Printable View
Ode post...
Nismo tome pridavali preveliku paznju...ali ona uopce ne sudjeluje na radionici da bi rjesavali taj perfekcionizam. E sad, psihologica smatra da je to zbog tog neodvajanja i vjerojatno smatra da kad bi to rjesili da bi onda sudjelovala. Ne znam, mozda je i ona krenula u krivom smjeru a mozda i nije.
Čuj, zdravoseljački - s psihologom ili bez psihologa, ne preostaje ti drugo nego isprobavati što djeluje, a što ne djeluje. Nešto će već kliknuti... Ja sam isto od svoje djece godinama radila "zamorce" i isprobavala na njima sve što mi je padalo na pamet da bi moglo upaliti za prevladavanje nekih smetnji (ne ovih kakve ima tvoje dijete, ali bilo je drugih i sigurno nema ni jednog djeteta koje nema neki svoj spektar ponašanja koje je problematično ili nam se bar čini da bi moglo takvo biti...)Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Ni psiholozi nemaju kristalnu kuglu. Oni imaju samo malo više iskustva od nas jer su vidjeli više djece, ali mi definitivno najbolje poznamo svoj podmladak.
Na tvom mjestu ja bih i te kako REKLA DJETETU ISTINU - kako se osjećam u vezi njenog odbijanja odvajanja, kako mi je to teško, kako mislim da time gubi prilike koje bi joj u životu mogle donijeti nešto lijepo i zabavno... nešto u tom stilu. Eto. Probaj. Nemaš što izgubiti. Dijete se ionako drži tebe kao sijamski blizanac. Ja sam direktna i otvorena pa bih svojoj dječurliji rekla "pa daj ohani malo, mogu li se napokon otići popišati bez publike? Mogu li napokon otići Dragici na kavu bez tebe? Nađi si zabavu tih pol sata dok me nema - imaš društvo druge djece, daj si priliku da se zabaviš... "
Nije upitno da dijete treba terapiju, očito treba, nego je li zrela (obzirom na problem, ne po dobi) za ovakvu vrstu terapije (grupnu).
Očito ima i problem sa tim da je fokus na njoj, što je sasvim očekivano kad ima takve probleme, a taj pritisak mi se čini veći u grupi vršnjaka.
Na kraju krajeva, vi pretpostavljam masno plaćate te 'igraonice', pa sigurno da ti je u interesu da budu što efikasnije.
Što se tiče toga što ćeš joj reći, o tome se u svakom slučaju trebaš posavjetovati sa psihologom.
Ja mislim da odvajanje čak nije prioritetni problem i da ne treba na njemu stavljati naglasak, kao što je netko rekao, za nju bi puno korisnije bilo nešto gdje bi joj se netko posveti 1 na 1 i to češće od jednom u dva tjedna. Raspitaj se gdje bi to mogli dobiti, jer kad se neke druge stvari poslože i ovo odvajanje na radionici će doći samo od sebe. Govorim ti iz iskustva i držim vam fige.
mitovski, kako je curica uspjela da u vrtic ide bez vas/tebe?
ja sam na tragu cvijete i mime,
bez obzira na 4,5 godina i potrebe za terapijom,
možda ipak još malo pričekati,
nekako mi se čini da nije još zrela za to i da nećete puno postići,
moja A je bila isto teška za odvajanje /imam i ja otvorenih tema o tome/
stanje se puno popravilo sa školom,
ja ne mislim da ne treba terapiju, nego da možda nije zrela za grupnu.
Suosjećam, moja srednja je kao tvoja.
Mi nismo išli na psihološku obradu, iako smo možda trebali.
Na rođendanu s prijateljima je uspjela sama ostati s nekih 5,5 godina.
Kod bake (koju viđa svaki dan) je uspjela prespavati sa 6,5 godina (sa 6 je odlučila da će prespavati, ali trebalo joj je pola godine da to realizira).
Negdje u toj dobi je počela odgovarati na pitanja koja su joj postavljale odrasle osobe (susjedi, naši prijatelji). Do tada bi samo zurila u pod ili bi procijedila kratki da-ne odgovor na moje inzistiranje.
Sada ima 8, nedavno su imali natjecanje iz atletike i prije natjecanja ju je zabolio trbuh jer je čula da će tamo bacati motku, a ona nije znala što je motka.
Nije ni pitala što je to nego je samo izjavila da je boli trbuh. Uz tešku muku sam uspjela izvući iz nje što joj je i pristala je ići na natjecanje kad sam joj objasnila što je motka.
Cijeli prvi razred ju je boljela glava prije svakog testa (iako je prošla s 5,0). Vodili smo je na okulistički pregled iako sam znala da nisu oči u pitanju.
Pola dana je ljuta na sebe, a ostalu polovicu na cijeli svijet.
Nikad ne kaže što joj smeta, ja uvijek moram pogađati.
Mora biti u centru pažnje, uvijek (ali samo doma, odnosno kad sam ja u blizini).
Zadnju godinu vrtića je uspjela nastupiti na božićnoj priredbi (pjevati s ostalima), do tada je stajala i šutjela ili čak nije htjela ni stati sa svima nego je urlala dok je ne bi izveli van.
E, sad, vjerojatno bi ja reagirala u smislu odlaska psihologu da nisam vidjela neke pomake.
Ona je napredovala i pomicala te svoje granice, ali jaaako sporo.
Međutim, uvijek je u kolektivu u svakodnevnom radu (osim tih priredbi) funkcionirala dobro.
Tete i učiteljice imaju samo riječi hvale za nju, dok je doma sasvim druga priča.
Trenutno mi je najveći izazov naučiti je da kaže što je smeta, a ne da šuti i guta.
Ove godine nemamo glavobolje prije testova.
I mogu ti reći da je nikad nismo uspjeli natjerati na ništa dok to ona sama nije pregrizla.
Sjedenje na podu pored tebe je ok napredak.
Sad usmjeri priču prema tome da može sjediti na tebi ako želi, ali da bi bilo bolje da sjedi pored tebe.
Ne znam, sigurno više od godinu dana joj je bilo teško prijeći prag sobe. Bilo je i bacanja po podu i čupanja iz naših ruku..međutim tete su govorile da se nakon pola sata smiri i da je kasnije sve uredu. I danas ulazi u sobu u vrtiću pognute glave i spuštenih ramene i onda se kasnije otvori. Trebalo je proći puno vremena da tete od nje dobiju odgovor na pitanje upućeno direktno njoj.Citiraj:
seni prvotno napisa
Ne bih za sada prekidala ove radionice, dala bih joj još vremena. Njoj treba puno vremena da se osolobodi. Nisam sigurna da bi za nju 1 na 1 bilo bolje nego u grupi. Čak mislim da bi to bila gora varijanta.
Ove radionice su dobro osmišljene i djeca u grupi su pomno birana tako da mislim da će joj biti samo od koristi ako se uspije opustiti.
Jučer sam pričala s njom i ponudila sam joj nagradu ( iako nisam sigurna dali je to nuđenje nagrade pozitivno ili negativno) za početak ako će sjediti sama na podu kad je zajednička igra i ako će sjediti za stolom sama kad se rješavaju zadaci.
Pregovori su bili teški :-) , morali smo točno utvrditi gdje ću ja sjediti, pa je htjela da kad ona sjedi za stolom da ja stojim iza nje , ali smo na kraju postigle dogovor da ja sjedim dalje na stolicama. E, onda je skužila da bi bilo dobro umjesto male nagrade tražiti Elsu ( crtić Snježno kraljevstvo - obožava) pa sam joj rekla da je Elsa jako skupa i da se za nju treba jako potruditi i onda sam ju pokušala podmititi ( nisam baš ponosna ali :-) ) pa sam joj rekla ok možemo razmisliti o Elsi ako ćeš sjediti sama na podu, za stolom i ako ćeš komunicirati na radionici , pa je rekla da onda nema veze da će Elsu za Božić :-)
Jednoj pametnoj curici koja vidi da nije ni na kakvoj igraonici, dati dijagnozu "separacijska anksioznost", po meni je jako loše. Zar ti je to psihologica dijagnosticirala?
