Gle, Ifigenija! 8)
Printable View
Gle, Ifigenija! 8)
Plakala sam jer to je stvarno nesto najdivnije u zeninom zivotu.
Hitan carski, plakala sam dok su me vozili u operacijsku od straha. Kad sam se probudila i napokon povjerovala MM-u da je sve u redu, kad sam vidjela njenu sliku na mobitelu i cijelu prvu noć sam plakala. Nešto od sreće jer moglo je biti puno gore, a nešto od tuge jer nije samnom. Cimerica me je posli zafrkavala da ne zna ko je više plakao ja ili njena beba :mrgreen: , da smo je izludili tu noć :*
:mrgreen:Citiraj:
Lucija Ellen prvotno napisa
Nisam, nažalost, dolantin me poprilično emotivno otupio...
Kad su mi je stavili na grudi,mm i ja smo se pogledali i poceli da placemo....i plakali smo narednih mesec dana kad god bi pogledali u nju,pa jedno u drugo-od prevelike srece i neizmerno mnogo hormona :mrgreen:
Kad su je izvadili iz moje tibice i stavili na kolica da je otpeljaju pedijatru, vidjela sam je na trenutak i čula kako tiho plače i onda su i meni krenule suze od sreće.
Ja sam ležala u rađaoni priključena na CTG, a prije carskog reza koji sam čekala i trebao je biti za oko sat i pol. U susjednom boksu jedna je žena rađala i rodila u roku od 5 minuta, a kada sam čula da njena beba plače i ja sam se rasplakala. Za svog sina nisam plakala, kada su mi ga donijeli bila sam još malo grogi poslije operacije...
Ne, bila sam doslovno crknuta od poroda da nisam imala snage, ali žena u boksu do mene je počela plakati kad je čula da se rodio moj N. :heart:
nisam plakala!!
bila sam sretna sto je sve gotovo!! :/
Nisam plakala, a bila sam uvjerena da hoću.
Uvijek plačem na emotivnije događaje u životu pa sam mislila da ću vjerovatno bit jedna od onih koje tule na sav glas...ali nisam...osjećala sam se ko da je vrijeme stalo njenim izlaskom a sve oko mene nestalo, sve osim mene i nje. Gledala sam ju i činilo mi se ko čitava vječnost dok mi ju konačno nisu dali u ruke i samo sam izustila; "moja bebica!" I kad su mi ju stavili na prsa prvo što sam rekla svome tek rođenom čudu bilo je BOK! :lol: Ne znam zakaj se nisam sjetila nečeg prigodnijeg! :lol: I onda smo se samo gledale u popunoj tišini, nas dvije, oči u oči....neću nikad zaboraviti taj njen pogled, potpuno bistar i tako poseban.... :heart:
ja nisam plakala. prvo me iznenadilo kad se rodila i pitala sam babicu "što je gotovo?", onda sam se šokirala kad sam vidjela da joj vade krv iz glave (zbog rh), a kad su ju stavili meni na prsa, samo sam se smijala i govorila joj kako je lijepa i kako me gleda kao da me zna i tako to. ali plačem svaki put kad se toga sjetim...
Mene su prali drugačiji hormoni, i u trudnoći sam se smijala, a mislim da sam izgledala prilično histerično kad se rodila, htjela sam odmah plesati sa njom, sreća pa mi nisu dali.
Ne
Ne.
Prvi puta sam govorila kako je predivna, a drugi puta sam se ushićeno smijala i dok sam tiskala - možete misliti kako sam izgledala kad sam rodila (kao da reklamiram pastu za zube).
plakala svaki put. I treći dan također me uvijek uhvati neko plakanje, uvijek zbog nečega ne baš tako važnog :/
s prvim nisam,valjda me nisu prali hormoni,ali s ovim cu definitivno....placem i od same pomisli kad mi bude izasla iz trbuha i kad ju prvi put vidim :D
ne nisam plakala,samo sam je u čudu gledala,nabrzinu pobrojila prstiće,oči ,uši...ona je mene gledala nekako smireno i kao da se oduvijek znamo,činila mi se strašno umorna :)
plakala sam kad smo nakon tjdan dana došle doma,legle u svoj krevet,i gledala sam ju ,gledala,i plakala...... :love:
ovako :mrgreen: možda!?Citiraj:
ovca_i_janje prvotno napisa
kad je konačno izašla, kao da sam i ja izašla s njom - toliko sam bila izvan sebe od sreće! ako me tad infarkt nije tresnuo, neće nikad!!
plakala sam. i md skupa samnom. jedino beba nije plakala. samo nas je znatiželjno promatrala svojim velikim predivnim očima i rekla
:heart: :heart:
Ajoj, jesam :heart:
I sad mi se stisne knedla u grlu kad ih se sjetim onako malenih, smežuranih kak se dernjaju :heart:
Nisam plakala, a bila sam uvjerena da hoću jer inače mi na emotivne stvari uvijek krene suza. Kad se je rodila, bila sam presretna. Stavili su je na mene, uživala sam u dodiru njene kože na mojim grudima i u isto vrijeme se čudila njenoj težini na meni (a nije bila bogznakako teška-3750g).
Jesam, plakala sam od sreće što je sve napokon gotovo,što su bebe savršene i što sam proizvela nešto tako nevjerojatno :mrgreen:
Jesam, ko kišna godina . Nisam mogla doći sebi od sreće, kaj su mi ga odmah dali u zagrljaj :love:
Ja plakala. Prvi put u životu sam plakala od sreće.
Ja nisam plakala. Smijala sam se i euforično ponavljala: 'To si ti. Ti si taj. Pa ti si za pravo. Pa ti si za pravo. Pa ti si za stvarno.' Od kud sam slagala takve rečenice još uvijek mi nije jasno. On me ja samo širom gledao i mislio si 'moja luda mama'. Manje mi je neugodno kad si pomislim da je moglo biti i gore, mogla sam recimo govoriti 'ti si za ozbač i za istač.'
Ja nisam iako sam mislila da će suze teći u potocima, ali zato MM je. :)
Ja sam nekako čudno plakala, kao da naričem :roll: Bila sam sretna što je gotovo, što je mrvica tu na meni, živ i zdrav... a uspijevala sam samo tako grcati. A njega sam kroz suze utišavala "tu je mama. Nemoj plakati"
I utopila sam se u njegovim očima... :heart:
MM je zasuzio. I skoro zaboravio fotkati, ja sam ga morala podsjetiti.