Boze dragi, svaka ti cast Nattie! Trnci su mi prolazili tijelom dok sam citala tvoje iskustvo... Bravo za izdrzljivost, TM, tebe i Rebeku! :*
Printable View
Boze dragi, svaka ti cast Nattie! Trnci su mi prolazili tijelom dok sam citala tvoje iskustvo... Bravo za izdrzljivost, TM, tebe i Rebeku! :*
O Bože, šta li mene čeka :cry:
Nattie čestitam na izdržljivosti.
Ljubi svoju dušicu i uživaj.
:*
Nattie, draga, baš mi je žao što moram čitati ovakvo tvoje grozno iskustvo! Ipak nemoj zaboraviti da sad imaš predivnu curicu u naručju. Drži se!!! :*
Mirta, samo bez panike! 8)
žao mi je zbog teškog poroda,ali glavno da je sve dobro završilo.nemoj zbog nečije neljudskosti odustati od proširivanja svoje obitelji.
moj prvi porod je bio nočna mora ,a zbog nemara osoblja moje je dijete za dlaku izvuklo živu glavu.zamjerilo mi se strašno,bila sam bijesna,ali tada sam još čvršče odlučila da ću imati ubnrzo još djece i da im neću dozvoliti da me obeshrabre.
kao što vidiš nakon toga sam još dva put rodila i nisam požalila.
Samo da napomenem.....sad je 55 dana od poroda i čini mi se da bi mogla opet!!!! Majka priroda se stvarno igra sa mnom.....amnezija je savršena stvar za ovako teške životne situacije.
Tom feelingu da bi mogla opet je pridonijela činjenica da me ginekološki pregled nije bolio....nisam ni osjetila a bojala sam ga se k'o vraga i da je prvi spolni odnos između mene i mm protekao divno bez boli....čak ljepše nego prije poroda! 8)
:shock:
upravo ovako sam izgledala kad sam čitala tvoju priču! brrrrr
Ali ovaj tvoj zadnji post je ipak super! Dakle- bilo pa prošlo, i nikad ne više takvo ne došlo!! :)
Uživaj u svojoj bebici i TM-u! :love:
NATTIE, mozda i nije bilo tako strasno kad kazes da bi vec mogla ponovo....
Meni je trebalo puno vise vremena.
Drago mi je da si sad puno bolje i da amnezija djeluje. Sretno.
Nattie , što ti je lijepa Rebeka... pravi mali :angel:
Ajme malo sam se prestrašila kad sam tebe ugledala u uvečanom izdanju.... uf nije ti bilo lako .
A što se novih potomaka tiče imačeš ih još... i ja sam tako rekla , pa sad molim boga da ostanem trudna :/
POBJEĆI IZ VLASTITOG TIJELA - jedna mama za legalizaciju pobačaja!
Zvuči malo tragično - mislim da pobačaj definitivno treba biti opcija i treba biti legalan. Ipak smo i mi živi i nismo uvijek u stanju izabrati želimo li biti trudne (npr. silovanje, a i znam neke žene koje su prakicirale prekinuti snošaj kao kontracepciju, pa su muževi svojevoljno odlučili da bi mogli ovog puta ostaviti trag).
Ja sam sretna mama malog Noe starog 3.5 mjeseca. Imala sam problema usklađivanja sebe i sebe-mame s vremenom od 24 sata na dan i polako mi uspijeva.
IZ OSIJEKA SAM. Trudnoća mi je bila ok - tlak nizak - sve štima. Privatni ginekolog - super njega. AMNIOSKOPIJE boljele ko sam vrag i poslije toga sam krvarila. Tjedan dana prije termina, na pregledu u 19h navečer mi skočio tlak na 145/110. Doktor me poslao na hitan prijem u bolnicu pod sumnjom na preeklamsiju. Provela sam na odjelu za "humanu reprodukciju" tih tjedan dana, sa stalnim provjeravanjima tlaka (koji je odmah pao opet na niski, pa su se svi doktroi čudili, ali me niti jedan nije slao kući), CTG, amnioskopije (jednom dvaput zaredom i sl).
Htjela sam ići kući ali ništa. Bila sam stalno otvoena 2-3 cm.
Dan poslije termina sam bila na amnioskopiji (da ne spominjem da je svaki put drugi liječnik - inače sam stidljiva) bio je oko 6-7 studenata koji se SVI ZAREDALI NA MENI! Liječnik je njima objašnjavao kako se po plodnoj vodi vidi točan termin i da meni JOŠ NIJE TERMIN. Htjela sam još slušati jer sam bila nestrpljiva kad ću roditi, ali IZBACIO ME VAN, Kad sam se obukla smo mi je tutnuo karton u ruke.
Vratila sam se na odjel i odložila karton kod sestara i otišla u sobu se presvući jer mi je došao M u posjetu. Kroz otvorena vrata čula sam svoje prezime i riječ rađaona. malo mi se sledila krv, ali sam pomislila: ma nije, doktor je rekao da mi još nije termin. Tada me preko interfona u sobi babica pozvala: "Gospođo X. u ambulantu!"
Mislila sam, zašto u ambulantu kad sam sad bila na pregledu. Otišla sam zbunjeno do pulta sestara,a i MM je zbunjeno gledao kroz staklena vrata. Sestra me mrko pogledala i rekla izvolite u ambulantu - idete u rađaonu! Zar vam liječnik nije rekao?!
ja sam rekla NE LIJEČNIK MI NIJE NIŠTA REKAO (i mislim u sebi, dapače, objašnjavao je kako mi još nije termin). Ona je nazvala liječnika da provjeri i onda mi potvrdila da idem u rađaonu jer imam MEKONIJSKU PLODNU VODU!!!