Da na njenu želju da bude s mamom, gledaš samo kao na obično dječje ponašanje, vjerujem da bi bilo lakše i njoj i tebi.
Nuđenje nagrade je vjerojatno pozitivno u okviru neke vrste terapije, a sve su ovo pitanja na koja ti ne trebaš sama davati odgovore, nego ih trebaš postaviti djetetovom terapeutu.
Na primjer, ne znam na temelju čega zaključuješ da bi individualna terapija bila lošija. Grupna terapija je korak iznad individualne, dakle "pacijent" treba biti spreman za grupnu terapiju.
Heh, ne daju se oni samo tako farbati :mrgreen:Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Ali slažem se s onima koji su konstatirali da je 4,5 godine jako rano za takvu vrstu radionica. Ako je uspiješ pridobiti na suradnju, odlično, ali uzmite si dovoljno vremena za to.
Je li ikad kod kuće komentirala ono što su radili na radionici, drugu djecu koju ondje viđa, vrste aktivnosti, igre koje tamo rade...? Možda bi razgovor o sadržaju radionice, umjesto o formi (mama unutra ili vani, mama iza stola ili na stolcu) mogao navesti da razmišlja o svemu tome kao o nečem pozitivnom? Možda lupetam bezveze, ali sad mi je to palo na pamet...
Beti3 nije joj nitko dao dijagnozu...čitala sam na portalu o tom strahu od odvajanja i naziv je separacijska anksioznost pa sam tako i ja otvorila ovu temu s tim nazivom, psihologica je pričala o strahu od odvajanja koji uzrokuje veliku neugodu i nelagodu.
Da je njezino ponašanje općenito ne samo vezano za ovo odvajanje obično dječje ponašanje nebi sigurno išli kod psihologa niti na radionice.
Mislim da se u ovom slučaju radi upravo o tome da to nije samo obično dječje ponašanje.Citiraj:
Beti3 prvotno napisa
I moj sin je bio priljepak (i još uvijek jest, na svoj način), ali na aktivnosti ovakvog tipa je pristajao bez prigovora i nije imao problema s ulaskom u prostoriju. A istovremeno sam vidjela djece kojima je to bio pravi, realni problem koji ih je blokirao.
mitovski, sasvim laički (drugačije i ne znam), rekla bih da nagrada u ovom kontekstu nije loša. Naš srednji ima neke elemente ponašanja i tegoba sa samim sobom kao tvoja curica, i njemu je recimo jako važno da mu se omogući da neke stvari ipak preživi i doživi pa da vidi da može. Kod njega mi je često manje važno na koji način tj. posežem za metodama koje mi inače nisu ni prvi ni drugi izbor, samo da bi ga dovela u neke situacije i onda on iz proživljavanja neke za njega teške situacije napravi korak naprijed.
Meni su nagrade bile ok, ako je to bio jedini način da ju motiviram da prevlada svoj strah.
Jer kad bi jednom nešto napravila i vidjela da nije toliko strašno slijedeći put nismo više imali problema.
Teško mi je bilo naći realnu mjeru tih nagrada jer se nisam htjela dovesti u situaciju da dajem nagradu svaki dan.
Slažem se.Citiraj:
vertex prvotno napisa
Moje dijete je imalo ogroman strah od ulaska u neku novu situaciju i puno puta mi je bilo najbitnije bilo kojim (pozitivnim) sredstvom dobiti da dobrovoljno u to krene. Kad bi krenuo, vidio, dalje bi bilo ok.
Evo gita75 napisala istu stvar.
A što su vam bile nagrade?
Moja je velika išla na radionice pa znam kako izgledaju. Mala je bila, ajmo to tako reći, malo blaža varijanta Mitovskine curice (odgojno teška, tvrdoglava, zatvorena), a sad je s uskoro 7 g. evoluirala u fazu gitine75 djevojčice. Visoka inteligencija, nesamopouzdanje i perfekcionizam. I s njom sam išla u isti PC po savjet.
Temeljem navedenih iskustava rekla bih da ti djevojčica jednostavno nije još zrela za takav tip terapije. Vjerujem da želiš što prije reagirati jer ti je glupo čekati da se stvari same počnu rješavati kad vam već sad gori pod nogama, ali mislim da će odrastanje puno pomoći.
Ukoliko ti plaćanje nije problem, nastavite zajedno, ali u tom bih joj slučaju ipak ispričala zašto je tamo - to je igraonica za jako pametnu djecu koja su malo bojažljiva, a tete im pomažu da ostanu pametna i da se prestanu bojati. Dakle pohvalila si je (pametna!) i pokazala da joj želiš pomoći (osjeća ona vrlo dobro tu svoju nelagodu i rado bi je se riješila).
S mlađom sam u toj dobi (4 i pol) bila vrlo zabrinuta jer osim obitelji apsolutno ni s kim nije razgovarala, u vrtić je oduvijek ulazila teško i pognute glave i iako je bila omiljena, najradije bi vrijeme provodila crtajući sebi ili drugima (satima!). Probleme nikad nije verbalizirala, nego držala u sebi. I danas joj je muka ako nekog odraslog nešto mora pitati.
S 5 i pol g.stvari su se naglo počele mijenjati na bolje, dobro, pomoglo je puno i to što ima brbljivu, druželjubivu stariju sestru.
Ono što dijete hoće da bude nagrada.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Samim time što je malena radije odustala od omiljene igračke, nego pristala na ono što mitovski od nje traži, upućuje da ju se ne može nagradom pridobiti.Vjerujem da kod neke djece to pali, ali u ovom slučaju promjena ponašanja tj. ostanak u sobi bez mame ili koncept sjedenja koji se od nje traži nije njena volja ili izbor, već ona to može tj. ne može, to nije hir djetata, već doslovce nemogućnost da to napravi( za sada) i treba raditi na tome, jer ponavljam, srž problema je negdje drugdje.
Ne mora to biti čista materijalna nagrada, može biti neka zajednička igra, odlazak u ZOO, neki muzej,... nešto što dijete jako želi.
Dakle sad čitam o elsi nagradi. Nagrade mogu biti male, srednje, veće. Sve to dijete samo odredi, što je za nju mala nagrada koju će dobiti ako uloži mali trud, pa srednja, za što se dobije, pa veća, najveća.
Znači ciljevi i nagrada, dijete samo zapiše mala, veća, još veća, najveća.
Ali to terapeut treba raditi, ne mame na forumu.
Svakako ću zatražiti privatne konzultacije s psihologicom, ne u grupi s drugim roditeljima, pa ćemo tamo porazgovarati o ovome što me muči, ali mi je i jako korisno pročitati iskustva drugih mama ovdje.
Čokolada ova tvoja mlađa jako podsjeća na moju J.
Moja starija je do svoje 4 godine bila strašno povučeno dijete. Osim sa mnom, tatom i tetom i njenom djecom, jer smo živjeli u istoj kući i djelili isto dvorište nije ostvarivala nikakvu komunikaciju. Baš nikakvu, do te mjere kad bi stali porazgovarati s nekim ona bi oči prekrila rukama i tako stajala cijelo vrijeme..Svako jutro smo išli u isti dućan, u kojem su se uvijek izmjenjivale dvije prodavačice, svaki dan je ona tih par minuta u dućanu provela sa zatvorenim očima..odgovoriti nekom na pitanje, nema šanse. Kod kuće dok smo sami sve super, pričljiva, razigrana djevojčica. Ja sam u njoj uvijek vidjela jaku želju da se otvori, da ako je netko nešto pita ona odogovori itd, ali kao da bi blokirala kad bi to stvarno i trebala napraviti..Na rođendanima bi isto većinu vremena provodila meni uz nogu, osim ako bi na tom istom rođendanu bila i djeca od tete, onda bi bila malo slobodnija. Kad je krenula u vrtić ostala je tamo bez problema, ali samo zato što je skupa s njom krenula i jedna od kćerki njene tete, moje zaove. Ako je slučajno ona bila bolesna i nije išla u vrtić, moja ni čuti da ona mora ići bez nje...Nisam nikad forsirala da ona nešto od toga mora, iako sam se često osjećala loše zbog toga..Malo po malo stvari su se počele mjenjati..Mislim da se najveća promjena dogodila onda kad je seka imala neke 2godina, seka je jako otvoreno dijete, nije joj problem uletiti među djecu koju nikad u životu nije vidjela, nije joj problem razgovarati i odgovarati bilo kome na pitanja, tako da je ona u sve te situacije polako ulazila sa svojom mlađom sekom. Iako je mlađa 3 godine, ona joj je imam osjećaj pomalo dala dio sigurnosti koji joj je trebao. Danas je to sasvim drugačija priča, ona je otvorenija, normalno sudjeluje u svakom događaju u vrtiću, rođendanu i svim životnim situacija, ona je po prirodi povučenija, nikad neće biti najglasnija, nikad neće biti "vođa" u bilo čemu, ali ni ne treba..Otkad se ta promjena dogodila, ja ju vidim kao mnogo zadovoljnije dijete, jer znam da je i nju to mučilo bez obzira što mi to nikad nije rekla.
Mitovski, nadam se da je i sve što će vama trebati da se promjena dogodi, samo još malo vremena i strpljenja. Kako je netko prije napisao, nije da one te neke stvari ne žele, nego jednostavno ne mogu.. Želja postoji iako se možda čini da nije tako i potrebno je tako malo, a opet tako puno da se dogodi taj klik i da se desi promjena.
Nagrada može biti bilo što, ali nikad nisam nudila neke jako skupe nagrade.Citiraj:
mitovski prvotno napisa
Uvijek je imala neki predmet žudnje na kiosku, nešto od onog opusa skupi ih sve.
Ponekad bi napravila kolače koje voli.
Nekad bi se zajedno bavili nekom aktivnosti za koju nikad nemam vremena (slaganje lega i sl.).
Nagrada u očima djeteta može biti sve, ne samo nešto kupljeno, nego nešto što trenutno želi.
Jednom sam joj štrikala tuniku s hello kitty, e za tu nagradu se bogme načekala :).
izvrstan savjet čokolada, mitovski ja bih ovako postupila.Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Ne slažem se da se radi o običnom dječjem ponašanju zato je mitovski i tražila pomoć, a što ako to ne prođe s godinama nego ne daj Bože preraste u kompulzivni/OKP? Ja vjerujem u ranu intervenciju i da je moje dijete u pitanju sigurno bih tražila rješenje a sjedila i čekala (inače sam skloma problem-solvingu :-))
Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
i ovo od Peterlin mi je razumno i lijepo pojašnjenje.
Pa koliko sam ja shvatila, mitovski i jest krenula s djetetom na radionice upravo zato da joj pomogne podići samopouzdanje i riješiti te neke stvari... Da li je prerano - teško je reći. Vjerojatno jest, ali ne previše. Na njenom mjestu i ja bih probala. I ne bih odustala jer odustajanje šalje krivu poruku djetetu.
nije prerano za intervenciju, pitanje je samo kakva je najprimjerenija...
što se nagrada tiče, to mogu biti aktivnosti koje dijete voli, sitnice, ovisno o djetetu...moja se zadovolji časopisom s kioska, ili stotim flomićima, brat joj je uvijek bio puno skupljih zahtjeva...ima onih sitnih vrećica legića ako ih voli, sličice kakve. ja bi najprije probala s omiljenim aktivnostima kao nagradom (kino, park u drugom dijelu grada...)
Peterlin, ma da to sam ja objašnjavala forumašicama koje ne pročitaju sve postove prije pisanja :-)Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
ni ja ne bih odustala :-)
Psihologica Tanja Sever nam je na obradi rekla da je pravo vrijeme da krenemo s radionicama. Od radionica za sada nikako ne odustajemo, to trenutno nije upitno.
Problem je pokrenuti ju da sudjeluje na tim radionicama. Ona ima veliku želju sudjelovati, to se vidi, ona pomno promatra sve što se tamo događa, ali ne može, strah i nesigurnost ju koče.
Rade li u PCM individualnu terapiju?
Ne znam, mislim da za ovako male ne. Sutra baš idemo na radionicu pa ću popričati s psihologicom.
Mislim da intervencije samo mogu pomoći i djetetu i roditelju - govorim iz perspektive majke koja instinktivno zna da ima teže dijete i lakše je nakon savjetoavanja s nekim stučnim, objektivnijim.
Prijateljica na psihijatrijskoj specijalizaciji mi kaže da je bitniji klik između pacijenta prema terapeutu od same metode, sad ne znam je li tako i sa djecom. Ne bih forsirala nasilno odvajanje, ne vidim nikakvu dobrobit iz toga.
Na radionici o zahtjevnićima (žena koja 40 god. uspješno radi s njima) pričalo se o sistemu nagrađivanja koji je učinkovit kao i detaljno crtanje i stavljanje plana u obliku kartica djetetu na vidljivo mjesto. Ja bih joj rekla istinu i detaljno s njom nacrtala plan odlaska radionica, kako ćete sjediti, što ćete raditi, pa čak i onog poslije - odlaska na kolač, nečeg njoj važnog. Uz oblačiće sa ispisanim emocijama i crtežima tebe, nje, psihologa,... navodno, što preciznije i detaljnije jer je njima to bitno. I sama je rekla, ni to nije uvijek lako, ali je mnogim roditeljima ova tehnika olakšala svakodnevnicu.
Mitovski, unatoč tome što si napisala da pohađanje radionica za vas ne dolazi u pitanje, ja bih ipak razmislila je li to ono što u ovom trenutku odgovara djetetu ? Možeš li se raspitati o nekoj individualnoj terapiji, npr. glazboterapiji ili likovnoj terapiji, na kojoj će dijete lakše oslobađati svoje osjećaje ? A u svakodnevnom životu da razvijate naviku odvajanja na način koji su ti savjetovale cure ?
Evo da vam podnesem izvještaj :-)
Dakle, prošlih smo dana razgovarale. Pitala sam joj jeli joj lijepo na radionicama i rekla je da je. Kad sam ju pitala zašto ne želi sama sjediti i komunicirati, rekla je da ne zna, ali me kroz suze pitala smije li se tamo pogriješiti. Perfekcionizam je taj koji ju koči, a zbog toga smo tamo.
Nakon što sam joj ponudila nagradu, pregovarale smo i pristala je sjediti sama na stolici, podu i za stolom, ali kad sjedi za stolom da ja stojim iza nje.
Danas smo bile na radionici i ja sam presretna, ne samo da je sjedila sama, već je sudjelovala u svim zadacima, crtala, dozvolila psihologici da joj se fizički približi. Nije verbalno komunicirala, ali to nisam ni očekivala niti tražila za sada. Jednostavno sam vidjela na njoj da je bila puuno opuštenija.
Kad sam ju na kraju radionice pohvalila i rekla joj koliko sam ponosna na nju skoro je puknula od sreće i rekla mi je hvala :zaljubljen: , blistala je od sreće i ona je sama bila sretna što je uspjela.
Ja sam presretna, znam koliko je ovo za nju bio veliki korak, ali sam vidjela da je uživala i to mi je najvažnije. Srce mi je danas puno :-)
Nadam se i vjerujem da ćemo malim koracima na kraju doći do velikog cilja, a to je da ona bude sretna i zadovoljna.
E da, za nagradu je tražila jedan časopis na kiosku. :-)