća inspiracija (a i utjeha) naše male nećakinjice (imamo ih 3), predivne su i svo vrijeme uloženo u njih stostruko se vraća... Već sam rekla sestri da ne bih mogla ni zamislit da bi ikog mogla više volit nego njih, na što se ona, naravski, iskusna mama, nasmijala od srca, jer sam je ja, kad je drugi put zatrudnila, ozbljno uvjeravala da ja ne mogu zamislit da volim ikoga jednako kao moju prvu nećakinju (koja glupost :P ).
