Draga, draga Arad , žao mi je...
Printable View
Draga, draga Arad , žao mi je...
Draga Lara,Citiraj:
Lara78 prvotno napisa
Moja sucut.. Sigurno ti je tesko... Iskreno, neznam sto da ti Kazem da te utjesim, jer ne znam niti samu sebe utjesiti.
Slazem se s tobom da se ne bojis vise smrti.. Ni ja se ne bojim, jer znam da kad umrem da cu vidjeti opet svoju princezu.
Kad joj je tata umro (imala je 5godina) kad sam joj rekla sto je bilo, plakala je. Na kraju sam je utjesila tako sto sam joj rekla da je prava sretnica. Kada me upitala "zasto?", odgovorila sam joj: Pogledaj u nebo... Najsjajnija zvijezda na njemu je tvoj tata. I kad si sama, usamljena, i nestretna, pogledaj u nju, i vidjet ces da je tata uvijek s tobom, da te uvijek prati i cuva. Nakon toga se nasmijala.. I uvijek je vjerovala u to.
Sada sam i ja nasla svoju najsjajniju zvijezdu. To je moja Mia. Uvijek je tu, i cuvat ce me kao sto sam i ja nju uvijek cuvala i pazila. I cekat ce me.. Cesto pogledam u nebo...Nasmijem se i to mi da malo mira.
Jucer smo imali misu, koju je skola organizirala, i svecenik je rekao recenicu koja me strasno pogodila i suze su samo potekle: "Zivot je kao pjescani sat. Kad se rodimo on se okrece i pijesak samo pocne teci. Nekome brze, nekome polakse... Kada ponestane pijeska i ostane gore samo praznina, nas zivot zavrsava."
Upravo ovo sam ja učinila. Papir toliko nevjerojatno trpi sve. Kad sam je završila, osjećala sam se kao da sam umjesto nje prenjela ono što ona nije stigla.Citiraj:
Nera prvotno napisa
Moja iskrena sućut. Nisam izgubila dijete na taj način i u toj životnoj dobi, ali držala sam je mrtvu u naručju, pa vjerujem da mogu potpuno suosjećati sa tobom.
Vrijeme ne liječi. Ono nas samo uči kako se lakše nositi sa time. To je križ koji moramo ponijeti dalje u život i naučiti sa njime živjeti.
Draga arad. Jako mi je žao zbog smrti tvoje cure.
:(
Ja neznam koju utjehu napisati jel vjerujem da je nema sada. Tvoja cura tebe sad prati na nebu
Vjerujem da si bila majka i otac kad je njoj trebalo i da si sve savršeno odradila.
Sad si me prisjetila a nekamo mislim da je možda o istoj osobi riječ, čekala sam kontrolu sa curkom i tada je dolazila mlada cura s hitnom, to mi je jedan od težih trenutaka koje sam provela tamo i bila tako tužna što se događa tamo.
Arad, kako si?
Pozdrav.
Kako sam? neznam odgovor na to pitanje... Svima odgovaram isto - dobro.
Trudim se biti jaka, borim se iz dana u dan. Mogu reci da u depresiju nisam pala i ne zelim si to dopustiti.
Da sam prihvatila cinjenicu da moje Mie vise nema, nisam... Iako znam da je ne mogu vratiti.
Mogu samo reci da sam sada i donekle pocela spavati i da ne placem vise u tolikoj mjeri. S vremena na vrijeme imam jos napadaje, kada pocnem vristati, tesko disati, gusiti se,... ali sve manje.
Sve u svemu, citam, slusam druge i hranim se lijepim rijecima da mogu ici dalje kroz zivot.
Često te se sjetim, vjerujem da te se svi često sjetimo i mislimo na tebe , iako te ne poznajemo.
U oči mi je upala rečenica di pišeš kako sebi predbacuješ sve obećane želje, svaku kaznu, ljutnju...Ajde nemoj to raditi sebi. Ne možeš predbacivati sebi što si bila mama koja je odgajala dijete, možeš zbog toga biti samo ponosna na sebe i na sva svoja i njezina postignuća. I moraš nastaviti živjeti dalje, funkcionirati, raditi....kako drugo, nemaš izbora ustvari. Možeš ili upasti u duboku depresiju, zatvorit se u kuću, leći u krevet i plakati danima, mjesecima....ili pokušati živjeti normalno. U nijednom slučaju neće značiti da si zaboravila svoje dijete. Ko bi to uopće mogao pomisliti?