mora biti po mome...

tweety, točno mogu zamisliti kako si se osjećala. znam taj jad kad ti se srce para jer vidiš da tvoje dijete namjerno radi nešto za što zna da te boli. ali, vjeruj mi, posve je pogrešno to kako mi to uzimamo k srcu. kad god sam te njihove svinjarije shvaćala osobno, krivo sam reagirala. uvaljivala sam kćeri osjećaj krivnje (pa zar me moje dijete ne voli???), beskrajno puta pitala: pa dobro, zašto??? isl. dobila sam samo slijeganje ramenima, u stilu: nemam pojma, tako mi je došlo. njima ti fakat tako dođe. nisu oni proračunati i svjesni što rade. ovo što ti je Fran nabrojao znači samo to da je njemu jasno da se to sve skupa ne smije, ali mu je tako došlo. nije to protiv tebe, vjeruj mi, prošla sam takve situacije. probaj nadići ovo razočaranje u sebe kakvo sad osjećaš, totalno se ohladiti i postati svjesna da niste vas dvoje ravnopravnih partnera, koji jedno drugo mogu razočarati ili povrijediti. mantraj si da si ti tu glavna i odgovorna koja mora hladne glave riješiti dječji nestašluk. a da je on tvoj bebač koji tebe voli najviše na svijetu i traži tvoje usmjerenje i u trenucima kad "mu tako dođe". drži se!

Možda je nabrojavši sve to sam tražio od tebe još jednom potvrdu da su fakat stvari koje ne smije raditi, ono, da zacementira gradivo ;)

javljam da je ostatak dana prošao prekrasno. bio je baš onako kako sam navikla vražičak/anđelak.
naime, ja sam navikla da se fran iz sekunde u sekundu može pretvoriti iz ove :angel: u ovu :mrgreen: facu.
Faze NE-ĆUUU i "mora biti sve po mom", te "ja ću sam" su nam trenutno preklopljene- i moram priznati da sam ih informirajući se i iščitavajući searsove, juulove i iskustva forumašica, prihvatila kao normalne, pa u nekim trenucima čak i simpatične.
ALI, Fran je uvijek pravilo o prelasku ceste, shvaćao krajnje ozbiljno. To je ono što me šokiralo. dućan, lokvice, i lupanje vratima...nekako mi se činilo da je tu samo tražio da napokon nekako reagiram. A ja sam se bojala pisnuti, jer da sam pustila glas, mislim da bi to bio urlik, koji bi dignuo Medveščak na noge.

Hm a baš sam se prije nekoliko dana pohvalila kloklo-ici kako sam se prestala osjećati jadno u sebi prilikom tantrumanja.

No dobro..dosta priče..Sad mi treba vaš savjet....
Što točno i kako sam trebala reagirati kad se objesio na moju ruku po cesti i počeo vući noge. U tom je trenutku bio previše u svom filmu i samo se blesasto smijuljio, kreveljio, i dalje (kad smo prešli) nastavio se vješati, no tad je već moglo biti po njegovom, odnosno mogla sam mu pustiti ruku.
Pralazak ceste, zaista mora biti po mom. Kako da to po mom postane i po njegovom, jer koliko sam ja isfrustrirana što mi je napravio scenu, bojim se da je i on isfrustriran što mu nisam pustila ruku. Boli me pomisao da se i on danas osjećao ovako kao ja, a mišić to ne zna i nema kome objasniti.

Idem prekopat sve svoje bilješke ;) .

Pa onda idem otvoriti blog sa svim mogućim scenama koje Ira radi... :mrgreen:

I svaki put kad počne, pomislim na tebe flower i poželim da si mi bliže pa da te mogu imati za savjetnicu. Drži se draga :love: !

Ira sad ima 4,5 i mogu reći da se polako vidim rezultate i da su ispadaju sve rijeđi i lakši.
Ali ona se rodila svoja. Koji karakter! Koji temperament!
Uvijek mora biti prva. Uvijek šefica! Uvijek sebična. Uvijek nešto.
I onda jednog dana...digne se sa svoje stolice i ponudi "cendravoji" prijateljici. Par minuta poslije jedna seka drugoj seki nije htjela dati svoj sok..Ira se digne i ponudi maleckoj svoj sok!

Vau...ima nade!

Mada sam puno puta padala, okrivljavala sama sebe, počela sumnjati da dobro radim...

Često mi fali topic samo da ispišem ovakve scene.
Kad sve opišem, već se ispušem i postane mi lakše...i pomislim "sutra je novi dan, daj Bože da je JJ u pravu!"

u stvarno opasnim situacijama ja sam za iskazivanjem moci maminih misica...dignem je i odvucem (vise to ne moram raditi, ako ti je to utjeha :* ) a kad legne na pod i ne zeli dalje - ja joj prvo sve lijepo objasnim, onda kazem da moram krenuti i krenem - sad mi je nekad stvarno preteska za nositi pa to grdo izgleda - ja hodam naprijed a ona se ko pretucena macka vuce zamnom i zavija...no, vazem ja sebi u glavi kako sam i ja sama sebi bitna i ne mogu biti bas otirac za njene fiks ideje (druga stvar je kad je stvarno umorna i sl.).

sikica :love:

Ima nas puno. Ovaj topic je stvarno utjeha 8) . Ja se ponekad stvarno teško nosim s tim…bojim se da koji put ne postupim najbolje, pa onda osjećaj krivnje, a i preteško mi je gledati kad plače iz kojeg god to razloga bilo…Da i ja sam se pitala kad to prestaje…znači, ne uskoro i preostaje još puno takvih situacija, uh :/ !
Prilično sam ponosna kako sam hendlala situaciju sa sirom neki dan. H. je odlučila da će za ručak jesti isključivo tvrdog sira i to "puuuuuno" i ništa drugo. Pokušala sam joj objasniti da može dobiti sir uz ručak ili koliko god želi nakon što pojede malo povrća i mesa za ručak (računajući da neće moći pojesti puno sira poslije)…ali ona je odlučila jesti "saaaaamo tvrdi sir". I plač…uzela sam je u krilo, i zagrlila, ali ona je nastavljala, pokušala sam je zapričati, ali nije pomagalo…tješila sam je i objašnjavala, govorila da je volim ali da nije lijepo tako vrištati i lupati mamu, i stalno grlila, ali to je trajalo gotovo pola sata, nakon toga je rekla da želi ići spavati i skupa smo otišle u sobu legle u krevet i malo se mazile, nakon toga smo se ustale, malo poigrale i ručale bez većih problema.
Nisam ponosna na noćašnju situaciju :oops: …Hana se budi i doziva tatu da je donese nama u krevet…tata se diže i želi je uzeti iz krevetića. Ona kaže:
Ne nemoj ti hoću da me mama uzme.
Dižem se ja i stavljam je…ona skida vreću za spavanje (tanka, ljetna).
Zašto se skidaš.
Zato što ne želim vreću.
Ali hladno je…
Nije, nije.
Pogledam na termometar…21 stupanj – nije pretoplo. Inače spava nemirno, obiđe cijeli krevet i bez vreće je stalno gola, ali popuštam…
Dobro pokrit ću te pokrivačem…
Neeeećuuuu pokrivač…
objašnjavam…hladno je, vrckat ćeš se, ti si mali vrcko…(obično ju ta riječ nasmije, a kad se nasmije, sve dobro završi).
Neeećuuu.
Mogla bih je ostaviti pa pokriti kad zaspe, ali znam sebe…zaspat ću i ja (što ću, takva sam, a i kronični umor ne pomaže). Dreknem, kažem da mora, strpam je u vreću, ona u plač…pokušam je zagrliti…ona viče da hoće nazad u svoj krevetić…vratim je…ona još minutu plače…smiri se i zaspe…
Eto, trebala sam imati više strpljenja…(ha eto mi :mrgreen:, onda dugo nisam mogla zaspati jer me pekla savjest da mi je dijete zaspalo tužno, a ja zbog svog komoditeta (pospanosti) nisam bila spremna pričekati dok ona "sažvače" tu vreću ili pokriti ju kad zaspe).
Imate li i vi ovakve padove i gafove. Znam da nije moja Hana jedino dijete koje jako izraženu svoju volju…ali se ponekad pitam jesam li jedina koja se ne može nositi s tim, iako vjerujte mi da pokušavam, ali se nekad osjećam taaaakoooo neuspješno.
Inače, i H. često izjavi da je ljuta, ljuta, ljutaaaaa i najčešće se ode zamotati u zavjesu :lol:, ali imam dojam da to nisu nekontrolirani izljevi bijesa ili frustracije ( i to mi je baš smješno), već smišljeni pokušaj i tada joj obično kaže da kad se prestane ljutiti dođe nazad kod nas na igru ili maženje i ona se kroz neko vrijeme bez neke posebne frke vrati.
Na kraju svega, možda ipak ima i rezultata, možda je sasvim zadovoljavajući rezultat i to što vi pišete, a isto tako i Hana reagira, nakon frke, ja je pitam da li je to bilo lijepo, tako se ponašati, ona obavezno odgovara da nije i da neće više (moš mislit)…valjda je i to nešto.
Samo kad bih ja uspjela uvijek isto reagirati, ne biti umorna, na kraju snaga, ne pući :cry:...

Kad Fran ne želi biti pokriven noge mu rade kao propeleri dok ne makne poplun sa sebe.
Znala sam mu govoriti da nogice moraju biti pokrivene, i to bi često znalo upaliti.
Drugi trik je bio dragati ga, tihim jednoličnim glasom govoriti kako i slonko ima pokrivene noge, i hlapić i bundaš i gita i i i svi koje bi se sjetila dok ne bi utonuo u san.
U vreći nikad nije spavao, iako ju je imao. "obukli" bi je, ali nakon pola sata spavanja, on bi postajao toliko histeričan u njoj, da ga nisam željela mučiti.
jedno vrijeme, je rješenje bilo dugi rukavi i nogavice, a sad smo pak u fazi kad sam traži da ga pokrijem do nosića. :roll:

Završti ću sa porukom mog profesora iz zemljopisa, (vidjeli smo se dok sam bila trudna (on je inače bio na porodiljnom sa svojom djecom)):
"Kad misliš da ti je teško, sjeti se da je malom čovjeku još teže.On ne zna ni reći ni objasniti."

malo OT
mi veliki bismo trebali malo vise vjerovati nasim malenima i njihovim individualnim potrebama i postivati njihovu osobnost
a sad da me svi razumiju :P :
Ninu zovemo "vruca curka" jer je njoj stalno vruce. doma hoda bosa, nocu se raskriva ako bas nije -25 vani, nece nositi carapice ispod tenisica, dok god nije zaista hladno, cim udjemo u auto ona se izuva... :roll:

neki dan dodjemo izvana, ona odmah ide piskiti u wc, za par minuta izlazi skroz gola! ja pitam: sta si se skinula, a ona: pa kad mi je vruuuuuceeee :lol:

za razliku od nje, S. je zimogrozljivac, pokriva se do brade, nema problema sa nosenjem jakni, carapa ... itd.

Mudar ti je profesor, Tweety :heart:

Nego Bhany, ja sam se prestala previše živcirati nakon čitanja JJ i sad mi je uz nekolicinu ostalih, jedna od glavnih mantra: Ja ne moram biti savršena, uvijek reagirati najbolje i najprikladnije trenutk, jer je to jednostavno nemoguće i nerealno očekivati od sebe.
Osim toga, Jull kaže da bi time samo pred svoje dijete postavljali ideal savršenosti, koji bi ga samo bacao u bed.

Puno ja važnije ispričati se kad pukneš, objasniti djetetu da si samo čovjek i da radiš krive stvari kad si umorna/pospana/gladna, jer to je - ljudski :)

Emily, potpisujem :D

Ovaj topic mi je melem na ranu i nadam se da se smijemo prikrpati, iako smo malo mlađi. Vidim da se i Tweetica prešvercala. :lol:

Kloklo, potpisujem ti svaku. 8)

Sanja, pretpostavljam da mene toleriraju zato jer možemo konkurirati ekipi pa ako vi auch možete, vjerujem da cure neće imati ništa protiv.
(ovo, auch će te pratiti kao hajvicu burek i (h)urmašice)

meni je pomoglo kad sam shvatila ( a zapravo je to tako logicno i jasno da mi sad nije jasno kako to nisam prije kuzila :lol: ) - da ona stvari vidi i osjeca drugacije od mene...ja sam zimogrozna, volim kad je sve mucasto i toplo, ona je toplokrvna (emili 8) ) njena bazicna temp. je puno visa od moje, ona voli kad ima malo robe i kad ju nista ne sputava...e kad sam to skuzila onda mi je nas cosleeping postao jednostavniji -ja u poplunu od glave do pete, ona pod svojim poplunom prekrivena samo oko kriza - sve drugo mora biti van :)
treba im vjerovati kad kazu da nisu gladna, da im nesto smrdi ili im je toplo- zasto im ne bi bilo?

Citiraj:

---

tweety prvotno napisa

(ovo, auch će te pratiti kao hajvicu burek i (h)urmašice)

---

Off topic: skužila sam. :lol:

Citiraj:

---

tweety prvotno napisa

(ovo, auch će te pratiti kao hajvicu burek i (h)urmašice)

---

I ja mislim da si se obilježila za svagda :lol:

Citiraj:

---

kloklo prvotno napisa

Citiraj:

---

tweety prvotno napisa

(ovo, auch će te pratiti kao hajvicu burek i (h)urmašice)

---

I ja mislim da si se obilježila za svagda :lol:

---

Nisam ja!

Obilježila me ona po čijem uvijek mora biti!

:lol:

a di je meni burek prikrpala? hurmašice su mi čisto dosta. :P

Neki dan frane ide na wc piskit i izlazi van. Ja ulazim za njim i govorim mu da opet nije pustio vodu i pustim ju. U trenu shou. On vice da zast sam pustila vodu da je on htio, place, vristi. Ok, ja mu kazem da moze sad pustit vodu, al ne to nije to. I cijeli shou. I onda ja sjednem na wc i sjedim tak 5 min, hvala Bogu da sam mogla se popiskit, jer ne znam do kad bi to trajalo, i onda on sav sretan pusti vodu i sad je ok. :?
Drugi dan nam se nekud zuri i MM ga brzo skida i odjednom plac i dreka, i evo njega kod mene sav uplakan, tata ga je skinuo, a on je htio sam, i sta sad.?Ispotat ga da prestane, a zuri nam se i slusat vrisku i plakanje ili popustit. I onda mu oblacim te hlace i on ih sav sretan skida i onda mu mogu obuc druge ciste. i sta je sad to? tvrdoglavost, inat, provodenje vlastite volje. Poustit mu ili ne? Nekad da, nekad ne, ovisno jel imam zivaca ili ne, jel mislim da je sad pretjero ili je to samo igra...Vecinom ni sama nisam sigurna dal ispravno radim.

Uh, kako se ova rasprava uspjela razviti u rasprava o bureku, (h)urmašicama, i vrećama za spavanja :lol:.
Inače, H. spava u vreći od rođenja i inače je toliko navučena na nju da ih imamo tri, ako se slučajno jedna zaprlja ili zapiški, jer ona obavezno navečer traži vreću…To je bio samo primjer mog neprimjerenog postupanja… :(
A Flo…misliš li da je primjer o siru bio demonstracija sitosti ili njene želje da se naklopa baš, isključivo toga (inače, cura bi mogla živjeti samo od sira i maslina, kada bi se samo nju pitalo). Ozbiljno te to pitam jer nisam sigurna da sam sama uvijek u stanju procijeniti kad je nešto stvarna potrebe, želja i sl., a kad je neka iracionalna šiza.
Danas, mogu navesti najsvježije primjere našeg nošenja (nenošenja) s frustracijama (pukao balon, a ona hoće baš taj i nijedan drugi, hoće biti mala beba kao ona na televiziji i još manja, prosula hranu po podu i hoće jesti baš tu s poda…), ali neću dalje zamarati (ove sam situacije ipak, nadam se, bolje riješila, ali zato sam navečer bila iscijeđena i tek sam uz krajnji napor, i ne baš najstrpljivije, izhendlala kupanja, pranja zubi i oblačenja pidžame (koji kod nas također zahtijevaju priličnu količinu domišljatosti). Naime, kod H. je NE još uvijek najčešći odgovor, a borba sa savladavanjem frustracija je počela… te kao dodatni začin milijun ZAŠTO, tako da svaki dan izgleda kao borba s vjetrenjačama i, obzirom da vidim da će sve ovo trajati još prilično vremena, pitam iskusnije mame što još dolazi slijedeće…
Znate, JJ je u pravu što se tiče roditeljskih pogrešaka…ali znate onaj osjećaj…dođete kući s posla…presretni ste što vidite dijete, ispuni vas cijele taj osjećaj, a do kraja dana…dok tražite kompromise, skrećete pozornost i nastojite postupati ispravno prema svom anđelu, u kombinaciji sa svime što usput trebate obaviti, nagomila se, u vama i ljutnja i frustracija, i na kraju osjećaj krivnje :cry: …Ima takvih dana, zar ne? A ja bih htjela svaki dan uživati u svom djetetu :) …
Inače, i mi se malo švercamo ;) !

Citiraj:

---

suncemojemalo prvotno napisa

tvrdoglavost, inat, provodenje vlastite volje. Poustit mu ili ne?

---

Po mom iskustvu, nijedno od navedenog. To je "ja ću sam, pogledaj kako mogu :sjaj u okicama i ponos na samog sebe:". Dijete ne osjeća tvoju žurbu, ne doživljava tvoj prioritet i razmišlja samo o tome kako će ti se pohvaliti. Ja bih uvijek dopustila da se pokaže, potrošit ćeš manje vremena i živaca (to je tebi važno) a dijete će ti biti zadovoljno i ponosno.

To sam dosad naučila od svoje kćeri. Vrlo određena situacija, a ima još malo brdo potpunih nepoznanica.

Citiraj:

---

BHany prvotno napisa

…ali znate onaj osjećaj…dođete kući s posla…presretni ste što vidite dijete, ispuni vas cijele taj osjećaj, a do kraja dana…dok tražite kompromise, skrećete pozornost i nastojite postupati ispravno prema svom anđelu, u kombinaciji sa svime što usput trebate obaviti, nagomila se, u vama i ljutnja i frustracija, i na kraju osjećaj krivnje :cry: …Ima takvih dana, zar ne? A ja bih htjela svaki dan uživati u svom djetetu :) …

---

Ooo, kako poznato!
Nama pomaže zaboraviti sve obaveze i družiti se s djecom potpuno posvećeno. Znam, treba skuhati jer inače nećete jesti, treba oprati,.. bla bla..Tada radije skrpam nešto na brzinu s djetetom oko vrata. Tješim se da nisu svi dani takvi, a obara me s nogu kad se sjetim da za 10-15 godina neću misliti kako mi je kuća bila čista i roba popeglana nego kako su mi djeca bila sretna i izrasla u sretne i samopouzdane ljude koji mi vjeruju i koji me vole.

Citiraj:

---

mendula prvotno napisa

Nama pomaže zaboraviti sve obaveze i družiti se s djecom potpuno posvećeno.

---

Draga, i mi to nastojimo, ali ne uspijeva uvijek, iz razno-raznih razloga :/ ...

A što se tiče provođenja vlastite volje, inata i tvrdoglavosti...naravno da nije riječ o tome...ali mislim da nije ni o samom pokazivanju samostalnosti i svojih malih-velikih dostignuća...Nekad je riječ da neostvarivim željama...ne možeš vratiti balon koji je pukao...možeš ponuditi drugi, možeš pokušati odvratiti pozornost, ali puknuti ne možeš vratiti, nekad je riječ o tome da ne možeš pretpostaviti da će dijete nešto natjerati u izljev bijesa...npr. puštanje vode u WC. I što onda...onda ipak dolazi situacija učenja i prihvaćanja da, vratit ću se na naslov topica, ne može sve biti po njegovom. E sad, ovo su jasne situacije, ali mene, kao što sam već napisala, muče one u kojima ne možeš odmah prepoznati o čemu se zapravo radi...

Sve isto ....
Nova situacija koja se ponavlja svaki dan: igramo se cijelo popodne na ulici ispred kuće sa ostalom djecom iz kvarta. Ona uzima bicikl od nekog djeteta, mi joj obajšnjavamo da ne može uzimati tuđe igračke ako ne pita, i pokušavamo vratiti djetetu njeogvu igračku. Ona se drži za tu igračku i vrišti iz petnih žila. Onda mi uzimamo njezin bicikl i dajemo djetetu "jer su se zamijenili za igračke", ali ona dolazi do svoga bicikla i penje se nja njega, viče "ne, ne, ne, daj mi ga". Dijete joj vraća njezin bicikl, sva ostala djeca šute, roditelji nas gledaju i misle si koje neodgojeno derište.
Odlazimo u kuću na razgovor od 5 min., vraćamo se van, ali opet sve isto. Terorizira svu djecu oko sebe, a mi ne znamo što napraviti osim pokupiti se i otići u kuću na barem pola sata, tada je vriska i plač tih pola sata, kad se vratimo van svi nas gledaju, a ona surađuje sa djecom koliko toliko. Da očito ne terorizira drugu djecu, ne bi bio toliki problem puštati da se to samo polako razriješi.
Kako ispravno postupiti u takvoj situaciji?

Ili večeras, vozi se na motoru cijelo popodne, svi odlaze u kuće, mi ostajemo još malo, idemo i mi na večeru i kupanje, ona neće doma, vozi se po ulici i vrištiiii .... susjed nam obajšnjava kako nas ona uopće ne sluša i kako su njega njegova djeca slušala i sada su izrasla u dobre i poštene ljude, završili su škole, imaju svoje obitelji, kuće, i unuke koji njega kao djeda isto slušaju. Znam da je dobronamjerno.

Tinna, Franu dam mogućnost odabira.....u tvom slučaju ili ćeš se lijepo igrati s djecom ili idemo doma. Ako moja pitanja ne dopiru do njega, kažem da bi ga htjela zagrliti i dati mu pusu, ili da on meni da pusu (to obično upali).Kad se smiri, ponovim pitanje...hoće lli ovo ili ono, te postupim prema njegovom odabiru.
Ako bi mi se ovakva situacija, ponavljala stalno, našla bi neku drugi oblik boravljenja na svježem zraku.
Vjerujem da ni ona ne voli kad se prgavi i nateže s tobom ili s nekim djetetopm, ali očito ju ova situacija (puno djece, igračaka, svega) baca uvijek "baca u isti mod".

Npr. kad mi je bilo teško kontrolirati franovu volju na cvjetnom trgu (trčao je ko muha bez glave, šutirajući loptu ispred sebe, rušeći sve pred sobom), odvela sam ga u pakić u tkalči (ima penjalice i tobogan).
Prvo mjesto ga je tjeralo u ludilo, a na drugom se igrao ko anđelak.

probali smo ovo sa pitanjima i alternativom - ali ne dopire do nje, samo viče ne, ne, ne ...
Odvesti je na drugo mejsto znači odvesti i brata na drugo mjesto ... ali kako, ona vrišti, i ne da se odvojeiti od djece iz ulice, pogotovo što to znači da moramo otiću u kuću, presvući bracu i nju u drugu garderobu (ispred kuće se igraju obučeni isto kako su i u kući, u staroj garderobi, zamazani od pijeska, zaflekani od krušaka i jabuka koje sami beru, a ona se ne da izvući iz nekih plastičnih natikača koje nisu niti za ispred kuće). Znači prvo pola sata spremanja, pa 10 minuta da se MM i ja spremimo da bismo ih odveli na neko igralište u gradu. A zato smo i kupili kuću da ne vučemo više kolica, auto, da nema više presvlačenja prije odlaska na igru.
Znači to otpada, na ponuđene alternative ne reagira, jedino je palilo kad je alternativa bila da idemo u kuću ako se ne smiri, ali onda mi svako popodne idemo 3 puta u kuću, onda tamo vrišti, i onda ide van kad se smiri sva podbuhla od plača.
Sva ostala djeca i roditelji stoje ispred naše kuće na ulici i čekaju da mi riješimo situaciju i da se ona vrati. Ja to doživljavam kao ponižavanje nje u toj situaciji, ne znam možda smo premekog srca.

Tina, pokušajte prije izlaska to popodne dogovoriti neka pravila. Sjedneš s njom i objasniš joj kako idete vani igrati se s drugom djecom, te što se smije a što ne. Obećaš joj nešto, ali ne kao ucjenu, već kao motiv. ;)

Mendula :D

Suncemojemalo, mi smo na metodi pokušaja i pogreške shvatili da se trebamo jako kontrolirati i obuzdavati kad su u pitanju stvari koje dijete može napraviti samo, a mi instinktivno i po navici radimo umjesto njega...
Do sada je bebač to prihvaćao kao normalno, ali u ovoj dobi im ludo treba osjećaj samostalnosti i zaista se s pravom ljute na nas kad im ga uskraćujemo...to ih fakat vrijeđa!

Mi smo u jednom trenutku shvatili da je kod ovih "ja ću sama stvari" najlakše i najbrže i za dijete najbolje, pustit da proba samo...
Nelogično djeluje jer kad je vidim kak navlači majicu naopako i hoće prvo obuć hlače pa onda gaćice :mrgreen: smrkne mi se...

Ali klinci su famozni, proba, proba, ovako, onako i ako uspije to je zaista sjaj u očima neopisiv....
A ako ne ide, naša Leona okrene okice prema meni i ljupko veli "Molim, pomoć, ja sam još mala, ja to ne možem" :angel:

Pomognemo joj i sve pet...

Ali trebalo mi je jedno pola godine da shvatim kako nikad, nikad ništa nismo dobili silom i požurivanjem, puštanjem ljutnje s lanca jer bi to samo rasplakalo dijete koje bi se još duže inatilo i sav cirkus bi se duplo rastegnuo...

Njenu silnu glad da nam pokaže što sve može hranim i timarim kao rijetku životinjicu, pa mi je već prešlo u naviku da je "molim za pomoć" i nema šanse da uključim rajngl-mašinu ili veš mašinu bez da ona ne napravi pol potrebnih radnji, dodaje mi kvačice za veš, pušta vodu za svakim, presvlači krevete sa mnom...uključujem je u baš sve gdje se može osjetiti korisna i važna, to joj puno znači i provodeći tako puno vremena u zajedničkim aktivnostima ostaje sve manje prostora za njene frustirajuće šize ;)

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

Ona uzima bicikl od nekog djeteta, mi joj obajšnjavamo da ne može uzimati tuđe igračke ako ne pita, i pokušavamo vratiti djetetu njeogvu igračku.

---

Spominješ dosta da vas ljudi gledaju sa strane i naglas ili potiho komentiraju "odgoj". Možda tebe zbog tih ljudi smeta što se mala tako ponaša, pa se ti nastojiš ponašati lijepo umjesto nje. Kako bi bilo da pokušaš pustiti da dijete kojem je oduzela bicikl samo reagira? Zamišljam situaciju kako ona sjeda na bicikl i osvrće sa da vidi reakciju na tvom licu a ne na licu malog vlasnika. Možda da joj "izbiješ adut iz ruke" tako da uopće ne reagiraš na situaciju nego čekaš da se ona razvije svojim prirodnim tijekom. Reagiraj ako eventualno neslaganje s vlasnikom prijeđe u nasilje, ili sugriraj svom djetetu kako bi se mogli dogovoriti - ali tek kad sukob interesa postane vidljiv. Možda mali vlasnik zapravo nema ništa protiv da se tvoja mala malo provoza.
Vidim da ste se već pokušali dogovoriti o nekoj "razmjeni", samo mi se čini da je taj dogovor prerano miješanje u kompetentnost djeteta da se samo nosi sa sukobom s vršnjakom.
Ajme što sam se raspisala. Nadam se da sam prenijela misao.

Citiraj:

---

Možda tebe zbog tih ljudi smeta što se mala tako ponaša, pa se ti nastojiš ponašati lijepo umjesto nje.

---

Da, smeta me kad odgurne dijete i uzme mu igračku, to dijete šuti, roditelji čekaju da mi reagiramo ....
Pokušali smo pričekati da se oni sami dogovore, istina to bi po meni bilo rješenje "prirodne evolucije" gdje slabi otpadaju, a jači vode, i u tim situacijama se ona njima nametne kao vođa, oni bezpogovorno nju slušaju , slijede i niti ne zucnu ... ali roditelji te djece uopće nisu oduševljeni "tim rješenjem prirodne selekcije".
Gledaju nas pogledom, kako je netko gore napisao "mama sjedi i puši i umilnim glasićem kaže dečkiću nemoj sine", a on i dalje po svome. Izgleda kao nedostatak odgoja.
Mi se istina lomimo između onoga, pusti proći će je to kad bude imala 5 godina, i onoga načina dijete treba znati granice od najranije dobi; a ona to naravno kuži.
U ovoj situaciji koja se povalja svakodnevno, odlučili smo da ne možemo čekati još 1 godinu da ona sama postane svjesna da to nema smisla.
I uopće se ne obazire na našu reakciju, njoj je samo cilj "cilj opravdava sredstvo" i izboriti se pod svaku cijenu za sebe. To u vrtiću sigurno super funkcionira za nju (za drugu djecu baš i ne), a u mirnom kvartu izgledamo kao odgojno zapuštena obitelj.

Al' pazi sad ovo: ne odgurne ona njih tako da padnu ili plaču, nego samo dovoljno nježno da ne padnu ali dovoljno snažno da shvate da je svako suprotstavljanje uzaludno.
I kad se nitko ne miješa među njih to savršeno funkcionira, oni ne plaču, ona određuje pravila igre, oni je slijede i slušaju ...... kad im ona nešto uzme, oni šute i uzmu si drugu igračku, ona im uzme tu drugu, oni se vrate onoj prvoj igrački bez riječi.
Ona je do 16h u vrtiću, od 16,15h do navečer 21h je vani sa nama.
Oni su cijeli dan u kući, idu ujutro samo u dućan sa roditeljima, izlaze prvi puta van oko 18h.
Oni su stari negdje oko god., ona 3,5 god.
Oni jedva da pričaju, ona i priča i prepričava, i na točnno određenim mjestima iskrivi istinu u svoju korist, itd.

Znam Tinna da te ovo ne tješi...ali kad bi se bar moja H. borila malo više za sebe...ona neće ni prići drugom djetetu, ne želi nikad uzeti ništa tuđe...a kad njoj netko nešto uzme dotrči nama s povikom "Mama, xy mi je uzeo to i to..." i počinje plakati...a ne bi baš bilo zgodno da ju učim da se ide tući :mrgreen: , a kad joj kažem da lijepo pita dječaka/djevojčicu da joj vrati ili da podjele...klinci je, naravno uopće ne šljive (što meni nije ništa neobično, ali nju jako frustrira).
E sad, kako ja to vidim, i jedno i drugo su krajnosti, ali neka te tješi da ti usmjeravaš i potičeš u pozitivnom smjeru i ka pozitivnom ponašanju i, u konačnici ćete se naći na sredini i ispast će super...dok ja ne znam što bi trebala reći svom djetetu, a da ga zapravo ne učim negativnom ponašanju :? .

TinnaZ, koliko god vam to bilo dozlaboga nespretno, čini mi se da je zaista jedino efikasno sredstvo vratiti se u kuću ako ne uspije ispoštovati dogovor oko ponašanja prema drugoj djeci...

Utrošak vremena u spremanje i raspremanje bi možda ipak bio dobar ulog u budućnost iako će se trenutačna žrtva činiti prezahtjevnom...

Ali nadam se da će ona u jednom trenutku shvatiti uzročno - posljedičnu vezu: neprihvatljivo ponašanje=nema igranja
Sankcije nastupaju smjesta kako ne bi bilo zabune zašto su izrečene i trebale bi dati rezultate...

Moja Leona je nakon nekoliko takvih težih ispada (uporno bacanje pijeska u zrak tak da redovno završi drugoj djeci u očima, mlaćenje i deračina zbog bicikla, trčanje na cestu uz vragolast izazivački osmjeh i sl.) shvatila da sam zaista smrtno ozbiljna po tom pitanju i ne pamtim kad je zadnji put bilo cirkusa te vrste...
Naravno, uvijek se trudim sagledati stvar iz njenog kuta i prvo naći neko kompromisno rješenje, ali ako vidim da razumije da se ponaša loše, a nastavlja to raditi samo da vidi kak bum reagirala - reagiram uvijek jednako, kratko objašnjenje bez uzrujavanja ili predbacivanja, pa put pod noge...
Naravno da ne idemo doma s igrališta za svaki drek i natezanje, ali ove ozbiljne nevolje smo falabog uspjeli jako brzo riješiti...

U neopisivo puno situacija puštam da bude po njenom, dokle god to nikog ne ugrožava fizički ili psihički, ali zato su moji prorijetki "NE" u pravilu snažni i djelotvorni, sve djelotvorniji kako se približavamo trećoj godini i izlazimo iz tog doba naglašene buntovnosti :)

Čini mi se da smo dobro odradili posao u zadnjih trifrtalj godine...
Kad mi je u siječnju počela s takvim stalnim suprostavljanjima bila sam očajna, bijesna, ljuta, razočarana i u sebe i u nju, poljuljane vjere u svoj odgoj, ma baš sa bila koma i čak je dobila dvaput po guzi, ne mogu vam reći koliko se sramim toga i dabogda mi ruka usahla ako je ikad više dignem na svoje dijete :sad:

Onda sam se sabrala, shvatila da mi dijete jednostavno raste, da se trebamo prilagoditi, promijeniti ponašanje (svoje a ne njeno!), dati joj više manevarskog prostora, maksimalno poticati njenu samostalnost koja joj je toliko značila, otvorenijeg srca promatrati što radi i duplo više se truditi shvatiti zašto to radi...

E, a oko tog zašto ti nitko ne mre pomoć jer je tvoje dijete posebno i za svaki zašto je odgovor zato jedinstven, kao što je i dijete jedinstveno i neponovljivo...
Na roditeljima je da dobro promatraju kikiće i pokušavaju otkriti šeme i putove po kojima rade njihovi rapidno rastući mali mozgići, pa po tom putu izaći im u susret i pružiti ruku :heart:

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

Al' pazi sad ovo: ne odgurne ona njih tako da padnu ili plaču, nego samo dovoljno nježno da ne padnu ali dovoljno snažno da shvate da je svako suprotstavljanje uzaludno.
I kad se nitko ne miješa među njih to savršeno funkcionira, oni ne plaču, ona određuje pravila igre, oni je slijede i slušaju ...... kad im ona nešto uzme, oni šute i uzmu si drugu igračku, ona im uzme tu drugu, oni se vrate onoj prvoj igrački bez riječi.
Ona je do 16h u vrtiću, od 16,15h do navečer 21h je vani sa nama.
Oni su cijeli dan u kući, idu ujutro samo u dućan sa roditeljima, izlaze prvi puta van oko 18h.
Oni su stari negdje oko god., ona 3,5 god.
Oni jedva da pričaju, ona i priča i prepričava, i na točnno određenim mjestima iskrivi istinu u svoju korist, itd.

---

Nakon ovoga što si napisala ja stvarno ne vidim problem u nemiješanju. Problem, ako postoji, je između tebe (i TM) i roditelja druge djece. Preciznije, u očekivanju onih da se tvoje dijete ponaša kao da ima "oko godinu". Kao, ti si stariji pa moraš (pre)pustiti - uvijek, naravno.

Pojasni malo što si htjela reći s ovim dnevnim rasporedom i satima.

klo, ja mislim da ni TinnaZ ne vidi ovo ponašanje svoje cure kao ozbiljno opasno ("ne odgurne ona njih tako da padnu ili plaču, nego samo dovoljno nježno da ne padnu ali dovoljno snažno da shvate da je svako suprotstavljanje uzaludno. "). Mislim da je TinnaZ-i to ustvari ok među djecom. Njoj smeta kako roditelji reagiraju. Pa zbog pogrešnog razloga pokušava promijeniti ponašanje svojeg djeteta. Mala to garant osjeća i zato se buni i ne surađuje. Mislim da ne treba mijenjati djetetovo ponašanje nego (eventualno, možda, ako ima nade) pokušati objasniti drugim roditeljima.

Eh, počela sam pisati ovaj post tako davno da se u međuvremenu naštancalo drugih postova a ja tek sad poslala send...
Da, imaš pravo, Mendula, ali dobro nije mi post barem promašio temu iako je promašio odgovor Tini :lol:

Uf, a taj osjećaj da te ljudi gledaju i sad od tebe očekuju da "na pravi način" reagiraš je baš neugodan, naročito ako se njihov "pravi način", razlikuje od tvog ko bodljikavo prase od čovječje ribice :/

Citiraj:

---

kloklo prvotno napisa

Uf, a taj osjećaj da te ljudi gledaju i sad od tebe očekuju da "na pravi način" reagiraš je baš neugodan, naročito ako se njihov "pravi način", razlikuje od tvog ko bodljikavo prase od čovječje ribice :/

---

:lol: :lol: :lol:

Menudla nisam vidjela tvoj post.
Krivo sam napisala, oni imaju oko 3 god., a ona 3,5 god.
Htjela sam reći sa dnevnim rasporedom da mislim da različiti načini provođenja vremena, izgleda da su tako utjecali na različita ponašanja djece, pa iako na prvi pogled su vršnjaci, u ponašanju ispada kao da je razlika u godinama najmanje 1,5 do 2 god. Kao da nisu vršnjaci (po načinu izražavanja se to isto jako vidi)

Meni to ne izgleda kao neprirodan problem, jer uvijek je netko u grupi vođa. Kada se roditelji ne miješaju to sve funkcionira tako da se svi igraju bez plača i bez problema.
Ali u našem socijaliziranom društvu, nije prihvatljivo ponašanje kada dijete od 3,5 godine priđe drugom djetetu od 3 god. koje stoji sa svojim roditeljem, i kaže "mogu ja sad malo tu igračku dobiti", odgurne lagano to dijete na očigled njegovog roditelja, popne se na njegov bicikl i odjuri do kraja ulice.

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

Ali u našem socijaliziranom društvu, nije prihvatljivo ponašanje kada dijete od 3,5 godine priđe drugom djetetu od 3 god. koje stoji sa svojim roditeljem, i kaže "mogu ja sad malo tu igračku dobiti", odgurne lagano to dijete na očigled njegovog roditelja, popne se na njegov bicikl i odjuri do kraja ulice.

---

Mislim da to što si napisala tvoje dijete u dobi od 3,5 godine ne može shvatiti. Ni ne treba. Budeš li ga prisiljavala, činiš direktnu štetu vašem odnosu (tim više što i sama misliš da ti se mala ustvari ponaša ok). Moja preporuka: osmijeh na lice, susretljivo objasniti odraslima ako žele razumijeti (ispričaj se što ti je dijete, hi-hi, eto tako slobodno - ako ti je tako lakše) i pusti malu na miru.

Tinna, evo jednog našeg primjera.
Kod moje jaaaakooo dobre prijateljice, u jednoj ladici stoji loptica s kojom se ona ili njezini dečki svaki put igraju s Franom.
To je postala njegova loptica, ALI se nalazi u njenom ormaru.
Meni je užas kad djeca dođu u nečiju kuću i prolunjaju po svom ormarima, pa zato Frana učim da NE SMIJE NIKAD otvarati tuđe ormare i ladice. Ladicu u kojoj se nalazi njegova loptica smije otvoriti, ali tek nakon što je pitao moju prijateljicu da li smije uzeti lopticu.
Nekoliko puta, kad namjerno nije htio pitati, bez obzira na moje upozorenje, ostao je bez loptice. Bilo mu je stavrno žao, molio je da mu je dam, rekao je da će pitati tetu, ali lopticu nije dobio do sljedeceg puta kad je poštivao dogovor. evo, više nemamo problema sa lopticom.
Tako je i sa stvarima druge djece na igralištu. Netko od nas dvoje pita vlasnika igračke ili njgovog roditelja smije li se Fran malo poigrati/vozit.
Ne dozvoljavam da se bahati ni nad svojim stvarima a bome ni nad tuđim.
Možda je on predodređen da bude vođa, sve je to u redu, ali postoje vođe i vođe. on neka bude onaj koji se lijepo ponaša prema svojim podređenima.
a ako je rođen da bude podređen učiti ću ga da ni tad ne mora raditi ono što mu se ne sviđa. npr. ako neko dijete želi Franu uzeti nešto, napravim sve da mu (pričajući) da mu Fran to malo posudi, ali ako ne želi ni tad to nešto dati, objasnim drugom djetetu da se F hoće sad s tim igrati, a djetetu ponudim alternativu.

e da, i kao što je kloklo rekla, možda oblačenje i presvlačenje vrijedi truda, ako vam izlazak pred kuću svima donosi toliko frustracije.A kad budeš mislila da pikačica može ispoštovati dogovor, opet se vratite na igru pred kućom.
Hm, sad mi je palo na pamet, imate li vi uopće pravilo kako se ponašati prema tuđim,ali i svojim stvarima?

U vrtiću su sve stvari zajedničke, pred kućom nisu - to joj ne možemo objasniti.
Ona se isto ponaša na igralištu, pred kućom i na vrtićkom igralištu.
I ona nas uopće ne doživlava kad joj objašnjavamo, ako se previše ufurala u neki svoj film; mora biti nekakva radnja, a ne obajšnjavanje.
Ta radnja može biti i odlazak u kuću. Igralište nije neko rješenje, jer je tamo ista priča, a i onda moramo vući sa sobom i Jana; taj odlazak na igrališta nam je bila takva frustracija da smo kupili kuću zbog toga (kolica, voda, sokići, maramice, novačnici, polio se, presvuci se, pokakao se, nosi pelene, nosi šešeirić, nosi ovo i ono, počešljaj njih pa sebe, pa se pogledaj da nemaš jučerašnje šminke na licu, da nisu slučajno gladni prije odlaska, uglavnom znate već).

Citiraj:

---

TinnaZ prvotno napisa

U vrtiću su sve stvari zajedničke, pred kućom nisu - to joj ne možemo objasniti.

---

uvjerena sam da joj možeš to objasniti.

A ono, počešljaj, obuci, presvuci, dogovori, odgovori, šminke ima, šminke nema.......................zar si mislila da će ti biti drukčije?