Printable View
s ovim se i ja slzem. (to je kao ona poslovica: dabogda imao, pa ne imao)Citiraj:
Zorana prvotno napisa
inace ima jedna jako interesantna i meni odlicna knjiga o prvorodenoj djeci:
jirina prekop "Erstgeborene, Über eine besondere Geschwisterposition ":
(prvorodeni, o jednoj posebnoj poziciji djeteta u obitelji sa vise djece) moj slobodni prijevod.
ne znam da li je prevedena na engleski.
Majo :)
Seni, ja sam se ustvari nadala da ces se ti javiti bas radi te knjige koju spominjes. Pa da mozda napises nesto o temi...Ja knjigu nisam citala, a o tome svemu sam pocela razmisljati bas na poticaj te nase tete/psihologice koja mi je to sve o prvorodjenoj djeci istaknula kao jako vazno.
E bas to! Drugo dijete nikad nije niti imalo drugu opciju pa niti ne moze znati mu fali. Prvo dijete jaaako dobro moze znati kad mu se vrijeme s mamom skrati ili drugo dijete isto krene sisati itd. Nema goreg nego dabogda imao pa ne imao.Citiraj:
seni prvotno napisa
Jel vi onda mislite da je to sto majka "odbacuje" dojenje nesto za sto je najstarije dijete ustvari "isprogramirano" da se mora suociti?? Jer, ako pogledamo samo s te strane u kojoj se spominju instinkti, borba za prezivljavanje itd. veliki broj sisavaca se mora suociti s tom situacijom.
I koliko je onda opravdano ili neopravdano da majka ima osjecaj krivnje ako je to nesto sto ni sama nema pod kontrolom? (Ja osobno uvijek imam osjecaj krivnje naspram Zorke i ne znam kako da ga se otarasim)
Meni ova teorija nikako ne sjeda, jer je onda primjenjiva na sve. Po toj logici djeci roditelja koji su grozni prema njima ništa ne fali jer ne znaju za bolje. Jednostavno mi to ne sjeda. Meni je dovoljno da JA znam koliko mi je prvo dijete bilo povlaštenije.Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
Ja sam kao i uvek, negde izmedju.
Mislim da je dolazak drugog deteta jedna jako delikatna situacija, jer i starije dete gubi stopostotnu paznju, a mladje u startu tu paznju deli.
Nema tu ko je ugrozeniji, ali ima ko je najodgovorniji, a to su roditelji.
Skockati se u glavi, zamisliti sto vise situacija i sebe u njima, razgovarati mnogo sa partnerom, razgovarati sa decom (i stvarno i u projekciji..).
Mene je npr. strah da mi trudnoca ne bude uredna pa da moram naglo da prestajem da dojim.
Ali to je mogucnost koja moze da se desi svakoj mami koja se odlucila da doji u trudnoci.
A i kako da opusteno krenem na trudnocu kad mi novi svaki put kad vidi bebu ili kad mu pomenemo kaze "tuci!"...
Njega niko nikad nije udario, i maksimalno je zasticen od bilo kakvog kontakta sa nasiljem.
Ma ok. Zna to i ono, zato se moras vise "baviti" njim da uspjesno prevladate te emocije nakon dolaska drugog djeteta. S drugim to ne moras raditi jer drugo dijete oduvijek ima brata. I bez obzira sto je drugo dijete, vrlo vjerojatno mu nece nist faliti (jer ljudi nesvjesno stite mladju djecu u bilo kakvim "kriznim" situacijama)Citiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
Luna, nadam se da ces se uskoro naci u toj situaciji i vidjeti o cemu pricam. :P
Vjeruj mi, otkad se moja mladja kcer rodila, ja uporno imam osjecaj da mi je starije dijete zakinuto, a mladje je sve samo ne u nekoj zakidajucoj situaciji. Mladji nadju svoje mjesto pod suncem, a okolina, kao i sami roditelji su jako cesto naklonjeni upravo mladjima.
To ti pisem ja, kojoj je starije dijete bilo centar svemira, koja sam imala iste sumnje kao i ti.....koja sam znala i u trudnoci osjecati samilost i tugu radi tog mladjeg djeteta koje kao nece dobiti sve ono sto je imalo prvo.
