Posvojiti starije dijete uz svoje vlastito

Hvala Zdenki2 na uvijek spontanim odgovorima i savjetima. Toliko nesebicno dijelis svoja iskustva s nama jos cekalicama (pitalicama).

Da smo donijeli odluku o posvojenju to je jedna stvar, da smo sigurni da hocemo starije dijete je druga stvar, ali to nazalost ne iskljucuje da si usprkos odluke i sigurnosti te odluke postavljamo tisuce pitanja. Valjda bas zato sto je svako vase iskustvo koje procitamo razlicito, svako dijete je razlicito i svjesni smo da i odgoj i psihologija svakog djeteta nisu nimalo egzaktne znanosti.

No svaki put kad pocnem razmisljati o svim mogucim problemima, poremecajima ponasanja (duuuga zdenkina lista) i drugacijim odgojnim metodama mislim na svog sina. Kad sam natuknula eventualne probleme kod uhodavanja i lakune znanja kod djece koja nisu imali roditelje, on me samo pogledao ne shvacajuci sto se uopce brinem i rekao "Pa ja sam tu! Budem ga ja vec sve naucio i objasnio.". Stila, glavno da konacno dobijem tog brata ili sestru, ostalo ce vec biti dobro. I sad se uredno ucim optimizmu od mladih. To pozitivno ocekivanje koje nas sin dijeli s nama daje mi veliko samopouzdanje i vise si ne mislim da cu "postaviti svoje dijete u nezavidnu situaciju", nego da, kako si mi zelimo dijete i on ima pravo zeljeti (i dobiti ako bude srece) brata ili sestru.

Ja sam svog sina posvojila kad je imao pet mjeseci. Do tada je bio u domu i nije imao osobu za sebe. U tom domu (kao i u većini naših domova) djeca su "na traci". Ipak, niti jedan od simptoma koje navodi Zdenka, nisam uočila kod njega.

S druge strane, Djevojčica je od rođenja u domu, a k nama je došla živjeti sa tri godine i devet mjeseci. U njenom ponašanju nailazim na sljedeće:

-Pokazivanje podjednake pažnje prema svim ljudima, pa i strancima.

-Površno vezivanje, "dražesno" ponašanje.

-Stalno besmisleno ispitivanje i brbljanje.

-Neprikladno zahtjevno ponašanje - ljepljivo ponašanje.

-Laganje o očitom.

-Nenormalni odnos prema jelu (prežderavanje).

-Zaostajanje u učenju.

-Abnormalni obrasci govora.


U ova tri mjeseca koliko Djevojčica živi s nama, puno se toga promijenio, naročito u socijalnim kontaktima. Nije više "ljepljiva" i nas je izdvojila kao "svoje", a za ostale zna da su prijatelji, poznanici, ili stranci. Čak je pri susretima s neznancima pomalo sramežljiva, dok je u početku doslovce skakala ljudima na ruke.

Osim toga, naučila je odrediti mjeru; koliko joj je dovoljno da pojede. Ranije bi jela koliko bi vidjela, ili dok je netko ne bi zaustavio.

I u govoru uočavamo znatan napredak, makar je ona još uvijek daleko od nivoa četverogošnjeg djeteta.


Kad sam u gornjem postu rekla da posvajanjem starijeg djeteta (ili, kao u mom slučaju udomljavanjem) dovodimo svoje dijete u nezavidnu situaciju, mislila sam na to da ga izlažemo utjecaju djeteta koje je došlo, a ne možemo unaprijed znati kako će se ono ponašati.

Teško je i zamisliti trogodišnjaka koji predvečer oblači jaknu u namjeri da izađe van prositi ili krasti, četverogodišnjaka koji udara i grize sve oko sebe, ili njihovog vršnjaka kako vrti guzom i viče na sav glas "pogledaj kako se dobro je*em".

:cry:

Moj sin želi brata ili sestru najviše od svega (zaista), a meni se čini da drugo dijete želim i više nego sam željela prvo, ali ću dobro razmisliti i raspitati o svom budućem drugom djetetu, prije nego pristanem na posvojenje.

Sve kroz što prolazim s udomljenom djevojčicom mi je jako dobra životna škola. Volontiranje u domu, također. Iskustvo koje stičem, neprocjenjivo je.

Mareena, imas pravo da mi je tesko procijeniti koliki i kakav ce biti utjecaj drugog posvojenog djeteta na moje, no smatram da je angazman kojim prihvacamo jedno djete, bilo posvojeno ili udomljeno, isti. U prvom mi se momentu cinilo vrlo odgovornim, "samo" udomiti dijete kad vec imas jedno. Ne poznam cijelu tvoju pricu, no pitam se kako ce jednog dana reagirati djeca, ako se tvoje udomljeno dijete vrati roditeljima ili bude posvojeno?

Citiraj:

---

eva71 prvotno napisa

Mareena, imas pravo da mi je tesko procijeniti koliki i kakav ce biti utjecaj drugog posvojenog djeteta na moje, no smatram da je angazman kojim prihvacamo jedno djete, bilo posvojeno ili udomljeno, isti. U prvom mi se momentu cinilo vrlo odgovornim, "samo" udomiti dijete kad vec imas jedno. Ne poznam cijelu tvoju pricu, no pitam se kako ce jednog dana reagirati djeca, ako se tvoje udomljeno dijete vrati roditeljima ili bude posvojeno?

---

Zar je udomiti dijete neodgovorno?

Mi Djevojčicu nismo udomili zato da bi zadovoljili svoje potrebe za roditeljstvom, niti da kuću napunimo djecom, nego zato da pomognemo bar jednom djetetu u ovoj zemlji, kad već ne možemo (nitko od nas) promijeniti sustav socijalne skrbi.

Kako će djeca reagirati kad ona ode (nije ako nego kada)? Rastanak će nam svima teško pasti, to je sigurno. Ali svi smo (od prvog dana) svjesni činjenice da joj je naš dom samo odskočna daska za dalje. Znamo da radimo dobru stvar i to nam je dovoljno.

trebam pomoć
http://obiteljskaprava.blog.hr

Ma divno mi je da ste udomili jedno dijete i ja sam vec razmisljala o toj mogucnosti, no strah od rastanka je preveliki. Osim toga nismo uvijek zivjeli na istom mjestu, pa ta varijanta nije nikad ni dolazila u obzir.

Pitanje odgovornosti, koje mi se u zadnje vrijeme mota po glavi, ne tice se samo nase uloge u posvojenju ili udomljenju, nego prije svega naseg postojeceg djeteta. Mi smo se odlucili na posvojenje, i to na posvojenje starijeg djeteta i znamo da to nece biti lako. No nas sin, koliko god mu mi objasnjavali, mozda (sigurno) nije svjestan koje sve promijene sa sobom nosi dolazak brata ili sestre (iako se tome jako veseli). I sama kazes da ces si dobro razmisliti da li ces posvojiti jos jedno dijete.

I uz veliku zelju da pruzimo svu nasu ljubav i paznju jos jednom djetetu, osjecam veliku odgovornost spram svom djetetu. Da smo sami, vjerojatno bi si postavljali manje pitanja o tome kakao cemo prozivjeti one teske situacije i momente. No s obzirom da cemo morati postaviti na noge i usreciti dva djeteta, odgovornost je automatski dupla. Vasa iskustva, pogotovo ona koja opisuju reakciju djece na dolazak novog brata ili sestre, su mi uistinu dragocijena.

Htjela sam vam reci da smo bili na prvom razgovoru sa socijalnom radnicom i psihologicom. Bili smo pozvani zajedno na razgovor i moram priznati da sam bila sva uzbudena. U glavi mi se vrtilo « sto ce nas pitati ? », « hoce li psihologica biti ljubazna ? », « sto kad joj kazemo da vec imamo jedno ? »…Moj muz je samo ponavljao « nemoj biti brzopleta (kao inace), molim te razmisli prije nego odgovaras etc. « - to me je naravno jako smirilo ! No nismo imali razloga za paniku. Obje su bile vrlo ljubazne i, iako mlade, vrlo profesionalne. Nismo se osjecali kao na ispitu, nego, dapace, mislim da smo bili zadovoljni konacno nekome sat i pol pricati koliko zelimo to drugo dijete. Bila je to i prilika ponovo formulirati nase misli i zelje koje se, medu nama, vec podrazumijevaju, ali jednom izgovorene postanu konkretnije.
Pitali su nas i zasto ne mozemo imati djece i od kad pokusavamo imati drugo dijete. Ja sam odgovorila « oduvijek, pilulu nisam uzimala vec 16 godina ». Na to me je moj muz izbezumljeno pogledao i dopunio « nemamo nista protiv kontracepcije, nije iz vjerskih razloga… » - bojao se da psihologica moj (brzopleti) odgovor ne protumaci ko da smo zalupani pripadnici neke sekte…Krasni su ti razgori u dvoje, gdje se ima prilika jedan drugog dopuniti, ispraviti ili pojasniti. Za mjesec dana nas cekaju individualni dueli s istim osobama.

Kako se nasa priprema odvija u Francuskoj, gdje je vecina posvojenja iz inozemstva, puno su inzistirali na « boji » djeteta. Mi smo izlozili da cemo u prvu ruku pokusati posvojiti u Hrvatskoj ili Francuskoj, jer zelimo vece dijete i jer smatramo da kulturne i jezicne barijere samo otezavaju prilagodbu djeteta. Pet puta su nam ponovili da djeca za posvajanje u Francuskoj uglavnom nisu « bijela » djeca, nego arapska, mjesana, crna…dugo su inzistirali da im preciziramo nas stav. To mi je jako « raspigalo » (prijevod :razljutilo). Nismo u nekom ducanu, osnovna definicija djeteta ne ovisi o njegovoj boji ili rasi. Sigurno, da ce bake i dede u prvi mah lakse akceptirati njima slicno dijete, no mi zivimo u velikom gradu i svejedno nam je. No bila nam je to prilika, sto su sigurno i htjeli, da ponovo preispitamo svoje stavove i da se pored intelektualnog stava « nema razlike medu rasama », jos jednom iskreno zapitamo da li smo spremni toliko voljeti i ljubiti jedno azijatsko ili crno dijete, kao i bijelo. Zelimo jedno zdravo dijete, to je cinjenica. I nakon tolike « politically incorrect » diskusije o porijeklu, usudili smo se formulirati nasu « politically incorrect » zelju, koju vjerojatno dijelimo sa vecinom buducih roditelje, a to je da bi zeljeli lijepo i pametno dijete. Boja nije vazna.

U svakom slucaju imamo pozitivan stav prema razgovorima sa socijalnom radnicom i psihologicom. Potreba da argumentiramo nase stavove prilika je da formuliramo i preformuliramo nase misli ; koji put otkrijemo nesto novo sto nas same ili medusobno izenadi.

Drago mi je da je vaše iskustvo prvog razgovora uglavnom pozitivno. Želim da tako ostane sve do sretnog kraja.

Sutra idemo na put, jer u petak i ponedjeljak imamo nastavak razgovora sa psihologicom i socijalnom radnicom. Ovaj put odvojeno, svaki od nas u cetri oka. Vodimo i naseg sina, jer su rekle da ako razgovor u petak bude obecavajuci (OK), da bi i njega htjele vidjeti. Nadam se da nece nacrtati neke strasne crteze sa cudovistima i pokemonima.

Prosli sam tjedan spremala premalu djecju odjecu, ono za bebe spremila sam prijateljici, a onda sam pocela sortirati : "da sacuvam stvari od cetri godine?", "ma ne, sigurno cemo dobiti starije dijete", "da sacuvam samo novije stvari od prosle godine ?", "a ako dobijem curicu?", "ma nema problema dve drage prijateljice su toliko odusevljene nasom odlukom o posvajanju, da su odmah rekle da sve lijepe stvari cuvaju za moju curicu....". Valjda posvojeno dijete nece krivo shvatiti ako dobije i neke stvari od starijeg brata. I moj sin nosi neke stvari od bratica i ne smeta mu to ni najmanje.

Potpuno sam skrenula sa teme. Malo sam uzbudena zbog razgovora, manje nego prvi put, no ipak. Veseli me da se nesto desava, pa makar samo razgovori i da smo nakon toga barem par centimetara blize cilju.

Tako sam i ja čuvala razne vrste robica razvrstane u posebnim vrećicama. Sad to ide dalje. Moja B. je dobila dosta novih stvari, ali i lijepih stvari od mojih nećakinja i nema ništa protiv toga, dapače, neke od tih stvari su joj najdraže, jer ih je dobila od dragih sestričnica.

Sretno na razgovoru!

Ni mog sineka ne smetaju stvari od starijeg bratića, dapače, to je ono što je prošlo strogu kontrolu prihvatljivosti od strane 8) muške osobe adekvatne dobi.
Želim vam ugodan i uspješan nastavak razgovora.

Keti "nasljeđuje" robicu od par curki. I velika joj je fora što zna od koga je što dobila.

Bili smo na drugom, i trecem razgovoru.

Moram reci da sam ovaj put otisla na razgovor sa mnogo manje entuzijazma nego prvi put. Imala sam osjecaj da smo im sve ono najvaznije vec ispricali i da se sad samo ponavljam. Osim toga, dva put po dva razgovora dnevno od sat i pol, prvo s psihologicom, pa sa socijalnom radnicom mi je bilo dosta naporno. Nije da inace ne volim pricati, ali samo odgovarati na pitanja, bez ikakave interakcije i ne znajuci da li se sugovorniku svida ili ne svida ono sto govorimo dosta me zbunjivalo.
Prvi dan sam "odradila" cijelo djetinstvo, odnos s roditeljima, mladost i studije. Drugi dan je bio vise "kakav je odnos vasim muzem?", "kako se definirate kao mama?", "zasto zelite posvojiti (to svaki put pitaju)?" i onda opet "da li kineza, da li crnca? da li bi vi osjetili razliku itd.". Sta ja znam.

Ja sam zbilja osoba koja si postavlja pet hiljada pitanja svaki dan o svemu i svakomu. I mislim da sam previse izintelektualizirala odgovore. Mislim da sam trebala vise pokazati svoju odlucnost, nego sposobnost razmisljanja.
Jedini put kad sam bila uistinu kategoricna je kad je rekla da postoje djeca koja se ne samo tesko, nego i nikad ne uspiju uklopiti u obitelj. "To je", rekla sam "nemoguce. Makar trajalo i jako dugo ili bilo i jako tesko, ne prihvacam hipotezu da moje djete ne bude postalo dio nase obitelji. Sigurna sam da cemo se svi zavoljeti". Kakvo pitanje! pa zar oni misle da bi se usudila usvojiti dijete bez da se osjecam sigurna u svoje namjere i sposobnosti i prilagodbe i uloge roditelja. Znam da postoje i losa iskustva, ali zar ne trebamo, da bi uspijeli, prije svega vjerovati u to da cemo , usprkos svega, uspijeti.
MM je izgleda ipak bio jasniji u svojim izjavama i za njega su razgovori zavrseni. Vidjeli su i mog sina, nacrtao im je sliku nase kuce, rekao da hoce brata ili sestru bilo kojeg porijekla (nije nam bas puno ispricao, a znamo da ni on kod osoba koje ne poznaje nije jako pricljiv). A ja...moram na jos jedan razgovor. Malo se osjecam ko da sam pala na ispitu; Samo ja moram na "popravni". A onda opet, kazem si, mame su mozda u njihovim ocima vaznije, pa me moraju pitati vise stvari da bi bili sigurni. Razgovor je u petak. Putujem sama i osjecam se pomalo "ratoborno", mislim da cu na sva pitanja odgovoriti sa "JA HOCU DRUGO DIJETE".
(nastavak slijedi...)

Eva :love: ponavljajući razgovori i pitanja i mene su prilično mučili, i taj nedostatak povratne informacijue. Ali prođe to sve. Držim fige za sljedeći put da bude brz gotovo i uspješno.

Hvala na ohrabrenju. Bas mi treba.

Sretno!

Eva, držim fige da ovaj razgovor bude uspješan. Sretno!

Zadnji (zadnji ?) razgovori sa psihologicom i socijalnom radnicom

Imam osjecaj da to vise nisu razgovori o podobnosti za posvajanje, nego psihoanaliza. Moze biti da sam sklona psihoanalizi, pa da su me sva pitanja, a i strahovi vezani uz moju zelju za posvojenjem odveli mnogo dalje od « znam da zelim posvojiti i nemam sumnje da cu biti dobar roditelj ».
Svi znamo da izjava « Mogu posvojiti i voljeti kao vlastito bilo koje dijete » nije istinito. Cast iznimkama. Prva granica koju imamo je uglavnom bolesno ili hendikepirano dijete. Nakon toga dolazi « boja » dijeteta, sto kod mene nije neki objektivan kriterij. A onda ??? Lijepo dijete ? Da naravno uvijek se okrenemo za « slatkom i lijepom djecom », ali mozda nam priraste srcu bas « onaj najmanji s ocalama koji trci za drugom djecom ». Nema subjektivnijeg od toga sto je lijepo dijete, niti je to kriterij po kojem ce uspijeti ili ne posvojenje. Pametno dijete ?? Da sigurno, « dijete s potencijalom » rekli bi jedni, « nadareno », drugi. No dijete nije covjek.. Tek je poceo uciti i ne treba postati dobar matematicar ili pianist….da postane nase dijete. Sto ga zelimo nauciti su vrijednosti koje smatramo bitnima. Smatram se dosta otvorenom osobom, manje vise tolerantnom, no nisam mogla odgovoriti « Da, nema problema, mislim da mogu postati majka bilo kojeg djeteta »….mislim da dijete treba imati « ono nesto » po cemu cu ga prepoznati kao svoje. Jednu iskricu u pogledu, smjesak, mozda i ljutitost ili otpor, stav, pokret…kako definirati « to nesto » sto je potpuno subjektivno, sto spada u domenu moje vlastite fantazije i mitologije (ne mogu reci iscekivanja, jer nije konkretno definirano).
Kako biti sigurna da cemo se kod prvog susreta « prepoznati kao obitelj » ? Sve sam svoje strahove skoncentrirala na tak prvi susret, a znam da se cak i sa svojim bioloskim sinom osjecam puno vise mama tek sad nakon sedam godina kad smo toliko toga prosli i kad imamo toliko toga zajednickog, vise nego u momentu kad se rodio.
MM me slusa kao vanzemaljca i nije mu jasno zasto se uopce opterecujem time prije nego sto smo i dobili papir o podobnosti i poslali molbe. Mozda ima pravo. :roll: :roll:

Koliki novi postovi, nove poruke i novi posvojetilji (svima dobrodoslica!) otkad sam zadnji put pisala o nasem postupku posvojenja. Ipak vrijeme brzo prolazi. Pa ce, nadam se i cekanje tako brze proci.

Mi smo obradu zavrsili, papir dobili, na vecinu pitanja dobili odgovore, a ona pitanja i nedoumice na koja odgovor ne postoji stavili smo na pauziranje i krecemo dalje.

U meduvremenu smo se preselili, ponovo organizirali, a kako nijedna od velikih promijena u nasem zivotu nije ni umanjila ni izbrisala nasu zelju za drugim djetetom, mislim da sad puno mirnije i odlucnije pristupamo ovom, "cekajucem", djelu posvojenja.

Prvih desetak pisama poslali smo prije dva tjedna i kako nisam ni ocekivala pismene odgovore, veoma me obradovala mala plava kuverta jednog CZSS-a, u kojem doduse javljaju da djece nemaju, ali na vrlo ljubazan nacin s imenima osoba i telefonskim brojem na koji se mogu obratiti. Na forumu se zna procitati i dosta losih iskustava, pa sam evo zasad vise nego optimisticki raspolozena. Idem odmah otposlati sljedecih dvadeset kuverti koje spremno cekaju na rubu stola....

Sretno...:heart:

Sretno, i ne dajte se obeshrabriti

Hvala Rebecca i Ivanas.
Svakim se danom sve vise divim Rodama koje rade, mozda vec i imaju djecu (o muzevima da ne govorimo) i koje su stigle sve te molbe napisati, poslati i ponazivati. Ponekad mi se to cini kao puno radno vrijeme. Na listi su mi npr. cetri centra za nazvati, a trebam pet sati da nekoga dobijem jer jedne treba zvati prije pola deset, druge za pola sata, trece nakon sjednice, cetvrte nakon godisnjeg, za pet minuta, i tako svakih pola sata idem s listom ispocetka i vec mi se desilo da, usprkos tabele, dva put nazovem isti centar ...Oh da to sam ponovo ja...:oops:

O to mi je sve poznato, raspon pauzi im je valjda od 9 do 13, pa ti sad pogodi baš u pravo vrijeme...
A što možemo, isplatit će nam se jednom!!!

Nemoj samo nazivati četiri nego sve redom, ja kad taj centar ne dobijem onda nastavljam zvati druge, ima ih hvala Bogu na ppisu 80 pa onda taj koji nisam uspila zovem drugi dan.

Hvala Vam na savjetima. Nisam bas neka brza brzina; nisam sve kuverte poslala odjednom.... pa kad jedna grupa stigne, zovem, a u meduvremenu saljem drugi paket...ipak ih je osamdesetak. A onda, za par mjseci,kad ponovo zovem, mogu sve po redu, imas pravo, pa dok ne pocnem zvucati kao pokvarena ploca.

Mi smo odmah isprintali i poslali svih 80, ja sam ih drzala spremne jos i prije nego je obrada zavrsila, i kad su nam dali zeleno svjelo odmah poslala sutradan, a odgovore od nekih centara nisam biti dobila i sumnjam da ikad i hocu, sve skupa ih je odgovorilo nekih 40tak.

U ovom procesu je uključeno puno čekanja, i čovjek treba napraviti sve što je u njegovoj moci da to bar donekle ubrza. Meni je uvijek bilo u glavi a što ako se pojavi neko djete u nekom centru i ja saznam a nisu jos dobili molbu.

Vec mi se nakupilo plavih kuverti u sanducicu. Nazalost s negativnim odgovorima. Ugodnije produ razgovori uzivo - znam da je informacija momentalna, a ne mozda vec zastarijela. Danas sam dobila poruku preporucenog pisma koje je stiglo dok me nije bilo. S povratnicom. Odjurila sam na postu. Bez legitimacije. Pa sam drugi put odjurila na postu. Bila sam uzbudena, jer to je prva plava kuverta koja je stigla preporuceno. No, nista. Samo recenica da su nas uvrstili u listu, ako bude djece. Nisam ni mislila da bi tako brzo mogla dobiti poziv, a da jos nisam ni sve centre ponazivala, ali sam ipak bila razocarana... ipak je to bilo preporuceno.
No, nema veze. Nase drugo dijete vec malo ulazi u nase zivote i postaje konkretnije tijekom ovog cekanja. Najvise pitanja postavlja moj sin. On uglavnom u svemu vidi dobru stranu : zeli brata, ali zna da moze biti i sestra, pa "dobro" kaze "onda ste vi dve zenske, a ja i tata dva muska" (kao 2:2), "ali ako bude brat onda mozemo skupa raditi gluposti" (da ne kazem da i cure nisu lose u tome, iz iskustva). Kad vjezba klavir pita "a bude li i on/ona svirala klavir?" ("ne znam, mozda nesto drugo, mozda pjeva, a mozda samo voli nogomet, svi smo razliciti"). Dok smo se vozili u vlaku u spavacim kolima, kazem ja "kako bi nam tek bilo s bratom ili sestrom?". "Pa ima tri kreveta, ili bi spavao/la s tobom". "Ali tebi bi bilo sigurno zao da ti spavas sam, a sestra/brat sa mnom? (pitam ja i pripremam teren za teske situacije ljubomore). "Ma ne bi, normalno je da manji spavaju s mamom!". Eto toliko o teoriji bratstva, u stvarnosti ce sigurno neke stvari biti manje romanticne, ali pocetak je dobar.

Eva, i dalje te pratim i želim sreću

Eva, točno tako i moj sin ispituje i komentira u vezi (budućeg, nadam se...) brata ili seke. Isto je pun razumijevanja, strpljenja, planova... samo se pitam hoće li to baš biti tako... ipak je već skoro 10 god. jedinac ( a nije ni to lako biti:mrgreen: ).
Potpuno, ali potpuno te razumijem u vezi preporučenih pisma, ruke su mi drhtale kad sam otvarala, ali na kraju samo "trenutno nemamo djece za posvajanje":roll:

Budite uporni, zovite i tražite, stvarajte osobne kontakte. Sretno!

Hvala vam na podrzci.

Tolike plave kuverte.... nisam ni zamisljala da se na toliko razlicitih stilskih i jezicnih nacina moze reci "nemamo djece za vas".

Ne treba emocionalno doživljavati te koverte - to je samo znak administrativne pristojnosti; odgovora na vaš upit. Obavijest o tome da neki centar ima dijete za vas neće doći u koverti.

I dalje skupljamo kuverte i cekamo.......:cekam: Pokusavamo ne misliti na onu djecu koju su nam spomenuli u razgovoru, ali za koju nismo u uzem izboru....ali koja ipak ponekad zalutaju u nase misli ili snove.

Nije da smo nestrpljivi (za to smo prerealni), u svako vrijeme smo spremni za dijete, ali Rebecca razumije da nije idealno da posvojimo kad nam sin vec krene na fakultet (ako krene)...:roll:

Za danas samo evo kratko da ne skliznem u neku patetiku.

Prije koliko ste prošli obradu i poslali molbe eva 71?

Obradu smo poceli prije vise od dve godine (nije u Hrvatskoj). Dobili smo "dozvolu" u rujnu, a onda smo se preselili, pa nam je trebalo neko vrijeme dok se opet organiziramo - ne osjecas se bas spreman za drugu dijete, dok preskaces preko kutija i ne znas u kojem ducanu sto kupiti....Vec par mjeseci je proslo da sam poslala pisma i pocela telefonski maraton.....

Znači službeno je od završetka obrade prošlo "samo par mjeseci, znam da je nama čekalicama ar mjeseci kao vječnost, ali eto treba vremena da nas u nekim centrima uspiju zapamtiti nakon ne znam koliko poziva, pa da nas se netko sjeti, ali tko jako želi uspije.

Baš sam ovih dana čula za jedno posvojenje drugog djeteta, da te malo ohrabrim.

:heart:Hvala Ivanas.

Eva71, ne mogu ti poslati pp, pun ti je inbox

OK, evo pospremila sam malo svoje pp.

draga eva71, želim vam puno sreće i strpljenja...dijete će doći..zapravo već je na putu prema vama....baš kao i naše drugo dijete koje želimo posvojiti...evo, i mi smo prošli obradu po drugi put - naravno, riješavali smo druge testove i razgovarali s novom postavom tima za posvajanje jer smo u preselili pa smo promijenili i centar, of kors...
i eto, ja danas krenula zvat jer odgovore na molbe ne obećavaju puno, zapravo nikad nisam ni čula da bi netko dobio poziv na razgovor u koverti...zvati, zvati i samo zvati je jedina opcija!
i tako, zovem ja danas i kad sam ispričala tko sam i koga trebam i zakaj zovem dobim onu poznatu: " aha, a vi već IMATE dijete!? znate, ima puno parova koji tek čekaju prvo dijete..."
u tom času dignu mi se sve dlake ( i one koje nemam !!) pa kažem: ma da, znate, tak vam je to s nama koji moramo objašnjavat zašto uopće želimo drugo dijete kad već imamo jedno, i zašto moje dijete treba razlog zbog čega želi imati brata ili seku - da mogu rodit nitko ne bi pitao zakaj želim drugo, treće ili peto dijete ovako obična želja nije dovoljna, treba i razlog navesti...
aaaaahhhhhh....
no, fala bogeku na vama curkama koje ste tu torturu uspješno prošle i proširile svoju obitelj pa ste nas ostale pripremile na ljigice koje nas čekaju po drugi put....no, to je moj put, grabim kolko mogu prema naprijed i nadam se ponovnom veselju i sreći koja nas čeka!
svima želim puno sreće i uspjeha!