Zorana, znaš da nisi jedina.
Printable View
Zorana, znaš da nisi jedina.
moj tata je umro malo prije nego se ema rodila i uvijek smo na groblju pa sam joj objasnila kako i zašto, a imali smo prije par mjeseci sprovod (baka) i sve sam joj objasnila i poslala je kod prijatelja na igranje. zašto ih opterećivati time prerano.
ponajprije ih zaštiti od ljudi koji govore: jadno djete kak ćeš ti sada bez djeda?
katastrofa
Zorana, naprosto je nevjerojatno kako neka banalna sitnica koju je netko izrekao ili koju je dijete krivo interpretiralo može kod djeteta izazvati traume kojih će se sjećati niz godina. Npr. puno se djece muči nakon smrti bliske osobe jer je netko pokusao utjesiti djete da je npr. djeda samo zaspao i da se više neće probuditi, ili mala poznanica kojoj je mama objasnila da joj je tek rođena seka umrla jer se prehladila :shock: . Ja se bojim i polisliti što si to dijete misli što će se s njom dogodit kada se i ona prehladi, a odrasli oko nje možda uopće nisu svjesni težine rečenice koju su izrekli.
No, sve ovo se može desiti i ako se dijete ne vodi na pogreb. Zato je, u svakom slučaju važno biti otvoren za sva djetetova pitanja i odgovarati što je iskrenije moguće na sve njegove upite, ne se bojati i sami potaknuti pricu, jer, ako dijete ne pita ne znači da ne razmišljao o istome.
ja bih se slozila s bubicom i martom...
vjerujem da se svaki dogadjaj u zivotu treba djeci prenijeti bez previse "halabuke"...
ne zelim reci da je vodjenje djeteta na pogreb uvijek dobar izbor, vec smatram da je upravo tu odgovornost roditelja da procijeni - djetetovu dob, razumijevanje dogadjaja, ocekivano ponasanje okoline (da se ne bi tko bacao u raku i slicno...) - pa da odluci...
sigurno djetetu ne bih rekla da je djed - zaspao. to mi je totalna nebuloza. i sigurno bih unaprijed razgovarala o obredu, osjecajima, tuzi koja ce biti prisutna, o svemu... pa onda odlucila - zajedno s djetetom.
isto mi nije jasno zasto su vam djecja pitanja o smrti - crnjaci? tema ko i druge... mozda jos mrvicu zagonetnija jer je poprilicno neopipljiva...
Ni ja ne volim sprovode i idem samo kad moram, pa ne bih vodila dijete .
S Markom idem na groblje , zapaliti svijeću i pričamo o smrti onolik okoliko on može shvatiti.
Na prvi sprovod sam išla sa 13 godina, jer sam bila obavezna.
Mislim da nisam zakasnila .
bila sam na sprovodu na kojem su ljudi tražili da se otvori lijes. moj je tata umro kod kuće i imala sam 20 godina i često plaćem noću zbog te slike.
kao i zbog one gdje si je moja mama legla u lijes na njega.
to djetetu netreba
kikica je išla na sprovod s 5 godina, kad mi je umrla sestrična. rekla sam joj da je bila jako bolesna, i da je otišla svom tati na nebo... i da ćemo njeno tijelo staviti u njenu novu kućicu na groblju...
nikakvih trauma nije bilo. pitala je samo da li smo i dedu tako stavili u njegovu kućicu, i mislim da su joj stvari bile jasnije.
od tada je samo jednom odbila ići na sprovod (srećom, nemamo ih puno), i ja nisam pitala za razloge. rekla sam joj da je u redu da ne ide ako ne želi.
Citiraj:
mama Vesna prvotno napisa
moj Benjamin ima 9 ,pa ga nisam vodila niti na jedan pogreb do sada.....kaj ja znam kako bi on podnio reakcije drugih,plac, viku isl.
Citiraj:
mama Vesna prvotno napisa
moj Benjamin ima 9 ,pa ga nisam vodila niti na jedan pogreb do sada.....kaj ja znam kako bi on podnio reakcije drugih,plac, viku isl.
Ja svoje dijete ne bih vodila na pogreb. Ne znam niti sama zašto. Kad sam imala 6 godina umro mi je najbolji djed na cijelom svijetu, bila sam na pogrebu. Cijeli pogreb mi je ostao u sjećanju kao da je bio jučer, ali nekako neutralno, nisam imala nikakve traume. Djed mi je uvijek u prekrasnom sjećanju. Ali danas pogrebe jednostavno teško doživljavam, bez obzira da li je umro netko blizak ili ne. U širokom luku ih pokušavam izbječi, ne znam zašto. Jednostavno me kasnije previše to opterečuje. Cijeli taj koncept nekako meni ne znači oproštaj, oprostili smo se daleko prije. Ne znam, ne mogu objasniti, ali meni je to uvijek trauma. :/
Bubica, znam da kod nas u igri nisu tada bile nikakve price tipa: zaspao je i sl.
Osim toga, nije roditelj onaj koji ima iskljuciv utjecaj na dijete. Npr. mogu ja imati totalno zdrav odnos prema smrti i smrtnosti. Ali, ako zivim u okolini koja to sve stigmatizira onda je dobra sansa da ce se iste vibre prenijeti na dijete.
Npr. moja mama je pravo olicenje zdravog shvacanja i prihvacanja ljudske prolaznosti i smrtnosti. Ja imam koliko toliko zdrav odnos, ali me dosta opterecuju odredjeni strahovi jer nisam jos nikoga od meni bliskih osoba izgubila.
Muz je ostao bez puno bliskih osoba ukljucujuci i vlastite roditelje.
Djeci se trudim prenijeti zdrav odnos prema tome, ali ipak nisam sigurna da bi ih vodila na sprovode. Jednostavno zato sto imam dojam da meni to tada nije trebalo.Pa mozda ne bi ni njima.
Kad je umrla prije par mjeseci jedna poznanica, Zorka je postavljala pitanja.....pa joj nije bilo jasno. Pa je zakljucivala kako je to ok jer je i tetkin macak isto tako umro. Pa je zakljucivala kako roditelji djeci ni ne trebaju kad odrastu.Pa se dva tri puta nocu znala buditi uplakana jer ona nece da ja umrem.....Sad je ta tema zavrsena. I, da budem iskrena, ja nemam pojma kako si je ona to poslozila u svojoj maloj glavici. :/
Bili smo popodne kod svekrve u kući, sve je bilo puno rodbine,prijatelja, susjeda,sa svakim novim dolaskom ljudi, baka je ispočetka plakala, naricala, zatim ispričala posljednjih nekoliko dana života (ništa neobično za situaciju, normalno ponašanje osobe koja izgubi dugogodišnjeg supružnika) i smirila se,a vratili smo se kćer i ja kući oko pola 9, muž je otišao natrag mami, a ja sam tješila do maloprije uplakanu kćerkicu jer: sada ću joj i ja umrijeti jer imam puno godina, umrijeti će joj i tata jer je star i šta će ona jadna i mala, sama na svijetu, tko će ju voditi u vrtić, tko će joj pričati priče i tko će nju voljeti kad mi sad umremo. Uspjela sam ju smiriti i uspavati, ali se bojim noći i snova. Jadno dijete je pod pritiskom smrti i gubitka voljenih.
Sve sam sigurnija u odluku da sutra ide u vrtić,a ne na pogreb.
Hvala vam svima, hvala i što ste prebacili temu na pravo mjesto.
Ja od necije smrti ne radim ni bauk ni halabuku i uvijek kazem istinu i odgovorim bez susprezanja na sva pitanja, najbolje sto mogu, ali, Emu nismo vodili na pogreb moje bake.
Isla je dan kasnije na groblje, ode povremeno kad ja idem i zaista ne radim od toga ni big deal ni teatar, ali u svom srcu osjecam da joj nije mjesto na takvom dogadjaju i da ima jako puno nacina da se osoba otprati, koji ne ukljucuju sudjelovanje u sprovodu.
Naravno, ovo sljaka za nas. :)
Ja od necije smrti ne radim ni bauk ni halabuku i uvijek kazem istinu i odgovorim bez susprezanja na sva pitanja, najbolje sto mogu, ali, Emu nismo vodili na pogreb moje bake.
Isla je dan kasnije na groblje, ode povremeno kad ja idem i zaista ne radim od toga ni big deal ni teatar, ali u svom srcu osjecam da joj nije mjesto na takvom dogadjaju i da ima jako puno nacina da se osoba otprati, koji ne ukljucuju sudjelovanje u sprovodu.
Naravno, ovo sljaka za nas. :)
Silom prilika, groblje nam je često posjećivano mjesto na koje nam i djeca nerijetko idu. Tom prilikom uvijek bude pitanja o bolesti, smrti, nesrećama... na koja se trudim dati što objektivnije odgovore i prikazati smrt kao "dio života", bez obzira što se niti sama ne mogu do kraja pomiriti s tom činjenicom, a opet voditi računa o tome da to bude na njihovom nivou i da sve nekako obavijem (koliko je to moguće) vedrim tonom- pomažu pri odabiru cvijeća, svijeća, Megica obavezno izmoli anđela čuvara...
Pogrebi su druga stvar i namjeravam ih poštedjeti toga još duže vrijeme. Mislim da malom djetetu stvarno nije mjesto među svim tim tužnim, uplakanim licima, uz tužnu, da ne kažem patetičnu glazbu i cijelu tu pomalo sablasnu atmosferu. Megi se rasplače kad na crtiću čuje neku tužniju pjesmu, pa samo mogu zamisliti kako bi sprovod djelovao na nju. Sjećam se da nam je baka umrla kad sam imala 10 godina, a brat 12 i nismo išli na pogreb, pa mi je nekako još od djetinjstva usađeno da je to nešto gdje djeci nije mjesto.
mama Vesna, nemoj biti uzmenirena zbog kćerina ponašanja. I ona tuguje i ima pravo na to.
Oko četvrte B godine i on je postavljao puno pitanja o smrti, plakao da ne želi da mi umremo i sl. (nismo imali smrt u obitelji ali je u vrtiću mama jedne curice umrla). I dan danas spomene takvo nešto. Nakon silnih objašnjavanja i razgovora shvatila sam da mu najviše pomogne upravo sama činjenica da sam čula i potvrdila ono što je rekao, dakle da sam razumjela njegovu zabrinutost, bez da ju umanjujem ili banaliziram. Npr. kada kaže: "ja ne bi da ti nikada umres" ja samo konstatiram nesto u smislu"Znam ljubavi da to ne bi htio". Nekada dodam "niti mama ne bi htjela umrijeti, naravno" :mrgreen:
Potpis!Citiraj:
Nakon silnih objašnjavanja i razgovora shvatila sam da mu najviše pomogne upravo sama činjenica da sam čula i potvrdila ono što je rekao, dakle da sam razumjela njegovu zabrinutost, bez da ju umanjujem ili banaliziram. Npr. kada kaže: "ja ne bi da ti nikada umres" ja samo konstatiram nesto u smislu"Znam ljubavi da to ne bi htio". Nekada dodam "niti mama ne bi htjela umrijeti, naravno"
Djetetu treba dozvoliti da bude dijete.
Objašnjavanje svega za što pokaže interes i iskreno odgovaranje na pitanja - da, ali takvo surovo suočavanje sa životom odvođenjem djeteta na sprovod - ne. Doista mislim da djetetu nije mjesto na takvim eventima.
Ja bih svoju djecu vodila (i vodila sam ih).
Nevjerovatno je kako djeca lako prihvaćaju smrt kao dio života.
M. je nedavno umrla prabaka. Dobro ju je poznavao (po zimi je tu u Zagrebu a ljeti s nama na moru). Ima 3 g. Išao je na sprovod. Uopće nisam dvojila hoću li ga voditi. Da je on baš govorio da neće ići ili odbijao, to je druga stvar, ali nije. Prije toga smo razgovarali, znao je da tamo idemo ispratiti (pra)baku kod dragog Boga na nebo.
To je sastavni dio života i zašto od toga raditi bauk. Isto tako, tamo nije bilo nikakvih ružnih scena koje je mogao vidjeti a tako nešto smo i očekivali.
Naravno, svatko ima pravo odlučivati za svoje dijete kako hoće.
Ma, naravno, to je neupitno, treba im sve objasniti, nipošto izbjegavati takve teme, pa niti odlaske na groblje, ali što se tiče samog pogreba bojim da je cijela ceremonija sprodvoda prenabijena tužnim emocijama, previše je uplakanih ljudi i općenito neke loše vibre, koja meni nikako nije za djecu.Citiraj:
Poslid prvotno napisa
Ovo NIKOME ne treba. I mislim da tu čak dijete može imati manje traume od odraslih. Oni si slažu kockice u glavi bolje nego mi mislimo. A mi smo ti koji potiskujemo, pravimo se i okrećemo glave pa nam se na kraju sve skupa lijepo odbije o glavu kad izroni na površinu.Citiraj:
CIARA prvotno napisa
Osobno smatram da je bolje da su što manji kad se susreću sa situacijama koje se njihovim roditeljima čine traumatičnima - jer će roditelj prenijeti svoj dojam na dijete, htio-nehtio, a malo dijete će ga lakše "probaviti". No, možda sam u krivu.
U svakom slučaju, zašto ne dopustiti djetetu da vidi da su ljudi u nekim situacijama tužni i plaču. Pa i njemu će se to vjerojatno dogoditi, pa nek od malih nogu ima posloženu priču u glavi da je to normalno i sastavni dio života. Kao i odgovor na pitanje kako se nositi s time. Pa ako naše male ljude kvalitetno pripremimo možda neće biti toliko dramatičnih scena na sprovodima koje podsjećaju na američke filmove..
Linda, što bi napravila na mjestu moje majke, kome bi povjerila dijete za vrijeme dok mu pokopavaju oca? Teška je situacija, znam, oprosti što te uvlačim u to, ali zanima me što o tome mislite.
Uf, sva sam se naježila. Ne znam kaj da ti velim... mislim da bih ipak nekoga (djeci) bliskog zamolila da ih pričuva.
Žao mi je zbog tate. :love2:
Linda :) , ima tome već skoro 13 godina.
Slažem se da se djecu može poštedjeti ako se ne radi o bliskoj osobi, ali baš to što je moj brat vidio gdje polažu očevo tijelo i mogućnost da on ostane još kratko tada, ili dođe ponovno uvijek kada to poželi je uvelike pridonijelo tome da si on sve skupa zdravo posloži u glavi. To je svojevrsna utjeha, iako vam se sada čini preokrutno.
Mislim da bi mu ta nedostajeća kockica mozaika napravila veću zbrku u životu, nego sama tuga zbog gubitka.
Razmišljam o takvim situacijama jer imamo baku i dedu u donjem stanu iste kuće, a s kojima su djeca jako povezana. Bilo bi mi nevjerojatno da djetetu uskratim mogućnost da na jedan logičan način zaokruži svoj odnos s umrlim tako da na svoje oči vidi kuda se položilo tijelo te voljene osobe i tako shvati da tijelo nije nestalo, (što bi me osobno više uznemirilo) već je tamo gdje jest i uvijek se može doći posjetiti i zapaliti svijeću, kada god se poželi. Znate i sami, drugačije je kada ti netko priča, a drugačije kada sam vidiš.
Mislim, sve je dobro kada govorimo o osobama s kojima dijete nije bilo blisko, ali kada jest, stvari se malo mijenjaju.
Naravno, dijete treba što je manje moguće izlagati kuknjavi i nemilim scenama, ostalo mislim da treba proći zajedno sa odraslom osobom.
Djeca su različita i zato različito i reagiraju na takve stvari. Nekome to prođe bez trauma, nekome ostavi trag. Ja sam svoju djecu (4 i 2 god)vodila na pokop svoje bake nakon što sam si dobro razmislila. Situacija je bila takva da su klinci dosta često viđali prabaku, bila im je draga, ali nisu bili za nju vezani. Zato nisam očekivala da bi to za njih moglo biti traumatično. Također, nisam očekivala velike drame na pogrebu. Suza je bilo, ali u tišini. Sve je prošlo dobro i bilo mi je baš drago što sam ih povela jer sam im mogla sve ispravno objasniti i stvarno smo puno o tome razgovarali.
S druge strane, ja se jako dobro sjećam svog straha od smrti kad sam bila klinka, a nisam bila ni na jednom pogrebu, niti smo imali neki smrtni slučaj u obitelji.
Mislim da ovdje nema jednoznačnog odgovora, sve ovisi o situaciji, djetetu...
Kad sam imala 4 godine, umro mi je najdraži dida. Tražila sam da me odvedu da ga vidim. I odveli su me. I ne pamtim to kao nešto crno i grozno. To je bio moj dida. Sprovoda se ne sjećam, ali se sjećam njega u lijesu.
S 4.5 godine mi je umro tata. Mama kaže da sam i njega vidjela, ali se toga ne sjećam. Na sprovod nisam išla, niti ja ni mlađi brat a starija sestra koja je tada imala 9 godina je bila.
S tog sprovoda sam našla neke slike (ne znam svrhu slikanja sprovoda???) i uvijek su u meni izazivale nemir, lica mame, bake, seke...
Ne znam kako bi izgledalo da sam išla na očev sprovod, mama je odlučila da brat i ja ne idemo. Ali taj događaj je bio pretužan, znam, svaki sprovod je, ali ovo je bilo posebno...
stvarno, nema jednoznačnog odgovora. mislim da odluka ovisi u prvom redu o bliskosti djeteta s osobom, o tome je li to bila prirodna smrt prabake/bake ili nešto traumatično.
a jaaaaako puno ovisi o stavu nas roditelja prema smrti i umiranju. da li mi smrt prihvaćamo kao i rođenje, kao dio ciklusa oko kojeg ne radimo drame. ili je to nama nepoznanica od koje nas hvata strah...i ovisno o tome, kako ćemo odgovoriti djeci na pitanja o tome.
moja sucut za svekra. moj je isto umro, ali iznenada, prije 2 mjeseca. ja sam isla s malim na pogreb, ali on je tada imao godinu i 4 mjeseca, pa nije sigurno nista zapamtio niti razumio.
ali mislim da je dijete bilo starije da bi ga isto vodila. ne znam, ipak je to tata od md-a, pa iz postovanja prema njemu valjda, ne znam to objasniti.
Ja svoje dijete nisam vodila na groblje do oko njegove 5. godine uopće. Nikad dosad nije prisustvovao pogrebu. Prvom odlasku na groblje predhodili su mnogi razgovori o životu i smrti u sklopu našeg kućnog vjerskog odgoja. Sad voli otići na groblje i zanima se za živote svojih predaka.
Ja sam imala traumatično iskustvo s pogrebom svog djeda kad sam imala 9 godina. Ja i dida smo se obožavali - ja jedinica od sina jedinca - možete si samo misliti koja je to bila privrženost. Dida je umro ubrzo nakon jednog nesretnog događaja i ja se sjećam da sam bila tužna, ali nisam imala osjećaj da ga stvarno više nema i sve u svemu nekako sam tome pristupala vrlo prirodno...
Međutim, tatina je obitelj tradicionalna i oni su od pogreba napravili pravu predstavu - pogrebna povorka je do groblja hodala skoro jedan sat! Točno se znalo tko gdje stoji u povorci, limena glazba, fotograf, tone vijenaca... Mene su obukli u bijelu opravicu, stavili mi bijeli buketić u ruke i hodala sam točno iza lijesa. Još sad se živo sjećam tog buketića (poslije sam ga bacila na lijes u grobu). Mislim da me cijeli taj šou potresao više od same didine smrti. S obzirom na taj moj doživljaj, ne bih vodila M. na pogreb ni sad kad on ima skoro 10.
Nema puno veze s glavnom temom,ali ima sa smrti
Uglavnom krajem mjeseca je umrla jedna cura koja je išla s nama u srednju,u vanjskom svijetu,uglavnom dogovorili smo se da ćemo skupiti neku lovu i to dati njenima.
Jel postoji forma kak se ti predaje,išlo ni dvije troje ljudi iz razreda,prije bi se s njezinima dogovorili kad ni to bilo. Uglavnom kaj me muči jel to da zapakiramo u neku kuvertu ili kako? Inače kod nas kad se tak nešto dogoditi u firmi većini se skupi neka lova,ali ja sam uvijek bila u toj priči ona koja daje lovu,a ne ona koja skuplja i nosi. A pošto i ti moji ne znaju kako to napraviti pa su molili ta pomoć.
dva-tri tjedna nakon pogreba, javite se obitelji, zamolite da vas prime nakratko.
i njima će biti drago čuti koju priču, anegdotu iz srednje škole, možda koju fotku nađite i predajte im
na odlasku, izvadite kuvertu i kažite da će vjerojatno dobro doći ta mala pomoć skupljena od srca
prigoda će biti tužna, obitelj se neće ni snaći, vi ćete biti već vani...
i to je to