Citanje i knjiznica je zakon...
Printable View
Citanje i knjiznica je zakon...
Najdraži ispušni ventil mi je trčanje - sama, tišina, divota. Ili peglanje uz film. Umorim se i paralelno sredim robu.
Nedavno sam otkrila bojanke za odrasle. To je izvrsna stvar! Dobila sam onu detaljniju i zahtjevniju, kupila si 24 bojice (tragam za većim spektrom boja), skuham si navečer čaj, slušam glazbu i bojice u ruke.
Pa ostavi knjigu ako ti se ne sviđa. To je potpuno pravo čitatelja, a slobodno vrijeme uz malo dijete je predragocjeno da bi ga trošila na loše knjige.Citiraj:
lavko prvotno napisa
Inače, čitanje je i meni većinu vremena glavna i jedina opuštajuća aktivnost kroz tjedan (godišnji odmor uz puno hodanja po prirodi i dulje planinarske ture ne brojim, jer to zahtijeva malo veću logistiku i nije moguće na redovnoj bazi).
Ponekad fantaziram kako ću se, kad mi sin odraste i ne bude više htio planinariti s roditeljima, ponovo upisati u neko planinarsko društvo i ići na organizirane izlete "k'o kofer", i tako svaki tjedan ili kad mi se bude htjelo, jer više neću morati vikendom nadgledati domaće zadaće, vježbanje instrumenta, stan nek se sam posprema, itd :mrgreen: Samo u tu svrhu moram dotad očuvati kondiciju i zglobove.Citiraj:
lavko prvotno napisa
Zajednička planinarenja su mi najljepši dio obiteljskog života, ispušni ventil, opuštanje i druženje, sve u jednom. Na žalost, kako dijete raste, obaveze u školi i oko nje sve su mu veće, pa je slobodnih vikenda za tako nešto sve manje :-( ali dobre volje još uvijek imam, a dijete je ima još i više, pa trebam iskoristiti to dok još želi ići s nama na takve ture. Dok je bio manji, vrtićkog uzrasta, svi su nam vikendi bili slobodni, ali i on je bio premali za neke stvari pa nismo mogli na ambicioznije izlete. Sad bismo teoretski mogli ići kamo god nam padne na pamet, ali manjak slobodnog vremena je prokleta stvar.
Imam i ja bojanke za odrasle, kupila sam ih prije godinu dana i ni otvorila!
Meni je na kraju ovaj forum odusak isto..a fejsa bih se htjela rijesiti nekako.
baš to se i meni motalo po glavi. dobro si primijetila ;-)Citiraj:
bubekica prvotno napisa
E pa ja trazim ispusni ventil, opustanje je jos lako, uvalim se u kadu ili popijem kavu u miru. Ali fali mi nesto ispunjavajuce. Stalno si mislim kako cu jednog dana na neko planinarenje ali ne vidim kako bih to mogla s malim djetetom, pa ostavljam za penziju.
Problem je s vremenom, najradije bih setala po sumi tu u blizini, ali ne mogu bas navecer u 22h po sumi bauljat.
Ples- salsa i bachata- divota, uzivam, ali upraznjavam prerijetko (vise u fazama) zbog nedostatka stalnog partnera i drustva za takve lokale. Bas sam danas vrbovala jednu kolegicu za neki od sljedecih vikenda, pa se nadam...
Slikanje- kad me ulovi isproduciram nekoliko slika, pa onda neko vrijeme nista, dakle isto u fazama. Dobar su poklon,a nekad i prodam.
Da imam vise vremena isla bi na zumbu, isprobala mozda one divlje africke plesove ( nasla cak besplatni tecaj)...ovako samo od prije neki dan vjezbam doma. Ne zato jer uzivam, nego zato kaj su mi ledja zaboravila sto su to misici.
Kad zatopli, ici cu s mamom Nordic walking, meni relativno bez veze, al njoj je potrebno, a nece sama.
Da ne moram raditi i imam novaca, volontirala bi i isla na jahanje, upisala tecaj keramike i kad zavrsim ovaj fax, upisala jos jedan.
Lavko, ako te zanima nesto kreativno i low budget, mozda pravljenje nakita od zice, figure i zdjele od gline- ima hrpa literature, tutoriala, ideja na utube. Glinu ne moras glazirati i peci ako neces, cisto za tvoju dusu.
Ima jos toga, al se sad nemogu sjetiti.
U knjiznicu sam upisana, i silno bih htjela citati Pavla Pavli ica recimo, Tribusona obozavam, zapravo sve me vise vuku ovi nasi pisci.
Aaa, da! Borilacke vjestine i odbojka bi mi pasale.
Nordijsko hodanje...i to mi se svidja. Uh puh, isla bih i ja s tvojom mamom :)
Trčanje, trčanje i opet trčanje. Kad sam bolesna, kad ne spavam, kad sam tužna, kad sam sretna, kad sam pod stresom, kad nisam... S društvom ili sama, sa slušalicama ili bez, ujutro ili navečer, na +35 i na -10, po kiši i snijegu... nikad me nije iznevjerilo, uvijek se bolje osjećam poslije.
Uglavnom, otkad trčim, preporodila sam se, psihički još više nego fizički.
Naravno da možeš planinariti s malim djetetom :-)Citiraj:
lavko prvotno napisa
Bila je i ovdje na forumu negdje tema o planinarenju s djecom, ima ona tema "šetnice i manje zahtjevni planinarski putevi", to uopće nije problem. Moj sin planinari otkako može samostalno sjediti, što znači od cca 8 mjeseci starosti, danas, s 11 godina, to je dio njegovog identiteta i uživa u tome koliko i njegovi roditelji. Doduše, MM je ponekad manje oduševljen kad vidi njegovu sklonost za veranje po stijenama i zasajlanim putevima :mrgreen:
Nista od navedenog mi nije ispusni ventil, nesto sto bi me smirilo. Ajde, ples mi daje krila, malo, ali skroz malo i rijetko poflertam ( nije da ja ne bi, al nema "materijala"), al kad sam zivcana, nista ne pomaze.
Lavko, vrlo rado i u troje, ak dodjes u Bec:)
Imas sumu...mozes praviti neki stylish herbarij.
I nemoras imati vremena svaki dan...par sati vikendom vec ispunjava.
to možeš i uz posao, i ne trebaju ti novci. :)Citiraj:
Uh-puh prvotno napisa
ne mora biti nešto veliko, a ne mora biti ni dugotrajno. ne moraš biti u udruzi ni imati volontersku knjižicu. ponekad se traži nešto jednokratno (npr. Babe su tražile nekog za jedno popodne - ja sam uskočila). ili možeš sama osmisliti kome i zašto bi pomagala.
odeš susjedu u dućan, prošetaš nečijeg pesa ako vlasnik ne može (npr. teško hoda, bolestan...) . ili možda jednom tjedno, ili mjesečno odeš u posjetu nekom tko nema nikoga (npr. u staračkom domu, a nađe se i u susjedstvu). ovisi što ti odgovara. sve je to volontiranje - a itekako te ispunjava.
ili kreni od običnih malih stvari... ja (bez obzira koliko novaca imam) - uvijek kupim ulične svjetiljke od beskućnika, i malo s njima popričam. jer postoji period u mom životu kad sam i ja bila "nevidljiva" , i znam kako je...
puno malih stvari te može inspirirati za neke veće.
možda ovdje nađeš koju ideju: http://www.vcz.hr/
Sorci, imam ja relativno konktretne ideje sto bi ja, ali nisam tip za jednokratno i povremeno...sto es tice socijalnog angazmana, vise u stilu ili sve ili nista. Volim "uroniti" u takvo nesto i onda bi me " trazilo" das dam jos i jos, i vise i vise....
I zato trebam novaca, da mogu cijelo vrijeme volontirati:)
Istekao edit.
Sad vec radim nesto povremeno i jednokratno, al da imam vremena, radila bi nesto u nekoj organizaciji.
No dobro, to bas nije neka ideja koja pomaze lavko.
Lavko, jel ima neki dom za napustene zivotinje? Mozda mozete setati nekog peseka?
Veliki potpis na ovo.Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Osim na zadnju rečenicu, jer je MD jednostavno oduševljen time.
Moze jedno pitanje?
Zato uopce treba se truditi imati ispusni ventil? Pa ili ga imas ili ga nemas. Nije to nesto sto nuzno moras imati, a jos manje je da mora biti korisno i smisleno.
Meni ce trebati ispuni ventil od previse truda na ovoj temi.:mrgreen:
Nije kritika, samo imam dojam da se stvara pritisak kad se nesto "mora". A onda jos mora biti korisno, empaticno, ispunjavajuce, smisleno...
Šuma. Čim nisam dobro jurim u šumu.
Bilo da odem planinarit ( sa djetetom), malo sjest i prodisat, bilo da odem šetat satima, uvijek izađem iz šume normalnija nego kad sam ušla.
I ne samo šuma, opcenito priroda čuda radi za smirivanje, pa bilo to kopanje prstima po zemlji u tegli doma, u vrtu, bilo što samo da osjetim dodir zemlje.
Bitno ti je da se pomaknes prema necem sto te trenutni zanima, cim napravis taj prvi korak,skupis samopouzdanje i vidis da svijet doma nije propao, ideje ce same dolazit.
Ja sam isla na tecaj gitare, jogu i sad pokusavam na tecaj ' starinskih rukotvorina' ( cipkanje, sivanje,strikanje itd.) sve je to trajalo ili traje jako kratko ali daje onaj osjecaj ispunjenosti da si nesto ucinila sama za sebe, sama ti za samu tebe i osjecaj je super jer vraca tvoj zivot u tvoju kontrolu. Pa ako ne valja, ne ispunjava itd. Krenes trazit dalje.
Osim fizičke aktivnosti, moje je iskustvo da opuštajuće djelovanje imaju i intelektualno zahtjevne aktivnosti - tipa igranje bridža, šaha,....., učenje stranog jezika s po mogućnosti drugačijim pismom :lol: - jer posve zaokupiraju misli i isključe te na neko vrijeme iz svakodnevnice, a ako ih voliš možeš lijepo uživati u njima.
Apsolutno se slazem! Ako lavko nema potrebu za hobijem, onda ga ni ne treba traziti, samo zato jer joj je muz rekao da bi ga trebala imati. Baviti se necim jer eto svi imaju neke hobije, pa moram i ja, nije bas ispunjavajuce :).Citiraj:
sirius prvotno napisa
Lavko, a jel trebi treba nesto za opustanje ili nesto intelektualno?
Pa sad kad razmislim, i nije da ja imam silnu potrebu za hobijem. Vise sam pod dojmom tih savjeta muza i ostalih da ce meni biti super i bolje cu se osjecati ako nadjem ispusni ventil. A ja se osjecam cist ok (osim nekih bracnih trzavica, al to je under construction).
Jedino sto bi me stvarno, stvarno opustilo i ispunilo je bas suma. I imam je u blizini. Uvijek idemo na odmor na more jer je mm vezan svim.mogucim vezama za more a jedne godine kada smo isli u brdo, bio je to odmor zivota.
Nikada se nisam tako odmorila i opustila.
Bas na fejsu imam prijatelja koji ide u tu nasu sumu...pitat cu ga kad ide i kako.
E pa onda cizme na noge! A mozes se uclaniti u gljivarsko drustvo...
Eto, rijeseno :)
Kontaktirala frenda. Moguce je da se pogubim u sumi, ali ima super ruta od 6-7 km. Mozda i ostanem tam :)
[QUOTE=lavko;2840069]Stalno si mislim kako cu jednog dana na neko planinarenje ali ne vidim kako bih to mogla s malim djetetomQUOTE]
Kako ne. Mi oko kuce nemamo bas mjesta za voziti kolica, osim po cesti. Kupili smo preko njuskala planinarski ruksak za bebe (do 14kg).
Nakon 20 godina pauze, opet sviram klavir. :-)
Bojala sam se uopće početi i bilo mi je koma na početku kako sam zaboravila, a išla sam 10 godina u glazbenu. Ali evo u nešto više od 2 mjeseca sam se vratila skoro na staru razinu i predivno mi je. Svaki dan vježbam po 45 minuta i jedva čekam da dođem doma i sjednem za klavir.
Inače trčim kad je lijepo vrijeme, al u tome nisam toliko disciplinirana. :mrgreen:
Joj, super mi je ovako nešto pročitati :-DCitiraj:
annvilli prvotno napisa
Ja sad imam novu pauzu :roll: jedno vrijeme sam se baš lijepo vratila u formu, a onda sam prestala. Neko vrijeme sam mogla sinu služiti kao kućni korepetitor, ali više ga ne mogu pratiti, prestigao me programom i tempom pa sam se prestala truditi, a zapravo bezveze.
A klavir mi stoji iza leđa dok ovo tipkam :mrgreen:
annvilli, super! meni je isto to bas drago cuti.
ja sam gitaristica s podugim stazem nesviranja. tu i tamo nesto probam, sjecam se nekih skladbi iz osnovne skole :D ali bas bih se trebala posvetiti.
mm je jedno vrijeme isao na tecaj i "trener" je bio onako... zgodan :D
najbolje da se ja upisem :D
Joooj i meni je ovo super. Isla sam isto u glazbenu školu i svirala klavir i prošlo je isto 20 godina kako nisam svirala, samo što nemam gdje staviti klavir tj pianino, ali bi bilo super ponovno osjetiti tipke pod prstima :)Citiraj:
annvilli prvotno napisa
bravoCitiraj:
annvilli prvotno napisa
i ja jako volim svirati, iako u zadnje vrijeme sve manje
stvarno je prekrasan osjećaj, baš ponese :-)
[QUOTE=suma;2840278]Kak je s tim hodati? I kak je to za bebe? Ne buni se?Citiraj:
lavko prvotno napisa
Tesko. Haha. Salim se. Ok je, malo teze nego dok nemas nista na ledjima. Mi smo prije planinarili pa sam navikla na teret na ledjima.
Nasa se nije bunila, uzivala je. Kad je pocela hodati sama bi pokusavala sjesti unutra, kao idemo...
A sad da li djeca sjede pravilno u tome, ne znam. Mi smo se vodili rijecima jednog fizijatra, a on mi je rekao: Samo marama u koljevka (?) polozaju je ok. Nosiljke gdje su djeca prema roditeljima nisu ok jer djeca stalno okrecu glavu da vide sto se napred desava pa umaraju kicmu, gdje gledaju naprjed nisu ok zbog kukova (?). Mozete nositi djete u bilo cemu ako to nije svaki dan i ako nije jako dugo...
Ja planinarim s malim u mei taiu na leđima. Sad ima oko 13 kg i polagano mislim da ćemo na proljeće završiti takvu avanturu ako se još zdeblja jer mi je postao težak.
Mi stvarno često idemo na put po šumi, on sjedi iza sa blaženom facicom i uživa, nikad se bunio nije :)
Mi smo našeg nosili u tom ruksaku od nekih 8 mjeseci do cca 3 godine. Po kilaži bi on stao u njega i nakon 3. rođendana, ali tad smo ga htjeli priviknuti na to da više sam hoda.
Nikad se nije bunio na ruksak, bilo mu je baš dobro unutra, često bi i zaspao.
Da je takav ruksak težak, jest, ima metalnu konstrukciju, pa još dijete unutra... kod nas je MM odrađivao taj dio posla, ja ga ne bih mogla nositi.