Printable View
Iako ne dijelim vase vjersko opredjeljenje izuzetno mi je drago da je otvorena ova tema i da u njoj nema nepotrebnih diskusija i osporavanja od strane onih koji ne dijele vasa misljenja o vjeri.
Nadam se da ce i buduce teme vezane uz vjeru, bilo gledanu sa strane vjernika, bilo onih drugih, proteci u ovakvom duhu.
(naravno, i ne samo vezane uz vjeru nego i sve ostalo, tolerancija je ono sto nam treba!)
Ja ateista se totalno rasplakala na ovaj vaš topic. :heart:
:heart:Citiraj:
tatek prvotno napisa
Za one koji možda žele kroz igru, odnosno kroz čitanje priča približiti vjeru djeci na njihovoj razini zgodan je naslov:
"Kad te tvoj sin zapita : prenošenje vjere djeci...", autor: Michi Costa. - Zagreb : Tomagraf, 2002. Ima je za kupiti u knjižarama na Kaptolu (a vjerujem i drugdje, gdje se prodaju knjige takvog sadržaja). Jako je zgodno pisana, zapravo sastoji se od priča iz Knjige izlaska koje su popraćene slikama što su ih djeca sama crtala na te teme.
[quote="ljiljan@"]Eto, da probijem led. Dragi roditelji vjernici, osjećate li Gospodina kao prijatelja u svom životu, imate li iskustva da vam se neposredno obraća i vodi vas, da vas hrabri i pomaže vam, pogotovo u teškom zadatku kakav je roditeljstvo? Imate li to iskustvo zaštićenosti, predanosti Njemu i Njegovoj volji? Sumnjate li kadkad?
Danas kad sam voljom Božjom majka eto i trećeg djeteta sa sjetom se prisjećam onih prvih dana lagane nevjerice i čuđenja zbog trudnoće. Bilo je uskrsno vrijeme, bili smo na Pagu. Na dan kad smo se vraćali kući pošla sam u crkvu pomoliti se prije puta. Gledam u lice raspetog Gospodina i postavljam tisuću pitanja - Isuse ti jedini znadeš u potpunosti moje brige i nevolje, kako ću narušena zdravlja i u ovim godinama roditi i odgojiti dijete...i u dnu srca čujem Njegov glas - bez mene ionako ne možeš ništa, a pogotovo roditi i odgojiti dijete - ni stara, ni mlada, ni zdrava ni bolesna...ne boj se...ja sam s tobom...Osjetila sam silnu ljubav i iznenadni nalet sreće. I dođemo kući, i opet me more sumnje i strahovi - što ako sve to skupa ne završi dobro, želi li me Bog kazniti za moje grijehe??? I odem u crkvu u svojoj župi. Tamo - slika Milosrdnog Isusa i uz nju natpis: "Ne želim kažnjavati umorni i ranjeni svijet, želim ga utješiti!!!" I opet mi navališe suze radosnice!!!Ima li još netko takvih iskustava?[/quot
Kopirala sam cijeli tvoj post zbog pitanja kojeg si postavila.
Svi smo mi djeca Bozja i ukoliko smo otvoreni Duhu svetom i dopustimo mu da kroz nas djeluje i da se proslavlja kroz nas i u nama imat cemo na milione primjera. Samo ih trebamo primjetiti i svjedociti.
Pa evo i ja cu iznijeti svoje svjedocanstvo. Na zalost ne mogu u detalje jer bi bilo predugacko a ja sam u stisci s vremenom, na poslu sam.
No ne mogu odoliti, kada ste vec otvorile ovako lijep topic.
Suprug i ja smo imali problema s plodnoscu i godinama smo zeljeli dijete, no ni nakon upornih posjeta lijecniku, koristenja hormonalnih tabletica i sl nismo uspjeli u nasoj velikoj zelji.
Predali smo molbu za posvojenje dijeteta i mjesecima nismo dobili nikakvu povratnu informaciju.
U tom periodu cekanja, imala sam predivnih iskustava i u njima samima sam na neki nacin dobila objavu po kojoj sam osjetila olaksanje i tada sam donijela veliku odluku u svome zivotu, koja me oslobodila velikog tereta i dilema s kojima sam se borila.
Bila sam uporna u zvanju centara ali nikakvog pomaka po tom pitanju nije bilo.
Onda sam pocela moliti devetnicu Milosrdnom Isusu i molitvu sv. Marti.
Molila sam i krunicu svakodnevno i molila sam za ostvarenje majcinstva.
Krunica se moli na nacin da se 27 dana moli za molbu, 27 dana se moli za zahvalu, ostvarenje molbe, bila ona uslisana u tom periodu ili ne.
Onoga dana kada sam izmolila zadnji dan molbe, dobili smo poziv iz jednog centra da imaju bebu za nas. Danasnji dan je za mene poseban, jer na danasnji dan sam ga po prvi puta vidjela i po prvi puta drzala u narucju. Place mi se kada samo pomislim na moga misica u tom periodu.
Nakon par dana dosao je k nama - u svoju obitelj, svojim roditeljima, a mi smo dobili naseg sina, naseg Emanuela.
Bog se u nasim zivotima tako prekrasno ocitovao, tako nas je predivno nagradio, poslao nam je najveci moguci dokaz svoje ljubavi prema nama, i kako da ja onda ikada pomislim da nas ne ljubi, da ne ljubi svakoga od nas. On je tu i tako prisutan, samo se otvorite i nebojte se reci Mu sve sto vas muci, sve sto vas pati, jer Njegova je ljubav velika i sigurna sam da ce vam dati svoju ruke utjehe i ljubavi.
emanuel predivan post :heart:
zdenka ne mogu ne primjetiti,diiiiivno dijete!!!!
Emanuel, prekrasna je tvoja priča.Citiraj:
emanuel prvotno napisa
Ja također svjedočim nekim posebnim milostima kojima je Gospodin blagoslovio moju obitelj, naravno, kao vjerojatno i svi mi koji mu se preporučamo kroz molitvu.
Emanuel :heart: :heart: :heart:
Rasplakala si me...neka! Iako i sama imam iskustva kolika je snaga molitve, poseban mi je doživljaj čuti i iskustva bližnjih...sve vas volim!
O,Emanuel,i ja sam se rasplakala...
Tako me raduje kada se ljudi uzdaju u Božje djelovanje i kada prepoznaju Njegov trag...
jos jedna rasplakana mama, prekrasno svjedočanstvo, emanuel! :heart:
....da odgovorim na početna pitanja :heart:Citiraj:
ljiljan@ prvotno napisa
Da, znam da me vodi kroz život i da sve što mi se ružno dogodi zapravo ima neki dublji smisao i razlog koji ću spoznati nešo kasnije.
Za sumnje,također da, imam periode kada se gubim i jedino što me može vratiti natrag su molitve one najiskrenije. Jednom sam pročitala:
"Mudar čovjek u oluji Bogu se moli, ne za izbavljenje iz opasnosti već za izbavljenje od straha. Oluja iznutra je ta koja ugrožava, a ne oluja izvana."
Mene zanima (ako netko od vas ima takvih problema), kako se nosite s onim što vam je neprihvatljivo, a Crkva to zagovara. Npr. odnos prema spolnosti, predbračnom (ne)seksu, odnos prema drugačijima (homo) i sl. To što katolička crkva zagovara je meni sasvim neprihvatljivo i nema šanse da tako odgajam svoje dijete.
Pa mi je s druge strane licemjerno nešto od Crkve prihvaćati, a drugo ne :/ .
Ima li još netko s takvim dilemama?
Ovo sasvim ozbiljno pitam, nemam namjeru provocirati.
Ja imam takvih problema, ali nosim se s tim kao i sa suprugom,volim ga, poštujem čak i kada se razmimoilazimo, kada mi nije savršen i ne pada mi napamet ga zbog toga odbaciti. Dakle, ljubav ispred svega.
Nije sve u kršćanstvu dogma, ima puno prostora za vlastita promišljanja. I, kao što kaže Kate, svatko ima svoje dileme i pitanja, svi smo mi posebni ljudi.
Meni je to skroz prihvatljivo i ok po Bibliji. I dijete ću tako odgajati. Za mene su odnosi prije braka grijeh, homosexualnost također, ali nije stvar u neprihvaćanju ljudi, već u neprihvaćanju onoga što rade.Citiraj:
martinaP prvotno napisa
Ja sam prije braka spavala s par dečki, MM s nikim :heart: .
Meni to moje iskustvo baš nije bilo od neke koristi, a voljela bih da 'sam se čuvala' za MM.
Razgovor o seksu mi nije neki problem, jer je na kraju krajeva Bog to i predvidio za ljude, naravno sve u granicama moralnosti i braka.
Ovo je Zdenka tako lijepo, jednostavno i jasno napisala i u potpunosti se slažem s njom.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
I ja ima svoje sumnje u vezi nekih stavova...koje su drukčijeg sadržaja od tvojih Martina...ali svejedno...
Vjerujem da se već iz mojih pređašnjih postova moglo zaključiti da sam sklona misliti da stavovi crkve (naglašavam…zauzeti stavovi oko spornih pitanja, posebno onih koji se javljaju daljnjim razvojem društva i teško ih je kategorizirati u neke izrijekom i jasno postavljne okvire, a ne Božje zapovijedi)) nisu nepogrješivi. To se više puta pokazalo i kroz povijest (i u našem vremenu) kada su se isti mjenjali sukladno novim saznanjima ili tumačenjima. U skladu s tim se i ja ponašam…I, ako me sumnje obuzmaju, one nisu zbog nečega što crkva ili pojedini svećenik kaže, i to me ne dovodi u opasnost udaljavanja od same vjere…moje sumnje se stvaraju (rastu i razgrađuju se) ovisno o mom vlastitom životu i događajima u njemu te njihovom interakcijom s Bogom (odnosno mojom sposobnosti da u njima pronađem ili ne pronađem Boga).
To sve što si nabrojala ne zagovara Crkva već je sadržano u Božjim zapovijedima, a na neki način i u Evanđelju. Prema tome, vjerniku to ne može biti neprihvatljivo. Vjernik se u pogledu toga drži Kristova nauka, osobito ongo dijela koji uči da grijeh treba osuditi, a grešnika nikako. Ne znam je li ti poznat onaj dio Evanđelja kada svjetina želi do smrti kamenovati ženu uhvaćenu u preljubu - Isus je spašava na način da kaže svjetini: onaj od vas koji je bez grijeha neka prvi baci kamen - i svjetina se razilazi.Citiraj:
martinaP prvotno napisa
Prema tome Isus koji je bez grijeha je ne osuđuje, a oni koji imaju grijeha, htjedoše je izrugati i kamenovati...događa se i danas...I grešnica postade sveta...jer joj je Isus koji je samo milosrđe i ljubav iskazao povjerenje...ja te ne osuđujem...idi i ne griješi više...
Nije da mi je bilo teško odgovoriti ti na pitanje MartinaP ili da to ne bih voljela, ali...
Iskreno i iz srca molim da se usredotočimo na teme koje odražavaju način na koji živimo vjeru, bez obzira koje smo vjere (voljela bih da se jave i drugih vjeroispovijesti).
Nauk vjere ostavimo teolozima na nekom drugom forumu. Prosurfaj malo internetom imaš katoličkih stranica na kojima će ti rado odgovoriti teolozi, a ako te uistinu zanima poslat ću ti neke linkove...a mi se moramo ovdje držati teme topica.
Ovo što kaže Kate u potpunosti potpisujem. Ja sam imala trenutaka kada sam dolazila u otvoreni konflikt ne sa Crkvom već s Gospodinom...tijekom moje zadnje trudnoće. Stala sam pred raspelo i pitala ga: zašto mi nisi dao treće dijete s 35 godina kada sma ja htjela, zašto si mi onda dao bolest koja je zahtijevala dvogodišnju terapiju kortikosteroidima i vazodilatatorima, a dijete mi daješ u ovom trenutku kada sam već ipak prestara za to?
U taj čas došla mi je poruka na mobitel od Ivanove sadašnje kume: "Gospodin određuje trenutak!". Tada me obuzeo savršeni mir. Pomolila sam se i zahvalila mu. I za svoju bolest koja ipak nije završila tragično (a ima i neki smisao, samo Njemu poznat) i za dijete koje mi daje.
A poruku mi je kuma poslala kao odgovor na moje (SMS) pitanje: što kažu liječnici, kada će njenoj kćeri (koja je tada bila u bolnici) biti bolje?
Gospodin određuje trenutak!
Eto, dobila sam u tom času odgovor na dva pitanja!
Za Martinu ..i ostale koje barem povremeno muči isto pitanje
Crkva nije samo za one koji nemaju poroke, već za one koji u njoj crpe snagu u borbi protiv svojih poroka. E sad što je za koga grijeh. Ono što je nekom teški grijeh, drugom je laki, a trećem križ. Odgovorni smo samo za ono što je u suprotnosti s našom savješću, ali ne možemo prosuđivati druge po svojoj savjesti, već isključivo po savjesti osobe koju prosuđujemo. Zreo kršćanski život je usklađenost savjesti i Božjih zapovijedi.
A ja se borim "sama sa sobom" s molitvom ...... makar u inat Onome kojem se molim :)
Citiraj:
kate prvotno napisa
Da, jedino što je pred Bogom svaki grijeh, upravo to, grijeh. kod njega nema gradacije, kao kod nas. u istom su košu i laž i ubojstvo. sve treba okajati.
:heart:Citiraj:
kate prvotno napisa
:heart:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Zanima me molite li svaki dan? Ako da, osjećate li da ste u Njegovoj milosti na taj način?
Sada kad sam kod kuće vozim blizance svaki dan u školu. U autu se prije škole obavezno pomolimo. Uz to molim i sama navečer. MM nosi sobom u vlaku onu "međugorsku" krunicu (7 očenaša, 7 zdravomarijo i 7 slavaocu), pa kad god je u prilici, dok putuje na posao, moli.
Meni je molitva postala svakodnevna prije 3 godine, prije toga onako - od slučaja do slučaja. Od kada je molitva prisutna svaki dan ne događa se više nikome da se omakne ružna riječ, a kamoli psovka. Kad vidim vršnjake svoje djece kako ružno psuju zazovem Božji blagoslov na njih i zahvalim Gospodinu što smo mi, kako kaže MM "progledali".
mi SVI zajedno zapocinjemo i zavrsavamo dan molitvom. to NEIZMJERNO pomaze osjecaju zajednistva u mojoj velikoj obitelji i osjecaju sigurnosti u tako veliku svijetu :heart:
ovo je jedina stvar zbog koje zavidim vjernicama... bila sam gost kod bracnog para koji su budisti i mole se svako jutro i vece... predivan prizor... pokusavam i sama naci nesto sto bi mene i moju obitelj na tako lijep nacin spojilo... a da nema vjerskih primjesa... (if ju nou vot aj min) :heart:Citiraj:
Hana_Sara prvotno napisa
ono najblize sto ti mogu predloziti je zajednicko sjedanje za stol. bez obzira koji obrok, jednom dnevno okupljanje za stolom cini cuda za zajednicu. hrana je u biti tako intimna stvar, a oni ljudi kojima damo da sjednu za nas stol uvijek su prijatelji ili obitelj :heart:Citiraj:
mama courage prvotno napisa
just a thought ;)
hvala za ideju... to vec uveliko radimo... :heart: zato i nisam pobornik one da svatko jede kad njemu odgovara...
Iskreno ne, ne molim ni približno onoliko koliko osjećam da bih trebala, (nisam ni inače onakva kakva bih htjela biti), ali svaki dan razgovaramo (uglavnom ja prigovaram i dosađujem ko pravo žensko), ponekad se svađamo, ali osjećam da je uvijek tu uz mene i da se slažemo u onom što je bitno, moje je srce prožeto Njim :heart: .Citiraj:
Zanima me molite li svaki dan? Ako da, osjećate li da ste u Njegovoj milosti na taj način?
PS. Često osjetim da mi kaže "Ne kukaj, jesam li ti rekao" :love:
S Bogom razgovaram svaki dan i obraćam mu se u stotinama dnevnih situacija. Molim navečer s djetetom i MM i kad legnem u krevet, sama.
Ja se u Njegovom okrilju ponašam kao nestašno dijete.
Bezazleno, nimalo zlonamjerno, ali ipak nestašno. Ponekad svjesno griješim. I šeretski Ga molim, ne za oprost, nego za dozvolu. Često me bude sram. :(
Mislim si, daj odrasti AdioMare, do kada ćeš misliti da se mala ti možeš dovoljno dobro skriti, a da te veliki On neće pozvati na red? Doskočio je maloj meni, pa mi je dao savjest koja se ponekad i od mene same pere.
Bit ću dobra, bit ću kakvom me želiš, mantram si ja, evo od sutra, od danas već... a ne bojim se kiksati, jer znam da mi je kredit ljubav Njegova.
Iz ljubavi prema Njemu samoj sebi počinjem oštro spočitavati radi svega što znam da Njemu nije drago.
Tešem se. Nadam se, postajem bolji čovjek.
S Bogom ragovaram kao sa životnim suputnikom. Onim koji jedini najbolje zna i može.
ovo me podsjeca na one filmove o "don camillu" (igra ga fernandel) i onaj njezni glas isusa koji se stalno obraca sveceniku.Citiraj:
Često osjetim da mi kaže "Ne kukaj, jesam li ti rekao"
AdioMare, :heart:
Kako djeci objašnjavate Tijelovo?
:heart:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Nakon prvog hodočašća u Međugorje razmišljala sam što znače poruke :"molite, molite, bez prestanka molite!". Pa valjda moramo nešto i raditi.
Ali uvijek kad imam nejasnoću i upit, Gospodin nađe put do mog srca i dade mi odgovor. Prije nekoliko godina shvatila sam da je to upravo ovako kako si ti ovdje napisala - stotinu puta na dan obratim mu se i pitam ga kako da postupim, zamolim ga da me čuva, da čuva moju djecu, da pomogne mom mužu. To je neprestana molitva. I još je važno -zahvaljivanje za sve primljene milosti.
I djeca, od kada su prihvatila takav način obraćanja Bogu u svim težim situacijama, nisu više nervozna pred test ili ispitivanje, a čak niti pred natjecanja. Eh, da je barem mene moja mama tako učila!
Selim ove postove sa topica "Bog" sa pdf KSO:
Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Citiraj:
Astralis prvotno napisa
Citiraj:
la_mama prvotno napisa
E taman sam pomislila kako su duplirane teme, hvala mamma san :D
Čitam postove i ima puno korisnih i zanimljivih, bar meni koja nisam vjernik :)
Ne znam uopće kako je prošlo dvaput!!!
Citat od Puhovi:
"ja nisam vjernica, ali ovo što si napisala mi je jako lijepo i dirljivo. vjerujem, recimo to tako, da u svemu što se događa postoji viši smisao, da ništa nije slučajno i da sve što nam se događa, i dobro i loše, ima svrhu. trudnoća i rođenje djeteta su mi posebno čudesni, fascinantni i na neki način mistični događaji, kroz koje možemo kao osobe puno evoluirati i uzdići se na višu razinu uljuđenosti."
Puhovi, zanimljivo mi je to što sam čitajući tvoje postove pomislila da jesi vjernica. Prepoznah jednu široku dušu punu ljubavi za bližnje, dušu koja ne poznaje oholost, samodopadnost i sebeljublje, dušu predanu - ja bih rekla Bogu, a ti možda "višem smislu".
Možda virtualni svijet može i prevariti, ali i u stvarnom svijetu, svud oko sebe poznajem dosta nevjernika koji više žive Božje zapovijedi od nekolicine vjernika koje poznajem. Sto puta sam si zbog toga postavila pitanje - ne bi li kršćanin trebao biti prepoznatljiv u svijetu? Nemam odgovor...
A glede rasprave Zdenke i La mame o vjerskom odgoju u obitelji kao nametanju vjere - moj je stav da to možemo nazvati kako hoćemo. Bit je u tome da ću svojoj djeci uporno i svim silama nametati sve ono što smatram ispravnim - rad i marljivost, savjestan pristup obvezama, poštenje i napose vjeru - da imaju u Gospodinu utjehu i prijatelja.
Jedan moj poznanik mi je pred svojim sinom govorio da će malog učiti da krade jer bez toga danas ne možeš biti netko niti ništa imati ...rekoh mu da se ne slažem, ali zabraniti mu takav odgoj ne mogu...
Još jedna stvar koja mi je bila presudna za krštenje sina.
Možda će se dosta roditelja ovdje pobuniti, ali šta ću sad, kriva sam :)
Mislim da će mu lakše živjeti u ovom našem društvu sa svim obavljenim sakramentima, i gdje može reći da je vjernik. To je nešto što sam i prema sebi zaključila. Nije mi lako uvijek objašnjavati zašto nisam krštena - iako nitko to nema pravo pitati - i zašto nisam vjernik ("jer to je nešto što svi rade"). Da ne spominjem da sam svojevremeno ispunjavala formulare za primanje na posao, gdje su itekako tražili vjeroispovijest.
To ne želim njemu, pogotovo u školi, gdje djeca znaju biti okrutna, i znaju stigmatizirati druge i zbog manjih stvari.
Naravno da postoji vjerojatnost i da na sve te probleme neće naići, ali nekako imam dojam da bi se prije ili kasnije suočio s takvim (neugodnim) situacijama.
Isto tako, znam da ga neću moći zaštititi od svega i da će se prije ili kasnije morati naučiti boriti za sebe, svoja prava. Ali s druge strane kao roditelj, imam obavezu, i dužnost, da mu pokušam što više olakšati život :)
Nadam se da se na ovom topicu nitko neće buniti, jer zaista, ovo je jedna od rijetkih oaza gdje uvijek kada otvoriš topic po inerciji znaš da ćeš pročitati nešto opuštajuće, lijepo.Citiraj:
la_mama prvotno napisa
la_mama, ja ti samo mogu reći da koji god tvoji motivi da djetetu daruješ (kada već ne možeš usađivati jer ti nisi vjernica) vjeru kroz kršćanske obrede bili - za moj pojam nisu osuđujući.
Dalekosežno gledajući, možda mu je baš taj tvoj čin potrebna nit da se danas - sutra oblikuje kao čovjek kakav želi biti? :)
Kada odraste, imat će priliku to potvrditi svetom krizmom.
Slažem se s Adio Mare.La mama dobro si učinila što si dijete krstila.Ali ne zbog razloga koje ti navodiš. Gospodin ne napušta one koje je krštenjem odabrao.
ljiljan@, Adio Mare, ma vi ste super :heart:
Ja vam kao ne-vjernik gledam na cijelu ovu tematiku s praktične strane, nadam se da ne zamjerate.
Slažem se s AM - tko zna ? Možda na kraju i (p)ostane istinski vjernik, koji živi svoju vjeru, pa mu svi ovi sakramenti daju jako dobar početak. Ja mu, u svakom slučaju, neću to braniti, jer nemam na to pravo.
Ali bi mi bilo žao da, ukoliko ipak odluči da vjera nije njegov put, ima sve te sakramente kojih se neće moći tek tako (lako) odreći, i koji bi ga mogli operećivati. Znam eto da bi mene opterećivali, da ih imam, jer ne slijedim njihov nauk. A kod vjere mi je stvarno važna ta dosljednost.
Samo znam da ću ga, bio on kršten ili ne, bio on vjernik ili ne, i dalje, i sve do kraja, beskonačno voljeti :heart: