upravo to.. podijeliti s nekim tko ju razumije... pa zato smo i postale ovisnice o ovom Forumu. :)Citiraj:
rvukovi2 prvotno napisa
Printable View
upravo to.. podijeliti s nekim tko ju razumije... pa zato smo i postale ovisnice o ovom Forumu. :)Citiraj:
rvukovi2 prvotno napisa
Slažem se, ja sam s nekim curama s foruma imala iskreniji i otvoreniji odnos nego sa bilo kime iz obitelji (osim MM, naravno). Sve je lakše kad se ljudi razumiju... :)Citiraj:
sanja74 prvotno napisa
Apsolutno se slažem s gornjim izjavama! Nitko tko nešto ne prolazi i sam ne može istinski shvatiti drugoga u toj situaciji. Naravski, može se suosjećati i sl., ali zaista shvatiti se ne može. To sam skužila sama na svojoj koži, npr. tek kad sam sama doživila prometnu sam kužila traumu ljudi koji su to prošli, a prije sam na te priče odmahivala rukom (u stilu, da, nije znao otkud se stvorio taj auto iza njega)... I meni je najlakše o ovome pričati na forumu, i zato sam se sad i "nakačila", nitko drugi to bolje ne razumije.... Ja čak imam i frendova koji prolaze slično, ali ne žele o tome baš puno pričati. A kad si na forumu, onda je jasno da a) dijelite problem, b) želite o tome komunicirati ... I mislim da sam sad puno podnošljivija svojoj okolini, kad imam vas drage Rodice za podjelu misli i osjećaja :heart: ...
klara, slažem se s tobom. Ni ja ne poznajem nikog ko je dobio sve što je poželio bez truda i muke. Izgleda da tako mora bit. I ja sam u životu dobila sve što sam poželila. Završila faks koji sam poželila, sad mi se čini da je bilo pis of kejk ali onda je bila to druga priča. udala sam se za čovika kojega obožavam, kupili smo stan kakav smo i zamišljali, čak mu je i orijentacija kakvu smo želili. Nakon dugo čekanja dobila sam stalni posao.
I sad mi se čini da je to sve išlo ko po špagi. Ali, kad privrtim priču unazad vidim da i nije bilo sve to baš lako.
Jednom sam i svom dr. rekla da ja u životu dobijem sve što poželim, samo da se za sve moram pomučit. I, virujen u to. Virujen i da se za našu bebu moran pomučit. Ko mi garantira da ću je imat? Niko. ALI JA JEDNOSTAVNO ZNAM DA ĆU BIT MAMA A MM TATA!
Klara kolegice pozdrav!
Moram priznati da me ništa, ali baš ništa u životu nije toliko isfristriralo kao ova priča s IVF-om i trudnoćom
Meni su još davno nekad utuvili u glavu da ako se dovoljno trudiš, sve možeš postići.
Ja sam tako i radila i uspijevalo mi je, ponekad se baš nisam morala ni previše truditi. Jesam ja proživljavala koješta, ali ovolike neuspjehe nikad, od negativnih beta pa do gubitka već odmakle trudnoće pa do boleštine, a za sve sam se mučila-onaj recept ako se dovoljno trudiš...nekako nije u potpunosti primjenjiv.
Upornosti ili manje finim rječnikom tvrdoglavosti mi ne nedostaje, ali ponekad mi se čini da radim Sizifov posao.
Ponekad se uhvatim da samu sebe tješim kako trebam biti zadovoljna s nusproduktima cijele priče, a to su raznorazna iskustva i situacije kroz koje sam prošla, iz njih sam koješta naučila pa mi i to koristi u životu.
No nekad mi ni ta utjeha nije dovoljna.
U potpunosti razumijem rvukovi2, iako je moje iskustvo drugačije. Meni ovo nije prva stvar koja mi ne ide, ja sam odrastala po bolnicama i na štakama zbog bolesti kuka, u bivšoj Jugi prošla sve eminentne ortopede, reumatologe i sl., dobila raznorazne dijagnoze, a stvar se bila malo primirla sama od sebe (ostalo je oštećenje, ali uz oprez (ne nosit teško, bez sporta i sl.) je bila pod kontrolom. Mislim, kad me vidite izgledam normalno, ne šepam, ali ne mogu tu nogu normalno pokretat (u hodu se ne vidi). Pred godinu dana sam opet imala recidiv bolesti, razmišljala o umjetnom kuku i sl. (da, da, takav sam ja Jeremija :lol: ), da bi se stvar opet misteriozno smirila - hvala Bogu, halleluja, grozno je godinu dana trpit kronični bol, a lijekovi protiv bolova ne pomažu. Smršavila sam 10 kg i na visinu od 169 sad imam 55 kg, počela redovno sat vremena šetat i radit fizikalnu, imala kompletnu imunološku obradu na Rebru di je ustanovljeno da mi je reuma faktor nešto povećan, ali nije sigurno što je, možda je upala kuka, ali nije sigurno da je to to, tipa "nejasno porijeklo bolova", po potrebi ketonal i voltaren, i neki lijek na R (nešto što liječi i malariju), ali kao taj ipak ne ako idem na MPO... Zbog te bolesti sam vidila sigurno nekih 20-tak doktora... A sve sam bliže uvjerenju da je taj recidiv uzrokovalo preseljenje s poslom u novi korporativni neboder u kojemu se po sobama ne može isključiti aircondition ni stropna ventilacija (tako da nas sad na plus 12 lijepo hladi ventilacija iz zida, a mi uključujemo uljni radijator u našoj sobi, koja ekologija)...
Od ostalih bolesti u mojoj obitelji sve su neke takve - mama psycho, ali pod kontrolom s lijekovima (uglavnom). Sestra - misteriozni problemi s jetrom, koji se pojavljuju i nestaju sami od sebe...
I zato je za mene osobno najveći izazov uopće vjerovati da će mi dr-i pomoći oko ovako isto suptilnog problema kao što je naš (ne zna se točno što je uzrokuje, malo ja sedlasta maternica, malo mikrocistični jajnici), muž malo spermiogram, ali kao ništa strašno, 100% ćemo ostat trudni itd. Jer je moje životno iskustvo obrnuto - dolesti odlaze i prolaze, a bez nekog utjecaja iz vani (liječničke pomoći). Još kad mi dođe tako turbo optimist a la moj Luči, s izjavama "100% ćete ostati trudni u roku od 2 godine" onda mi ubije i ovo malo nade koja u meni može niknut... A tko će nas svih pogodit u žicu, jasno je to meni, i sad svakoj prilagođavat komunikaciju u toj ludnici...
Andiko, ni slučajno preskakat ćevape, mladi luk i dobar provod zbog nekog nepromišljenog blentavca!! On ga treba izbjegavati ubuduće, ne ti!Citiraj:
andiko prvotno napisa
OK, znamo da ljudi najčešće nisu zlonamjerni, ali zato jesu itekako nepromišljeni. Pa moji odgovori ovise o tome tko me i kako pita. Zapravo vrlo rijetko naletim na glupo pitanje. Ponekad objasnim, ponekad kažem da ne želim o tome razgovarati, a ponekad zarežim ako je osoba ili njen način nametljiv ili svisoka.
npr. "šta čekamo!? genijalca poput tebe da mi postavi ovakvo pitanje!"
"šta mislite da se mi sami toga nismo sjetili?!"
"to nije tema o kojoj želim s tobom/sada razgovarati" ili "javit ću ti kad poželim tebi polagati račune o svom razmnožavanju"
ili nešto finije, ako nisu previše nametljivi: "kada? bit će, uz pomoć dragog boga i reproduktivnog ginekologa"
[b]majomajice [b] i ostale - kako razgovarati s nama a da ne pretjerate? sigurno smo sve jako različite i nema pravila, no vjerujem da jako ovisi o količini bliskosti među nama - susjedu koju vidim jednom mjesečno uz "dobar dan" sasvim sigurno ću otkantati, no to ću učiniti s ljupkim smješkom bude li ona pokazala da joj je neugodno što me to pita
ali krene li sa soljenjem pameti tipa "vi mladi danas", izlaže se životnoj opasnosti i sigurno me više nikad neće pozdravljati :mrgreen:
no prijateljica koja me obzirno pita nešto poput "čuj, htjela bih te pitati to i to, oprosti ako sam pretjerala i reci mi ako ne želiš o tome razgovarati" najvjerojatnije će dobiti dobar komad priče -ja zapravo ŽELIM nekad o tome razgovarati s prijateljima, no oni se najčešće skanjuju pitati jer im je neugodno da ne pretjeraju
mislim da sve osjetimo prilazi li nam se s ovom temom zbog pametovanja, namirivanja znatiželje i lošeg humora ili je osobi stvarno stalo da čuje kako smo, imamo li problem i kako se s njime nosimo
na to najvjerojatnije nećemo loše reagirati
Sita sam tih dušebrižnika. I ja iskreno više ne vjerujem da su im pitanja dobronamjerna. Ja imam djecu no imam i ohoho kila. I nema susreta gdje se koji takav ne nađe "Isuse, kak si se ti zdebljala...." Kao da ja to ne vidim, kao da mene to ne boli. Zašto ja nikada nemam potrebu primjetiti da oni nečime odudaraju od mojeg poimanja života? Ako ja imam muža i troje djece otkuda mi pravo misliti da je to jedan jedini ispravan način života???
Takav stav "Što vi čekate?" meni samo govori da sebe smatraju boljima od ostalih. Zašto svi moramo živjeti po jednoj ravnoj crti?(a oni će valjda određivati koje stvari u životu moramo imati da bi bili vrijedni????!!!).
Znam, ogorčena sam, ali uistinu mislim da su to primitivci, da njihove primjedbe nisu dobronamjerne. Otpili ih, kratko i bez grižnje savjesti.
hvala, metvice i ostale cure. Žao mi je sto se to i vama događa, ali mi je drago da znate kako mi je. Ma, frajer koji je to rekao stvarno nije bio zlonamjeran, ali me je uhvatio totalno nespretnu. Sada sam iz ovih postova naučila dosta postapalica, pa na sljedeci rostilj idem dobro naoruzana :lol:
hvala cure
Ne vjerujem da me itko iz loših pobuda zapitkuje. Dobro, kod mene je situacija jasna jer od prvog dana svi moji znaju zašto stalno trčem za tuđom djecom, a svoju nemam.
A nepoznati ljudi.... u početku sam i ja odgovarala u stilu: radimo na tome.... planiramo djecu..... ma nije priša, mladi smo..... i šta li već sve. Sada se ili samo nasmijem i ništa ne odgovaram ili.... pretjeram pa kažem da nemožemo imati djecu... a tada je njima neugodno :oops:
Sva sreća, malo je takvih pitanja, i ponavljam, ne mislim da su zlonamjerni. Jednostavno, ljudi ne razmišljaju da nešto nije u redu. Takvi smo i svi mi. Kada nekoga pitam za zdravlje očekujem odgovor da je sve u redu. U slučaju nekog drugog odgovora zna mi biti vrlo neugodno i najrađe bi pukla sama sebe šakom jer guram nos di mu nije misto.
I ja potpisujem perkicu! Po meni su rijetki stvarno zlonamjerni, jedino su neki netaktični i mladi i neiskusni. Sjećam se na jednom vjenčanju pitao nas mladi ženik "a vi ništa dječica i to".... a ja nisam imala snage više izmišljat pa sam rekla "znaš, mi ti ne možemo imati djece". Bilo mu je tako bad da mi ga je bilo žao...
Samo jednom sam doživjela da me jedna ex kolegica pokušala stvarno ubost, ali ta nije bila normalna (doslovno, imala je dijagnozu)...
Za nas osobno većina ljudi misli da zar nismo već shvatili da se neće dogoditi i žale nas, ali šute.
Ali mi znamo da će se dogoditi, svima nama, kad tad :love:Citiraj:
ina33 prvotno napisa
Hvala, Pčelice draga!
E pa ina 33, kad oni mislu da im neće uspit, za inat im želim da ti šta prije uspije, da njima ispadnu oči od čuđenja i pozadina padne do poda!
Ispravak: kad oni mislu da ti neće uspit.......
Adriana, :love:, uzvraćam dobre želje!
Meni je najgore kad kazu da se moramo opustiti!?
I kada cujem od drugih zena da su SLUCAJNO ostale trudne!Zanima me kako se to radi da se slucajno zatrudni? :?
Ja se tješim da je sve ovo ustvari samo test i znam da nikad neću djecu doživljavati kao nešto što se tek tako podrazumijeva u životu. A jedno je sigurno, djecu ću imati! Rodit ću ih ili usvojiti, ali sigurno ću ih imati jer nikad neću odustati! I znat ću uvijek kakvo su blago ta djeca.
Često su mi ljudi (uključujući moju mamu, svekrvu i dr.-a) govorili da se u životu ne može sve isplanirati. Ali, ja sam uvijek bila organizator i smatrala da sve treba ići svojim redom. I jedno vrijeme išlo nam je ko po špagi: diploma, posao u struci, stan, auto, vjenčanje, putovanja... I onda smo MM i ja odlučili da bi bilo vrijeme da dobijemo i bebu. I tad su počele bolnice, od mog bezazlenog posjeta doktoru, prije ikakvog pokušaja začeća, čisto da vidim je li sve u redu, jer mi smo eto odlučili...
Malo sam skrenula s teme, hoću samo reći da me bole ikakvi komentari na naš problem. Možda zato jer najviše krivim sebe, mogla sam jednostavno ostati trudna, a bez da prethodno sve riješim i pripremim teren za bebu. Jer očito se u životu ne može planirati. Sada to znam, osjetila sam na svojoj koži i ne trebaju mi drugi to objašnjavati.
Ne predbacuj si, tko zna bi li lako ostala trudna i da nisi čekala da ti se sve posloži!
Meni je kad sam imala 29 g. i bila najmršavija u životu ginić rekao da bih, ako želim imati djecu, trebaa odmah poraditi na tome jer neće biti lako - tad sam tada imala policistične jajnike. Rasplakala sam se ko ljuta godina jer sam tada bila solo.
Sada imam 10 g. više (jajnici su ok, ciklusi redoviti, hormoni super) i pokušavam ostati trudna prvi put. Poludim kad me netko pita što sam dosad čekala - čekala sam pravog - muž i ja našli smo se tek prije 3 g. (od toga gotovo dvije radimo na djetetu).
Što sam trebala, imati dijete s nekim do kog mi nije stalo samo zato da iskoristim plodnu (?) mladost?
Draga Pčelice, ne tako razmišljati, to nema smisla :love:. Nisi ti ništa kriva!
A nisam valjda :( .Citiraj:
ina33 prvotno napisa
Ipak, mogla sam misliti o bebi prije npr. odslušanog postdiplomskog i odrađenih terena za doktorat gdje su mi također stradali jajnici (ljeti, zimi po moru, u hladnom, vlažnom, kad se samo sjetim :x ).
Kako mi sad sve to izgleda nevažno i ne mogu vjerovati da je ikad bilo ispred bebe na mojoj listi prioriteta.
ma daj, pcelice ! Pa stvarno ne smijes tako razmisljati. Svatko ima svoj ritam. Prioriteti se s vremenom mijenjaju... A bebica ce doci. Ja vibram za sto prije. :love:
Nije da te ne razumijem, i ja sam milion stvari tempiravala (tipa, ne mogu sad kad sam se tek zaposlila, pričakajmo da kupimo stan i sl.)... Ali tko zna što bi bilo kad bi bilo... A tko kaže da bi tad bilo easy... Evo jednog utješnog slučaja, živ primjer iz prakse VV-a. Upoznala sam jednu ženu koja je 13 x išla na IVF-ove, uspjelo joj je (sudeći po godinama) oko 38.-me prvi put. Ne znam što je ubrojala u tih 13 puta, vjerojatno i dosta prirodnjaka, ali opet - 13x, sigurno je to trajalo godinama. I ostala trudna kad je već prestala uopće slušati savjete o mirovanju nakon transfera, utrogestanima i sl.
I evo nje u tipa 41. po drugo dijete, eto da proba još da li ide, sad kad imaju jedno ohrabrili su se. I bingo - drugo je zanijela iz prve stimulacije, odmah, na to nije ni u ludilo računala s obzirom na višegodišnje prethodno iskustvo, točno se na njoj vidjelo.
My point is: stvarno nikad ne znaš, treba slušat sebe i vjerovati da se stvari odvijaju redom koji je OK i da će se nekako riješiti, one way or the other. Nema tu pravila, iako svi znamo koje su ženine najplodnije godine i sl. Ja se sad tješim primjerom te žene, kako joj je u 41.-oj bilo suđeno da joj dođe turbo lako, a u drugoj polovici tridesetih na jedvite jade.
ma daaaajte... kakvi su to ispadi 8) . Prošle ste što ste trebale proći, a mame ćete postati i tako... prije ili kasnije.
Naravno, i meni ponekad padne na pamet da sam mogla obavit bebu malo ranije (a ne upoznat svog lolu sa 33 god. ), ali...... nisam imala nikoga s kim sam htjela tu bebu.... bila sam zauzeta drugim stvarima, npr. ispijanjem piva s prijateljicama i karijerom. Ta karijera, iako nisam sad predaleko otišla jer sam sve stornirala radi bebe, omogučila mi je dovoljno novaca da se sada bez prevelikog razmišljanja mogu naručiti u Maribor (ili negdje drugdje), ili kupit lijekove, a ne da čekam svoj red negdje i po godinu dana. Stvorila sam temelje, a i moja muška polovica, koje će mom djetetu omogučit malo više materijalnog, a da pri tome ne moramo provodit po cijele dane na poslu (kao početnici) da bi stvorili pozicije. Istovremeno, shvatila sam šta stvarno želim i bez imalo kajanja sam spremna sve napustit zbog djece. Ma tko šljivi karijeru, probala sam i shvatila da nije najbitnija stvar u životu. Isto tako, stekla sam prijatelje koji su mi sada bezgranična podrška u cijeloj ovoj petljanciji. Preko ovog foruma, ili ne direktno, vezano uz naš problem, upoznala sam i neke nove cure od kojih su mi neke vrlo, vrlo drage i smatram ih prijateljicama bez obzira što ih kratko poznajem i popila sam s nekima možda samo jednu kavu.
Sve to mi daje dodatnu sigurnost, pa bilo kakav komentar sa strane mi se čini smiješan i ni malo me ne boli. Manjak tuđe "pameti" i tolerancije me može samo zabavljat.
A tko vam garantira da ne biste imale isti problem i sa 24 godine? Samo sada, možda, ne bi imala muža s kojim sjajno provodim dane.
S druge strane, tom djetetu sam kasnim terminom oduzela dvije bake i jednog djeda.... ali šta da se radi. Valjda ništa nije... i ne smije biti idealno. Šta'š?
Još jednom potpisuje Perkicu 100% :-)!
:love:
Ma znam ja to, sasvim ste u pravu, ali eto...
Oni su mi dani u mjesecu (trebam dobit) pa me opet hvata neka tuga :/
I što reći na kraju nego - blago našoj budućoj djeci!