joj koja lijepa slika :)
Printable View
joj koja lijepa slika :)
Ako misliš na moju, mogu ti poslati na mail, imam par zgodnih...šaljem ti internet adresu na pp di možeš to nabavit
Bubi, ajd pliz posalji i meni link.
...nakon poroda sam bila sva zbunjena osjećaji su mi bili izmješani, ne mogu reći da sam je odmah voljela u punom rječju ljubavi premda je bila planirano i željeno dijete.
Mene je prvih 10 dana pucala depra upravo u vezi toga kako ja nisam dobra mama, kako ja svoje dijete ne volim najviše na svijetu...
a onda sam se počela zaljubljivati u moju malu princezu i već se 6 mj zaljubljujem i mislima da ću tako do kraja života! Sad mi je sve i volim je najviše na svijetu!!!
nema ljepšeg osjećaja od onog nedavno kad je i ona počela uzvraćati smješak, radovati se kad me ugleda.
Kora je bila zeljena i voljena jos u trbuhu. Kad su mi je napokon donijeli u bolnici (carski rez, nije bilo mjesta na babinjacama), bila sam sretna kaj je imam tu i kaj vidim taj mali zamotuljak koji smo stvorili...
No moram priznati da sve muke s dojenjem , hranjenjem svakih 1,5 h, budjenjem po 5-6 puta po noci su me dotukle i nisam imala snage i zelje voljeti ju. No kroz situacije kad se nasmijala ili pocela ispustati prve "zvukove" iz sebe ja sam se totalno oduzela od odusevljenja! shvatila sam da sam IPAK "zaljubljena" u tu curku! Volimo se i obozavamo svakog dana sve jace i jace...
Ja sam odmah bila presretna. Dok sam rađala sam vidjela kako izlazi glavica, a onda tijelo i bila sam presretna što je tu i samo sam govorila: "Dajte mi da ju primim!"
Dali su mi je odmah i bubica se smirila i gledala u mene svojim velikim okama - ja sam se sva raznježila i bila jako sretna :) .
Voljela sam bebu dok je jos rasla u meni, a nakon poroda od straha sto je s njim, ta ljubav je jos vise narasla, i kad su mi ga donili nisam se htjela odvojiti od njega, cak sam ga i minjala iako su vikale na mene( donile su mi ga zamotane do grla zbog rukice u pasicu, isti tren sam sve skinula s njega) i od tad ta ljubav sve vise raste s njegovim novim osmjehom:)
E da, a s prvim sam prvih dana nakon poroda samo plakala...gledala bih bebu i plakala, neznam razlog, al znam da sam stalno dirala bušu i falio mi unutra...trebalo mi je vremena da se priviknem da je sad odvojen od moga tjela i da ga ne osjecam u sebi za dobro jutro i laku noc...
I ja ovako! I prvo i sada ovo drugo.Citiraj:
Snjeska prvotno napisa
A kada su mi ga stavili na ruke, ne znam, nema osjećaja kojim bi to mogla opisati. A tek koja praznina prvih dana kad nije bio pokraj mene a trbuh prazan i ništa se ne miče.
Ja ovako.Citiraj:
mikka prvotno napisa
Stalno imam osjećaj da nešto propuštam. Osjećam da zanemarujem dijete od samog rođenja. Kao da sam mu zla maćeha a ne majka. U bolnici sam bila zaokupljena funkcioniranjem vlastitog tijela. Iz nje sam izašla pokrpana i polufunkcionirajuća. Mislim da me puknuo baby blues. Stalno mi se plakalo. S. nikako da se prihvati pošteno sisanja. Sve se hvatao bradavice zadajući mi bol i neugodu. Na kraju sam odustala od dojenja. Izgubila sam volju. Nije mi ga se dalo niti presvlačiti. Svaka bi normalna majka, čim joj se ukaže prva prilika, razmotala svoje dijete da mu se divi. Meni se to uopće nije dalo. Na kraju je S. dobio pelenski osip kojeg smo rješavali više od tri tjedna. Zaboravila bi mu pravovremeno pripremiti hranu pa sam slušala njegov neutješan plač. Dok sam grijala pa hladila vodu i na kraju smućkala mlijeko prošlo je 10ak minuta. Za to mu vrijeme nisam mogla niti sisom pružiti utjehu. Ubrzo nakon toga me spopala želja za još jednim djetetom. Kao da želim novu priliku da se dokažem i popravim učinjeno. Čini mi se da me tijelo izdaje u pogledu majčinstva. Dobar sam inkubator, ali mi ništa drugo ne polazi za rukom. Niti sam dobra u rađanju niti u dojenju. Bila bi dobra surogat majka. Ma čak niti to!
Tek sada, nakon mjesec i pol, počinjem osjećati neku povezanost s tim bićem koje sam donijela na svijet. Nakon što mi se prvi put svjesno nasmiješio, sa svojih 40 dana, u meni se nešto pokrenulo. Neku noć sam ga, kada se gladan probudio, stavila u krevet pored sebe. Najeo se i zaspao. Probudio se prije mene i promatrao me u tišini. Mlatarao je rukama pa sam otvorila oči i ugledala ga kako mi se veselo smije. Meni koja ga zanemarujem! Pa gdje će mi duša?
Poljuljana mi je vjera u primarnu zadaću i smisao vlastitog postojanja. Nisam sposobna na svijet donijeti novi život a da to na meni ne ostavi trajni trag. Prvi put je to bila struma, a sada ruptura anusa. Doživjela sam to kao poraz. Pogotovo ovo posljednje iskustvo jer me totalno izbacilo iz tračnica. Prvi sam put barem uspjela dojiti. Sjećam se da sam se tada osjećala ushićeno kao da nitko nikada prije mene nije rodio niti će se to ikome desiti nakon mene. Ovaj sam put ostala prazna, tupa, bezosjećajna. Trebalo mi je vremena da prizovem emocije i počnem osjećati bliskost s bićem koje sam 9 mjeseci nosila u tobolcu. Tada sam mu se silno veselila. Znala sam sjesti pred ogledalo i diviti se toj ljepoti što raste u meni. Najradije bih ga vratila u svoju unutrašnjost. Da postoji opcija ”undo” to bih i učinila. Izbrisala sve loše i krenula iz početka.
”Nemojte paničariti niti se osjećati krivom ako se smjesta ne zaljubite u svoju bebu. Svakoj vezi treba vremena i napora da se izgradi i očvrsne, a veza između majke i djeteta nije nimalo drugačija.”
Imajte ovo na umu!
fegusti, :love:
Ja slicno, al se nisam puno bedirala jer sam imala srecu par mjeseci prije toga procitati u jednom casopisu pricu jedne mame bas o tome - kako nije osjecala tu zaljubljenost od prvog trenutka, pa se nisam bas puno brinula. Vjerovala sam da ce sve doci na svoje kao sto je doslo i kod nje. I je.Citiraj:
bodycreator prvotno napisa
Mada, moram priznati da se ne osjecam zaljubljeno u svoju djecu, kao sto bi neki roditelji opisali svoje osjecaje. Ja ih volim kao nikog drugog, ucinila bih sve sto mogu za njihovo dobro (onako kako ga ja vidim, naravno) i mislim da bih puknula od bola da ih odjednom nemam. Al da sam u njih zaljubljena, pa bas i ne.
Fegusti, zasto nisi trazila pomoc? Vidila sam na RODA siteu telefonski brojevi za majke koje padnu u depresiju. Ja mislim da sve zene prodju
losu fazu, pogotove one prepustene same sebi, bez pomoci okoline.
Zao mi je da si to prosla, zvuci jako tuzno tvoja prica...
Ma nije tako strašno. Oporavljam se. Jedino me iznenadilo što je ta negativa tako dugo trajala.
Da se ne pokazuju znakovi poboljšanja svakako bih potražila pomoć.
Odmah mi je bilo lakše kada sam svoje osjćaje napisala i opisala.
puno je lakse kad se emocije izbace van. aj drzi se i evo pusa tvom malom miseku!!! ja sam isto imala losu fazu, ali ne tako jako izrazenu ali sad smo super!!
L. nisam baš odmah zavoljela, ono, na prvi pogled. Bila sam totalno zbunjena i uglavnom nisam znala šta bi s njim, više sam ga se bojala nego šta sam ga voljela. M. sam obožavala još u trbuhu. Bila sam starija, sigurnija u sebe, nije me bilo strah.
Cekala sam je dosta dugo, strahovala toliko da sam se plasila poci doktoru i provjeriti da li je sve ok sa mnom, i kada sam vec izgubila nadu pojavila se u obliku plavog krizica.
Zavoljela sam je istog momenta, a kako je buso rastao voljela sam je sve vise i vise. :heart:
Kada sam je vidjela prvi put u sali (carski rez) imala sam neki cudan osjecaj koji si nisam mogla objasniti, tek kasnije, tog istog dana dok sam je gledala kako lezi u postelji do moje shvatila sam da ju znam svoj citav zivot, da sam upravo nju cekala...
:heart:
I sada, dok gledam svoju bebu kako raste znam da sam ispunila svoju zadacu na ovom svijetu i znam na sto cu misliti kada dodje vrijeme da krenem dalje :heart:
potpisujemCitiraj:
bodycreator prvotno napisa
volila sam ju jos u trbuhu,topila sam se kad se je ritala u meni, rodila sam na hitan carski (nazalost sam porod i njen prvi plac nisam dozivjela jer su me uspavali i to ne mogu nikako prebolit) ali sjecam se kad sam se probudila i kad su mi rekli da je sve ok da sam se samo smijesila, onda ju je mm dovezao kod mene (u sok sobu), ma bila bi ju prepoznala izmedu milion beba! :saint: divila sam joj se i divila i svakom minutom sve vise ju volim kad mi se nasmije, kad me pogleda tim okicama.. :heart:
jedino kad smo dosle iz bolnice pa nekih tjedan dana imala sam fazu dok je netko bio samnom sve je bilo ok, ali cim bi ostale same, plakala bi ko kisna godina, ona mi je bila na rukama, ja bi ju gledala i ljubila i plakala i nisam mogla stat plakat, samo nikad nisam shvatila zasto sam plakala dali od neke tuge, dali od srece. :/
Ne mogu reći da nisam zavoljela dijete već od plusića na testu, ali nakon poroda prvi dojam je bio potpuno neočekivan. Dakle, očekivala sam tu bujicu osjećaja koju uvijek gledamo na filmovima, a imala sam osjećaj ko da su mi dali nekakvu bebu na poklon....mogla je bit moja, ili tuđa, ne bi bilo razlike. Bila mi je slatka i prvo sam pomislila kako na nikog ne sliči. A danas mogu reći da moja ljubav raste iz sekunde u sekundu, i ne mogu zamisliti da nekog mogu voljeti više nego nju sad. A to sam mslila i jučer, pa evo - danas ju volim duplo više nego jučer :love:
Kad su mi još u rađaoni dali mog L. bila sam sva zbunjena i nisam imala pojma što osjećam. Bila sam i sva u strahu jer sam ga rodila ranije 5 tjedana a i bio mi je prvo dijete. Bio je jako sitan, dlakav, smežuran i kad sam ga prvi put ugledala rekla sam si "koje ružno dijete". Pogotovo kad su me odveli u sobu i kad sam tamo vidjela mamice sa svojim prelijepim bebama, počelo me biti i nekako sram. Kako je L. bio prematurus nije bio samnom u sobi već u drugom odjelu pa ga mame iz moje sobe nisu vidjele. Ali kako su dani prolazili i ja se sve više zbližavala s svojim djetetom počela je naravno rasti i ljubav. Ta mala dlakava pinčica izrasla je u krasnu bebu i danas u krasnog, malo neposlušnog :lol: , dečkića kojega mama beskrajno puno voli. :heart:
E. sam pak s nestrpljenjem iščekivala. Kad je babica rekla da stiže i kad sam čula njegov plač, zaplakala sam od sreće i odmah ga izljubila kad su mi ga dali. Za njega sam rekla da je predivno dijete i nisam znala šta od tolike sreće. Emocije su navrle punom parom. :heart:
nisam znala sta je jubav i koliko ona moze biti jaka dok se Lea nije rodila. ponekad me intenzitet cak i plasio.
kako smo nas dvije lezale skoro 4mj. u bolnici jedino sto sam radila po cijele dane je "igrala se s njom" . zavolila sam je cim sam vidjela +, plakala ko kisna kad sam vidjela otkucaje...rodila sam je na carski pod spinalnom, tresla se od uzbudjenja cijelo vrijeme, a kad je ona zaplakala, zaplakala sam i ja i to toliko da su me smirivali da mogu dovrsiti zahvat (prsna kos mi je plesala gore dole od placa i disanja), zaljubila sam se u nju iste milisekunde, i prije nego sam je vidjela sa pupcanom kako visi. od tada osjetim da smo na neki nacin i dalje jedno, da je dio mene, bez obzira sto vise nije u trbuhu. bez nje se ne osjecam potpunom.
moja majka i danas govori kako sam kroz plac dok su me vozili iz sale u sok sobu njima doviknula "presretna sam! savrsena je!!" :heart:
Joooj, leonisa :heart: :love:
jao, cijeli tekst je prekrasan, al na ovo sam zasuzila :heart:Citiraj:
leonisa prvotno napisa
Mene su tjerali na pobačaj (idiotizam) tako da sam cijelu trudnoću bila dosta agresivna što se toga tiče, nisam bila okrenuta bebi nego svekijima i što to oni meni hoće napravit, ali nema veze, lavica je pobijedila, Tia je ostala gdje joj je i mjesto, i nakon poroda sam bila sva isfrustrirana i isprepadana jer su me rezali i bilo je rstrašno naporno i žalosno, tako da sam odmah izjavila da je ružna i mali alien, i nisam je htjela pogledati kada su je stavili na mene. Još mi babica govori: "Vidi kako vas gleda, dajte joj pusu!!"
A ja - ništa. Stavili su je da klopa i gledam ja nju zbunjeno i mislim si da liči na mog dedu (?!). Uglavnom, tražila sam neke znakove prepoznavanja, pokušavala sam je povezati sa mnom no nije mi uspjelo. Tek nakon nekog vremena, par dana, sam je zavoljela (iako smatram da je cijelo vrijeme volim puno puno ali toga nisam bila svjesna), prvo sam gledala na nju kao nešto što je sada tu i nemam izbora više nego raditi što se od mene očekuje - presvlačiti je, hraniti je i tako dalje.
I da, i svekiji su poblesavili od sreće i ljubavi, ne puštaju nas na miru više.
A ja? Ahhh.... :heart: :heart:
I ja sam danas nešto emotinal... pa me leonisin post raznježio do suza.... :love: :heart:
cure :*
Moja prva princeza je rođena carskim rezom, za mene je to bila najduža noć u životu, pa najduža nedjelja, konačno ponedjeljak i naš prvi susret :D , kad sam je ugledala prvo sam se :lol: , a onda :cry: :cry: .Drugi puta, moglo bi se reći najkraća noć u mome životu, i predivno jutro, bila sam u tolikom šoku što sam uspjela roditi, kad su mi je stavili na prsa samo sam ponavljala kako je mala, kako je mala.... a onda kad sam stigla u sobu i kad su mi je donjeli toliko su me lupili hormoni da mi je došlo da izađem na hodnik s bebom i zaurlam od sreće : "to je moje, to sam ja rodila" :lol: .
Naravno, ne moram vam pisati koji je to urnebes nastao u kupaoni kad smo oba puta isčekivali onaj +....... :D
Da! I Karla i Korinu sam jedva čekala da izađu iz buše. Kad sam ih prvi put vidla su me prali hormoni ko ludi, ali je euforija 1. puta ( dakle s Karlom ) bila puno veća, što ne znači da njega više volim.
Volim ih oboje do neba i puuuunooooo daljeeeeeeee :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart:
Ja sam rodila na ugovoreni carski, pa mislim da me je to lišlilo emotivne dimenzije. Osjećanja su bila totalno konfuzna, a još su mi i bradavice bile blizu otpadanja, i svako malo bi me puknuo mastitis. Znala sam da nije da je ne volim samo nisam osjećala ono što sam mislila da ću. Ne bih rekla da je bio baby blues samo je počelo sa dosta problema, ali se sve s vremenom riješilo na najbolji način.
nisam je odmah onako ludjacki voljela..no sad kad se sjetim trena kada su mi je prvi put donijeli na dojenje(nisam je odmah dobila,bila je na intenzivnoj) i kako me odmah pogledala drito u oci...to je bio najljepsi dan u mome zivotu.
napokon da i ja imam prilike govoriti na ovu temu :heart:
čim su mi ga stavili na grudi, nasmiješio mi se, i to ću pamtiti zauvijek.
ali moram priznati da me bilo malo frka, jer sva 3 dana u bolnici kao da sam gledala neko tuđe dijete, koje mi je bilo preslatko i presavršeno ali nije mi dolazilo u glavu da je moje. možda kao neka lutkica koju sam dobila da se o njoj brinem i da ju volim.
čitala sam prije poroda vaša iskustva na ovom topicu.
moram priznati da, iako je moja beba stara tek tjedan dana, kemija je proradila čim smo došli doma iz bolnice. ljubav se gradi, iz dana u dan. kako prema tek upoznatim ljudima, tako i prema vlastitoj djeci (i ona prema nama). već sad osjećam kao da ga ne bih mogla voljeti više, jer već ga obožavam najviše na svijetu. no ta ljubav raste iz minute iz minutu, iz sata u sat...da ne pričam o danima... :heart:
Upravo tako, imala sam osjećaj da su mi mogli donijeti bilo koju drugu bebu i da bih se osjećala isto obaveznom prema njoj.Citiraj:
k2007 prvotno napisa
Na ovu temu želim i ja podijeliti svoje iskustvo s vama.
Ja sam svoju curku zavoljela od trenutka kad je rođena (i mm je bio na porodu tako da je to bilo stvarno jedno predivno iskustvo, no ne manje bolno!).
Sad sa sigurnošću mogu reći da sam tek rođenjem svoje beboline spoznala pravi smisao riječi ljubav, odn. šta znači istinski voljeti nekoga. :heart:
Eto...makar nema tih riječi kojima bi se istinski moglo opisati to iskustvo...
A ja sam se pitala zašto su nam stavili broojeve oko ruke kada sam ga nepogrešivo mogla prepoznati među svim drugim bebama. I osjećala sam obavezu samo prema njemu. Niti jedna druga beba nije u meni budila nikakve emocije.Citiraj:
Strobery Shortcake prvotno napisa
Voljela sam je i puno prije nogo sam rodila..od onog trena kad sam je počela osječati u sebi ,da me sa svojim majušnim ručicama i nožicama udara ..to mi je bilo nešto najljepše i nakon svakog nenog gega rekla sam joj da je mama puno voli i da jedva čeka da dođe na svijet..joj kad se samo sjetim suze mi idu na oći od sreče ..mamina ljubav največa
Upravo tako.Citiraj:
leonisa prvotno napisa
Od plusića na testovima, prvih pokreta u trbuhu, pogleda na monitor za vrijeme ultrazvuka, do prvog plača i pogleda na moje djevojčice, pa do danas, sve više i više me ispunjavaju, sve im se više divim i volim ih beskrajno i neopisivo- svaki i najmanji dio njihovih tjelešaca i duša.
:heart:
Ja sam bila euforicno zaljubljena u malog misa...od kad sam ga ugledala!
Dva dana nisam spavala nego sam njega promatrala i ljubila i gledala...i smjeskala :heart:
Kad sam bila trudna sam bila malo prestrasena kako je beba i non stop brojala pokrete i ako nisam bila zadovoljna s brojem pokreta odmah panika!
Uglavmom malo preplasena + presretna!
Ja sam rodila carskim rezom i prva 3 mjeseca uopste nisam imala osjecaj da je to moja beba. U pocetku sam se strasno osjecala krivom, cak bih i plakala, trudila se biti sto bolja majka, ali onaj osjecaj povezanosti nikako da dodje. Istina, u porodilistu bi me hvatala panika kad bi moju bebu donijeli zadnju, po noci sam stalno provjeravala dise li i uzimala je k sebi iz krevetica jer bih je se uzeljela, bila sam strasno ljubomorna kada je neko drugi drzi, ali nisam shvatala da je sve to ljubav dok me posle nekih 3 mjeseca konacno nije puklo i sad mislim da ni jedan dan ne bih mogla bez nje.