pa orije je to spojivo sa ulogom majke-odgajateljice-dugodojilice nego recimo das si konobar(ica) :mrgreen:
Printable View
pa orije je to spojivo sa ulogom majke-odgajateljice-dugodojilice nego recimo das si konobar(ica) :mrgreen:
nije bilo pitanje koje zanimanje je bolje, naglasak je bio na tome da ono baš i nije neka ambicijaCitiraj:
zrinka prvotno napisa
upravo sam to i htjela izrazit. nemam ambicija, nego želim miran život, s povrtnjakom koji nije pokraj autoputa. nazvati to ambicijom bila je autoironija. mogo bi i ti bubi malo vježbat, bio bi nam zanimljiviji
aa..sad sam vidla, nisam stavila ambicija u navodnike pa nisi ni mogao shvatit. :roll: pardon
to se ja zezam na tvoju izjavu da si bio konobar iz lunine price :mrgreen:Citiraj:
bubimirko prvotno napisa
zdenka2 je tako dobro napisala čitav point, mogu samo potpisati :)
Stvarno sam iznenađena na otvaranje ovog topica s obzirom da sam ga upravo sama zeljela otvoriti.
Bit cu kao i uvijek (pre) iskrena. Ja trenutno prolazim ozbiljnu krizu upravo na ovu temu. :( Od iznesenih stavova ovdje zrinkin mi je bio ono što bih ja rekla, iako...(pogledati dolje plavu boldanu rečenicu)....
______________
No, ja sam u još nezavidnijoj situaciji od "normalnih" žena kojima za punjenje baterija treba čavrljanje s frendicama ili posao, jer tako što se relativno lako može realizirati.
Ja spadam u onu kategoriju "nenormalnih" koje noći provode stvarajući i tih dana ne moraju niti jesti, niti spavati jer je stvaralaštvo potpuna hrana.... za mene, tad. Isto tako, što se samog aspekta karijere tiče, ona je nažalost direktno narušena ovom mojom trudnoćom u kojoj mi je ponuđeno ono za što sam godinama radila... moj san je odgođen ili odbačen? Ne znam. I prvih 5,6 mjeseci nisam žalila za time, čak štoviše imati bebu mi se činilo kao veće dostignuće od ičeg drugog. No, kako vrijeme izmiče, percepcija mi se mijenja i gubim se. Nedostajem sama sebi, moja dubina, koncentracija, inspiracija, entuzijazam i opčinjenost životom koju mi je skladanje omogućavalo. Isto tako, za mene je moj posao moj ispušni ventil i doslovce osjećam u sebi nagomilanog emotivnog smeća kojeg ne znam drugačije pročistiti nego putem glazbe. A za nju nemam vremena. Ona je moje treće djete i u potpunosti je zanemarena. I to nije dobro. Jer dajem sve manje (posebice starijem djetetu...), imam sve manje strpljenja i sve sam ljuća što ne mogu disati onom dubinom i brzinom kojom bih željela. Neće biti tako zauvijek, ali kvragu, moj emotivni svijet se teško pomiče u budućnost kada mu je bolje vrijeme za izražaj. Odgoditi osjećaj i potrebu.... ako netko ima recept, primam rado!
____________________
No, da ne duljim ovo duljenje...
Lekcija s prvim djetetom naučena i još učim:
- Davala sam se previše. Bila sam tu i kad nisam morala. Zaboravila sam da i ja imam život na raspolaganju jer općenito se njegov smisao gubi ako uvijek živimo za druge... kad bi to svi radili, ništa ne bi ostalo od nikoga.
- Izbori... da li da se odmorim i pošaljem djete baki na čuvanje nakon čega mi se vrati djete u obliku da mi ispija strostruko više živaca nego da nije tamo išla - bio je šah-mat na moj pokušaj odmora i uzimanja vremena za sebe.
