Busybee, znam na koju sestru misliš, ima rijetku kratku kosu ošišano što bi rekli na "tifusarku", hladnog pogleda i britkog jezika, ali ne viče.
Nije mi se svidjela, ali kada sam bila sa mjesec dana ponovo na kontroli sluha bebe, jedina je imala strpljenja iznova pokušavati više od pola sata, ove ostale su odmah odustale i dale mi upute za Rijeku.
Što se tiče poticanja dojenja, svi to podržavaju, ali zaista malo pomažu. Jedino čega se sjećam sa prvim djetetom je da mi je svaka sestra što je ušla u sobu štipala cice da vidi da li imam mlijeka, a nakon toga bi mi svaka, jelte, mudro savjetovala da od mojeg mlijeka ne bude ništa.
Užasno su me nervirale sve te štipačice, ali su bile i dvije drage sestre koje su mi pomagale dijete pravilno postaviti na dojku.
Mlijeko sam sa prvim djetetom dobila tek peti dan,jer mi je jedan ginekolog :heart: kojega dobro poznajem, davao podršku i govorio mi da što češće bebu stavljam na prsa. U međuvremenu sam proplakala jezero suza, jer su mi svi osim njega govorili da neću imati mlijeka.
Isto su mi rekli i kada sam rodila drugo (mlijeko stiglo četvrti dan), ali se nisam osvrtala, već sam im rekla da ću ja SIGURNO dobiti mlijeko i dojiti barem godinu dana, pa je pedijatrica na odjelu rekla da je to baš lijepo za čuti.
Što se ostalog tiče, osoblje je bilo dosta korektno, neko ti je više, a netko manje simpatičan, kao uostalom svugdje.
Sa ginekolozima na odjelu i u rađaoni imam dobra iskustva, a primalje na porodu su mi oba puta bile jako drage i susretljive.
Ipak, ne mogu nikako zaboraviti one famozne vizite sa raširenim nogama, i nitko me ne može uvjeriti da se to ne može izvesti na neki suptilniji način, iako znam da je to praksa u skoro svim rodilištima.
