Suprug(a) terenac/pomorac/čest izbivatelj iz kuće

Ja evo skrušeno priznajem da stvarno ne bi mogla živjeti toliko odvojena od muža. Zajedno smo dugo, još od kad je bio u vojsci i mada je dolazio kući tjedni su nam bili dugi ko godine, naplakali smo se na telefon za cijeli život a svaki put kad bi ga otpratila jedva bi se razdvojili. Srećom oboje smo takvi pa nema riječi o gušenju u vezi. Nevjerojatno smo povezani i želimo biti tak povezani i već nam teško pada što on radi cijeli dan pa navečer ne možemo doći do riječi. Mislim da stvarno opcija razdvojenost na duže vrijeme kod nas ne bi funkcionirala. Naravno, da je nekakva užasna sila u pitanju, čovjek odnekud iščupa snagu za koju nije ni znao da je ima i izdrži stvari koje i njega iznenade da je izdržao....Al nadam se da ne budem u takvoj sili.
A svima vama koji morate i možete od čovjeka kojeg volite biti tako razdvojene :naklon: . Stvarno iskreno.

evo da ja potmurim ovaj topic
moj sveki radi po terenu. građevinac. uz to i pije. već ima čitav život. on i sveki nemaju nikakav odnos. stranci su. kad je doma, svaka 2 tjedna na vikendu, stalno se svađaju i prepucavaju. nama je koma biti kod njih. ispočetka su se konrtrolirali kad sam ja došla u familiju. nije dugo trajalo. tak je bilo i sa našim djetetom. no i tu je kontrola već davno popustila.

ne znam što bih ja u toj situaciji. žao mi je vas koje ste na to prisiljene:love:

i MM puno putuje, 3-6 mjeseci godišnje je na putu.
Već sam se navikla na stalna izbivanja iz kuće.
Sad imamo bebu, ja sam na porodiljnom pa putujemo svi zajedno. Mali je sa 20 dana imao putovnicu :mrgreen:
Znači sad je super, ali mi je muka kad se sjetim da ću za 6 mjeseci ostati sama u Zagrebu s djetetom. Kako je ženama s dvoje i više djece ne želim ni pomisliti.

ja mislim da se mi dobro nosimo s razdvojenoscu zato sto smo od samog pocetka nase veze bili spremni na to.
hocu reci, nije nas nikakva sila natjerala na takav zivot, nego smo to sami izabrali.
MM je studirao 5 godina, i specijalizirao se bas za posao koji radi i za koji smo oboje znali da ukljucuje stalne odlaske na teren i ceste selidbe.

Ja sam mislila da je meni koma jer mi muža nema doma nekad po cijeli dan ali kad sam pročitala vaše priče odma mi je lakše, bar se navečer vidimo. Divim se svima kojima muževi nisu često doma ja ne znam kako bi to izdržala. Cure svaka vam čast. :heart:

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

stvarno je vezan poslom ne samo za grad, nego i za njihovu drzavu, i ima jaako rijetko vremena da dolazi kod nas, a kad vec dode, dode na svega par dana (uglavnom 2).

---

Oli ne moze naci neki job ovdje?

u slijedece 2 godine (minimalno), nema sanse.

Ja mogu reći da nebi mogla biti u takvom braku.Kod mene valjda ide ona"Daleko od očiju,daleko od srca".Nebi bilo problema ni biti sama s djecom ni ništa ali ja sam takva da mi za ljubav treba njegova blizina.
I divim se ženama koje su same i godinama čekaju svoje muževe da nakon pola godine dođu na dva mjeseca doma.To mi je stvarno vrijedno divljenja

U potpunosti potpisujem Anitu i točno takva je i naša situacija. I ne bi vjerovali, ali sinoć smo se posvađali oko slične teme, a jutros ovo čitam!!
On je Varaždinac, živimo u Splitu i danas je cijeli dan u Dubrovniku, a navečer mu dolaze 2 prijatelja iz Slovenije i idu vani. I ja mu predbacila, ali zato jer ja nisam izašla godinu dana. I tako se uplelo i to kako je on puno doma i stvarno mi pomaže, a ja to ne cijenim. Tek sad vidim da ne cijenim nakon svega pročitanog ovde!!
Stvarno vam se divim :naklon: :naklon: !!
M&T, ne mogu ni zamislit kako ti je, ali samo da znaš da te se uvijek sjetim i pomislim da ti svaka čast i da si jaka ko bik!!!!

Citiraj:

---

ruby prvotno napisa

M&T, ne mogu ni zamislit kako ti je, ali samo da znaš da te se uvijek sjetim i pomislim da ti svaka čast i da si jaka ko bik!!!!

---

:* drago mi je da me se sjetis, ali nisam ti ja tako jaka kako mozda izgleda...svaki put se raspem u tisucu komadica kad on ode :cry: :cry:

nazalost, to se sad vec odrazilo i na moje zivce (koji su u kombinaciji sa stresom na poslu i brigom oko djece i kucanstva, pa i brigom oko njega da se svaki put ziv i zdrav vrati) koji su sve tanji i potroseniji pa sam eto za ovaj njegov odlazak pripremila sebi ljekove za smirenje jer u protivnom me strah onog najgoreg :(

Ajooooooooooooooj gdje me nađe,ja sam još prije dvije godine otvorila sličnu temu "tata na službenom putu".MM radi 4 mjeseca pa je doma na godišnjem par tjedana i tako od kad se poznajemo.
Trenutno je u Sudanu a prošao je Irak,Afganistan..............dalje da ne nabrajam.

Neki dan Dora se kupa i ja joj kažem da tata sutra ide radit a ona mi odgovori
"joj,sad će opet tata svaki dan na telofon:kako si Dora,šta radiš.........." meni je srce puklo ali mi je bilo malo i smiješno kako ona to ustvari doživljava.

Ovaj način života jednostavno prihvatiš i tako živiš.Da mi je prije 10 godina netko rekao da će mi muž doma boraviti godišnje 3 mjeseca ja bih mu rekla da je lud.

Po meni je najveći problem odgoj djece jer u ovom našem slučaju sam ja odgajatelj a on hranjitelj ove naše male obitelji.Malo moram ispravljat "krive Drine"(jel se to tak kaže) kad tata ode ali nije ništa strašno,on je naravno vrlo popustljiv prema princezici pa mu ova doslovno jaši po glavi.Što se mene tiče ja sam zbog ovakve situacije već 3 godine kod kuće bez namjere da se zaposlim jer ne vidim načina trenutno kako bi to funkcioniralo,sveki je daleko a moji rade,Dora je imala probleme sa alergijama pa je tek odnedavno krenula u vrtić.Kako vrijeme ide planiramo i drugo dijete i ja sve više postajem očajna :lol: kućanica.

Pridruzujem se klubu usamljenih zena. Moj radi 26 dana u mjesecu na terenu, doma dode u subotu navecer, kad je naravno umoran, najede se, ode spavat. U nedjelju odmara, i nervozan je jer u ponedjeljak u 2 ujutro krece nazad na posao. Vec do 7 navecer torba mora biti spremna, slijedi tusiranje i odlazak u krevet. Budenje u pola 2, ja naravno uopce ne spavam tu noc, on odlazi a ja svaki put placem. Naravno, ne pre njim jer znam da ni njemu nije lako. I tako vec 5 i pol duuuuugih godina.
S tim da bi inace dolazi samo jedan vikend u mjesecu, ali srecom, ima kolegu koji zivi blizu i putuje doma svaki vikend pa se moj prdruzi. Samo sto nas to puno kosta.
Kad se zalomi par slobodnih dana onda je to kaos. On je naviknut na svoj tempo ja na svoj. Naviknut je da ide spavat u 10, a ja sam budna barem do 1, naviknut je da dobije veceru u 7 a ja jedem kad sam gladna i ima tu jos 100 drugih sitnica...
Beba je sad na putu, samo sto nije stigla i ja svaki dan pomislim koliko mi puno znaci sto sam polozila vozacki, vec sam i trudna bila. Neznam kako bi pjeske vukla sve stvari iz ducana, drndala se po busevima u visokoj trudnoci na preglede, odrzavala drustveni zivot...
Najgore je sta tome ne vidim kraja, mi ovo ne radimo za bolje sutra nego za otplatu kredita. A traje jos 6 godina... A onda planiramo dignut stambeni pa gradit svoju kucu, dakle opet nema kraja...
Stalno me pitaju kako sam se navikla, a ja uvijek kazem da nisam niti ikad budem. Prozivjela sam velika sr... i znam da sam jaka ali ipak me slomi ta potreba za bliskoscu, za zagrljajem prije spavanja, za zajednickom kavom ujutro... Dosta mi je doruckovat, rucat i vecerat sama, odlazit na spavanja sama...
Ma joj, i previse sam se sad raspisala, bas me dirnula ova tema...

koksy, :love:
bus vidla kad rodis kak bu ti bilo lijepo, imat ces bliskost, zagrljaj prije (i tokom) spavanja, zajednicke kave, obroke..
vise nikad ne bus bila sama :heart: .

koksy, nadam se da će TM bit uz tebe kad rodiš i kako je rekla mikka više nikad nećeš biti sama imat ćeš malog anđela koji će uvijek biti uz tebe. :love:

koksy :heart: :love:

Cure su ti dobro rekle,djeca ispune srce.Vjeruj na riječ.

M&T :love2: drzi se.... :heart:

Koksy, zar zaista nema drugog načina, drugog zaposlenja za TM-a? :(

Drage moje, a ja mislila da sam osamljena.... em MM svaku večer doalzi doma em imam dvojčeke... :oops:

Čitam ove postove i srce mi se stisne kad se pokušam zamisliti u takvoj situaciji. Ne bih mogla tako živjeti. Ne znam da li zato jer sam preslaba, jer ne bih znala živjeti sama ili to dolazi iz djetinjstva i iz sredine u kojoj sam odrasla i zbog čega sam sebi rekla da je obitelj prva, a ostalo je sporedno. A to pod obitelj meni se podrazumijeva da je netko tu kad mi treba. Da je netko tu kad idem leć, kad se budim, kad plačem, kad se smijem...
Mi trenutno stvarno živimo od mizerije, kako će bit dalje ne znam. I jedino da sam doslovno gladna kruha potrpila bih neko vrijeme da živim bez MM-a. Ali na duže - nikad. Ja mislim da bih jednostavno - uvenula.
E, jesam patetična... :roll:
Znam da vam nije lako, ali svaka čast tko to može (a dokazale ste da možete :) )

Ja opet zbilja svima vama skidam kapu...klanjam se do poda.
Makar glupo zvuči jer znam da se ne želite osjećat ko patnice.
Ja to nebi mogla,zbilja,jako sam vezana za taj zagrljaj u krevetu i kratak razgovor navečer...
Treba mi netko kad sam bolesna,nervozna...zaista nisam tako jaka osoba.

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

Ja opet zbilja svima vama skidam kapu...klanjam se do poda.
Makar glupo zvuči jer znam da se ne želite osjećat ko patnice.
Ja to nebi mogla,zbilja,jako sam vezana za taj zagrljaj u krevetu i kratak razgovor navečer...
Treba mi netko kad sam bolesna,nervozna...zaista nisam tako jaka osoba.

---

ja isto ovako!!

koksy :love: uskoro vise nikad neces biti sama.... :heart:

koksy :love2:
U lipnju ove godine MM mi je 4 dana u tjednu bio u Italiji,Srbiji,BiH i Njemačkoj. Kako sam u to vrijeme već radila,a njega nije bilo,a i kada bi došao sve bi nam "poremetio".Njenu rutimu,moj raspored...Uglavnom,tako me to skršilo da sam nakon samo jednog pljuska koji me uhvatio do auta (30-ak m) zaradila teški bronhitis i upalu pluća.Imuni sustav mi je bio u crvenom minusu!
Nadam se da imaš nekoga tko će ti uskočiti samo sat-dva dnevno da se malo odmoriš. :love:

evo i mene...
mm najvjerojatnije odlazi 01/10 na 2 godine daleko na sjever... dolazit će za božić, novu godinu, uskrs i godišnji po ljeti...
tješi me da ćemo na račun tog posla moći kupiti kuću... a kako će mi biti... ne želim ni razmišljati...

dok smo hodali mi to nije smetalo, čak niti prve dvije godine braka... ali sad smo stalnos skupa već pune 4 godine i odvikla sam se od odvojenog života... a i F je tu...

jedino me strah da mene firma ne počne slati prečesto na put...

Citiraj:

---

mamasch prvotno napisa

Koksy, zar zaista nema drugog načina, drugog zaposlenja za TM-a? :(

---

Ima, ali ne dovoljno velika placa kad uzmes u obzir da mjesecno imamo 5000 kn kredita. Ja radim za 2800 pa neznam kako bi prezivjeli kad bi on nasao posao za 4000-4500...
To me i muci, osjecam se ko u nekom zacaranom krugu, htjela bi da promjeni posao ali onda neznam kako cu prehranit dijete, svjesna sam da nemoze promjenit posao a bojim se da ga dijete nece ni poznat...
Hvala vam cure na podrsci, znam da ni vama nije lako.

Nego, danas sam dobila dobre vijesti, sele posao blizu Zagreba sto znaci da ce svaki dan poslje posla doci doma
:D
Ne dugo, mozda kakva 2 mjeseca, ali taman sad kad mi je najpotrebniji.

Još jedna. Nema ga mjesecima, nas dvije doma, same.
Navikla sam se. Organizirala sam se. Zna biti teško, uvijek se snađem. Mogu se nosit s tim, muči me kako će naše dijete.
Nastojim sve nadoknadit, znam da to ne ide, tim više što i sama puno radim, posao koji te uzme, cijelu.
Ima gadnih trenutaka koje kasnije zaboraviš a i kad se ponove neki slični, lakše je.
Realno, imamo neki svoj cilj i, kad je teško, naravno da pomaže posvijestit si zašto je sve tako.
A brak i razdvojenost, jučer mi je susjeda komentirala 'ah, kao žena pomorca, vječno zaljubljena' i točno je tako :oops:

Ova tema mi je itekako poznata. :(
Prihvatila sam činjenice ... djeci i meni je katakad teško.
Imamo svoj tempo, ali se radujemo kad smo svi skupa! :)
Kejt je lijepo napisala ... i zaista organiziraš se, živiš, postoji realni cilj i prihvatiš svoj život kakav jest i koračaš hrabro dan za danom.
Neću lamentirati niti se žaliti, ali ima trenutaka kad sam, usprkos svom oooogromnom optimizmu, tužna. Ljudski je priznati, zar ne? :)

Iskreno, ne znam da li bih ja mogla tako, a ni MM. Oboje smo nekako bolesno emotivno vezani na neki čudan način - svađamo se a ne možemo jedno bez drugoga i toliko smo toga prošli i preživjeli u ovih 11 godina da mi se čini da bi osobe kao što smo nas dvoje doslovno uvenule od razdvojenosti... :(
Kad smo već kod toga, MM odlazi ovih dana na 2 tjedna u Beč i uopće mi nije jasno što ću i kako ću, a sama sebi sam smiješna jer ionako ga nema od jutra do mraka, ali ipak me uvijek drži nada da će u toku dana navratiti doma na gablec ili po nešto od alata u garažu ili tek toliko da nas vidi... :sick:

Da počnem, ne od sebe, nego do moje none. Moj djed je bio pomorac i nije ga bilo kući po godinu- godinu i pol (to je bio tako pred 50 godina). Ona je sama cijelu kuću izgradila ( a onda nije bilo tehnologije kao danas, nego je cement i cigle nosila zajedno sa radnicima). Odgojila je potpuno sama moju pokojnu mamu i ujaka (čudim se kako su uopće uspjeli napraviti dvoje djece :lol: ).
Zatim moja druga nona (tatina mama) ista stvar, samo oni su bili iz jako bogate familije pa joj to sve skupa i nije tako teško padalo.
Moja mama - odgojila nas troje sama, uz posao i provatan biznis, izgradila sama dvije kuće (jednu trokatnicu jednu četverokatnicu i počela prošle godine graditi treću na 3 kata). Naradila se kao marva pa se ni ne čudim da je, jadna umrla pred 4 mjeseca u 55-oj godini :cry: . Sav taj posao, muka i rad a da u plodovima neće uživati :cry: .
Ja sam se bila zaklela da se nikad neću udati za pomorca (zamalo jesam, skoro pa već bila pred oltarom :lol: ), a nabasala sam na veće zlo - pilota komercijalnih letova. MM je sveukupno bio kući oko 6-8 dana mjesečno i to ne u komadu. Odlazio je i po 15 dana (ostavio me sa 3 dana starom bebom na 15 dana, nakon carskog), živjeli smo vani i nisam imala NIKOGA tko bi mi pomogao. Sve sam morala sama. Nakon 4 godine zaključila sam da su mi iznad novaca važnije neke druge stvari i rekla - alas! Sad je kući i ponekd malo žalim za onim danima :lol: :lol: kad sam sve korijla po svome, a i još uvijek se ponekad ponašam kao samohrana majka jer sam se u svemu naučila oslanjati na samu sebe (valjda i genetika :lol: ) pa se on ljuti i pita zašto je on kući ako se njega ništa ne pita :mrgreen: ali ne mogu si pomoći :lol: .

iridana2666, taj obiteljski album mi je poznat. :mrgreen:
Slično je bilo i u obitelji moje mame. ;) I u tatinoj obitelji također!
Dakle, ne pada jabuka daleko od stabla. :mrgreen:

Moj kao d aje pomorac i to prekookeanski - samo prespava kući :lol:

Kako podnosim? Kako kad. Kad me uhvati kriza očitam mu vekelu, on obeća da će od prvog (januara/februara/marta/aprila...) da se smanji posao pa će biti više sa nama, onda se posao ili ne smanji uopšte ili on bude dan-dva kući popodne pa opet po starom.

A neka ga. Njegov problem. Mogu ja i sama :raspa: Samo da mi posle ne kuka što su deca više vezana za mene :raspa:

Žene :naklon:

Ne želim ni razmišljati kako bi ja u toj situaciji....

Citiraj:

---

Mamasita prvotno napisa

...i eventualnu nevjeru ne brinem previse, jer MM radi na takvom mjestu gdje bi me eventualno mogao prevariti samo s drugim muskarcem ili - devom. :mrgreen:

---

:lol: da napravi bilo što od te dvije stvari mislim da ti se ne bi vratio kući tako brzo (ili sa originalnim dijelovima)

Evo ja sam nova na forumu i razmipšljala sam upravo o ovakvim temama.
Naime MM je pomorac i ja sam kao i većina vas sama sa svojom curicom a uskoro i s još jednim bebačem.
Sve vi koje ste u sličnoj situaciji znate da nije lako i da ponekad žališ nad svojom sudbinom, ali to su ipak rijetki dani. Većina dana prođe u svakodnevim poslovima.
Dan po dan (koliko god kad on odlazi to izgledao daleko) dočekaš dan kad ideš po njega na aerodrom :D a onda se lako zaboravi sva ona usamljenost i tuga.

I mi imamo "vječito odsutnog tatu"!!! I tako nam je od početka. Dok smo bili u vezi radio je u Austriji i dolazio je vikendima i to je savršeno funkcioniralo. Jednom je čak dao otkaz jer mu šef nije htio dati slobodan dan da dođe meni na rođendan! On dao momentalni otkaz i pojavio mi se na kućnom pragu 5 minuta prije ponoći! :heart: Kasnije je pokrenuo vlastiti biznis također u drugoj državi- Bosni. Fakat nam je teško ali ima to i svojih prednosti. Npr. imamo financijsku sigurnost koju ne znam da bismo imali da on radi tu negdje u HR za plaću, ja ne radim, prvo sam bila na porodiljskom a onda sam privodila faks kraju. S druge strane koma je što nikada ništa ne možemo planirati unaprijed jer ne znamo kad će on doći. Najgore od svega je bilo kada je N. imala svega par dana i on je morao otići u Auistriju sređivati papire za državljanstvo jer je bio ograničen rokom a otegnuo je do zadnjeg trenutka. Bile smo same tj. s mojom mamom kad nam je bio najpotrebniji.

No, kako vrijeme dalje odmiče i ja i on uviđamo da ovako više ne ide i da odvojen život neće funkcionirati pa smo trenutno u fazi pregovora i dogovora kako izorganizirati da ipak budemo stalno skupa. Mene do diplome dijeli svega mjesec dana pa ćemo N i ja k njemu, a kad ja dobijem neki dobar posao u Zg, on će doći ovamo a svoj posao prepustiti nekome na vođenje. Lijepo zamišljeno a nadam se da će tako i biti kad se riječi sprovedu u dijelo!

Svima ostalima "usamljenicama" :love: i da i vi nađete neko riješenje!

baš sam došla s namjerom da otvorim takav topic.Mm je prije 3 i plo mjeseca(prije rođenja Frana)počeo raditi u firmi(do tada je bio privatnik)oslikavanje interijera, radi na crtiću, radi igricu za intern....prihvatio je zaposlenje u firmi da imamo sigurne prihode svaki mjesec, jer se prije znalo desiti koji mjesec bez posla(iako je za nas dvoje bilo taman novca, sada kad je djete tu, to si nemožemo priuštiti).Već 3 mjeseca odlazi od doma u 8:00 i vrača se oko 19:00 ili 20:00 h doma, a za vikend kad je doma kao da i nije jer nastavlja doma raditi za kompjuterom zbog rokova.Nemogu se nikako pomiriti s tom situacijom, fali mi strašno, a još mi je teže kad znam da ga dijete upoče ne pozna, jer se druže svega 20 tak min dnevno, nekad ni to jer Fran zna već spavati kad mm dođe kasno doma.Danas je praznik i tako sam mu se veselila, a na kraju je mm otišao opet raditi. Znam da nam ti novci trebaju, ali mi nismo prije tako živjeli i naisam očekivala da ću sama provoditi vrijeme s djetetom(roditelji nam žive u drugim gradovima, a uostalom ja želim mm -a a ne njih). Kad se rasplačem mm se osječa kao da ga optužujem pa se ljuti, onda je meni još teže jer se osječam kao da me ne razumije, a znam da je i njemu teško, dijete je planirano i željeno i toliko iščekivano a sad sam sama s njim. Pucam po šavovima sve češče.Ali moram priznati da sad kad sam čitala vaše priče da mi je ipak malo lakše, ja nebi mogla biti mjesecima bez njega, niti da nemamo dijete, mm i pjeva u rock bandu pa kad ode na jedan dan već mi je to užasno.Svaka vam čast cure držite se tako i dalje. :*

Svaki put kad mi muž ode na put na 5,6 dana, doći ću ovdje i vidjeti da to uopće nije tako strašna stvar.

Svaka vam čast cure! :love:

I ja vam se pridružujem! MM je stalno na putu. Obično dolazi svaki dr vikend. Nije lako. Imam osjećaj da me sav taj posao troši i fizički i psihički. Kad smo zajedno ništa drugo nije bitnije... D. ga obožava i on nju. Naučeni smo na razdvojenost još od početka naše veze. ali sad je teže kad imamo princezu. Više si falimo. Ljepše je kad smo svi skupa, kad se igramo s kockicamo, odemo na kuzpanje... i tisuće drugih stvari.
Roni, divim ti se jer si sama s dvoje djece...nadam se da će te uskoro biti svi zajedno!

bit će bolje :heart:

trenutno sam u velikoj fazi samosažalijevanja jer sam bolesna,imam upalu bubrega i jučer navečer sam plakala od muke sa dva živahna klinca koji neće u kadu nego se natjeravaju po kući a ja rikavam od bolova

loš dan....ima i takvih
baš mi je jučer falio muž :( ne smijem se ni sjetiti jučerašnjeg dana jer me depra hvata
bila sam sama doma,klinci u vrtiću kad me ulovio bubrežni napadaj.
silina bola me srušila na pod,čini mi se da sam na tren izgubila svijest....doslovce sam puzala do sobe po mobitel i automatski okrenula mužev broj...a onda sama sebi kažem:pa koga zoveš,on je 300 km daleko,kako će ti pomoći...pa sam zvala tatu koji me vozio doktoru

zbog ovakvih situacija MRZIM što sam sama :( :( :(

ronin :love2:

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

ronin :love2:

---

I od mene

Mi smo taman danas doznali ludi plan njegovog posla do kraja mjeseca...zeza me da ne rodim prerano :lol: rekla sam da ga čekam, neću bez njega u bolnicu :)

ronin drži se, nadam se da ćeš što prije ozdravit. :love:

Ronin- :* i da što prije ozdraviš ! :heart: