Čestitam!!!!!! Time šte ste se počeli družiti s dječakom znači da računaju baš na vas! Koliko je dječak star? jeli kod udomitelja ili u domu? Možeš pisat i na pp (sve smo to prošli) :-)
Printable View
Čestitam!!!!!! Time šte ste se počeli družiti s dječakom znači da računaju baš na vas! Koliko je dječak star? jeli kod udomitelja ili u domu? Možeš pisat i na pp (sve smo to prošli) :-)
Čestitam od srca draga moja. :-D:-D:-D:-DUživajte u svakom danu sa svojom malom mrvicom.:heart:
Čestitam!
od srca iskrene čestitke i sve naj!
Konačno se mogu malo javiti. Car spava, život se vratio u normalu - uz još jednog malog čovjeka u kući.
Pa evo kako se nama to dogodilo. Obrada se odužila preko ona 2 mjeseca pa smo odlučili svejedno poslati zamolbe. Hvala Butterfly što mi je to sugerirala sve dok se nismo primili posla i napravili to! Nakon zamolbi, krenuli smo s pozivima. Prvo velike centre, one koji imaju djece. Za kraj sam ostavila one koji nikad nikog nemaju. Par dana nakon što smo dobili rješenje o podobnosti nazvala sam i taj centar... Koji "nikad nema" djece.
Gospođa s druge strane mi je rekla za jednog dječaka, neka pošaljemo zamolbu baš za njega ako smo zainteresirani. Nismo se previše uzbuđivali, sjećam se da je muž prao suđe i tako smo usput raspravili o tome kako zamolba treba izgledati i nastavila sam zvati dalje. Ma tko će baš NAMA dati bebača? Isti dan je zamolba bila u pošti i nismo puno razmišljali o tome. Prošlo je par dana, kad ono poziv iz TOG centra! Gospođa mi govori detalje o djetetu. Zbunjena, mislim si pa zašto sad ona meni to govori... Pita bismo li ga došli vidjeti... Kaže da su odmah nakon mog poziva našli zamolbu koju smo slali na sve centre i da im se dopalo, zalijepili su se za nas i prošli put kad su imali takav feeling posvojenje je bilo uspješno. Meni i dalje ništa nije bilo jasno. Odmah sam zvala muža na posao, on mrtav hladan kaže "pa da, on je naš!"
Za posjet djetetu prvo su tražili našu detaljnu obradu. Ja i dalje ne vjerujem da će se to dogoditi nama, sad će oni u obradi vidjeti nešto inkriminirajuće, nemamo šanse. 10 dana je trebalo da dobiju obradu u ruke. No prošli su i ti dani, konačno su nas nazvali da pitaju kad možemo doći!
U sobi za posjete čekali smo svog dječaka. Hoće li biti naš? Što ako ne klikne? Kako uopće može kliknuti? Konačno nam dovode našeg malca. Promatrao nas je ozbiljno i sramežljivo, taj izraz lica danas ne poznamo. Uspjeli smo se zaigrati i ostavili su nas same. Odmah prvi dan! Maleni je znao da se nešto veliko događa, dlanovi su mu bili znojni. Teška srca smo se rastali, i odmah slijedeći dan pokrenuli papirologiju.
U njegovom centru još nismo bili, nismo upoznali najbolje tete na svijetu, one koje su nam promijenile život! Opet paranoja s moje strane, dok nas upoznaju reći će da nismo za to. Umjesto toga, upoznavanje je odlično prošlo i završilo pitanjem imamo li auto sjedalicu! Naravno, nismo ju imali. Vratili smo se kući samo nabaviti stvari, spakirali se za više dana i natrag po malog! E ti susreti su već bili sasvim opušteni i puni ljubavi. Na dan kad smo ga vodili kući, lijepo se pozdravio s tetama i drugom djecom, svima mahnuo i podijelio puse ne znajući da ide u novi život. Ali bio je spreman. I to nije kraj, to je tek početak naše priče i naših novih života.
Toliko toga se nadam da ću zauvijek pamtiti... Te osjećaje, kako smo se zapuhali od brzine hoda prema domu, uzbuđenje, prvi put kad nam se veselio jer smo došli, prvi put kad je gledao za nama dok smo odlazili, začuđen pogled kad ga je muž nosio prema autu. Nevjerojatno je kojom brzinom se ljubav rađa :-)
Ajmeeee, koja divna priča. Čestitke od srca i uživajte u svom malom princu. Neka mu cijeli život bude ispunjen ovakvom srećom i radošću!
Čestitam...prekrasna priča!
Pa baš dugo nisam spomenula kako je nama... Kao što se može očekivati, bilo je lijepih i teških trenutaka. Malcu je ustanovljen poremećaj senzorne integracije te smo se nakon dobivene dijagnoze potpuno opustili. Zvuči neobično, roditeljima je to obično smak svijeta. Mi smo iz toga izvukli da ne mora biti toliko teško i dobili smo znanje kako se nositi sa svime. I stvarno, svakim danom postajalo je lakše.
Sada je to već veliki 3,5 godišnjak koji ide u vrtić, sve više priča, sve je samostalniji i volimo se najviše na svijetu, naravno. Temu o posvojenju još ne možemo započinjati zbog govorno-jezičnog razvoja, ali smo planirali svejedno posjetiti dom u kojem je proveo dio svog života. Eto sretni smo, veseli, imamo ogromnu podršku i pomoć u vrtiću - nije se moglo bolje poklopiti!