Rješenje: pronaći stranu osobu koja će slijediti jasne upute i biti plaćena za to ILI prihvatiti da se djete i tvoj trud mogu vrlo lako izobličiti u samo par dana - no big deal.... vratiti će se sve na staro (eh, taj stav mi ne ide).
- naučiti prepoznavati svoje kapacitete... i ne ići do maximuma, znajući da se maximum za neko vrijeme može "materijalizirati" u veliku štetu cijele obitelji
- održavati bračne odnose, provoditi dovoljno vremena zajedno na samo... vrlo je važna stvar koju smo nekako zanemarili s prvim godinama prvog djeteta. Vrlo neuobičajeno - JA sam bila time isfrustrirana, ne on... ali nije bilo dobro. No, ok, pukli smo, skužili da imamo problem, rješili ga... sad ga preventiramo... provodimo puno vremena zajedno na štetu spavanja, pretvaramo se u zombije.
Nikako mi ne ide učenje tih životih svakodnevnih izbora. Eh, da mi je muški um, tako su stabilni i racionalni... k vragu... što bi sve uspjela napraviti da sam muško... no dobro... nikad ne bi otkrila cijeli ovaj suptillni emotivni svijet potpunog prepuštanja, necenzuriranja...
bla, bla...prsti su mi skoro brzi koliko i um...
Daljnji zaključci... Ljubav je jaka, ljubav prema djeci je moćna, snažna... može se pretvoriti i u opasnu zamku zanemarivanja nas samih... a isto tako trebamo znati što nam zaista treba i ne slušati savjete drugih koji samo projiciraju vlastite želje.... osluškivati se, činiti dobro sebi PRAVOVREMENO....
Čovjek može jako puno i davati i postizati i stvoriti i imati.... no, pitanje je po koju cijenu i do kada.
I koji je smisao svega što sam rekla kad ću opet činiti sve za njih, a ništa za sebe? Ne znam. :/
U tome je razlika između pisanja postova = izražavanja mišljenja i svakodnevnog života gdje često ne izlazi ono što mislimo već ono što jesmo, što ponekad i nije ono što mislimo.
p.s. Uh, koja moždana bura. :oops:
___________
Lucky day - mislim da vrlo zdravo razmišljaš i živiš i samo nastavi tako! :heart:
već neko vrijeme i ja intenzivno razmišljam o tome, ali ostaje samo na razmišljanju :/ . moj ribek je napunio 6 mjeseci i ja ga obožavam. cijeli dan smo nas dvoje zajedno. no sada sam već upala u malu dublju krizu u kojoj ja ne postojim. ako stavimo mog anđela na stranu i sve divne stvari koje je unijeo u moj život, osjećam se kako trunem i navečer pomislim "eto još jedan dan je završio". učiniti nešto za sebe...tako lijepo zvuči, no domet ispunjavanja toga se svodi na operem kosu ili upotrijebim britvicu - to znači da sam učinila nešto za sebe. tako mi fali nebrojeno puno stvari koje su me činile osobom koja sam bila...
zbrojim se pa kažem mm-u da moram imati jedan danu tjednu za sebe, samo par sati. onda preko tjedna neću jer on ima posla, pa kada dođe predvečer doma trebam ga da preuzme da obavim stvari po doma koje sad već po inerciji radim, onda dođe vikend pa si mislim šteta da odem sama idemo svi troje negdje, pa se sva 4 npr odlaska u city centar svedu na nešto gdje opet ništa za mene... ne mogu to mužu reči jer ne može shvatiti, ali znate onaj filing kada kupite par prokleto dobrih cipela? ili dok držiš volan u autu vidiš kako su ti lijepo izmanikirani i nalakirani nokti...sitnice ali ženi puno znače.
sretna mama - sretna beba, i ja se na porodiljnom osjećam kao u izolaciji i jedan dio mene jedva čekam da se vratim na posao, među ljude... na kraju beba je na prvom mjestu, ja još uvijek čekam da dođem na red :( .
Olaksanje mi je vidjeti da i drugi prolaze isto. Vec sam mislila da trebam savjetnika za biti majka, zena, ljubavnica i svoja a da ne poludis istovremeno. Mi smo nekako pronasli nacin, ali mi je trebalo vremena da shvatim da sam se svojem djetetu davala 110%, sto mi se tada cinilo jedino ispravno. Ako sam nesto drugo radila,a da je ono bilo postrani, osjecala bih griznju savijesti. MM je "trpio" i jednog dana kad je baka preuzela na par sati odjednom nisam znala kud bih sa sobom. Shvatila sam da se vec oooodavnooo nisam posvetila sebi a kamoli mm. Polako sam to pocela mijenjati i sad je situacija totalno drugacija.
Dijete ce sasvim kvalitetno pezivjeti pola sata dnevno sa bakom ili tatom i jos ce biti sretnije jer ima sretnu mamu!
Kod nas nema priorite. ta - sve je jednako važno. Ne želim ponoviti iste pogreške i zamrznuti odnos sa suprugom (iako sada seks nije moguć), ali isto tako niti ne želim da mišić trpi radi našeg braka. Stoga, obavimo nju, nahranim je, presvučemo je, zaspi, zatim se mi zagrlimo, dijelimo si pusice i razgovaramo o proteklom danu. Kuću i sebe obavljam dok ona nana popodne, uz prisutstvo baby monitora. I sve stignem, ništa nije manje važno... zašto bi i bilo? Dan ima 24 sata, iako se često čini da to nije dovoljno vremena, sve se može sredit. :joggler:
Potpisujem 100%Citiraj:
sonja3333 prvotno napisa
E, nesto razmisljam. Stvarno pokusavam ponekad staviti sebe prvu. Neznam stvarno kako bi to napravila. Dajte mi jedan primjer vi mame koje stavljate sebe na prvo mjesto. (ovo je malo kruta recenica).
Stvarno ne razumijem. Moja djeca naprave totalni haos za 5 minuta. Po sto puta na dan. Mejra uziva sve povaditi iz svih latica, pipkat, proucavat , zapitkivat. Nesto njoj zanimljivo ponekad i nadje pa ju i zabavi na 10 minuta. Ahmed uziva povaditi mi sve lonce i serpe i poklopce odnijeti ih sve u dnevni boravak pa lupati otklapati zaklapati. E mogla bi ja tu reci. Vragu necete to raditi. Meni treba sat posla da to vratim na mjesto. Jos dok u svemu tome pokusavas napraviti rucak. Ali nemogu protiv njih. Vidim veseli ih, stvarno im je stalo do toga. Najbolje su igracke 'neigracke'. Ili recimo mrtva sam umorna. Pravila sam rucak dok su spavali. Oni se popodne odmorili vani fino vrijeme a ja bi se najradije zavalila na kauc sa nekim novinama. Nemam srca da ih ne izvedem.
Dajte mi jedan svoj primjer. Mozda i nije tako lose malo na sebe prvo gledati.
:lol: . Baš tako.Citiraj:
anchi prvotno napisa
Meni je karijera na zadnjem. Ma koga ja zavaravam, koja karijera, radim taj svoj posao, iskreno ni ne želim baš nešto napredovat jer to znači puno više obaveza, a puno manje vremena za moju djecu i muža, puno više stresa i nervoze a to stavrno ne želim. I da mi ne treba ta plaća da bi mogli pristojno živjeti dala bih otkaz. Radila bih sebi doma nešto za gušt,nešto što stavrno volim a mogu zaraditi koju kunu.
A inače, naravno da su mi djeca na prvom mjestu, ali isto tako bitan mi je muž i bitna sam si i ja. To pod bitna sam i ja je koji put otići kod frizera, s frendicama ponekda na kavu-u vrijeme kada je Janko u vrtiću. Večerenje izlaske više ni ne pamtim ali zato što jednostavno nemam potrebe za tim. Jurim s posla po njega u vrtić da što manje bude tamo a što više s nama. Ova naša skromna obiteljska ili prijateljska druženja gdje možemo povesti i Janka su mi nekako dovoljna. Do sada se desilo da smo jednom na jedno vjenčanje otišli bez njega i samo sam razmišljala o njemu i kaj radi. Ili kada noć prespava kod bake, smo jedva čekam drugi dan da odem po njega. Kao da smo MM i ja zaboravili uživati sami. Jer više nismo sami, a uskoro će nas biti i više :D . A kad djeca budu malo veća, valjda ćemo imati malo više vremena ami za sebe.
P.S. Baš se spremamo na večeru za 4. godišnjicu braka, pa razmišljamo da li da to bude romantična večera u dvoje ili da li da povedemo i Janka. Ipak je on naše dijete i dio našeg braka i neka i on s nama uživa. Znam da njemu to ništa ne znači ali bar bi bio s nama.
Ana.m, slažem se s tobom da ćemo mi svi imati više vremena za sebe i muževe kad djeca porastu, ali jako je bitno do tada održati bliskost i ljubav sa muževima, a i ne smijemo zaboraviti voljeti same sebe.
Samo ti organiziraj romantičnu večeru u dvoje, bez Jankića. Opusti se i probaj se posvetiti samo podgrijavanju osjećaja prema mužu (naravno i on prema tebi). Janko će biti dobro, bit će doma na sigurnom, a vi ćete mu moći s ushićenjem prepričavati kako ste se lijepo proveli. Vjeruj mi bit će sretan kad vas vidi nasmijane :love:
mamasch hvala, baš su me nekako raznježile tvoje riječi :heart:
Na bračnu večeru obavezno bez djeteta. Možete si valjda priuštiti jednu večer nasamo, posvećenu samo vama. Mislim da to muževima puno znači, a i nama je gušt.
Mislim da svaki odnos treba njegovati, inače pati. Ne vjerujem da se odnos partnera može staviti sasvim na čekanje 10 godina (ili slično) i onda očekivati da će se samo nastaviti gdje se stalo.
Na kraju krajeva, i djeca iz toga profitiraju, ljubav između roditelja daje veliku sigurnost i uči mnogočemu (iako bih lagala kad bih rekla da nam je to osnovna motivacije kad u rijetkim prilikama kidnemo negdje sami :mrgreen: ).
U stvari, uživam biti sa svakim od članova obitelji ponekad nasamo, moj muž isto tako. Koliko nam je lijepo kad smo u čoporu, toliko nam je posebno ponekad biti jedan na jedan.
Na kraju ne ostane puno vremena biti jedan na...nitko, ali i to bi se dalo da se malo više potrudimo. Dragom i meni nekako uvijek fali vremena da budemo sami pa iako načelno mislimo da je dobro izaći sam, odnosno s vlastitim društvom - na kraju to rijetko realiziramo.
Ukratko: ja bih na godišnjicu braka sama s mužem.
isla sam na predavanja u vecernje sate (od 17h do 19 ili 21h) nekih pola godine (dva puta tjedno, naravno bilo je i blagdana pa nije bilo predavanja). muz je cuvao kci, a ona je znala da mama ide u skolicu. meni je to bio gust, puno mi je znacilo jer su me predavanja jako zanimala. svasta novo sam naucila, i o sebi, a i upoznala sam divne ljude.Citiraj:
Dajte mi jedan svoj primjer. Mozda i nije tako lose malo na sebe prvo gledati.
a ja 100% sigurna da je sve to individualno...
mislite da ne postoji mama koja je odlučila ne dojiti radi... hm, hm... SEBE
...
ili neka koja će izgledati ko "strašilo" samo da dijete u svakoj sekundi dobije što želi...
ili neka koju je muž ostavio jer se "totalno promijenila nakon rođenja djeteta"
mi koje smo u nekom "srednjem nivou, normalnijem" isto imamo varijacije, netko osjeti potrebu za mužem prije, netko kasnije...
potrebu za vlastitim ja... netko prije, netko kasnije...
osjećaj da je dijete samostalnije... prije/kasnije
zato osluškujte sebe i svoje potrebe... i uvažavajte tuđe (djetetove i muževe) ako želite biti zadovoljni reagirajte dok osjetite prazninu i to je to... budite sretni... svi do jednog :*
vaše :heart: vam samo govori...
Potpisujem 100%!
Sve je stvar dobre organizacije.Moj porodiljni je trajao gotovo 4 tjedna. Muž mi radi do 17h,ponekad i malo duže,ponekad malo kraće. Dok E.spava,počistim kuću i stavim papire koje moram riješiti ,ponekad sve riješim dok spava,ponekad ju spremim u maramu i riješim te dosadne papiriće(dopisi,pravilnici i ostali papirići),nakon što odradi 2x po 1-1,5 h spavanja spremne smo za odlazak na bazen (radim kao trenerica sa hrpom tuđe dječurlije).Nakon 1,5 sata treninga vraćamo se kući,skuham ručak.Dolazi MM,ručamo i predajem paketić na 2 h njemu,a onda slijede mala sitna zadovoljstva poput lakiranja noktiju,frizeraj,...
oko 20h slijedi kupanje,obavimo to zajedno,stavimo dijete spavati i onda smo muž i žena. Kada se ona probudi oko 22:30 dominira uloga mame i tate.MM odlazi spavati,a ja čitam,šijuckam,pripremam papiriće sa sutrašnji dan.
Danas E.ima 5 mjeseci.I dalje ju dojim svaka 2-2,5 sata.Ide na posao sa mnom,jer može...Sretna je,jer je uz mene..No,ima dana kada moram u posljednji tren tražiti zamjenu,pa i otkazati trening jer E. nije dobre volje ili ne želi u autosjedalicu,...Ima dana kada se mora ručati-večerati jučerašnji obrok jer današnji nije stigao na red.Ima i dana kada niti ne vidim MM.No,i ti dani prođu,a ja živim svoj život sa svojim sretnim djetetom i zadovoljnim MM.Svaki dio dana raspoređujem za nekoga.tako smo na kraju dana svi sretni,ali život je takav da jednotavno "ima dana kada..".
engls, iz tvog posta prsti masa energije... slucajno se sjecam sa topica 'no sports' pa vidim da radis posao koji obozavas i potpuno si posvecena svom poslu... ne (samo) iz ambicije nego iz strasti i ljubavi, tvoj posao jednostavno izvire iz tebe... i nema sanse da tvoje dijete onda zbog toga pati... moze samo pokupiti tvoj zarazni entuzijazam :heart: i to je nesto predivno i najnajnaj...
sto vise razmisljam i prozivljavam roditeljstvo mi se cini da je ta vrsta emocionalnog touchstonea i slijedjenja istog kljucna za podizanje sretne djece...
inace, i meni je drago da nas je dosta naslo olaksanje sto nismo same u ovim razmisljanjima...
ima jos jedna tema bliska ovoj koja me muci i inspirira istovremeno i namjeravam otvoriti topic o tome... mozda jos veceras ako nadjem rijeci koje bi relativno dobro opisale moje misli...
(((((anita, :love: )))))
:? iskreno receno, ovo me malo zacudilo. spremna si otkazati trening zato jer ti dijete od 5 mjeseci ne zeli u autosjedalicu ? a to sto je jedno tudje dijete prevalilo put da dodje na trening, to nikom nista? :/Citiraj:
pa i otkazati trening jer E. nije dobre volje ili ne želi u autosjedalicu
engls, lijepo je čuti kad netko uspije ovako organizirati vrijeme i sebe da su svi članovi obitelji zadovoljni, pa čak i onda kad ima odstupanja od tog rasporeda. samo... moram se prikloniti komentaru mame courage. nije sad da je smak svijeta zbog tvoje taktike o otkazivanju treninga, ali mislim da nije pošteno jer i sama si rekla da ne ide svaki dan sve glatko, pa mislim da i tvoje dijete to mora osjetiti i shvatiti, bez obzira što ima "samo" 5 mjeseci. ne znam, možda griješim, a možda tako govorim zato što imam blizance i ne mogu si dozvoliti da mi jedno dijete ne želi u AS a moramo svi 4 krenuti doktoru/u dućan... sve se to rješava kulturno i odlučno, i nakon nekog vremena kad je roditelj dosljedan, uglavnom nema problema sa odlascima od kuće.
Trening je do sada otkazan 2x.Jednom zbog boleštine,moje,jednom zbog karaktera moje kćeri : )...
Roditelji djece koju ja treniram,razumiju moju situaciju.Ima djece koju treniram već 6 godina. Imam dvije trenerice i jednog trenera koji rade sa mnom. Sa nekom djecom ne mogu (ili ne žele,ali u to ne ulazim) na kraj, pa tu uskačem ja.Vrlo vjerojatno ću i ja morati biti dosljedna,možda bi bilo bolje reći fleksibilna,ovisno o situaciji (npr.kada se nešto mora).Do sada mi se 3x desilo da E.nije mogla izdržati na bazenu,jer je u Utrinama podno grijanje,pa je grozno vruće.Skužila sam da je oko 17:30 nervozna.Da bih to spriječila,oko 17:15 odlazimo sa bazena i malo se prošetamo u marami.Ona se umiri,spremim je u AS i idemo kući.Ponekad je dobre volje i ostajem do 18:00,ali tr.službeno traje do 17:00. "Ponekad..."
"to sto je jedno tudje dijete prevalilo put da dodje na trening, to nikom nista? "
Zato imam dvije trenerice koje rade sa novim članovima i onima kojima ne smeta promjena trenera.
Skokovi u vodu su mrvicu specifičan sport.Svaki novi skok sportaš savladava novi strah.Stvara se specifična veza,bazirana na povjerenju koje kasnije prerasta u nešto više,...poprilično se skakač i trener vežu jedno za drugo. Kada mi skakač ne može skočiti novi skok,a spreman je već zna koje retoričko pitanje slijedi..."Da li bi dobio taj skok na menu da nisi spreman?" Čak se i dogovaramo oko dana kada će nešto skočiti.Potom,"mito i korupcija" nisu nepoznanica u mom klubu. Razmjena crtića,obećanja,...sve dolazi u obzir samo ako se obećano poštuje.Prvi put kada se obećanje prekrši,mora se ponovno izgraditi povjerenje,...
Možda je sve stvar stava. Roditelji znaju da moj nedolazak ima opravdan razlog.Niti oni meni ne dođu na svaki trening, pa se ne ljutim.Tražim samo da mi se jave i obrazlože zašto neće doći. Nastojim biti max korektna.Čist račun duga ljubav!
mamasch je to fino objasnila, nije smak svijeta, nit je na meni da te prozivam, nit tvoje da se meni pravdas. a i odosmo onda u offftopic.
chuj, pa ne moze se to bas usporedjivati. oni placaju za trening, a ti si zaposlena da ga odrzis. iskreno receno, ja kao roditelj ne bih imala razumijevanja (osim naravno kad je u pitanju bolest).Citiraj:
Niti oni meni ne dođu na svaki trening, pa se ne ljutim.
uopce nikad nije bilo postavljeno pitanje oko toga zeli li ili ne u AS. nit je ona oko toga ikad dramila.Citiraj:
i ne mogu si dozvoliti da mi jedno dijete ne želi u AS