A sad me puno puta pece savjest kad se sjetim koliko puta sam trebala obratiti vise paznje na starije dijete.....to isto dijete oko kojeg se moj zivot vrtio 24 sata dnevno.
ah, kako mi je dobra tema i poznata ;)
više puta sam htjela napisati o našem tandemu al bi uvijek bila prekinuta pa ode sve...
ovak, dojenje Petre u trudnoći nije mi bio nikakav problem. time sam bila skroz iznenađena. tražila je ciku valjda 20 puta preko dana i tijekom noći je još uvijek spavala skroz uz mene, često na ciki. nije mi smetala ta učestalost čak mi ni bradavice nisu bile nešt posebno osjetljivije pa je izostao i taj fizički element.
kad se rodila Bea, još u rodilištu mi je postalo jasno da je malo drugačiji tip cikavice. naime, za podoje sam ju trebala buditi, a i cika joj nije bila apsolutno sve (za razliku od P). kad bi popapala ispustila bi ciku i dalje spavala. nisam imala blage veze što me čeka kad dođemo doma. mislila sam si, P će sigurno tražiti prvo ciku, B će spavati. bit će vremena da si P pociki pa će onda poslije B, pa ... nisam imala pojima kako će to P vidjeti al valjda neće biti problema.
sjećam se, došli smo doma. Bea je spavala, Petra presretna, traži ciku, sjednem se na krevet, uzmem ju u krilo, ona ciki, a meni nakon 10 sekundi dosta i čekam da i njoj bude :( . njoj naravno nije, al meni je. smeta mi, stvara mi se neka nervoza, gladna sam, hoću da stane, hoću ić jesti, na wc, samo da stane.
nije mi bilo jasno što se događa. jedva sam čekala da dođem i da ju vidim, a sad mi smeta dok je samnom. nakon nekoliko trenutaka prestala je cikiti i nastavili smo dalje igrati se, spremati, gledati Beu... sve ok.
anchie neznam što bi ti rekla
ja u ovom slučaju uopće nisam ništa drugačije očekivala od Petre. definitivno sam očekivala nešto drugo od sebe.Citiraj:
Zasto inace roditelji imaju drugacija ocekivanja od starije djece? Zasto su kriticniji? Zasto ocekuju vise?
Kao sto se od starijeg djeteta ocekuje da ima vise razumjevanja i da se ponasa vise sta-ja-znam-kako, da li u skladu s tim imamo i nerealna ocekivanja od njih sto se dojenja tice?
bila sam iznenađena. postavila sam si situaciju tako da nakon par dana donosim neki zaključak, kad vidim što se događa. i sa Petrom i sa Beom i samnom.
i što je bilo za par dana?
za Beu sam, naravno, postavila pravilo da nema ograničavanja podoja. ako P u trenutku dojenja nešto traži da joj to maximalno pokušam i dati. znači stavljanje na kahlicu, oblačenje, dodavanje xy, čitanje, neznamnijasamakaj, sve ide sa Beom na ciki ili rukama. nekom srećom B kad je bila tako mala bebica je dosta spavala, kratko cikila i nije trebala isključivo ciku za smirivanje, uspavljivanje. to mi je bilo nevjerojatno i Luna, stvarno nije situacija tako postavljena zato što je ona drugo dijete. jednostavno je bila drugačija mala bebica. često sam i probala neke situacije rješavati kao što sam sa P (jedino sam to i znala) ali nije išlo.
za Petru sam si rekla: dat ću joj kad god traži, trudit ću se ne ograničavati, NIKADA ali NIKADA neću reći da prestane cikati zato što Bei moram dati ciku ili nešto drugo. ili je B mogla pričekati ili bi P na neki način odvratila pažnju. polako, bez nervoze.
e to sam si rekla. što je bilo? P sam jako često išla odvraćati pažnju ali zbog sebe. nervoze je znalo biti u veeeelikiiiiim količinama, zbog mene. stvarno mi je znalo smetati Petrino dojenje, onako u trbuhu, mišići bi mi se zgrčili, zubi stisnuli, disanje ubrzalo, znalo mi je doći da bi iz kože iskočila. nevjerojatno mi je bilo kako je taj osjećaj znao postati fizički. kada nije išlo drugačije znala sam jednostavno prekinuti podoj. Petra je tada bila tužna, jako ljuta, nije mi dala blizu:cry: . ja sam bila jadna. mene je totalno rastuživalo to što se Petra nije htjela nikako drugačije maziti. ako bi htjela biti sa mnom htjela je isključivo biti na ciki.
rastuživalo me, i iznenađivalo to što bi nakon, skoro na silu prekinutog Petrinog podoja, nakon par trenutaka znala otić podojiti Beu i tada su osjećaju bili skroz drugačiji. nisu imali veze sa onima od malo prije. bila sam potpuno smirena, zadovoljna, sretna. neki put mi je bilo i čudno kako Beino dojenje kratko traje i znalo mi je biti krivo što ga nema češće :/
kako smo nastavili? ja sam si malo razmišljala i objasnila si situaciju da je ona ipak pomalo prirodna, negdje u meni zapisana.
dojenje nam je definitivno poprimilo neku drugu dimenziju. do tada je bila isključivo Petrina odluka. dojila je kad je htjela, kolko je htjela, kako je htjela. pretpostavila sam da je došlo vrijeme i za moj glas.
ne, nisam spremna prestat ju dojiti (niti sam to željela) ali morala sam nešto promjeniti.
Odlučila sam skratiti podoje, maknuti noćne podoje, maknuti uspavljivanje na ciki. Možda zvuči predrastično ali za to više nisam imala snage. Mislila sam joj ostaviti da doji koliko god često hoće, jedan (uglavnom jutarnji) podoj da traje duže (kolko već mogu izdržati), položaj da bira koji hoće. Noćna buđenja preuzeo je MM i išlo je puno brže nego sam ja mislila. Ja bi joj objasnila da će cikiti u jutro, kad se probudi, akd bude dan. Nakon par noći nije me više tražila. Jedino par puta pred jutro. Ono što me je rastužilo je što mi nije niti htjela blizu. Nije se bunila što joj nedam ciku ali ako bi htjela biti samo blizu nje nije mi dala. Tražila je tatu. Ha dobro, neku odluku je i ona morala donijeti. Zapravo je fer. Bila je nezadovoljna i morala je nekako pokazati to. Na noćno necicanje vrlo brzo se samo nadovezalo i uspavljivanje. Za noć ju je uspavljivao mm, preko dana ja cikom, a od prije 2mj sama. Ničim posebno potaknuta. Ostala je dužina podoja. U početku smo se svađale. Kad nisam mogla, rekla bih joj i prekinuli bi dojenje. Ljutila se ali bi i ubrzo prestala. Ubrzo bi mi opet došla. Nakon nekog vremena puno je lakše počela prihvaćati prekide, pogotovo kada je nakon prekida slijedila neka radnja. To mi je i bio sisem. Nakon nekog vremena, kada m je ponestalo inpiracije, uvela sam brojanje do 10. to je super prihvatila. Traje već dosta dugo. Cura se prihvatila i cjenkanja, pa se tješim da je sistem i edukativan :mrgreen: .
Ovaj period, od 5 mjeseci, dfinitivno nije bio jednostavan. Nit za mene niti za Petru. Pogotovo u nekim kriznim situacijama kada smo i ona i ja inzistirale na svome. Nažalost bilo je plača. I sa njene i sa moje strane. Ali to se jednostavno trebalo rješiti. Na prijašnji način ja nisam mogla. To je bila stvar između mene (u ovom slučaju sam se tavila na prvo mjesto :/ ) i nje
Ipak, mislim da je najgore prošlo. Imamo naš sistem koji funkcionira. Dojimo i dalje. Kratko ali puno puta preko dana. U posebnim stuacijama kada je tužna ili kad se povrijedi cika je i dalje spasonosna. Unazad nekih 2mj vratilo se i maženje. Sada mi definitivno daje i traži da se mazimo i bez cike. To mi je i bio njen znak da je situacija prihvaćena. Definitivno nismo spremni za prestanak. Niti ona niti ja.
Ono što u ovom dijelu nisam pisala je to kako je Petra prihvatila dojenje Bee. Odgovor je jednostavan. Super. Sa time nikada nije bilo problema. Bea može dojiti kada, koliko i kako god želi. Kada je B imala mjesec dana P je prihvatila i istovremeno dojenje. Prije nije jednostavno željela dojiti kada i B. Imala sam osjećaj ko da joj se boji prići da je ne povrijedi. Svaki njen prilazak B bio je jako oprezan i pažljiv, a kada bi prišla i išla je podragati, primiti, radila bi to polako i kao da bi na trenutak zaustavila disanje :heart: . Sa nekih Beinih mjesec dana Petra se opustila. Ako bi zajedno dojile bilo bi to ležečki. B sa jedne strane, ja na boku, a P sa gornje strane na meni. Kako B nije cikalica kao i P vrlo brzo bi ispustila ciku i samo gledala seku. Tada mi je bilo preslatko kako joj P ide dati ponovno ciku. Niti jedanput joj nije bilo jasno kako B neće više cike. I sada su mi preslatke. Doje jedna i druga, mlijeko iz Beine cike šprica na sve strane jer se Bea smije Petri, Petra gura ciku Bei, zapravo je polijeva. Smije se skupa s njom jel se i ona smije njoj:heart: .
I ako bi razmišljala tko je u ovoj situaciji zakinut, rekla bi da je Petra. Ali opet, mislim da bi do ove, sigurno u blažem obliku, situacije opet došlo, s vremenom. Dolazak Bee ju je jedino ubrzao.
Kada si razmišljam, bi li nešto mjenjala, recimo pripremala Petrino dojenje unaprijed, prije rođenja Bee. Ne bi. Time bih samo prije započela sa cijelim tim procesom. Mislim da stvari treba ostaviti da idu svojim tijekom.
Kad pogledam one nježne trenutke, između nas tri, a ima ih, vidim da sam uspjela odvojiti Petrino dojenje kao predmet između nje i mene. A naš tandem je i dalje ostao netaknut i ide dalje.
:love:
Wow inesica kako krasan post :love:
Mene zanima jel ima i jedna mama koja je dojila tandem da nije imala ove jake osjecaje koje vi tu opisujete? Meni se to cini kao da je stvarno negdje upisano nesto, neki instinkt kako bi Zorana rekla.
Gdje nam je Samaritanka? Bilo bi zanimljivo i nju cuti - jel ona isto imala ovakve osjecaje :)
ja sam bas dosta razmisljala o tome od kada sam nedavno dozivjela taj grozan osjecaj odbojnosti dok sam dojila filipa.
u svakom slucaju sam sigurna da se tako nesto ne moze svjesno kontrolirati, ali ne mislim da ima bilo kakve veze s prirodnim mehanizmom za prezivljavanje mladjeg djeteta.
jedino racionalno objasnjenje koje meni pada na pamet je da bi to mogla biti reakcija obrambenog mehanizma majcinog tijela. ako trudnica doji i umorna je, nervozna, na bilo koji nacin iscrpljena, neispavana, ima mucnine, ne hrani se kako treba... moze biti i samo jedna od ovih stavki, ne moraju sve - onda mi je nekako najlogicnije da reagira instiktivno da bi zastitila sebe, tj. svoj organizam od dojenja kao neceg sto ju iscrpljuje.
meni je to nekako najlogicnije objasnjenje, bas zato sto se osjecaji odbojnosti prema dojenju ne javljaju kod svake trudnice, ustvari mogu se javiti neovisno o trudnoci kod majki koje su dodatno iscrpljene na druge nacine.
eh, Mamasita, jel to mehanizam prirode za preživljavanje bebe ili majke (ili oboje ;) ), ne znam. meni je recimo čudno kako mi se misli ponašaju. kao da negdje imam neki gumb.
prvo dojim P i najradije bih vrištala.
onda za minutu dojim B i sva sam hepi :?
glavno da je nama sada lakše. dok sam bila trudna pozorno sam pratila što je Nika pisala i pričala. šiša nas 6mj unaprijed :* .
sjećam se da mi je rekla, imale smo sličan problem:
kad se rodi B, Petra će prestati čapati drugu ciku (jedino me to znalo prije izluđivati. dok bi dojila P je MORALA prstima kopati po drugoj) - istina
sa 6 mj će postati lakše. eto B je 5 i lakše nam je
sad idem ponovno isčitat što je pisala :mrgreen:
Meni se cini savrseno logicnim ovaj instinkt u korist mladjeg djeteta. Nije priroda zezla jer ne zna da se stvara vise mlijeka, nego ako majka cijeli dan doji nema tko skupljati plodove ;)
Ja se mogu prepoznati u Inesinom tandemu, imamo vrlo slicnih prizora (Cvita zna pomoci Matiji da doji tako da "izdaja" njenu cicu daj joj lakse ide) , s tom razlikom sto meni Cvitino dojenje ne smeta. Cak mi neki put dodje ko dobra izlika da se sjednem odmoriti preko dana (a cim sjednem evo nje).
Ja sam jedino imala problem s tim sto ne bi mogla dugo sjediti i dojiti jer moram skuhati rucak/pogledati Andriji domaci rad/nekom nesto drugo napraviti...
I onda smo to rijesile tako da ja kazem: "Ajde TI kazi kad je dosta." I ona za 10 sekundi prestaje i s najsirim osmjehom na svijetu kaze "Sad je dosta!" Shvatila je moj poticaj kao signal da zelim prestati, i sva je sretna jer je ONA sefica.
Ali to su neki suptilni odnosi koji se valjda svugdje drugacije stvaraju i svatko nadje svoj model.
inesica, interesantno mi je ovo sto kazes kako bi najradije vristala dok bi dojila P, a samo minutu kasnije dok bi dojila B bila bi sretna.
cini mi se kao da kod dojenja male bebice taj majcinski instinkt koji govori da joj mamino mlijeko treba da bi prezivjela, nadjaca svu iscrpljenost, umor, nervozu ili stalivec, dok kod dojenja starijeg djeteta nema vise te potrebe za mlijekom kao osnovnom hranom za prezivljavanje, pa onda opet ta mamina "zasicenost" izbija na povrsinu...
ma ne znam.......
odoh i ja malo kopati po starim topicima... :mrgreen:
ines, krasan post! :heart:
inesica krasan post :heart:
meni je taj "fizicki" dojam nekako i logican. naime, rodile ste drugo dijete, i tijelo i um su vam "posalitani" na tu bebu, i u tom smislu je starije dijete "smetnja" jer ulijece u koncepciju. dapace, izgleda da se ista misao provlaci kroz postove - taj dio da starije dijete ne mozete kontrolirati u smislu duljine i kolicine podoja i da vas to na neki nacin izbacuje iz ravnoteze. a lakomoguce da sve to skupa ima veze i s nekakvom hormonskom (ne)ravnotezom
Inesica :heart: Puno se pronalazim u tvojoj prici i opisima situacija.
Pazite što mi je upravo palo na pamet (khm, primjećujete li da zadnjih dana intenzivno razmišljam o "produženom" dojenju? :P ) - sjećam se da sam jednom pričala s anchie 76 (a čini mi se da je ona i nešto slično pisala na forumu) o toj granici dojenja koja se pomiče u tvojoj glavi kako ti dijete raste. Sjećam se kako je rekla (ili napisala) kako je (dok još nije imala dijete) čula za neku ženu koja je dojila 3 godine i da joj je to bilo bolesno, izopačeno...A onda se, kako joj je dijete raslo, ta granica rastezala i sad joj je dojenje četverogodišnjaka najprirodnije na svijetu. Nešto slično izjavila je i Nika. Dakle, rijetko koja dugodojilica je još prije trudnoće namjeravala dojiti 3, 4, 5...godina.
E, sad, kakve to veze ima s ovim osjećajima prema starijem djetetu? Pa, logika je sljedeća: kad dojiš dvomjesečnjaka, normalno ti je dojiti dvomjesečnjaka. Kad taj dvomjesečnjak napuni godinu dana, normalno ti ga je dojiti jer si ga dojila svaki dan, nije jedan dan skočio s dva mjeseca na godinu dana. Onda ta beba napuni dvije, tri godine i zato što je mama s njim svaki dan, ona ne vidi taj trenutak (jer tog trenutka ni nema, to je proces) u kojem je njezina beba već "veliko" dijete. I onda u priču dođe ta druga beba i tek onda, u toj novoj perspektivi, kad opet ima novorođenče, mama uviđa koliko je starije dijete "veliko" (bez obzira ima li starije dijete godinu i pol ili pet godina, u odnosu na novorođenče je u oba slučaja veliko) i možda to djeluje poput nekog šoka i dovodi do svih tih pomiješanih emocija oko dojenja starijeg djeteta.
Ne znam...Ima li to vama kakve logike?
Baš intenzivno razmišljam o tom "rastu" dojenja - sjećam se kad je Kaleb imao 2-3 mjeseca i kad sam vidjela (ne sjećam se više niti koga) kako doji dijete od godinu dana, nekako mi se to dijete činilo "veliko". Sad, kad Kaleba od godinu dana dijeli samo jedan mjesec, nema mi ničeg prirodnijeg od dojenja jednogodišnjaka i ne vidim niti jedan razlog zašto bi prestali, čini mi se puno prerano (u trudnoći sam razmišljala drugačije - naravno da nisam mislila prestati "na rođendan", ali sam tu negdje mislila lagano pokušati započeti taj proces prestajanja, pa da u sljedećih pola godine završimo - sad mi to ne pada ni na kraj pameti).
U svjetlu svih tih razmišljanja o tom rastu dojenja mi se nekako čini da ključ "odbojnosti" prema dojenju starijeg djeteta leži upravo u tome...
Inesica, prepredivan post!!
ma svi postovi su divni! :heart:
citam i slazem kockice u glavi. zapravo postajem svjesna nekih stvari prije nego bude prekasno!
zelim vam puno snage i da vam ovi teski trenuci prodju sto bezbolnije. :love:
Luna, na dobrom si tragu. 8)
A pazi ovo: u svojoj mojoj muci nakon Jaseninog rodjenja, ja sam se masu puta "zadesila" u situaciji da gledam Zorkine slike dok je bila beba. I na taj nacin sam se ponovo pokusala usaltati u taj neki film da mi je i njezino dojenje jednako ok kao i Jasenino. Bas radi toga sto ti spominjes.
I ja ovako razmišljam :) .Citiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
Luna, skroz razumijem sta zelis reci!
sjecam se ljetos kako sam dojila L. koja je imala 3 mj. a do nas je mama dojila bebu koja je vec fino hodala. i meni je ta beba bila velika nasprem Lee (nije mi bilo odbojno, tada sam vec bila zaljubljena u dojenje pa mi je svako dojenje diralo srce). znam da sam gledala kako Fridina Ilona doji sjedecki i mislila sam si- velika cura. sada Lea zna tako dojiti i ja ju ne smatram velikom curom. bez obzira sto ce za mjesec dana napuniti godinu dana, prodje dan da je iskljucivo dojim. nema dohrane, nema vode. i u mojoj glavi vrijeme je stalo. u nedjelju smo bili sa 4. mjesecnom bebom i tek sam onda bacila pogled van te svoje prizme i "shvatila" koliko je Lea "velika".
(ali onda sam se vratila u nju i za mene je ona jos uvijek mala bebica :saint: )
Luna, bas me sad nekako prodrmalo to sto si napisala. Tko zna, mozda sutra kad Zorka bude trazila dojiti budem opet to sve gledala onim "starim ocima". :heart:
Zorana, :heart:
I meni se čini da bi Luna mogla imati pravo. Ja sam ovih dana nešto u razmišljanjima o slikama dojenja skroz malih beba (i neke me skroz čudne čežnje podilaze :heart: ) i baš mi je nekako jak filing te razlike dojenja manjeg i starijeg istovremeno.
ah, ok, sad mi je lakse, bit ce da je to onda nesto u zraku 8)Citiraj:
Ja sam ovih dana nešto u razmišljanjima o slikama dojenja skroz malih beba (i neke me skroz čudne čežnje podilaze )
Leonisa nasla ovaj link pa sam morala staviti vama tandemasima. Mozda vam bude zeru lakse kad ovo procitate ;)
http://www.mothering.com/articles/ne...ng/tandem.html
Citiraj:
You are nursing HOW many? Are you STILL nursing?
Yes, I'm still nursing the baby-and my two year old, three year old, and four year old! I'm tandem nursing four siblings. It is just the way things worked out, because I had my babies close together, and I am letting them self-wean.
Actually, it's not that big a deal, and not very different from tandem nursing just two. Nursing older kids isn't the same as nursing babies. They don't nurse as frequently, and they can wait a while if the location or time is not convenient for nursing. My older children mostly nurse in the morning when they get up and at night before they go to sleep.
ova tema mi nikak ne ide iz glave :)
mene zanima da li postoji razlika s obzirom na dob starijeg djeteta, odnosno na dobnu razliku izmedju djece.
1. primjer
mama zatrudni kad je 1. dijete jos beba, stara koji mjesec.
2. primjer
mama zatrudni kad je 1. dijete vece, 2+ god.
hoce li agitacija kod 2. mame biti veca (ili vjerojatnost da do nje dodje) jer njenom djetetu dojenje vise nije toliko primarno (razmisljala ona o tome ili ne)?
MamaRibice, ja duboko vjerujem da bi se u oba slucaja situacija razlikovala od mame do mame.
Imam u glavi kombinaciju razloga za agitaciju: (onu na koju ne mozemo utjecati u smislu da je skroz ukinemo, kao npr. utjecati ako se radi o umoru itd.) - prvi razlog je ona moja prica o instinktu, tj. o odbacivanju dojenja starijeg potomka koji je kod nekih manje, kod nekih vise izrazen(sigurno ima i majki koje uopce ne osjecaju taj otpor)
- drugi razlog je ovaj koji je napisala Luna; da kod dolaska bebe odjednom nam se to nase starije dijete ucini preveliko za dojenje, starije nego sto jeste ili kakve vec tko dojmove ima.
Zavisi sada koji dio kombinacije je kod koga dominantniji itd.
Vidi mog slucaja: ja sad u trudnoci dojim jos uvijek nas tendem. Ali moj fokus kod odbacivanja dojenja starijeg djeteta je ostao samo na starijoj kceri. Mladju jos uvijek dojim najnormalnije, bez ikakve agitacije . Iako mladja kcer prolazi kroz moju trudnocu u istoj starosnoj dobi kad je i starija prolazila. Ajd ga znaj. :/
a ja sam bas htjela dalje razvijati svoju teoriju - tipa problemi u trudnoci, rizicna trudnoca...
hm, bas me zanima kak ce biti kad rodis. Hoce li i J. onda preuzeti ulogu starije sestre.
evo nesto sa LLLI:
In many cases the trigger may have little to do with pregnancy or tandem nursing.
The biggest issue I faced was very unexpected. I was prepared for negative feelings toward my toddler’s nursing when my baby was born but it didn’t happen. The three of us had a wonderful nursing relationship. Then when my son was about a year old and my daughter was three my feelings changed. Nursing my daughter became an awful experience. She still had a strong need to nurse and I just couldn’t take it. I felt uncomfortable, anxious, and angry when she was at the breast. My emotions and reactions were primal and very strong. —Elisa, New York
The precise nature of the agitation varies widely from woman to woman. Some mothers describe a grating feeling.
It’s almost impossible to describe the feeling; it’s kind of like if you could take the sound of nails on a chalkboard and turn it into a physical sensation. Sometimes the sensation made me feel like screaming at the top of my lungs while running around and around in a really tight circle. —Lisa, California
For some, it’s more creepy crawly.
The best I can do is to say it felt like bugs were crawling all over my body, and I couldn’t brush them off. It started out difficult and annoying, and soon became intolerable. People used to ask me, "Does it hurt?" And I’d think, "I wish!" Pain, I could deal with. This was so beyond pain. It was just icky. Really icky.—Barbara, Minnesota
Sometimes it is like having your mind turn on you—and the nursling.
I felt an overpowering urge to stop nursing, immediately. It was a visceral, gut reaction like an itch, making me tense, anxious, cranky, and agitated. It was so confusing because I wasn’t in pain, and I was committed to nursing my son as long as he needed to nurse. The feeling only came when Jake was nursing, and quickly passed when he was finished.—Sarah, Texas
The severity of the reaction varies from mild ("Why don’t I enjoy nursing my older child anymore?") to extreme ("Aagh! Get this child off me!"). Some call it a nursing aversion. Sometimes mothers don’t become aware of the agitation until after the breast pain abates and the desire to break away lingers.
:http://www.lalecheleague.org/llleade...gSep03p90.html
Many tandem nursing mothers say that “reduced sibling rivalry” is one of the biggest advantages of tandem nursing. Some nurslings hold hands while they nurse and prefer to nurse together. But it is important to bear in mind that some emotional upheaval is natural when a toddler is getting used to a new baby in the house. You may find that some negativity arises between you and your older nursling (for instance, howling if you say “not right now” or “okay that’s enough for now”) or between the nurslings (such as kicking). Having realistic expectations can help you take these ups and downs in stride.
:http://www.kellymom.com/nursingtwo/f...ngrivalry.html
topic se pretvorio u dojenje u tandemu a mi još uvijek tapkamo na mjestu.......... :(
Romina mislim da sam ja u jako sličnoj situaciji :love:
Emma još uvijek doji jako puno, preko dana mi je još OK, jasno mi je da se zaželi dok sam na poslu. Dok je ponoći postalo neizdrživo za mene. Od prvog buđenja kad se preseli kod nas u krevet cica joj je stalno u ustima do jutra. Ujutro sam sva slomljena, ukočena jer se uopće ne mogu okrenuti valjda pola noći. Ne bih imala ništa protiv, dapače bilo bi mi drago kad bi i dalje dojila koliko god ona to hoće ali da pojede malo se pomazi i nastavi spavati ali ovo mi izgleda, kao što je netko već napisao da joj je cica postala kao žvakaća guma, navika da joj je u ustima dok spava. Ja baš ne vidim da to ima neke koristi a kako je odviknuti od toga bez traume i plača? Razmišljala sam da se preselim u drugu sobu a da je MM nosi kad se probudi ali ona se toliko dere i histerizira da ja to ne mogu i ne želim slušati još kad znam da joj ja ne dam nešto što bi ona u tom trenu htjela :?
Evo da se i ja pridružim dojiljama u trudnoći kojima nije uvijek lako ;)
Otkad sam trudna, Vito je staaaalno na cici, samo bi dojio, a noću se budi i preko 10 puta (prije trudnoće bili smo na 2-5 puta). Kada mu kažem da ne može sada dojiti ili ga pokušam zabaviti s nečim drugim u trenutku kada traži cicu, grozno reagira, pobijesni, udara, vrišti :/ Ono što mene brine nije toliko dojenje u trudnoći jer znam da ću to nekako uspijeti proći, nego situacija kada dođe beba. Imam osjećaj da tada neću imati dovoljno snage za njegovo neprestano dojenje kao ni za spavanje dok me on drži za kosu ili buđenje 10 puta noću-sve to plus bebine potrebe :shock: A ne bih mu htjela reducirati potrebe i navike kad dođe beba, jer će mu njen dolazak biti dovoljan šok, a ne znam kako da "pripremim teren" sada, a da ga ne povrijedim tražeći od njega nešto na što nije spreman :cry:
znači žena je dojila bebu i još njih troje (valjda sam dobro pobrojila :mrgreen: )Citiraj:
anchie76 prvotno napisa
meni je nevjerojatno da je imala dovoljno mlijeka za svih njih. zar se ovi stariji nisu mogli odvojit od sisanja u korist bebice?! :?
(molim ne trpati me u top radi ovog - čisto razmišljam naglas)
Andora, nije nevjerovatno kad se zna da dojenje funkcionira po sistemu potraznje i ponude. Iz istog razloga ne vidim zasto bi netko odustajao od dojenja u korist nekoga. Ima dovoljno za svih. :)
još jedno pitanje....
ova citirana strankinja je rodila četvoro djece i to svako u razmaku od godine dana... i sad me, palu s kruške, zanima:
šta je sa kolostrumom? mlijeko se njoj neprekidno stvaralo zbog ponude/potražnje, a kolostrum? "jednokratno" nakon samog poroda ili?
(zašto mene zanima tandemsko dojenje :? znam samo da mi stvari kasne opasno) :mrgreen: