Printable View
ma nisam ja bas tako permisivni roditelj :mrgreen:Citiraj:
mama courage prvotno napisa
igrati se nakon dvije sekunde moze, ali ako ce se opet tuci, provest ce vise vremna u tajm autu (mom zeljeznom stisku) nego na toboganu ili cemu vec.
za sad mi se cini da sam odabrala dobar pristup (vec sad se tuce puno puno manje nego prije nekoliko mjeseci), ali naravno da u to ne mogu biti sto posto sigurna.
e, i na ovo se moram osvrnuti.Citiraj:
mama courage prvotno napisa
Sto mogu, kad mi je gust polemizirati s mamom courage ;)
mi smo tonceku uvijek kad smo htjeli popiti kavicu koliko toliko u miru, kupili nekakvu igrackicu, ili nesto za citati.
To moze izgledati kao potkupljivanje, a opet, s druge strane, ako je meni gust sjediti u kaficu, pijuckati i cavrljati, ne mogu ocekivati da ce to biti gust i mojem djetetu, pogotovo ako nema djecjeg drustva. Ako sebi platimo kavu, onda mozemo i potrositi jos 10-15 kn i kupiti njemu neku sitnicu koja ce mu zaokupiti paznju neko vrijeme. Losa strana te taktike je da poslije imas djecju sobu punu nekvalitetnih igracaka, pa ih moras poskrivecki bacati.
Odahnuli smo kad je usao u slikarsku fazu, pa je bilo dovoljno nositi uvijek papir i bojice.
No slazem se da podmicivanje moze biti u nekim situacijama jako lose, ovisi i kako se izvede.
Npr. uskrs smo proveli kod baka i djedova, i toncek je izvodio scene, jer je za poklon od bake dobio krivo plazma jaje. Pa mu je muz, da instant smiri situaciju, obecao da cemo odmah u utorak nazvati ducan i pitati imaju li ono koje tona zeli, i ako ima kupiti ga.
Pa smo jucer imali histericne napadaje koji su zapravo bili logicna posljedica tog instant obecanja. Onda je muz pokusavao ugasiti vatru pregovorima, obecanjima, pogadjanjima... iako sam ja savjetovala mod ignore. Na kraju je revoltiran otisao leci 10 minuta.
Nakon tih deset minuta do njega je doslo dvoje nasmijane i razigrane djece, i njezno ga probudilo. Nije mu bilo jasno sto sam im radila :)
Tnx na dobrodošlici, al nažalost već sam starosjedioc u ovom klubu. Saznanje da nas ima više koji prolaze isto me niš ne veseli. Kod nas se to događa tjedan dana, pa tri dana mira. Taman dok pomislim da je prošla ta faza, zatim sve isponova. I mene prehlada drži još od prije nove godine. Šmrc. :taps:Citiraj:
tatek prvotno napisa
Evo još malo o izbjegavanju incidenata:
jučer naravno nagovaram Patrika pola sata da izađe iz kade sljedećim taktikama: idemo van????? a kad idemo van????sutra?????na to će on: cutja!!!!dobro ja sad idem a ti onda ostani!
iziđem iz kupaonice misleći kako je to jednom davno znalo upaliti, ali on ništa i dalje tovari bočice šampona, tušgelova u kadu ko da ga se to sve skupa ništa ne tiče.
Onda se dosjetih da ako ugasim svjetlo, ulovit ću ga na sekundu na faktor iznenađenja. i tako ja ugasih svjetlo i već zaustim: Patik idemo van, vidiš da nema s....(htjela sam reći struje, ali dosjetih se da ne smijem lagati)....vjetla (kako i zašto ga nema, nije važno, zasad ni ne pita)....taj čas je bio vani. Bez natezanja, bez vike, bez ikakve primjene sile
....e sad, gdje je ta granica i koliko je dozvoljeno "lagati" u slučajevima kad je procjena da je ovakav postupak ipak bolji nego natezati se još pola sata i na kraju npr. čupati dijete iz kade uz vrisku, silu i ostale "ljepote".
Hm ...Citiraj:
Stijena prvotno napisa
Kao tinejdzer sam cesto muljao starcima, te zasto sam dosao kasnije, te zasto sam prljev, te ovo te ono, poslije sam u jos nekim slucajevima u zivotu bio u toj "sivoj" zoni, izmedju istine i lazi, i nisam se osjecao ugodno, pogotovo kad su me ljudi pitali "a zar nam nisi ti rekao ...?". Naposlijetku mi se sve to ogadilo i rekao sam da to vise necu upotrebljavati i zaista, ima tome desetak godina, nikad nisam muljao na taj nacin i osjecam se nezirecivo bolje otkad to radim. S jedne strane, ja se osjecam bolje, a sa druge strane vjerujem da tako i na djecu prenosim poruku da nije dobro muljati. Vjerujm da je Vedran uhvatio poruku jer do sada nismo niti jednom imali problema sa laganjem, izmisljanjem i plivanjem po terenu "izmedju".
Jest da je Patrik jos mali, ali msilim da je tu bitno pitanje dosljednosti i automatizma - kad se naviknes na ne-muljanje tad ti to postane prirodno.
Vidim da svatko ima svoje male brige oko odgoja djece. Ja mogu reći da je u globalu Roko dobro dijete i da ga uvijek na neki način uspijem motivirati na suradnju. Ipak,ako je pospan ili se ranije probudio ,e onda je situacija very bad. On zahtjeva stalnu komunikaciju,stalno želi pričati i kod nas je stalno kao na tržnici,hoću reći da ako npr. ujutro trebamo požuriti da stignemo negdje onda ja već pola sata ranije počnem govoriti gdje idemo,zašto idemo,tko će tamo sve biti i sl.,i onda je to uglavnom ok.
Najveći problem je odlazak kući iz grada ili odnekud,uvijek za to moram smisliti neki razlog,ali bez muljnja,jer to ne prolazi,probala sam mu reći idemo doma doći će nam taj itaj,pa kad smo došli a ono nikoga kod nas, napravila sam si medvjeđu uslugu.
Jedina stvar od koje zaista bježim su trgovine s igračkama,a i tu sam sama kriva. Jer,dok se vozio u kolicima ušli bi u trgovinu i ja bi na brzinu nešto izabrala,pa brzo van,a sad se ni ne usudim ući.
Mene od svega najviše umara što za neku radnju moram ponoviti 10 puta da se to treba napraviti,i tek onda posluša,ali ipak posluša.
Mislim da samo treba biti DOSLJEDAN i imati razumjevanja za njihove male,velike želje,ma kako se one nama čudne činile.....
Filip se oduvijek rado dere, a otkako se problizio 2. rodjendanu svoju volju rado provodi deranjem (a kako ne prica bas, to me ni ne cudi). On se cesce dere kad on nesto hoce, a manje kad mi nesto trazimo od njega. Svako dijete isprati sa igralista jaucuci njegovim roditeljima da ga ne vode, bacanjem na koljena, prozanjem ruku... (slika i prilika slomljenog srca... i tako po 3 puta u sat vremena). Ako necu da ga nosim nego insistiram na kolicima (a on nece hodati)-urlanje iz petinih zila. Osim urlanja, plača, on se i tuce, shuta, te vrlo neutjesno lezi na padu. Hvala bogu prestao je lupati glavom o pod. :D
Uglavnom ne odustajem, ako sam rekla da moze hodati ili se voziti u kolicima, nema sanse da popustim. Neki dan smo se vratili u kucu, pa izasli kroz 15 minuta kad se smirio-onda je pristao na kolica. Ja ga znam maziti i drzati dok vristi, ali mu uglavnom ne popustam (nazalost svakodnevni boravak kod baka i djedova je sasvim druga prica, oni mu sve popustaju). Zgodno je kad MM uleti dok Filip meni urla, ili ja MM-u kad mu Filip shizi - nekako onaj koji u to uleti izvana je smireniji i lakse mu odvuce pozornost. Zapricavanje i odvlacenje paznje je super-ali ne ide uvijek. Najgore mi je kad me zvekne jer se i ja onda pocnem ljutiti-pa je tako teze smiriti situaciju.
jednom sam negdje procitala kako kad se djetetu ne moze objasniti tj kad zivcano inzistira na necemu sto je nemoguce treba samo potpuno monotono ponavljati jedno te isto. npr trazi bocu domestosa za igru :mrgreen: a ti mu velis ljubavi nemoze to je opasno, a on inzistira i sve vise i vise urla a ti samo smireno ponavljas
"ne moze ljubavi to je opasno", dakle da ga se ne ignorira i da zna da ga slusas ali da ako nemoze ne moze. ja to naravno ne mogu meno nakon treceg ponavljanja dodje da skocim niz balkon :roll:
sad sam se sjetila jedne grozne zgode: mi vikendom imamo ritual sa frendovima da radimo rostilj kod nas i onda predvecer idemo kod njih i narucimo pizzu :mrgreen: (hm, da prehrambeno ubilacki vikendi) i tako jedan dan mi krenuli k njima i dosli do kuce i skuzimo da su im kljucevi ostali kod nas :roll: , i kako smo procijenili da marko ne bi izdrzao cupkanje pred njihovim vratima jer je on beskrajno nestrpljiv zakljucili smo da je bolje da se mi vratimo po kljuceve tako da se vozi pa ce mu brze proci. i krenemo mi a on krene sa urlanjem "hocu u vilu jovanku (tako zovemo njihovu kucu)" i ja mu velim hocemo duso ali zaboravili smo kljuceve pa ih idemo uzet i odmah se vracamo. on je od njihove kuce do nase i natrag urlao bez prekida "hocu vili jovanku" i to tako jako da je kasljao, u dva navrata sam mislila da ce povratit i nije bilo sanse da ce prestat. ja sam mislila da ce mi mozak izletit. smireno sam mu objasnjavala a onda sam zasutila jer sam skuzila da ako se mentalno ne iskljucim da cu izac iz auta i klepit ga :oops: bilo je zaista prestrasno. mislila sam da ce se mm namjerno autom zabit u nesto. uglavnom uspjeli smo ga izignorirat i kad smo se vratili i zaustavili auto, ja sam ga otkopcala, iskocio je iz svoje AS i sav nasmijan poceo brbljat KAO DA NIKAD NISTA NIJE BILO. to je 15 km u jednom i 15 km u drugom pravcu u kojima on nije prestao ni na sekundu. urlao je, kasljao ,pucao mu je glas, bio je sav natecen. ja bih nakon toga bila toliko iscrpljena da ne bi imala snage ni za sta nego za spavanje a on fino pun energije ko da nikad nista nije bilo.
Koliko mi se čini, većina vaših slučajeva su djeca od 2 godine. Moja curica je otkrila vrištanje prije cca 2 tjedna, a sada ima 13 mjeseci :shock: :shock:
Prvi put se to dogodila kada se probudila jedne noći kojih 15 minuta nakon što je zaspala na cici i mm ju je uzeo i htio s njom otići van iz spavaće sobe kako bi je uspavao nosanjem. Odjednom je počela tako vrištati da nisam mogla vjerovati da je to moje dijete :oops:
I tako se to nastavilo- valjda joj se dopalo (šalim se naravno). Sada niti jedan dan ne prođe bez barem 15-20min vrištanja. I to otprilike izgleda ovako- nas dvije se igramo, nakon što je a)spavala, b) jela c) bila na cici (znači sve sam razloge isključila) i odjednom posegne za nečim što ne smije uzeti (ključevi, daljenski za TV i sl), i ja ju odmaknem kako joj to više ne bi bilo na vidiku...i onda počne. Vriskanje iz petnih žila, sva se zacrveni, oznoji, počne nekako čudno disati (od sveg tog napora)...ja ju probam umiriti na sve načina kojih se sjetim-nosam, mirno objašnjavam da to ne smije, čak sam probala i s kratkim tajm outovima, ali ništa NIŠTA ne pomaže, dok ona ne odluči da je gotovo. Znači, samo odjednom, bez da sam nešto posebno napravila, ona prestane plakati, pogleda me (onako sva crvena i zajapurena) i nasmiješi mi se. A ja već poluluda od tog vriskanja, nekada nemam ni snage se njoj nasmiješiti, samo je čvrsto zagrlim jer sam sretna da je prošlo i da joj usvtvari ništa nije (da ju nešto boli ili sl.)
I što ja mogu napraviti u vezi toga? Imam osjećaj da ništa, da je ot samo faza koja treba proći.
Samo se nadam da joj ne šaljem krive poruke (uglavnom joj ne dam ono što je bio početni uzrok plača, ali moram priznati da nekada poludim, ne mogu izdržati i dam joj ključeve itd. SAMO DA PRESTANE :oops: :oops: :oops: .
Mislim da je jako teško biti pametan...
Koliko mi se čini, većina vaših slučajeva su djeca od 2 godine. Moja curica je otkrila vrištanje prije cca 2 tjedna, a sada ima 13 mjeseci :shock: :shock:
Prvi put se to dogodila kada se probudila jedne noći kojih 15 minuta nakon što je zaspala na cici i mm ju je uzeo i htio s njom otići van iz spavaće sobe kako bi je uspavao nosanjem. Odjednom je počela tako vrištati da nisam mogla vjerovati da je to moje dijete :oops:
I tako se to nastavilo- valjda joj se dopalo (šalim se naravno). Sada niti jedan dan ne prođe bez barem 15-20min vrištanja. I to otprilike izgleda ovako- nas dvije se igramo, nakon što je a)spavala, b) jela c) bila na cici (znači sve sam razloge isključila) i odjednom posegne za nečim što ne smije uzeti (ključevi, daljenski za TV i sl), i ja ju odmaknem kako joj to više ne bi bilo na vidiku...i onda počne. Vriskanje iz petnih žila, sva se zacrveni, oznoji, počne nekako čudno disati (od sveg tog napora)...ja ju probam umiriti na sve načina kojih se sjetim-nosam, mirno objašnjavam da to ne smije, čak sam probala i s kratkim tajm outovima, ali ništa NIŠTA ne pomaže, dok ona ne odluči da je gotovo. Znači, samo odjednom, bez da sam nešto posebno napravila, ona prestane plakati, pogleda me (onako sva crvena i zajapurena) i nasmiješi mi se. A ja već poluluda od tog vriskanja, nekada nemam ni snage se njoj nasmiješiti, samo je čvrsto zagrlim jer sam sretna da je prošlo i da joj usvtvari ništa nije (da ju nešto boli ili sl.)
I što ja mogu napraviti u vezi toga? Imam osjećaj da ništa, da je ot samo faza koja treba proći.
Samo se nadam da joj ne šaljem krive poruke (uglavnom joj ne dam ono što je bio početni uzrok plača, ali moram priznati da nekada poludim, ne mogu izdržati i dam joj ključeve itd. SAMO DA PRESTANE :oops: :oops: :oops: .
Mislim da je jako teško biti pametan...
Koliko mi se čini, većina vaših slučajeva su djeca od 2 godine. Moja curica je otkrila vrištanje prije cca 2 tjedna, a sada ima 13 mjeseci :shock: :shock:
Prvi put se to dogodila kada se probudila jedne noći kojih 15 minuta nakon što je zaspala na cici i mm ju je uzeo i htio s njom otići van iz spavaće sobe kako bi je uspavao nosanjem. Odjednom je počela tako vrištati da nisam mogla vjerovati da je to moje dijete :oops:
I tako se to nastavilo- valjda joj se dopalo (šalim se naravno). Sada niti jedan dan ne prođe bez barem 15-20min vrištanja. I to otprilike izgleda ovako- nas dvije se igramo, nakon što je a)spavala, b) jela c) bila na cici (znači sve sam razloge isključila) i odjednom posegne za nečim što ne smije uzeti (ključevi, daljenski za TV i sl), i ja ju odmaknem kako joj to više ne bi bilo na vidiku...i onda počne. Vriskanje iz petnih žila, sva se zacrveni, oznoji, počne nekako čudno disati (od sveg tog napora)...ja ju probam umiriti na sve načina kojih se sjetim-nosam, mirno objašnjavam da to ne smije, čak sam probala i s kratkim tajm outovima, ali ništa NIŠTA ne pomaže, dok ona ne odluči da je gotovo. Znači, samo odjednom, bez da sam nešto posebno napravila, ona prestane plakati, pogleda me (onako sva crvena i zajapurena) i nasmiješi mi se. A ja već poluluda od tog vriskanja, nekada nemam ni snage se njoj nasmiješiti, samo je čvrsto zagrlim jer sam sretna da je prošlo i da joj usvtvari ništa nije (da ju nešto boli ili sl.)
I što ja mogu napraviti u vezi toga? Imam osjećaj da ništa, da je ot samo faza koja treba proći.
Samo se nadam da joj ne šaljem krive poruke (uglavnom joj ne dam ono što je bio početni uzrok plača, ali moram priznati da nekada poludim, ne mogu izdržati i dam joj ključeve itd. SAMO DA PRESTANE :oops: :oops: :oops: .
Mislim da je jako teško biti pametan...
Koliko mi se čini, većina vaših slučajeva su djeca od 2 godine. Moja curica je otkrila vrištanje prije cca 2 tjedna, a sada ima 13 mjeseci :shock: :shock:
Prvi put se to dogodila kada se probudila jedne noći kojih 15 minuta nakon što je zaspala na cici i mm ju je uzeo i htio s njom otići van iz spavaće sobe kako bi je uspavao nosanjem. Odjednom je počela tako vrištati da nisam mogla vjerovati da je to moje dijete :oops:
I tako se to nastavilo- valjda joj se dopalo (šalim se naravno). Sada niti jedan dan ne prođe bez barem 15-20min vrištanja. I to otprilike izgleda ovako- nas dvije se igramo, nakon što je a)spavala, b) jela c) bila na cici (znači sve sam razloge isključila) i odjednom posegne za nečim što ne smije uzeti (ključevi, daljenski za TV i sl), i ja ju odmaknem kako joj to više ne bi bilo na vidiku...i onda počne. Vriskanje iz petnih žila, sva se zacrveni, oznoji, počne nekako čudno disati (od sveg tog napora)...ja ju probam umiriti na sve načina kojih se sjetim-nosam, mirno objašnjavam da to ne smije, čak sam probala i s kratkim tajm outovima, ali ništa NIŠTA ne pomaže, dok ona ne odluči da je gotovo. Znači, samo odjednom, bez da sam nešto posebno napravila, ona prestane plakati, pogleda me (onako sva crvena i zajapurena) i nasmiješi mi se. A ja već poluluda od tog vriskanja, nekada nemam ni snage se njoj nasmiješiti, samo je čvrsto zagrlim jer sam sretna da je prošlo i da joj usvtvari ništa nije (da ju nešto boli ili sl.)
I što ja mogu napraviti u vezi toga? Imam osjećaj da ništa, da je ot samo faza koja treba proći.
Samo se nadam da joj ne šaljem krive poruke (uglavnom joj ne dam ono što je bio početni uzrok plača, ali moram priznati da nekada poludim, ne mogu izdržati i dam joj ključeve itd. SAMO DA PRESTANE :oops: :oops: :oops: .
Mislim da je jako teško biti pametan...
Ajoj, stalno mi je javljalo da nije poslalo :evil:
Ispričavam se svima na 4 posta, nije bilo namjerno 8)
i ja patriku stalno nešto puštam samo da dijete bude sretno
i već samu sebe lagano živciram zbog toga jer tako može samo skužiti da to vrištanje "pali" upravo kako si je on to i zamislio i na taj način ga i dalje potičem
...ali uvijek si mislim - mora postojati i drugačiji način da dijete nauči "ispravno" ponašanje, a da to nije uvijek da ga jednostavno pustim da odvrišti, pa mir
baš smo jučer imali jednu epizodu nakon dosta dugo vremena....u redovnom tjednom shoppingu (po špeceraj) na blagajni je snimio čovjeka iza nas s hrpetinom mačje hrane i toliko zapeo za nju da je to bilo pregrozno za vidjet, a kamoli za čut...na kraju smo ga MM i ja, s obzirom da nije bilo šanse da idem žicat čovjeka da mu da jednu konzervicu :oops: , doslovce izvukli iz dućana dok se on trgao, lomio i vrištao jer to je bilo nešto ŠTO NE MOŽE DOBITI. Vrištao je do auta, ali kad smo ga posjeli u auto prestao je u sekundi kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ne moram ni reći da smo se MM i ja preznojili ko majmuni od srama i količine energije koju je trebalo upotrijebiti da ga se izvuče, a on, frajer, ko da ništa nije ni bilo - skužio da neće dobit to za što je zapeo i nikom ništa, idemo dalje.
uopce nisam doslijedna nego zongliram kako najbolje znam i umijem da skuzim kaj mi ustvari pokusava iskomunicirati...
najbolje mi je kad se nekad pretrgam i ne skuzim da sam pretjerala sa trganjem a njemu je to preraslo u igru ''bespucima mamine izdrzljivosti'... samo sjednem na pod ko krpena lutka i kazem 'nemrem vise' obicno popraceno nekom bijesno smijesno-iscpljenom facom--- on se onda odvali smijat a ja ne znam bi li plakala ili mu se pridruzila...
najzgodnije savjete mi ima dr. sears...
najbolji sto se procesa tice mi se cini juul...
vristanje je meni prihvatljivo ponasanje za njegovu dob (ah, i ne samo njegovu ali spektar prihvatljivih situacija je siri)...
samo mi ide na zivce (kao i okolini) cesce nego rjedje - i to mu kazem na najnjezniji moguci nacin... koji je nekad amnje njezan...
a nekad citam izmedji redaka... pa znamo se moj luka i ja, ne?
;)
Trixter,postoji i topic Izljevi bjesa kod 14-mjesecnjaka ;)