Dobro, ja ušla, sestra me OBRIJALA I POREZALA, DALA MI KLISTIR. Klistir je prošao ok s obzirom da uopće nisam imala trudove. Otuširala sam se i pripremila mirno sve za porod (to je jedina prednost). zajedno s MM sam se odšetala do rađaone. NISAM SE USUDILA NIPTA PITATI - NI DA BIH STOLICU NI DA NE BIH EPIZIOTOMIJU.
Polegli su me na stol, stavili neki lavor i probušili mi vodenjak velikom iglom i onda se natiskivali na moj stomak da sva voda izađe. Ja sam samo gledala kad će mi pustiti M da uđe.
Tad je došao MM u zelenoj uniformici i sjeo kraj mene. Meni s u odmah počeli trudovi, kao bolovi za vrijeme menstruacije, samo su išli nekako stalno. OSJEĆALA SAM SE SLABO I NISAM PUŠTALA NI GLASA - SAMO SAM ŽMIRILA. Tad je došla jedna mlađa doktorica i rekla da su mi trudovi preslabi i da će mi dati drip. Tu sam se naježila, ali sam i dalje šutila.
TAD JE POČEO PAKAO. Oko 4 sta konstantne jake, najjače boli. MM sam rekla samo da me pusti da me ne dira, da odgovara sestrama umjesto mene i ŠUTILA SAM ŠUTILA I ŽMIRILA... Gledala sam samo na sat. Najgore mi je bilo što nisam ništa znala, prvi mi je put, ne znam koliko će trajati, hoće li biti gore...
OSJEĆALA SAM SE SAMA. SAMA U SVOM TIJELU. OČEKIVALA SAM STRPLJIVO VELIKU BOL. DISALA. ŽMIRILA. GLEDALA NA SAT. NADALA SAM SE DA SVE IDE DOBRO - DA SE OTVARAM - A NAJVEĆA NOĆNA MORA MI JE BILA DA PROĐU SATI I SATI A DA NE USPIJEM OBAVITI NIŠTA I DA ONDA JOŠ ŠALJU NA CARSKI (koji ima sasvim drugačije posljedice - pa bih ih imala s obje strane).
POTAJNO SAM ZAMIŠLJALA DA MOGU OTIĆI IZ SVOG TIJELA. DA NISAM BILA TRUDNA RAZMIŠLJALA BIH O TOME "KAKO DA SI PRIKRATIM MUKE" AKO DOĐE DO NEIZDRŽIVOG, ALI POŠTO JE U MENI BILO MALO ŽIVO VOLJENO NEVINO BIĆE TO NISAM MOGLA... NITI ŽELJELA...
PA SAM SE SAMO OSJEĆALA ZAROBLJENO. RAZMIŠLJALA SAM KAKO NE MOGU NIKAMO POBJEĆI - STISNULA ZUBE I TRPILA BOL ZA KOJU NISAM ZNALA KAD ĆE PRESTATI I HOĆE LI BITI JOŠ GORE.
U MENI SE RODILO STRAHOPOŠTOVANJE PREMA SVIM ŽENAMA ŠTO SU RODILE. TAKOĐER SAM RAZMIŠLJALA DA TATE NE SMIJU INZISTIRATI NA IMENU DJETETA JER ŽENA IMA TO PRAVO I JOŠ PUNO VEĆA PRAVA...
MM mi je bio velika podrška. Ohrabrivao me, hrabro sjedio kraj mene i sve izdržao.
U boksu pred mog bila je žena koja se porađala oko 12 sati i stalno se derala i derala, skvičila i zazivala carski.
U jednom trenutku sam ja kroz par suzica tiho ispustila glas i rekla MM da bih i ja carski i da se jako bojim. Nisam se mogla ustati pa su mi stavili KATETER DA IZVADE MOKRAĆU. A prilično sam sigurna da mi je u jednom trenutku i guza nešto sama ispustila.
Nakon 4 sata agonije doktroica me pregledala i rekla da odlično napredujem i da imam već 8 prstiju, da još samo malo pa će porod.
TO MI JE DALO NEVIĐENU SNAGU I OPTIMIZAM. Skinuli su mi drip, počela sam uviđavati razliku između 2 truda i puno više su mu se ovi svidjeli - osjetila sam im svrhu - otvarala sam se. Nisam zatomljavala trud već ga svjesno puštala da obavi posao - osjećala sam kako se sve širi i to me nije boljelo.
Došli su liječnici i viknuli POROD! Upalili su neku jarku lampu i sjatili se oko mene. Rekli su mi da tiskam kad osjetim trud. U svoj strci ja sam čekala trud, ali on nikako. Nisam ga mogla osjetiti pa sam počela tiskati. Doktorica se nadvila nad moj stomak i gurala bebu. OVAJ POSTUPAK ME NIJE UOPĆE BOLIO - VALJDA ME NIJE STIGAO BOLJETI. Iako su me na tečju učili da tiskam prema naprijed - prema onim Kegelovim mišićima, u bolnici su mi rekli da tiskam kao da idem na veliku nuždu - JA SAM SE UPLAŠILA I TISKALA KAKO SU MI REKLI - SVOM SNAGOM!!!
Tako nekoliko duugih puta i beba je bila vani - nisam ni osjetila. Stavili su mi ga na stomak. Vidjela sam samo tjeme. Imao je 3710 g i 51 cm, apgar 10/10 sva sreća. Tata mu je prerezao vrpcu i nunao da i tješoi. Ja sam bila presretna. Kad su me pitali za ime izašlo je iz mojih usta kao neko pjesmica. Kad sam čula vlastiti glas skoro sam umrla od smijeha.
SAD KAD JE SVE BILO GOTOVO (posteljice se i ne sjećam) I S BEBOM SVE U REDU PITALA SAM SESTRU: NISAM POPUCALA JEL'DA?
ONA MI JE REKLA: DRAGA, JA SAM TEBE I REZALA!
Bila sam skroz zbunjena jer nisam ništa osjetila (MM je rekao da taj tupi zvuk neće nikada zaboraviti - kao da režeš škarama neku debelu tkaninu). ŠIVANJE JE BOLILO KO SAM VRAG - SVAKI UBOD I SVAKO POTEZANJE KONCA DA SE KOŽA STEGNE... Prošlo i to... Odležala sam 2 sata, o onda u sobu. Ja vesela, pričam ko navijena, ništa ne osjećam osim sreće. MM je zabunom ponio moje naočale i mobitel sa sobom kući pa sam bila ćorava ko slijepi miš. Sestra me otuširala oko ponoći (rodila sam u 16:45h). Zanimljivo mi je bilo da me uopće nije bilo sram - KAO DA MOJE TIJELO VIŠE NIJE MOJE TIJELO VEĆ KAO NEKA TVORNICA S VELIKOM SVRHOM... TUĐA STVAR. JAVNA STVAR.
Imala sam ožiljak od oko 3-4 cm + male šavove što sam popucala - dobila sam hemoride od tiskanja. Još me ništa ne boli.
Ujutro: ja se sva tresem, ohladilo se tkivo i mene sve boli za umrijeti, više nego na porodu - NE MOGU SE USTATI, NE MOGU HODATI, NE MOGU SJEDITI, NE MOGU PIŠKITI NE MOGU KAKITI, NE MOGU JESTI...JEDINA SREĆA MI JE BEBICA - MOJ SLATKI MALECKI NOA - NITKO MI NE POMAŽE S DOJENJEM... ON NE ZNA ZAPOČETI SISATI, NAPATILI SMO SE DOK SMO ZAPOČELI - STRPLJIVO I HRABRO - ALI NEMA MLIJEKA DOVOLJNO - ON ZASPI - JA MISLIM DA SE NAJEO - A ONDA U NOĆI PLAČE I PLAČE - JA NADLJUDSKIM MAPORIMA SE USTAJEM, STAVLJAM GA NA KREVET, PENJEM SE NA KREVET NADAJUĆI SE DA ME NITKO NEĆE VIDJETI JER SU TO BILI MANEVRI... PATIMO SE OKO SAT I PO NA JEDNOJ DOJCI, PA SE USTAJEM - PREMJEŠTAM BEBU NA DRUGU STRANU, JA SE VRAĆAM NA KREVET U ZNOJU I BOLOVIMA, PAZEĆI PORED SVEGA DA BEBA U SVAKOM TRENUTKU OSTANE NA GORNJOJ PLAHTI, A MOJE KRVAVO TIJELO DA DODIRUJE SAMO DONJU PLAHTU I OPET OKO 1,5H...
Kako se nije najeo, ovog puta nije jadan zaspao nego stalno plakao i plakao. Ja nisam znala što je u pitanju pa sam se ustala i nunala ga i hodala okolo u bolovima... Sestra se navirila nakon 3 sata plakanja i kad je vidjela da ga nosim pogledala me kao glupaču i rekla PA DAJTE TOM DJETETU JESTI! i otišla...
JA SAM SHVATILA DA SAM SAMA I PONOVO SE BACILA NA POSAO DOK DIJETE NIJE KONAČNO ISCRPLJENO ZASPALO...
Jedva sam čekala da dođem kući gdje će mi ga barem netko moći dodati na dojenje...
Sve u svemu - primijetila sam da mame baš i nemaju neka prava ili što je gore - mi ih ni ne tražimo samo šutimo i trpimo i želimo biti dobre mame. Nakon ovog uskustva ja sam razmišljala o svim mogućim kontracepcijama i željela ih koristiti sve odjednom da ne bih nikada nikada nikada bila u istoj situaciji opet. Uvijek sam mislila da samo treba stisnuti zube tih 5-6 sati i gotovo, a najgore je tek poslije. Prohodala sam nakon tjedan dana, prestala krvartiti nakon 20 dana, sjela nakon 3 tjedna pomalo, išla na veliku nuždu te kod kuće, u svoj agoniji nisam uspjela dojiti i nisam imala mlijeka niti na izdajalici pa mi se beba hrani (kršitelj koda)om PRE.
Sad ima 3.5 mjeseca. Ja sam puno bolje iako imam problema s bubrezima i hemoridima i strijama i ožiljcima. Polako pronalazim normalni ritam života...
Želim imati još 1-2 djeteta, ali najrađe bih jedno za drugim da sve to "odradim" odjednom pa onda uživam u dječjem smijehu i odrastanju...
DRAGE ŽENE, JA NE BIH NIKADA ABORTIRALA, ALI NE DAJTE MOLIM VAS DA NAM TO PRAVO ZABRANE - MI SMO ISTO ŽIVE I NISMO TVORNICE ŽIVOTA VEĆ NJEGOVATELJICE ŽIVOTA - A DA BISMO TO MOGLE MORAMO PRVO MOĆI NJEGOVATI VLASTITO TIJELO I VLASTITI ŽIVOT!!
HVALA...
PRVO ČESTITKE HRABROJ MAMI I BEBI :D :D
A drugo želim ti samo reći da nisi sama, kad sam čitala tvoju priču sjetila sam se sebe, samo što sam ja rodila na carski pa se ipak toliko nisam patila, ali bolovi poslije bili su pakleni (a valjda i to moramo proći da bi došle do svojih bebaća).
A ono ostalo , nemogučnost dojenja (pa nije mi jasno da ti nisu dale dohranu pa to dijete moglo je od gladi umrijeti, vješčurage jedne nisu se uopče promjenili od kad sam ja rodila, sve ista stara priča)
Ja sam rekla MM ako više ikad budem išla rodit ponječu sa sobom kutiju hrane i kašičicu za svaki slučaj ako mi se ovako što desi )Pa nek urlaju, dreče, koliko ih volja. A ono što si rekla da su ti se navalile na trbuh ajme majko mila, pa ta bolnica nije bolnica nego šinteraj prve klase s pet zvjezdica :x
Čuvaj svoju bebicu i imaš pozdrav od jedne mame s Sjenjaka :love:
Rijeka je slovila kao najbolja destinacija :? a eto. Baš smo se supruga i ja odlučili za Rijeku a sad ova priča :cry: . Pa to više nije normalno kao da predaju stroj u 7 i buše magnetnu karticu pa smjena došla ne došla ko ga jebe :x a to što su ljudski životi u pitanju malo se tko pita. Ja ne znam jel sam blesav al čini mi se da večina stravičnih priča dolazi u periodu noći i jutarnjih smjena (tad bolničko osoblje kao da nije normalno :evil: ) jel tko to još zapazio ili se samo meni čini :? .
LeiA, slažem se s tvojim mišljenjem oko abortusa u potpunosti.
Tvoja priča s poroda je pomalo jeziva ALI I TI SI ŠUTJELA!!! Moramo biti glasnije u svojim zahtjevima, a ne samo čekati da prođe pa ionako više nikada nećemo roditi!!
Želim ti sve najbolje s bebicom i da ti drugi porodi budu onakvi kakve si želiš i KAKVE ĆEŠ TRAŽITI!!
:love:
LeiA, slažem se s tvojim mišljenjem oko abortusa u potpunosti.
Tvoja priča s poroda je pomalo jeziva ALI I TI SI ŠUTJELA!!! Moramo biti glasnije u svojim zahtjevima, a ne samo čekati da prođe pa ionako više nikada nećemo roditi!!
Želim ti sve najbolje s bebicom i da ti drugi porodi budu onakvi kakve si želiš i KAKVE ĆEŠ TRAŽITI!!
:love:
LeiA, meni je nevjerojatno kako si ti traumu s poroda povezala s pobacajem (koji btw, vec JE legalan). Kao da je neko malo stvorenje krivo za trume koje se dozivljavaju zbog a) prekomjernog uplitanja i nehumanih rutinskih postupaka osoblja u bolnici i b) straha od poroda koji koci proces.
Ja sam isto prosla svoju traumu i jako mi je zao vas obadvije s pricama na ovom topicu, ali zasto je porod nesto nenormalno i traumaticno, a drip, rezanje, prokidanje vodenjaka, induciranje poroda, lezanje po trbuhu.. normalno i uobicajeno, prihvaceno?
Zene koje su rodile bez forsanja i epiziotomije, nakon poroda mogu sjediti bez bolova.
Nakon prvog poroda sam se osjecala rastavljeno, kao da mi sve te rane, psihicke i fizicke nikad nece zacijeliti, osjecala sam kao da mi se promijenio zivot iz korijena. Isto je bio drip, 7 sati razdirucih trudova skoro bez pauza, padanje u nesvijest za vrijeme izgona, nalijeganje na trbuh, rezanje, bol slijedecih mjesec dana, bradavice razderane mjesec dana...
A nakon drugog poroda sam bila sretna, presretna.
Casna rijec, kad prodje neko vrijeme, samo ako same sebi to dopustite, zaboravit cete ruzni dio :)
A ovo dijeljenje ovakvih osjecaja s nama i sjecanje ima vise smisla ako svi zajedno pokusamo nesto promijeniti. Tamo gdje dobar dio nasih problema nastaje: u rutinskim nasilnim postupcima i strahu od poroda.
Obadvije ste napisale da vam je jedna-dvije poticajne recenice od osoblja bolnice jako pomogla da iz sebe izvucete jos malo snage za dalje. Moze sve biti takvo, imamo tu snagu u sebi i uz drugaciji odnos i s njihove i s nase strane, moze proci bolje.
Pustite si jos neko vrijeme za odluke o drugom djetetu :). Meni je sasvim jasno da se ovako osjecate sada, i ja imam svoju traumu i mislila sam da nikad nece proci, totalno u shoku. Ali snaga i vjera u sebe se obnavlja brzinom za ne vjerovat.
Znam da je pobačaj legalan, ali isto tako znam da nije legalan u glavama žena i u našoj katoličkoj kulturi. Nije bio "legalan" ni u mojoj glavi. Kad bih čula da je neka moja poznanica napravila pobačaj promijenila bih mišljenje o njoj i sad se toga stidim.Citiraj:
renata prvotno napisa
Ja sam jako željela svoje dijete i nisam se bojala poroda, dapače, uvjerila sam se da ako se dovoljno skoncentriram sve će proći u redu i za mene i za bebu. I jesam se koncentrirala - a ovo što sam pisala su MISLI KOJE SU MI PROLAZILE GLAVOM dok su prolazili sati.
Ne mislim da su doktori krivi za sve: prije su žene umirale u veeelikom postotku pri porodima (a i bebe) i porodi su trajali u prosjeku 48 sati. Drip je to ubrzao i drago mi je. Mene su rezali jer sam počela pucati - da nisu popucala bih grozno i svuda, da me nisu sašili... tko zna... U Opri sam gledala da u Africi rađaju curice od 12 godina - uglavnom bude mrtvo dijete jer se pate same 2-3 dana i skroz popucaju, napravi im se rupa FISTULA između vanjskih i unutrašnjih organa i onda im mokraća i feces nekontrolirano cure i ostavljaju za sobom strašan smrad pa ih izopćavaju iz društva. TO JE ZBOG NEZNANJA I ZBOG NEPRISUTNOSTI LIJEČNIKA.
Naši liječnici nisu savršeni i trebaju definitivno biti ljudskiji prema pacijentima - tretirati ih kao osobe. Slučaj mog dojenja u bolnici: problem što je samo moja beba bila tretirana kao pacijent, a ja ne - iako sam imala operaciju. ŽALOSNO JE ŠTO SU TE SESTRE ŽENE I ONE MISLE DA MI SVE TO MORAMO PROĆI.
Vidim da si ti aktivistica za jednu stranu priče i imaš troje djece.
Samo smatram da treba biti aktivista i za drugu stranu.
Treba žene educirati i o tome koliko traje oporavak - ja nisam imala pojma za hemoroide, nisam imala pojma za to da neću moći sjesti ni hodati IAKO SAM BILA I NA TEČAJU. Svi samo pričaju o samom činu poroda. I poslije njega nešto ide.
Ja svoje dijete volim i željela sam ga. MM je fantastičan: uvijek smo sve poslove dijelili jer tako i treba jer oboje radimo. On usisava, ja perem suđe. Pola posla sa mnom dijeli oko bebe. Nikad nije nervozan i "evoluiran" je. I dalje mi je dosta teško i cijeli život se promijenio. SAMO MOGU ZAMISLITI ŽENU KOJA NEMA SVE TO - SAMA JE I MOŽDA UOPĆE NIJE ŽELJELA BITI TRUDNA.
Znam da je pobačaj drastičan i zadnji izbor, ali moramo ga same sebi dati. I mi smo stvorenja jednako vrijedna kao i bebe koje budu začete. Jer inače, jednom kad ostaneš trudna (slučajno, nepažnjom, neznanjem ili nasilno) ostaneš zarobljena. ŽENA TO MALO STVORENJE NE NAPRAVI SAMA, ALI ČESTO ŽENE OSTANU S NJIM SAME. Trebamo se educirati. Činjenica je da zaboravimo porod (moj je već iza mene) i želim imati barem još jedno dijete da Noa nije sam. Željela bih možda i 3-4 djece da ne radim.
MOJE DIJETE ME VESELI, JA SAM MU MAMA I KAD MI SE PRVI PUT NASMIJAO I ZAGUGUTAO OSJETILA SAM KAKO ĆE ME VOLJETI I TREBATI UVIJEK I TO JE SUPER OSJEĆAJ - ALI ON JE SVOJA OSOBA I ŽIVJET ĆE DALJE SVOJ ŽIVOT. JA SAM MU POSUDILA TIJELO I POSUDIT ĆU MU JOŠ 20-TAK GODINA ŽIVOTA - to sam i željela. ALI TO JE PUNO ZA NEKOG TKO NA TO NIJE SPREMAN. Imam 27 godina i nisam "premlada" za rađanje niti za ulogu majke. Studiram vanredno i radim. S MM sam u vezi preko 9 godina. Noa je obogatio naš život, ali NJEGOV ŽIOT JE NJEGOV, A MOJ JE MOJ.
Jednako kao i u vezi: svatko zasebno mora biti samostalan i ostvaren da bi funkcioniralo. Tako i između roditelja i djece. Ne možemo koristiti svoju djecu da bismo odrasli ili popravili nesretni život - nećemo im biti dobri roditelji. Nećemo im dati što im treba...
LeiA, pises o 10 tema odjednom, neke stvari nemaju veze s drugima. Ne znam jel inace tako radis ili je to zato sto prolazis kroz izuzetno tesko razdoblje u zivotu. Vjerujem da porod i ono iza njega moze biti takvo tesko razdoblje.
Jos uvijek ne vidim kakve veze ima pobacaj s porodom (kojih ima malo preveliki broj za tu tvoju pretpostavku katolicke kulture), umjesto s neadekvatnom kontracepcijom.
Ali tek kakve kvragu veze imaju 12-godisnje Afrikanke s nasim bolnicama?!?
Taj veeeliki postotak zena koje su umirale prije, to je bilo 50%? Ili vise? S obzirom da vise zena kod nas prolazi intervencije lijecnika, vise zena dobiva i drip i rezano je i sve ostalo u uobicajenoj rutini.
U Nizozemskoj jako velik postotak (ovaj put zaista veeeelik, cini mi se preko 70%, ispravite me tko zna tocno) zena radja kod svoje kuce, samo s babicom. A samo one kojima to zaista i treba, koje imaju neku komplikaciju i zahtjevaju lijecika, idu u rodiliste.
Pretpostavljam da ti se pomisao na porod doma cini kao znanstvena fantastika u ovom trenutku. Ili bolje kao crni humor. I ja sam slicno mislila, ali s vremenom, nakon sto sam dovoljno komunicirala s ostalim zenama i educirala se, sasvim sam promijenila misljenje.
Stalno spominjes edukaciju. Da, naravno, edukacija. Samo ne kuzim sto znaci da sam ja aktivistica "na jednu stranu", a ne i na drugu. Ako si pratila tko sto u ovoj zemlji radi, nadam se da si primjetila da je Roda jedina koja uopce pokusava educirati zene "na drugu stranu", ali ne kao na klasicnim tecajevima kad ti pricaju kako dolazi do zaceca i u kojem trenutku traziti epiduralnu, nego o prirodnom porodu, o majcinskoj snazi, kontroli i izboru pri svojem porodu i mogucnostima drugacijeg, humanijeg poroda.
Zao mi je sto je vrijeme godisnjeg i cure koje bi ti mogle puno vise napisati o tome nisu bas na forumu. I nadam se da shvacas da na forumu udruge koja je pocela s peticijom "Moj porod, moje tijelo, moj izbor" i jako joj je stalo do promjena, ovakve izjave da je bolje rezati ne mogu ostati samo tako.
Stalno me pomalo pece savjest sto ti uopce odgovaram, jer razumijem kroz sto si prosla. No ipak je ovo Rodin forum i imamo neku viziju koju poruku zelimo prenijeti zenama.
Renata, baš mi se sviđaju tvoji postovi.
Ti uspiješ napisati baš ono što ja mislim! Osim toga si jedna od rijetkih koja pokuša sagledati obje strane medalje!
I ja sam imala ružno iskustvo s poroda, utisak su popravile sestre koje su se brinule za nas i djecu nakon poroda! Zaboravila sam sve odmah nakon povratka doma, moje djete ne treba ogorčenu mamu!
Što se tiče abortusa, nisam protiv njega, sama ga nikad ne bih napravila, pogotovo sad kad znam da je majčinstvo najljepše što mi se desilo u životu! Znam nekoliko žena koje su ga napravile, ali nikad nisam promjenila mišljenje o njima. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i svoj izbor!
Najvažniji razlog tome je njihovo fizički nezrelo, moguće još i neuhranjeno, dječje, dvanaestogodišnje tijelo koje treba roditi dijete od tri ili četiri kilograma.Citiraj:
U Opri sam gledala da u Africi rađaju curice od 12 godina - uglavnom bude mrtvo dijete jer se pate same 2-3 dana i skroz popucaju, napravi im se rupa FISTULA između vanjskih i unutrašnjih organa i onda im mokraća i feces nekontrolirano cure i ostavljaju za sobom strašan smrad pa ih izopćavaju iz društva. TO JE ZBOG NEZNANJA I ZBOG NEPRISUTNOSTI LIJEČNIKA.
Vrlo mi je zanimljivo čitati koliko je čiji porod trajao, a izostaviti pri tome što netko označava kao početak poroda: prvi trud, koji se najčešće osjeti kući, puno, puno prije poroda ili trenutak odlaska u rađaonu.Citiraj:
porodi su trajali u prosjeku 48 sati.
Ja iz tog razlog ne znam reći koliko je trajao moj porod. 18 sati sam bila u rađaoni. Ali prije rađaone, trudove sam imala punih devet sati. To ti zbrojeno dođe 27 sati.
Ali onih devet sati prirodnih trudova ne mogu se usporediti sa trudovima od dripa. Nikako. Bili su prirodni, normalni, fiziološki, i tako sam ih ja i podnosila: prirodno i normalno, šetajući, sa laganom tremom i nestrpljenjem jer se bliži trenutak kad ću upoznati svoju bebu.
Da su svi moji trudovi bili tako prirodni, fiziološki, bez obzira na to što bi postajali jači i češći, moj doživljaj poroda bi bio sasvim jedna druga priča.
Zaista neznam kakve veze ima porod s pobacajem :? Pa ak vec zena nije htjela imati dijete, cini mi se problematicnije to sto ce imati to dijete CIJELI zivot a nije ga htjela, a ne to sto ce imati hemeroide mjesec dana poslije poroda...
Zujim k'o pcela i ne vidim nikavu vezu pobacaja s porodom... :zbunj i chesh chesh po glavi:
U potpunosti se slazem sa svim sto je Renata rekla.
Necu dalje ici u ovu problematiku nego cu se samo osvrnuti na ovo:
Znanje je MOC! Zapamti to.Citiraj:
LeiA prvotno napisa
Zene su napravljene da rode, i priroda/Bog je to napravio tako da dijete moze izaci iz zene, jel da?
Kad zena popuca, pa nije problem sto je nisu rezali. Problem je taj sto nitko toj zeni nije dovoljno paznje posvetio da se taj izgon odradi kako treba. Da se razumijemo, u velikoj vecini slucajeva doktori rade epiziotomiju ne da bi olaksali zeni, nego da bi olaksali sebi. Ako nece raditi epiziotomiju, to zahtjeva truda od strane lijecnika/sestre - da prate kako ide porod, da masiraju medjicu, da vide kako se medjica rasteze, da prate sve to i da tocno govore zeni kad i koliko da tiska da ne bi doslo do pucanja, prije svega da izgon ide polako i smireno - a to zahtjeva jaako puno energije i truda - puno vise nego da se izgon napravi u max 3 truda, skoci zeni na stomak i da se napravi epiziotomija i onda poslije zasije. A to sto ce zena poslije biti "invalid" mjesec dana, sto joj mozda nece uspjeti dojenje zbog te epiziotomije, to sve ostaje na zeni i to je njen problem.
Nikad necu zaboraviti sto mi je jedna moja frendica rekla (prepoznat ce se kad ovo procita ;) )... Davnih dana ona je rodila, i pricala mi poslije o svom porodu (ja sam bila jos single i ni blizu trudnoce) i o tome kak su je rezali, i kak mi je zdusno objasnjavala da je to super za zenu jer u protivnom ce popucati i tko zna sta bi se desilo. Ja sam tada u to povjerovala. I tek kad sam ostala trudna, i tek kad sam pocela citati i educirati se, tek onda sam spoznala sto je to epiziotomija i kakve sve posljedice moze imati na zenu. Nije mi padalo na pamet da je dozvolim zato sto je doktoru tako lakse. I zahvaljujuci tome sto me nisu rezali (niti sam popucala jer su se potrudili oko mog izgona i odradili ga kako treba), ja oporavak poslije poroda prakticki nisam imala...
No elem, natrag na frendicu. Ta ista frendica je ovih dana ponovo trudna. Trebam li reci da je uvidjela koliko je bila u krivu sto se epiziotomije tice, i trebam li reci da joj ne pada na pamet da je ovaj put rezu. Educirala se i uvidjela da je njeno tijelo to u stanju izvesti bez "pomoci" doktora. U ZNANJU JE MOC :)
Renata i Anchie :heart:
uvijek se smrznem kad citam ovako sokantne price s poroda :(
ALI
to nema nikakve veze s pobacajem
zene koje se odlucuju na pobacaj ne rade to zbog straha od poroda, nego od svih onih godina odgajanja i skrbi o djetetu... odlucuju se za pobacaj jer su same, i/ili bez financija, i/ili bez emocionalne podrske, i/ili jer su premlade, prestare, neke i preegoisticne... ali ne znam bas da se odlucuju za to samo zbog poroda. (inace, mislim da rasprava o legalizaciji pobacaja nema nekog smisla; (skoro) svi imamo svoje tocno utvrdjene stavove i ne odstupamo od njih)
ALI
takodjer, uvijek se sjetim koliko je dozivljaj poroda individualna stvar. i kako ce neke zene lako prijeci preko nedostatka postovanja ili cak vrijedjanja, losih uvjeta u bolnicama, preko raznoraznih intervencija koje ne mogu odbiti, i na kraju krajeva bolnog i dugackog poroda. i zavidim im, iskreno, jer ja to ne bih mogla. a s druge strane, kako neke druge zene, emocionalnije, osjetljivije, mozda ionako u stresnom periodu u zivotu neovisno o trudnoci, teze prihvacaju te iste cinjenice i nocne more ih proganjaju jos godinama nakon poroda. fizicke rane zacjeljuju, zacijelit ce i epiziotomija i hemoroidi, ali psihicke rane su puno dublje i utjecu na cijeli nas zivot, ne samo odnos prema porodu opcenito ili na odluku o iducem djetetu.
ja rodinu teznju ka humanizaciji uvjeta u rodilistima prije svega dozivljavam s ciljem da se smanji trauma, sok, panika, osjecaj bespomocnosti i, najvaznije, strah, strah, strah... jer strah vodi ka svemu losem. zene koje porod dozivljavaju pozitivno, psihicki su sprmene podnijeti bolove i druge neugodnosti, koje znaju da moraju prozivjeti tih nekoliko sati ili dana, i da su savrseno sposobne to uciniti, nece porod dozivjeti toliko traumaticno kao zene koje dodju u rodiliste bez ikakvog znanja sto je pred njima, koje ne vjeruju u svoje tijelo, da ne govorim o onima koje nisu jos same sa sobom rijesile cinjenicu da ce postati majke i da ce im se zivoti promijeniti.
edukacija je zlatna rijec. znanjem nestaje strah (ili se barem smanjuje), raste osjecaj odgovornosti i spremnosti da se prihvati ta ista odgovornost.
afrika takodjer nema nikakve veze s ovim topicom. ono sto treba rodiljama u africi, nije paket rutinskih intervencija koje dobivamo u nasim rodilistima; nikakva epiziotomija ni drip ne bi spasili one curice od ocite cinjenice da su tjelesno nerazvijene i premlade za porod. ono sto njima treba je bolji standard zivota, pitka voda i redovni obroci, te bolnicki porod za rizicne slucajeve. pa tamo zene radjaju 10-15 djece u toku zivota, sto ocito znaci da je vecina poroda potpuno normalna i bez ikakvih komplikacija!
s druge strane, ono sto nama treba u nasim rodilistima je jedino sto afrikanke imaju. topla rijec, zagrljaj, znanje da je porod najprirodnija stvar na svijetu, toplina vlastitog doma, te nemijesanje u proces poroda - naprosto cekanje da priroda obavi svoje. na rodinom portalu i na ovom forumu moze se naci hrpa provjerenih informacija o porodu, od poroda kod kuce (btw renata: u nizozemskoj 35% zena radja kod kuce), prirodnog poroda, bespotrebnosti i stovise stetnosti rutinskih intervencija u rodilistima, te nacinima kako se pripremiti za porod.
btw, prema svim istrazivanjima, ucestalost razdora medjice cetvrtog stupnja (dakle od mokracnog otvora do anusa) je VECA kod epiziotomije nego kod spontanog puknuca.
takve stvari se dogadjaju svugdje. samo sto kod nas takva puknuca zasiju. u tome je razlika, a ne u cinjenici da je do puknuca uopce doslo.
:oops: eto, na srecu si se javila. ali jos uvijek je fakat velik postotak.Citiraj:
(btw renata: u nizozemskoj 35% zena radja kod kuce),
Puno Vam hvala drage kolegice i članice udruge Roda.
Ja sam mislila da je ovo tema: Priče s poroda. Kad sam napisala svoj topic željela sam ispičati svoju priču. Nisam je niti uljepšavala niti sam željela da zvuči grozno.
Nisam se opterećivala porodom prije niti me opterećuje sad.
HTJELA SAM SAMO NAPISATI ŠTO MI JE PROLAZILO KROZ GLAVU i vidjeti da li je možda netko imao slično iskustvo. Postala sam samo svjesnija o ženskim pravima i da ih u svijetu žene nemaju dovoljno i o tome koliko je važna i emocionalno snažna uloga majke.
Drago mi je da su me shvatile barem neke članice foruma i pružile mi podršku, a za Vas ostale, drago mi je da ste se zabavile na moj račun.
leia, ne moras se osjecati napadnuto - normalno da su ti svakakve misli prolazile glavom - pogledaj ostale price s poroda, sve su se pitale 'sto je meni ovo trebalo, nikad vise djecu' :lol:
ali buduci da ovaj forum cita puno ljudi, medju njima i trudnica i buducih mama, ne zelimo ih plasiti krivim informacijama! ;)
drzim fige da ti iduci porod bude humaniji i pozitivniji! :)
LeiA, da sam odgovarala samo tebi, ne bih nista ni napisala. Pisala sam zbog drugih koje tvoj dozivljaj moze prilicno preplasiti, sto nije bas u redu, a niti je uredu da neispravne informacije kao ona o epiziotomiji ostanu na forumu bez odgovora. Otkud ti ideja da je to zabava? :cry:
Nemoj ovo shvacati osobno, tvoji osjecaji i misli vezano uz porod su normalni i ja to razumijem. Samo gledam malo sire, jer iz svoje pozicije, sada, to mogu. Moci ces i ti jednog dana, kasnije, jos je prerano nakon takvog poroda kakav si imala.
Žao mi je...
Izgleda ipak još ne mogu doći k sebi... Malo plačem pa se smijem. Žao mi je što sam uopće išta napisala. Valjda sam morala izbaciti iz sebe. Kriv mi je cijeli svijet a nemam pojma ni zašto.
Ispričavam se svim sadašnjim i budućim mamama.
Vidim da je forum proradio pa da je moja priča izašla kao zaseban topic - molila bih gđu Renatu da je izbriše - najljepše zahvaljujem...
gđa Renata :mrgreen: ne moze nista ovdje brisati, ali i ne treba
Samo pusti jos malo, proci ce te. Znas za post porodjajnu depresiju, za hormone koji mogu prilicno drmati... mozda ce ti biti lakse ako potrazis bas neku pomoc, da porazgovaras s nekim, lakse je uzivo.
LeiA :) Pa uopce nije cudno da se tako osjecas. Puno nas se tako osjecalo a neki se i dan danas tako osjecaju. Ja nisam porod dozivila kao ti ali sve iza toga mi je bila koma. Oboje djece su mi imali zdravstvenih problema i to me je ubilo iako sam znala da moji problemi nisu bili ni upola kao sto neka djeca znaju imati. Medjutim covjek je covjek i svakom njegov problen najveci.Citiraj:
LeiA prvotno napisa
Moj Noah ce u Novembru imati tri godine i evo ja sam na kraju dosla do zakljucka da mi treba malo pomoci(mentalno sam postala totalno neuravnotezena) i obratila se psihologu jer mi je lista cekanja za psihijatra bila pre duga. Ako imas kakvih pitanja obrati mi se na pp.
Trenutno sam kao robot a ne volim sebe takvu i ne zelim da me se djeca takve sjecaju. Zelim da me se sjecaju kao nasmijane i sretne i znam da takva opet mogu biti i zato sam potrazila pomoc. Razmisli o tome i javi mi se. :heart:
LeiA, znam kako se osjecas, samo se opusti i pusti svako razmisljanje na stranu sad, cekaj malo, tek si se malo oporavila od sveg stresa,
nemoj nista ozbiljno razmisljati,pogotovo ne neke jako ozbiljne teme.
Ne razmisljaj sad unazad, sto je bilo,nego unaprijed, koliko te lijepih trenutaka ocekuje sa tvojim djetetom.
Ja sam prosla slicno kao i ti, ne mislim pri tome sto si prosla pri porodu, nego sto prolazis sad. Misli su jos uvijek malo zbrkane, treba vremena.
Procitaj moju pricu u dijelu "Poslije poroda",napisala sam "poslijeporodajna depresija-put nazad iz pakla", pa ces znati da nisi sama i da nas ima koji su jos grbavije prosli (poslije poroda)
Saljem ti puse i tebi tvom bebacu.