administrativni puta - nastavak
Htjela sam vam reci da smo bili na prvom razgovoru sa socijalnom radnicom i psihologicom. Bili smo pozvani zajedno na razgovor i moram priznati da sam bila sva uzbudena. U glavi mi se vrtilo « sto ce nas pitati ? », « hoce li psihologica biti ljubazna ? », « sto kad joj kazemo da vec imamo jedno ? »…Moj muz je samo ponavljao « nemoj biti brzopleta (kao inace), molim te razmisli prije nego odgovaras etc. « - to me je naravno jako smirilo ! No nismo imali razloga za paniku. Obje su bile vrlo ljubazne i, iako mlade, vrlo profesionalne. Nismo se osjecali kao na ispitu, nego, dapace, mislim da smo bili zadovoljni konacno nekome sat i pol pricati koliko zelimo to drugo dijete. Bila je to i prilika ponovo formulirati nase misli i zelje koje se, medu nama, vec podrazumijevaju, ali jednom izgovorene postanu konkretnije.
Pitali su nas i zasto ne mozemo imati djece i od kad pokusavamo imati drugo dijete. Ja sam odgovorila « oduvijek, pilulu nisam uzimala vec 16 godina ». Na to me je moj muz izbezumljeno pogledao i dopunio « nemamo nista protiv kontracepcije, nije iz vjerskih razloga… » - bojao se da psihologica moj (brzopleti) odgovor ne protumaci ko da smo zalupani pripadnici neke sekte…Krasni su ti razgori u dvoje, gdje se ima prilika jedan drugog dopuniti, ispraviti ili pojasniti. Za mjesec dana nas cekaju individualni dueli s istim osobama.
Kako se nasa priprema odvija u Francuskoj, gdje je vecina posvojenja iz inozemstva, puno su inzistirali na « boji » djeteta. Mi smo izlozili da cemo u prvu ruku pokusati posvojiti u Hrvatskoj ili Francuskoj, jer zelimo vece dijete i jer smatramo da kulturne i jezicne barijere samo otezavaju prilagodbu djeteta. Pet puta su nam ponovili da djeca za posvajanje u Francuskoj uglavnom nisu « bijela » djeca, nego arapska, mjesana, crna…dugo su inzistirali da im preciziramo nas stav. To mi je jako « raspigalo » (prijevod :razljutilo). Nismo u nekom ducanu, osnovna definicija djeteta ne ovisi o njegovoj boji ili rasi. Sigurno, da ce bake i dede u prvi mah lakse akceptirati njima slicno dijete, no mi zivimo u velikom gradu i svejedno nam je. No bila nam je to prilika, sto su sigurno i htjeli, da ponovo preispitamo svoje stavove i da se pored intelektualnog stava « nema razlike medu rasama », jos jednom iskreno zapitamo da li smo spremni toliko voljeti i ljubiti jedno azijatsko ili crno dijete, kao i bijelo. Zelimo jedno zdravo dijete, to je cinjenica. I nakon tolike « politically incorrect » diskusije o porijeklu, usudili smo se formulirati nasu « politically incorrect » zelju, koju vjerojatno dijelimo sa vecinom buducih roditelje, a to je da bi zeljeli lijepo i pametno dijete. Boja nije vazna.
U svakom slucaju imamo pozitivan stav prema razgovorima sa socijalnom radnicom i psihologicom. Potreba da argumentiramo nase stavove prilika je da formuliramo i preformuliramo nase misli ; koji put otkrijemo nesto novo sto nas same ili medusobno izenadi.