Jos jedan prilog kampanji za ostanak roditelja uz djecu u bolnicama.Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Printable View
Jos jedan prilog kampanji za ostanak roditelja uz djecu u bolnicama.Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
:love: :heart:
Pa zapravo sam mislila i jedno i drugo. On je bio s majkom i braćom, dakle, imao je obitelj u ranom djetinjstvu i tu je u boljoj poziciji od djece koja su od rođenja bila u domu ili u udomiteljskoj obitelji. Ja imam sina posvojenog kao beba, a sad bismo htjeli posvojiti malo starije dijete, 5-6 godina, pa me zanima s kojim bismo se sve problemima mogli suočiti zbog toga što dijete nije bilo u obitelji/s nama sve te godine. Zanima me kako vas je dečko koji se dobro sjećao majke prihvatio kao roditelje, kakve odnose ima s braćom, kako je gradio/gradi svoj novi identitet, nosi li zbog svega toga neke traume. Ako sam dobro shvatila on nije nikada bio u domu? Još jednom ti hvala na tvojim savjetima.Citiraj:
Nisam razumjela, misliš to što nije bio u našoj obitelji, ili nije bio u svojoj?
Naime, on je bio u svojoj biološkoj obitelji do osme godine.
Da, naš sinak nije nikad bio u domu. I mi smo mislili da je dijete koje je odraslo u obitelji, makar samo s jednim roditeljem, u boljoj poziciji nego neko odraslo u domu, zanemarivano ili nad čijom su se koljevkom roditelji pijanci tukli - i dalje tako mislimo. Ali nije nas ta prednost lišila problema. I pokazalo se da nismo ni slutili što sve može uzrokovati traume.
Kako nas je mali prihvatio? Nakon prve stidljivosti i skanjivanja - željno. Ali, ne oslovljava nas s mama i tata. Kad smo tek upoznali malca, predložili smo mu da nas zove imenom, nismo htjeli biti teta i striček. Pa kad je ispalo da je naš, supug ga je pitao hoće li nas zvati mama i tata, a on je rekao da se sad navikao ovako.
Do tog nam nije bilo suviše stalo. Kad govori o nama u trećem licu bez krzmanja kaže mama, tata, roditelji - ili starci, ovisi u kojem društvu se nalazi.
Činjenica je da je meni teže biti njegov roditelj. Ponekad je baš onako dječje gadan, obreckava se, odgovara prezrivim tonom, u biti, zna se ponašati kao da sam ja kriva za sve - što god bilo to što ga trenutno muči. Da li je to zato što mene uspoređuje sa svojom pokojnom majkom? Moguće i vjerojatno.
Ja se trudim ne uzrujavati suviše oko toga, a trudim se bome i držati tu stvar pod kontrolom - ne treba mi klinac da se obreckava na mene. Iako nismo našli baš dobar način kažnjavanja, kad pretjera malko podviknem na njega, ili ga suprug onako mrko pogleda, pa se klinac na brzinu skulira.
Napominjem da ovakvih ekscesa nije bilo u prvom periodu, kad je tek došao i kad smo svi bili jako cici-mici.
Na braću je jako ponosan. Čuje se često s njima, pod praznicima boravi neko vrijeme tamo, a jedan buraz ponekad dođe nama u goste. Taj momak je ozbiljan i odgovoran, pravi uzor osim što nije bio dobar đak, jako rado ga primamo u goste, bez ikakvog prenemaganja. Taman nam dobro dođe da malog šminkera spusti na zemlju. "Kaj hoćeš, ja bi bio sretan da to imam."
Malac donekle oponaša braću: igra rukomet, ko što su oni igrali, skače s biciklom (a roditelji grizu nokte) kao što mu buraz skače, pušta kosu kad i on. Ponekad imamo dojam da se bremza da ne prestigne braću, kao da misli da će biti izdaja njegove obitelji ako on bude na bilo koji način bolji od njih. Recimo, kad je njegov buraz u gostima, onda se malcu naprasno pokvari sposobnost ispravnog služenja priborom za jelo.
Kako je gradio identitet? Novi, stari, bilo kakav - jako teško. Čini se da je tu bilo više traumi raznih vrsta, iz vremena puno prije posvojenja. On ima strašnu želju i potrebu da udovolji ljudima oko sebe, barem je kad je došao imao. Nismo znali kaže li nešto jer stvarno tako misli, ili jer vjeruje da će sugovornika (nas, učiteljicu, udomitelje, braću, prijatelje...) tako usrećiti. Pri čemu je bilo očito da to ne radi iz prefriganosti ili svjesne želje za nekom nagradom.
I čini se da su mu trebale godine da shvati da se ljubav dijeljenjem ne gubi, nego raste. Neko vrijeme je bilo upravo vidljivo da se suspreže da s nama ne bude suviše dobar. Valjda mu se činilo da bi to što nas voli sve više značilo da svoju obitelj voli sve manje...
Ali nekako, kao da se polako uhodao u svoj novi identitet i da se osjeća bolje u svojoj koži. Valjda se sve to polako sliježe. Trenutno smo, već sam rekla, u jednom dobrom periodu.
Vidite, sve to može imati veze s posvajanjem, a i ne mora. Činjenica je da nikada nećemo znati zašto nam se sinak ponaša i osjeća ovako ili onako. Odnosno, koliki utjecaj na to ima njegov prirođeni karakter, tj. genetika, a koliko okolnosti njegova odrastanja. A tu su: najmlađe dijete, siromašna obitelj, prerani porod, inkubator i bolnica u prvoj godini, odgoj u prvoj obitelji, bolest majke, smrt majke, udomiteljstvo, posvojenje, promjena kuće, grada i škole, naš odgoj...
Ne možemo znati ima li to što je posvojeno dijete ikakve ili nikakve veze s nekim pojedinačnim problemom ili situacijom.
U najmanju ruku, zna se da su prva tri na listi uzročnika velikog stresa: smrt bliskog člana obitelji, selidba i promjena posla. A malac je od 8. do 10. godine života doživio sva tri, ako promjenu škole računamo pod promjenu posla. Također, smatra se da mala djeca osjećaju puno veći strah i nesigurnost ako rastu u siromaštvu, nego što se prije mislilo. Iako sve ne razumiju, osjećaju primarni strah za svoju egzistenciju, što može biti pogubno za psihu.
A kako to da te stvari nama i drugim posvojiteljima nitko nije rekao prije posvojenja? Mislim ok, rekli su općenito, da ne možemo očekivati da će bilo koje posvojeno dijete biti bez traumi. Ali kakve su to traume, koje su im posljedice, kako se to manifestira i može li se pomoći - to nas nitko nije uputio. Zašto smo sami pabirčeći ovdje i ondje morali doći do toga? I u međuvremenu radili greške.
Daleko od toga da smo sada imuni na greške.
VlVl, hvala ti sto sve ovo dijelis sa nama :heart:
jako zanimljivo
(kad rijesimo stambeno pitanje u smislu veceg prostora, MM i ja isto razmisljamo o udomljavanju ili posvajanju, veceg ili manjeg djeteta)
Vlvl, ne bih htjela da ovo ispadne klišej, ali ja se Vama stvarno divim. :heart:
Vaši postovi zrače ljubavlju, razumijevanjem i toplinom, te odaju sve karakteristike osobe veeeeeeelikog srca, svaka vam čast, Vama i Vašem mužu :)
Blago tom dječaku na ovakvim roditeljima. :)
Vlvl, prekrasno mi je ovo čitati, sve me zanima, i još tako lijepo pišeš :heart:
Puno je to za jedan tako mladi život. Sreća njegova da ima vas. Iz onoga što pišeš izbija tvoja iskrenost i prirodnost koju gajiš u odnosu s njim.Citiraj:
A tu su: najmlađe dijete, siromašna obitelj, prerani porod, inkubator i bolnica u prvoj godini, odgoj u prvoj obitelji, bolest majke, smrt majke, udomiteljstvo, posvojenje, promjena kuće, grada i škole, naš odgoj...
Nemoj mi zamjeriti, ja imam još neka pitanja, a ti ih preskoči, ako misliš da previše pitam. Koliko ti neke stvari nedostaju? Koliko njemu nedostaju neka zajednička iskustva tijekom odrastanja? Moj sin ima 6, 5 godina i ja često mislim o raznim fazama njegovog odrastanja, napredovanja od onog prvog časa kad sam kao bucmastu, slatku bebu prvi puta uzela u ruke. Osim što me te uspomene ispunjavaju, ja imam i jedan osjećaj da sam glavne stvari u odgoju već obavila. Znam da imam još jako puno posla i u školi i u sazrijevanju itd., ali znam i to da su osnovne stvari kod njega postavljene. Drugo dijete, ako ga dobijem, a nadam se da hoću, doći će mi već veće i prilika da ga tako odgajam kao što sam prvo, bit će zauvijek propuštena. Kako to premostiti? Kako si se ti s tim nosila? Koliko si se mogla naslanjati na odgoj koji mu je pružala majka, braća i udomitelji?
Kao i mnogi na forumu, divim ti se i zahvaljujem na vremenu, trudu i volji koje si uložila u svoje postove. :naklon:
S nestrpljenjem očekujem tvoje sljedeće javljanje.
Veliki pozdrav tvom velikom sinu! :heart:
Cure, nemojte nas hvaliti zbog posvajanja.
Iako je u to uključena i želja za pomoći nekome, ipak smo to učinili zbog sebe. To dijete je naša sreća. A velik dio te sreće je u tome da se mi trudimo oko njegovae sreće.
Svi će vam to reći, koji su posvojili. Ja samo znam s riječima i brbljava sam i mogu opisati što osjećam.
Htjela bih vam reći koliko nas je posvajanje promijenilo.
Nabolje. :D Kad se samo sjetim kako sam bila žalosna dok nisam imala dijete, i neutješna kad mi se činilo da ga neću imati. I zavidna.
Od kad imamo dijete, mogu se iskreno razveseliti svakoj novoj trudnoći u krugu poznatih. A prije me, iako nisam htjela, na svaku vijest o trudnoći štrecnula zavist, zelena kao mulj na rubu bare... Bljak! U što sam se pretvorila? I to je dovelo do toga da sam se osjećala, zbog loših misli, donekle kriva i za spontane pobačaje moje jetrve, i za neuspjehe u zatrudnjivanju sobne kolegice. A sad je to nestalo kao rukom odneseno.
I godinama sam se borila s psihosomatskim problemima, smanjili su se kad smo uselili u svoj stan, dobrim dijelom se izgubili od kad imamo dijete.
Primijetila sam, nekoliko mjeseci nakon posvojenja, kad je već prošla ona prvotna euforija, primijetila sam da sam kad sam sretna, prvi puta zaista i bez ostatka sretna, nakon deset i više godina. Sve moje ranije sreće bile su sreće s nekakvim ali na dnu.
Ali nije to sve. Dobili smo perspektivu. Što smo prije mogli očekivati? Rad do penzije? A sada sam na nov način povezana s cijelim svemirom.
Osjećm se tako majčinski i ispunjena obiljem da to ne mogu opisati. Kao kraljica majka. Kao gazdarica imanja u čijoj je brizi i njena obitelj, i nadničari, i sve voćke, stoka, kučići i mačići. Iako tako zvuči nisam umišljena. I nisam luda, sasvim sam normalna, vjerujte. ;)
A najzgodnije je to da nam je dijete ulaznica u krug odraslih. Naši se roditelji i cijela obitelj ponašaju prema nama sasvim drugačije od kad smo dobili dijete. Zapravo, nije to razlika u ponašanju, više promjena stava.
Zdenka2, nisam sigurna da mogu dobro opisati koliko mi fale informacije iz predpovijesti.
A odgoj - pa ok, mislim, dobili smo prilično dobro odgojenog klinca. Ne znam da li bih ja napravila nešto puno bolje da mi je došao u ruke sa 5-6 godina. Ali za jedno sam uvijek mislila da bi mi bilo lakše: da je došao dovoljno mali da ga koji put fliknem. Nije baš lako uspostaviti autoritet nad klincem kojeg nisi nikad udario, i koji se toga ne mora bojati.
Nama se podrazumijevalo da s djetetom nećemo dijeliti dio povijesti. U početku smo imali jako malo zajedničkog, sad raste. Ali, i udala sam se za tipa kojeg nisam poznavala do njegove dvadesetiprve. Bliskost dođe s vremenom, a i informacije.
Posvojili smo u idealnoj situaciji za dobit informacije, u prijateljskom okruženju. Svi su bili na istoj strani: udomitelji, obitelj, centar, i svi su nas obasipali informacijama. Nije to kao kad centar protiv volje roditelja i same djece daje klince udomiteljima, pa se svi mrze. Osim toga, mali ima poznatu povijest, ne da je nađen pa se ne zna čiji je.
Zapravo mi se čini da smo imali dovoljno informacja o onome što je bilo uzrokom najvećih traumi, samo što to nismo znali dobro upotrijebiti.
Jedan dodatni izvor informacija bio je to što sam prepoznavala sebe u njemu. Dobar dio mojeg dječjeg ponašanja i mana izbio je kod njega na vidjelo. Lijenost, površnost, silna žalost kad neki plan otpadne, neljubaznost od loše volje, tvrdoglavost. Znalo mi je biti upravo smiješno, kad sam prepoznavala osjećaje u pozadini nekog lošeg ponašanja, tako da se nisam mogla propisno naljutiti kad je trebalo.
Kako se kod nas stvari nisu podrazumijevale, tako smo u početku puno razgovarali. Sigurno smo rekli više nego treba i ugnjavili dijete, ali stavljali smo na stol teme i stavove za koje se smatra da si do neke dobi upio osmozom, pa se ni ne spominje. Htjeli smo izbjeći zabune.
Osim toga, to je bila dvosmjerna razmjena. Željeli smo i da mi s našom povijesti budemo poznati njemu, pričali smo, pokazivali dijapozitive. Prepričavali šale i obiteljske anegdote. Govorili što je nas kao male i malo veće smetalo, veselilo, rastužilo.
Naša obitelj ga je dobro prihvatila, dočekala kao rođenog unuka ili nećaka koji je bio na duljem putu. I on je njih prihvatio, ima favorite, uzore i one koje baš ne voli, ko u pravoj obitelji. ;)
Vlvl, puno, puno, puno hvala. Ovo što si nam ti pružila je tako rijetka i tako dragocjena informacija jer su na ovom forumu uglavnom iskustva mama koja su posvojila dijete do oko 3 godine, ako se ne varam. Mi ćemo u našoj molbi isto napisati do 5 godina, možda ćemo se odlučiti i za starije dijete jer vidim da, što duže razmišljam, a i što sam više okružena starijom djecom (tj. kako djeca koja me okružuju rastu) ta mi se granica pomiče, pa me to sve jaako zanima. :love:
"Ali nije to sve. Dobili smo perspektivu. Što smo prije mogli očekivati? Rad do penzije? A sada sam na nov način povezana s cijelim svemirom.
Osjećm se tako majčinski i ispunjena obiljem da to ne mogu opisati. Kao kraljica majka. Kao gazdarica imanja u čijoj je brizi i njena obitelj, i nadničari, i sve voćke, stoka, kučići i mačići. Iako tako zvuči nisam umišljena. I nisam luda, sasvim sam normalna, vjerujte."
Kako si ovo opisala :love:. Ne znam je li mi je ičiji opis majčinstva ovako dobro prenio tu punoću. Čitamo ja i MM tvoju rečenicu o gazdarici imanja, smijemo se od sreće i imamo osjećaj da te poznajemo, virtualna prijateljice naša :*.
Hvala ti na prici koju si podijelila s nama, puno znace vasa iskustva roditeljstva. Rekla si da ne zelis da vas hvalimo zbog posvojenja, ali neces mi zamjeriti ako ti kazem da me odusevila tvoja hrabrost i snaga. :heart:
Bok cure!
Još sam nešto zaboravila spomenuti. Od kad smo postali roditelji smanjio se broj onoga što nas može jako uzrujati. Što je prije bilo povodom brige i ljutnje, na poslu i drugdje, sad je nevažna smetnja. Sigurnost i zdravlje obitelji su na prvom mjestu, a onda dugo duugo iza nema ničeg. Postali smo jako fleksibilni. ;)
Ali zapravo sam vam htjela opisati klinca kad je došao. Naime, svima se čini 10 godina puno, i da je to veliko dijete. Ali nije tako.
Koliko je veliko veliko dijete?
I meni se na sam spomen 10 godina činilo da to mora biti veliko dijete, i pomalo sam se pitala hoće li uopće biti djetinjasto. Međutim, ljudi moji, to su vam još uvijek malecka dječica. Mali je meni dosezao do struka, a ja sam visoka 1,65m. Još je mogao nositi odjeću broj 8, a u broju 12 je naprosto plivao.
I po ponašanju je bio pravo dijete. Mazio se, htjeo pjevati u autu, baš smo se lijepo napjevali putujući simo tamo tih prvih vikenda. (U vezi s troškovima: trošak benzina za odlazak i povratak svakog petka i nedjelje u onom prelaznom razdoblju nije zanemariv.)
Vidjelo se da mu fali pažnja. Donosio je svoje udžbenike u dnevnu sobu i čitao nam pjesmice i sastavke koje su radili na satu. Mucek mali. :heart:
Preodgovorno dijete
Istovremeno, imao je brojne osobine odrasle osobe: određenu ozbiljnost, neočekivanu razinu svjesnosti i upućenosti u odrasle stvari, visok stupanj odgovornosti prema obitelji. Također je pokazivao i još uvijek pokazuje suosjećajnost veću nego biste od dečka te dobi očekivali. Bilo je tu i nešto što sam nazivala "ponos siromaha", a što se u međuvremenu izgubilo.
Iako je bio mazica, gotovo igračka cijele obitelji, posebno kad je bio manji, njegova braća su se prema njemu ponašala kao prema odrasloj osobi, s više poštovanja i uvažavanja nego smo zbog razlike u dobi očekivali. Nemojte misliti da nije bilo zafrkavanja i humora između njih, ali onaj osnovni odnos bio je ravnopravan.
Možda je to bilo jer su svi skupa prošli teškoće i prerano bačeni u svijet odraslih i odgovornih. Ili su oni u njemu prepoznali i osjetili odlike zbog kojih su se tako odnosili.
Tako smo ga i mi prihvatili, više kao punopravnu osobu i partnera u obitelji. Uvijek smo se trudili pružiti mu sve poštovanje i uvažavanje koje mu kao ljudskom biću pripada, i omogućiti mu da sudjeluje i donosi odluke koliko je moguće.
Ali, pročitali smo još na početku jednu izvrsnu knjigu u kojoj su opisana djeca koja su zbog situacije u obitelji postala "preodgovorna" - nadam se da sam dobro upamtila izraz. Tamo je pisalo da je otežan pun razvoj djeteta ako se mora prije vremena ponašati odraslo, i da preuzimanje odgovornosti za sebe i druge u ranoj dobi nije poželjno. Pa smo se trudili, koliko smo mogli, skinuti odgovornost s njegovih pleća, a da mu ne narušimo prava i slobode.
Jasno, to je puno lakše reći nego učiniti.
:*
stvarno Vam se divim...veliki ljudi s jos vecim :heart:
Ne znam kad me se neka osoba ovako dojmila.
I kada sam nešto čitala s ovakvim zanimanjem...
Ipak mi se nameće misao da su za posvajanje "velikog" djeteta sposobni samo odabrani. Ne da ga ne bi mogli voljeti već bi li mu znali pomoći kao vi, da prevlada sve stresove, strahove i nesigurnosti i izraste u sretnog i zadovoljnog mladog čovjeka.
:love: Piši nam dalje...
Vlvl, :heart: za vas i vašeg dečka.
Možeš li nam reći, molim te, koliko ste bliski? Mazi li se s tobom ili se je mazio kad je bio mlađi? Povjerava li vam svoje tajne, osjećaje? Priča li o prvoj mami? Kako se snalazi s vršnjacima? Naravno, samo ako želiš o tome pisati. Između ostalog mi se kod tebe sviđa to što s takvom lakoćom govoriš o svojim osjećajima. Ipak se bojim da ne bih sa svojim pitanjima ušla previše u tvoju i vašu obiteljsku intimu, pa me ti samo upozori kad treba stati.
Vlvl, šta drugo nego reći ti - hvala :heart: ! Tvoja ohrabrujuća priča mi je uljepšala vikend, ma šta vikend... cijeli "outlook" budućeg razdoblja pred nama (obavili smo upravo u petak onaj prvi razgovor kod g. Srećka i vidjeli sve one hrpe zahtjeva koji čekaju). A vikend je bio posebno težak jer nam je bio stan puna nećakinja, igračaka, vriske (došli mi Dalmatinci preko vikenda), a sad je prazna i redim stan i skupljam te igračkice, a knedla mi u grlu koliko mi nedostaju... Koliko mi nedostaje... Moje dvije najstarije nećakinje imaju oko 5-6 i krasne su, ali su isto tako i klinci od naših kumova krasni. I još su djeca, naravno - mlađi ima 9. Piši još, ako ti se da, tvoje riječi padaju na "sparušenu zemlju" koja žudi za iskustvima posvajanja "starije" djece!
Tvoja prica je jako lijepa i dirnula me, a i tim vise jer u bliskoj obitelji imam jednu curu koja je udomljena (ali kao da je posvojena). I prekrasno je gledati kako je to sada vec prava odrasla zena...A dosla je kao malo, nesredjeno dijete se milion problema..
Za ovo razmisljanje:
Autoritet se ionako ne gradi udarcima. Udarcima se samo iskazuje slabost i nemoc onoga koji udara da reagira drugim metodama. Upravo zato sto ga nikad nisi udarila mozes mu biti samo veci autoritet.Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Vlv, nemoj nam sad pobjeći... Kad je tvoje iskustvo toliko dragocjeno... Pliz nam se i dalje javljaj.. Ja sam sigurna da je vlvl to napisala u brzini, pa napisala nam je vlvl pravi mali roman u stilu ruskih klasika... I kad sam ja to čitala znala sam da će ta rečenica navući raspravu... Ne bih htjela da ode u neželjenom smjeru, koliko god jest nomen omen. Vjerujem da i moje primjedbe koji put zazvuče čudno i jednom sam jednu osobu nenamjerno povrijedila i bilo mi je grozno (zadnji put mi se to dogodilo kod rasprave o posvajanju romske djece), ali ipak većina nas tu brzo piše, plus se ne vidimo i fali nam gestikulacije i brzine komuniciranja u živo. Pls do come back. We need you :love: .
Potpisujem Inu33.
Ma cure, nemojte se uzrujavat. Tu sam, tu sam. Samo ima osim mene i drugih korisnika kompjutera.
Mislila sam si što će ispast iz tog spominjanja ideje udaranja djeteta. To baš nije popularno u ovoj generaciji. Ipak mi se čini da je većina kliinaca koje poznajem bar ponekad dobila po turu. Nemojte se vrijeđat, nisam mislila na premlaćivanje djeteta kao na odgojnu metodu.
I sad, oprostite, ali kad sam promatrala nećake koji su znali bit razulareni i bezobrazni mislila sam "Ma, ja bi njih, da su moji..."
I nije to jedino gdje sam mislila kako bih ja to riješila rezolutno, cak-cak, te ne može ovo, ne smije ono, ako ja kažem ti moraš poslušat, ako si bezobrazan slijedi kazna, nema otezanja, nema televizije iza nekih sati, nema hrpa slatkog... Ja bih to znate sve super, po špagici.
Ha, da ne bi! :D
Ubrzo po dolasku klinca, još u onom prvom razdoblju opće ljubaznosti, shvatila sam da ne ide sve tako. I zamislite, nisam se uzrujavala zbog toga. Zaključila sam da sam si puno živaca sačuvala time što nisam mlađa dobila klinca. Vrijeme mi je orubilo čoškove i učinilo me fleksibilnijom.
Znate kako sam rekla da mi je znalo biti smiješno kad je mali bio "zločest" ? I mi smo sami sebi bili smiješni dobar dio vremena.
Jedno od pitanja je da li se mali mazio. Pa da, je. Ali u početku puno više sa suprugom. Ja sam se držala više na distanci, po sistemu još se ne poznjemo, neću inzistirati na iskazivanju bliskosti. Sad mi se čini da sam trebala postupiti drukčije. A moj suprug se upravo topio oko malog, razgovarao s njim glasom mekanim od ganuća, zvao ga i nagovarao na maženje. Mislim da je mali neko vrijeme mislio da ga ja manje volim.
Ali je za čas shvatio da sam ja osoba koju se pita za produžetak izlaska, kupovinu oblizeka i takve stvari, supruga je malko teže nagovorit.
Uvaljivao nam se u krilo do pred godinu dana. I iako se nismo baš grlili i ljubili, uvijek smo ga mogli češkati po leđima ili ruci, šuškat po glavi, masirati. Zna doći i izreći to kao zahtjev "Češkaj me!"
Svaku večer od prvih dana naovamo netko (suprug češće) provede s njim nekoliko minuta u razgovoru i češkanju, kad je već smješten u krevet. Kad odlazimo, obično kaže "još, još". Propustimo to samo kad smo jako umorni, ili je on ljut na nas. Onda se zbije uz zid, da ne možemo do njega. Ali i kad je ljut zna ispružiti ruku van ispod deka, da je možemo češkati.
Hja!
:love:
Tenk ju, tenk ju, tenk juuu. Ovo je jako slatko - s vađenjem ruke za češkanje unatoč ljutnji :-). Podsjeća me jako na moju djagu dičicu iz moje okoline - moje nećakinjice. Vjerojatno je to ono što su nas učili u Školici - koliko god su djeca koja su posvojena specifična jer imaju bitnu stvar oko identiteta za odraditi, toliku su unatoč specifičnostima... jednostavno djeca :heart:.
:heart:Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Mene zanima kako je tvoj sin prihvaćen u društvu svojih vršnjaka. Da li je imao neugodnih situacija u vezi s tim što je posvojen?
Zna li on da pišeš na forumu?
Ne, ne zna. :oops:
Kad bi znao vjerojatno bi htio pročitati, a da pročita sigurno bi mu bilo neugodno, a možda bi se i ljutio.
Nije imao problema u društvu s tim da je posvojen, koliko znamo. Kad smo ga upisali u školu, prije nego je došao, razgovarali smo s ravnateljicom, pedagogicom i razrednicom, koju smo upoznali u razredu, zajedno s djecom. Vjerojatno su oni svi poslje odradili rundu razgovora, a u tu školu idu i neki suvagovci, pa su klinci navikli na drukčije.
S druge strane, njegova povijest nije podesna za zafrkavanje: mama mu je umrla, to je nesreća, to čak ni najzlobniji neće shvatit kao sramotu. Ne znam da li bi bilo drugačije da je napušten ili zlostavljan.
Jednom je došao jako tužan i ljut na prijatelja koji mu je u svađi rekao da mu se mama sigurno razboljela jer ju je uzrujavao. Smirivali smo ga kako smo znali, rekli da je taj malac rekao groznu glupost, ali da ljudi u ljutnji i svađi svašta kažu, i da mu je vjerojatno već žao. Ne znam ima li to veze s tim incidentom, ali ne druži se često ko prije s tim dečkom.
S vršnjacima se dobro snalazi, i prilično je omiljen u društvu. Zgodan je, sportski tip, pristojnih ocjena, nije suviše grub, a ni pekmezast, trudi se biti 8). Hoću reći lako ga je voljeti. U prijateljskim je odnosima s dosta dečki iz razreda i s treninga. I s curama se dobro slaže. S našim nećacima i nećakinjama se rado druži, i oni s njim.
Prilično je otvoren i brbljav, većinom nam kaže što ga muči. Ili obilazno pokrene temu, pa možemo naslutiti. Naravno, ponekad mulja, ili otvoreno laže - gleda u oči i tvrdi da nešto nije bilo kako je bilo.
Vlvl, stvarno prekrasno :)
otvaraš nam prozore :heart:
Vlvl, :heart:.
Ti si predivna mama.
I vaš malac je divan. :love:
Prekrasno :heart:
Čekam nastavak :)
Cure,
kad sam se javila na forum stvarno nisam očekivala toliku pažnju. Vidim da je ovo široka tema koja mnoge bolno zanima.
Stvarno, stvarno želim ohrabriti sve koji se predomišljaju, da razmisle o posvojenju većeg djeteta.
Imamo mi povremenih velikih problema, briga, stvari koje su me tištale da nisam mogla spavati. Ali kad god sam se okrenula unutra i razmislila da li mi je žao što smo posvojili to dijete, jedini odgovor koji nalazim u sebi je da mi nije žao. I među svim onim "da bar" (da bar je malo manje kompliciran, da me bar hoće poslušati, da bar nije tako tvrdoglav) nema ni traga "da bar smo posvojili neko drugo, mlađe dijete".
A da nas vidite kad se posvadimo ili naljutimo jedni na druge, ili kad se durimo...
Evo, skidam se sad s interneta i idem malo radit. A poslije ću vam ubacit priču kako je bilo na početku, kad je tek došao.
Pozdrav! I moj vas suprug pozdravlja, rekao je da mu se neda ulogirati. On, kao i ja, od početka svima s kojima razgovara na tu temu objašnjava kako nije bed posvojit veće dijete.
Ja imam biološkog sina od 14 god. i mogu ti reći da potpisujem sve što si gore navela. ;)Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Svratila sam samo te pozdraviti, Vlvl. Inače, rado čitam što pišeš.
Veeeeliki pozdrav tvojoj obitelji :love: !
I ovaj ti dio potpisujem!Citiraj:
Evo, skidam se sad s interneta i idem malo radit
A ja sam u kratkom predahu od rada malo došla to vidjet ima li što novo od vlvl. I ima :D ... Keep it coming, ili što bi rekao Jerry Springfield "Bring it on"!!! Jedva čekam daljnje opise. Ne mogu ti se dovoljno zahvaliti, jedino se nadam da ti je nagrada u ovom nesebičnom davanju tvojih iskustava :*.
Vlvl svako dijete je i tvrdoglavo i neposlušno. Za svoje rođeno dijete mogu reći da je dobro ali ima faza kad bih je najrađe bacila kroz prozor (naravno da neću :mrgreen: ).
I ja sam pobornik posvajanja djece i u starijoj dobi. Imam uvjete i rado bih posvojila ali imam i vlastitu djecu pa to nije moguće.
Svojevremeno sam provodila vrijeme u Nazorovoj i drugim domovima kao i na centrima i upravo je strašno ono što sam tamo doživjela. Toliko strašno da sam rekla da ću sve raditi samo ne u svojoj struci.
Dragi moji vadite tu djecu van, neka barem koju godinu do odrastanja osjete toplinu obiteljskog doma. Djetinjstvo tako brzo prođe, bez majčinog zagrljaja i bez češkanja ručice i bez puse za laku noć.
Roditeljstvo je pružanje, pružanje i opet pružanje. Moramo ih voljeti, moraju se uz nas osječati sigurnima, moramo ih razumijeti. Naravno, potrebno ih je i usmjeravati i odgajati ali sve to proizlazi iz ljubavi i pažnje. Uvijek i u svakom trenutku treba djetetu pokazati da vam je stalo do njega, da ga volite i da želite s njim podijeliti svoje emocije. Dijete ćete nahraniti ljubavlju i bez poljubaca i zagrljaja (ako ono to ne želi) svojim postupcima - prvenstveno zajedničkim druženjem, igrama, utakmicama i ostalim aktivnostima koje vole veča djeca. Niti jedan poklon ili igračka to nemože zamijeniti.
Manja djeca su otvorenija pa lakše uspostavljaju emocionalne kontakte - ona će vas zagrliti već nakon par susreta i neće se skidati s vas - poput malog čička (takvi su moji iako nisu posvojeni) dok su veća djeca naučila živjeti bez toga i ponekad ih takva bliskost plaši i uznemirava. Njih je najlakše pridobiti kinom, obiteljskim odlascima na izlete, jahanje, bazen, nogometna utakmica, rolanje klizanje (ovisno o spolu).
Eto i ja se isto raspisala (uglavnom vas samo lurkam jer ste mi posebno dragi). Može li čovjek učiniti drugom biću išta ljepše no pružiti mu svu svoju ljubav i toplinu a pritom ne tražiti ništa zauzvrat.
VlVl..-i ja redovito čitam tvoje postove..super su mi..polako nas pripremaju za ono što nas tek čeka....gutam svako tvoje slovo....i skromno grickam noktiće od napetosti... :mrgreen:
:love: :heart:
Da, od početka smo pokušali djetetu pružiti osjećaj sigurnosti. Ta potreba za sigurnosti očituje se i u tome što se zabrinjava kad najavimo svoj odlazak doktoru, i nikako ne voli da se nas dvoje svadimo.
Razgovarali smo kako smo krenuli u posvajanje, kako se osjećali za vrijeme postupka. Objašnjavali smo da nismo htjeli birati djecu, da smo odlučili od početka ostati uz njega, trudili se da se ni slučajno je osjeti kao bilo kakav "drugi izbor".
Dobili smo nekoliko poziva na razgovor iz centara kad je mali već bio kod nas. Znali smo i pred njim nazvati pa reći da smo već dobili dijete ili u postupku posvajanja. (Naime, tek kad smo dobili rješenje o posvojenju poslali smo dopis, ali ne na svih 107 centara, nego samo onima od kojih smo dobili bilo kakav odgovor.)
Jedna od najdražih uspomena, negdje kad je imao 13 godina: u razgovoru smo nekako natrapali i na mogućnost da on neće imati djece. A mali je ispalio "Pa šta, i ja ću posvojiti. Reći ću da je to u mojoj obitelji nasljedno." :mrgreen:
Prva obitelj
Bilo je pitanje koliko smo razgovarali o njegovoj majci. Prije više, sada manje. U početku smo pitali kako je bilo kod njega doma, kako je njegova majka nešto radila. Ali bojali smo se dirati rane. Majka je bolovala i slabila mjesecima pred njegovim očima. Strašne stvari. On bi povremeno ispričao neki doživljaj iz ranijeg djetinjstva i usput spomenuo majku. Kad je govorio o kuhanju i drugim kućnim običajima, češće bi rekao kako je bilo kod udomitelja, ili kako nešto radi njegova sestra.
O ocu nismo razgovarali. Sestra nam je ponešto rekla o njemu, i izjavila da on njima puno ne znači. Jednom je na početku suprugova baka netaktično pitala: Mama ti je umrla, a tata? A malac je naizgled mirno odgovorio "On ima drugu obitelj." Bojim se da je to bolna točka, ali on nije pokretao temu, a mi smo mislili da je bolje ne pitati.
Znali smo razgovarati o njegovoj majci, kako je bolovala, liječila se i umrla. Ponekad iskoristili temu da progovorimo o važnosti preventivnih pregleda. Odemo zajedno na njen grob. Svi mi koji smo nekog izgubili pitamo se zašto je baš ta osoba umrla, koja nam treba. Djecu to muči još i više. Ponekad razgovaramo o tome što se zbiva poslije smrti, o našim razmišljanjima o duši i postojanju.
Ali ovo sam vam zapravo htjela ispričati
Početna idila
Znate, odmah na početku bili smo svi tako oduševljeni jedni s drugima, da je sve što je mali napravio nama bilo lijepo i krasno. Što god je rekao i učinio mi smo doživljavali kao dokaz kako je dobar i pametan. Ako je slučajno napravio nešto ne baš toliko divno, i to smo primali kao pozitivan znak "da je mali pravo dijete". Bilo je to čisto stanje zaljubljenosti, koje se protegnulo nekoliko mjeseci. Čak smo racionalno bili svjesni toga, ali svejedno smo tako osjećali.
Početne greške
Pretpostavljam da smo onda napravili dosta grešaka. Prve večeri kad je došao na vikend gledao je s nama film i išao spavati pola sata kasnije nego kod udomitelja, i nikad nismo uspjeli vratiti ranije vrijeme odlaska u krevet.
A kad je mali ispričao da mu je dosadno ostati u boravku, gdje rade zadaće, moj je dragi vrlo pedagoški rekao da je to sigurno zato što je pametan, pa mu ne treba vremena kao drugima da nešto nauči. Poslije se pokazalo da ima problema s koncentracijom, da mu je teško baviti se dulje vrijeme istim gradivom.
Sjećala sam se prijateljice iz djetinjstva koja je satima brljila po tanjuru, pa sam odmah u početku rekla malcu da ga nećemo tjerati da jede ono što ne voli, jer ne želim takve scene u kuhinji. Ali pokazalo se da to nije dobro. Onda smo razgovarali s njim, rekli da ne može više tako, od sad će jesti što mi kažemo. Žao nam je što povlačimo danu riječ, ali njegovo je zdravlje važnije, a mi imamo odgovornost itd. Počeli sa svakodnevnim pregovaranjem oko hrane. Najčešće napravimo tri jela od kojih dva mora uzet. Ne trebam reći da često uzme mikroskopsku količinu onog što mu ne paše.
Pristojno dijete
Ali nisam vam još rekla kakav je on bio tih prvih dana. Dugo mu je trebalo da se opusti i oslobodi. Tjednima i mjesecima njegovi odgovori na naša pitanja bili su: može i ne treba. Bio je izrazito pristojno dijete, pun hvala, molim, izvoli i dobar dan. To vam se možda čini super, ali ne smije klinac biti previše pristojan. Svi smo čekali kad će se opustiti, obitelj nas zafrkavala, govorili su "ono vaše pristojno dijete".
Sigurno ne bih mogao
Imao je nekakve hemunge da otvoreno zatraži što hoće. Koristio je izraze poput "sigurno ne bih mogao ostati vani do..." ili "vi mi sigurno ne biste htjeli kupiti...". Dugo smo ga odvikavali od toga, inzistirali da jasno oblikuje zahtjev ili molbu. Na kraju je suprug zaprijetio da sve što tako zatraži neće dobiti, i počeo je na takve negativne izjave odgovarati "pa da, kad tako kažeš onda ne bi mogao". To je pomoglo.
Osim toga mali je često nešto rekao što mi nismo dobro čuli, a kad smo tražili da ponovi samo je rekao "nije važno". I nikako ga nagovorit da kaže što je htio. Ili počne pa se sam prekine: "Mislio sam sutra poslije škole, mrmlj-mrrmlj-mrmlj - ma, nije bitno." Možete zamisliti naše oduševljenje takvom komunikacijom. To ga još nije sasvim prošlo.
Vlvl, predivne su tvoje priče...
pa on je tipični tinejdžer, imam kumče, od prijateljice sina, 14 godina, stalno visi kod nas, ponaša se isto kao tvoj sin. Ma, ISTO! A tek kada se pokušam sjetiti sebe u toj dobi...
A ono:
"u razgovoru smo nekako natrapali i na mogućnost da on neće imati djece. A mali je ispalio "Pa šta, i ja ću posvojiti. Reći ću da je to u mojoj obitelji nasljedno."
:heart:
Ja se sa svakim novim postom sve više rastapam :-).
:heart:
:saint: ...prekrasno si ovo napisala.........i vjerujem da će tvoje iskustvo mnogima pomoći..... :heart:
Svi doma visimo na forumu i cekamo slijedeci nastavak... :heart:
I ne treba sve biti savrseno - Amishi su svojim poznatim rucno izradjenim dekama namjerno dodavali koju gresku - jer samo Bog moze biti savrsen. A vi ste savrseno nesavrseni ili nesavrseno savrseni ili sto vec, hocu reci imate bas onako super dozu ljudske nesavrsenosti i sve vas to cini jako dragima i samo cmoljimo na vasu pricu.
Ah, dragi moji, i mi cmoljimo na vaše odgovore.
:love:
Kako smo kvarili dijete
Mali nam je došao kao izraziti čistunac i konzervativac. Stidljiv na golotinu i javno iskazivanje ljubavi, izričito nenaklonjen slabostima poput pijanstva i drogiranja, zbunjen samim postojanjem istospolne ljubavi. Nismo prokužili koliki dio toga je mentalitet malog grada, koliko ima udio biološka ili udomiteljska obitelj, karakter ili dob?
I sad, ako vam padaju na pamet crne misli i sumnje, ne mogu bolje opisati, ali vjerujte, nisu to bili simptomi napastovanog ili na sličan način traumatiziranog djeteta.
Evo tipičnog primjera. Dok je isprobavao odjeću u kabini trgovine, dvije hihotave curice od 5-6 godina vrzmale su se blizu i povremeno okrznule zastor. Izašao je uštogljen ko batler, a čim smo napustili trgovinu ozbiljnim tonom izrazio je negodovanje zbog ponašanja te neozbiljne djece. :roll:
Trudili smo se navesti ga da postane opušteniji i manje uštogljen, ali to je potrajalo. Objašnjavali smo mu ideju tolerancije, kako je važno ne činiti drugome što ne želiš da čini tebi. Pričali smo o zabludama iz povijesti, o inkviziciji, o promjeni općeprihvaćenih pravila ponašanja s vremenom i udaljenosti...
S druge strane, mi sami pijemo malo, ne pušimo, poštujemo se međusobno, nemamo afere, održavamo dobre odnose sa širokom familijom i gotovo ne psujemo. To je djetetu valjda pomoglo da shvati da naši stavovi o toleranciji nisu automatski povezani s društveno neprihvatljivim ponašanjem, neredom ili neodgovornosti.
Muško i žensko
Konzervativan i u stavu o muškima i ženama, uobičajene klišeje smatrao je prirodnom istinom. Jednom smo ga pitali zašto tako misli, a on je među ostalim nabrojio da žene manje zarađuju.
Onda mi je puko film, i rekla sam da je zarađujem više od supruga, tete i strine više od tetaka i stričeva, bake su dok su radile imale veće plaće od djedova, pa čak i u malo široj familiji vrijedi to pravilo. Mali je ostao zabezeknut. :shock: Iako nisam sigurna da je promijenio mišljenje o prirodnoj nadmoći muškaraca.
Moj je suprug cijelu priču prepričavao s velikim guštom po familji, uz zaključak kako su muški iz naše familije pametni, jer biraju žene koje dobro zarađuju.
:mrgreen: