Printable View
A moj je životni san imati starački dom, negdje na moru (Opatija), onako malo ekskluzivniji :mrgreen:Citiraj:
NanoiBeba prvotno napisa
Inače potpisujem Apri.
Naravno da ima svega, koliko para toliko muzike, ali ima domova u kojima je jako živo i zabavno, bez ograničavanja kretanja po gradu.
Ne budem li ostvarila svoj životni san, drugi plan mi je jedno životno osiguranje spi...ti na neki gušt (MM i ja) a od drugog, onaj koji nadživi drugog nek si plati neki dobar dom.
to sam ja već prije odlučila, ali ne zbog gosdina, nego sam naletila na taj dom, a lokacija je ona baš kako meni paše.Citiraj:
apricot prvotno napisa
Ovo za prijavu je više bila šala, jer znam da se za neke domove mora dugo čekati.
pa i nije šala; za onaj u Novom Zagrebu se čeka 7 godina, a sveki mi kaže da se za neki (mislim na onaj u Klaićevoj)čeka i 13.
vidiš, vidiš. Moram se ipak raspitati za Zadar.
od koljevke pa do groba
stalno smo prekobrojna roba!
treba se istovremeno upisati na listu čekanja za jaslice i starački dom! :mrgreen:
Negdje sam jednom čitala da su, mislim u Francuskoj) počeli graditi vrtiće uz staračke domove- dobro je i jednima i drugima.
Citiraj:
NanoiBeba prvotno napisa
samo je pitanje da li bi ta lokacija pasala tvojoj djeci 8)
znam da to nije poanta tvog posta :love: , ali mi smo baš imali kombinaciju Zadar, Zagreb i naravno da smo tatu doveli u Zagreb jer nam je to prevelika udaljenost za stalnu brigu
Ma kao i svugdje, ovisi o osobi kako će joj biti u st. domu. Tako da reći da im je presuper mi je preopćenito. Nekima jest, nekima nije, ali nemaju izbora. Moj jedan rod je u domu, amputirana mu je noga, svaki dan moli Boga da umre. Navikao je na polje, na aktivnosti...njemu je to grozno. Ali ima i do osobnosti, ako je netko grintav cijelog života, ni u domu mu nije dobro.
Moj dida sad ima 84 godine, boguhvala, nikakve bolesti nema. Pokojnu babu je dvije godine nepokretnu njegovao, dizao, presvlačio..sve. :heart:
Živi sam i sam brine o sebi.
Voljela bih kad bih ja sa 85 imala toliko optimizma i vedrine koliko on.
da, dom se i meni činio kao dobra solucija, i tako je i bilo dok je nona bila pokretna. ali, eto, u njenoj obitelji žene su valjda sve, zalegle u krevet oko 90 i neke. i dugo tako ležale - godinama. skroz prisebne, osim pred sam kraj.
i sad, razmišljam, zar joj ne bi bilo bolje da ipak tu i tamo netko uđe u njenu sobu, progovori s njom par riječi, da ipak bude dio tog obiteljskog života? jer jedino što ju veseli su naši posjeti. a ipak živi. ne može umrijeti. i čeka tu smrt, u nekom krevetu, u nekoj ustanovi.
ako me zadesi takva starost, ako obećam da ću biti dobra, da neću puno zanovijetati, pa i potpišem to kod javnog bilježnika :mrgreen: , uštedim za medicinsku sestru koja bi pomagala (dobar point, ina33, zašto to očekivati od djece), mogu li se ipak pridbilježiti za jednu sobu kod svoje djece? ili je to presebično?
Dobro pitanje. :/
Puno sam razmišljala o tome. I uvijek dođem na kritizerski stav kako je u našem društvu sve naopako.
Da se mene pita što bih ja, onako idealno gledajući, rado bih živjela u proširenoj zajednici koja djeci pruža djeda i baku, a djedi i baki pruža obitelj i smisao.
I mislim da su naši roditelji ipak zaslužili našu brigu, toplinu i pažnju na kraju svojega života. To mi se čini tako nekako normalnim.
Snaga za to, podnošenje eventualnih pelena i ostalih "gadosti" - e to me malo brine jer sam ja štono se narodski kaže - gadljiva. To mi je temeljni problem u toj priči. Al valjda će pomoći Bog kad i ako dođe vrijeme za to.
Živa istina, imali smo primjer mm bake i dide, u istom domu, istoj sobi, njemu sve dobro kao i uvijek, njoj sve loše kao i uvijek.Citiraj:
Ali ima i do osobnosti, ako je netko grintav cijelog života, ni u domu mu nije dobro.
A dok su bili kod svoje kćeri, okupirana dnevna soba, kućni raspored poremećen, oni nesretni i puni zahtjeva, moja svekrva (žena u godinama) na rubu snaga, obiteljska okupljanja postala mučenje...
Istina je i da se starim ljudima poremete mnoge stvari, boli ih pa su čangrizavi (i ja sam čangrizava kad me boli), slabo vide pa im tv i knjige nisu prava zabava, slabo čuju, postanu paranoični... A hrkanje... Teško podnosim mm da hrče, a neku buduću cimericu bila bih valjda u stanu udavit - osim ako prije ne oglušim dovoljno. :mrgreen:
Čuli smo više priča da u domu optužuju jedni druge za krađu, stavljanje uroka. Granica između jave i sna se pomuti, moja baka je tvrdila da je mačka ušla u kuću i popišala se pod krevet, dok nije tata odmaknuo krevet, onda je rekla da je valjda sanjala.
S jedne strane stari i bolesni strpani su danas u domove i bolnice pa djeca odrastaju bez dodira s tim dijelom života, a starci imaju dojam da su od svih napušteni i beskorisni. Do jučer su bili svoji gazde, a danas netko drugi odlučuje hoće li bit griz za večeru i ako neću gutat hoće li me hranit na žlicu ili neće.
S druge strane u neproširenim obiteljima gdje dvoje roditelja radi, nema ih kod kuće 10-11 sati svakog dana, za staru osobu u krevetu nema se tko brinut. Čak i kad imaju novaca platit čuvanje teško se nađe voljna osoba, na raspolaganju. Druga mm baka je u krevetu proživjela 2,5 godine, u velikoj obitelji, uz velik angažman uključenih, s time da su poluodrasli unuci u razna vremena bili doma. Da se radilo o obitelji s jednim malim djetetom ne znam kako bi to išlo.
Ako je u domu imaš grižnju savjest, ako je doma pitaš se koliko to loše utječe na tvoj brak, djecu, zdravlje. A neki naprosto nemaju ni tu mogućnost. Teško je to...
Je. :mrgreen:Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Za svoje roditelje želim da budu što duže zdravi, a poslije da mi budu blizu, da mogu o njima brinuti onako kako su oni brinuli o meni kad mi je trebalo.
Za sebe, pak, želim dobar dom, a kasnije kad mi ni to neće trebati-eutanaziju. Legalnu, po mom izboru. Ne šalim se.
Pa ne moras se ti oslanjati na druge po pitanju smaknuca. :mrgreen:
Ha, čuj, ja bih si poživjela dok god mogu (zdrava), a kad to više ne budem onda vjerojatno to sama ni neću moći obaviti. Osim toga-nisu baš sva sredstva ni legalna ;) .Citiraj:
Zorana prvotno napisa
umres dok docekas :lol:Citiraj:
apricot prvotno napisa
:love:. Iskreno, ja se ne bi kod svoje voljela bilježit, osim ako neće bit Rockfellerica i živjet u nekoj ogromnoj kući, moć' plaćat skrb za mene i sl. Ja znam da ću bit čangrizava, da ću zanovijetat (naravno, ako dočekam te godine uopće, a ne pokosi me nešto prije). A čine mi se veće šanse da će moja cura živjet u 60-tak do 80-tak kvadrata, ako budu dvoje djece imali i životima živili kako mi živimo, ja bih rađe dok sam u snazi u svome stanu, kad nisam - u dom. Previše me obilježilo to trvenje s nonom i mislim da ne bi trebali živjet mladi i stari skupa i nadam se da me to neće zadesit niti u jednom smjeru - da neko živi samnom i da ja živim s djetetom. A ako budem puno i dugo u bolovima patila onda bih da se to čim prije završi.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Citiraj:
Ali ima i do osobnosti, ako je netko grintav cijelog života, ni u domu mu nije dobro.
Baš tako. Tetka mi je bila u domu i dok je bila pokretna bilo je ok. Bila je sama u sobi pa je sama birala kad se htjela družiti, a kada biti sama. Kad je, prije smrti, bila prisiljena na krevet i već se gubila, onda je bilo jadno i tužno gledati je, ali vjerojatno bi bilo tako i da je bila kod nekoga od nas. Nije imala svoju obitelj, nikada se nije udavala. Imala je puno nećaka i pra nećaka i svi smo je posjećivali i voljeli.
Moja sveki je po cijele dane sama i jedva ćeka da mi dođemo i onda krene pričati bez da stane. Pa bolje bi joj bilo da je u domu i da ima društvo i razne aktivnosti. No, ona kaže da je sramota da ona bude u domu pokraj dva zdrava sina :roll: Šta bi selo reklo?
i sigurno nitko od nas ne misli na nešto ovakvo kad priča o domu
moja baka je bila u Splitu na Zenti i guštala je dok nije doživila još jedan moždani i zalegla ali bila je u takvom stanju da bi ionako morala u bolnicu
i umrla je za3dana
ali 7dana prije mi se hvalila kako joj je jedan gdin rekao da je lijepa i da
nek ja idem jer oni idu na kavu :heart:
a to sigurno ne bi mogla da je živjela s nama(btw baka mi je uvijek bila zavodnica zato joj je i pasalo biti gdje ima ljudi :mrgreen: )
Arwen, i moja baka je bila u tom domu i bila je na onim božićnim predstavama, guštala dolje u predvorju popit kavu i gledat Brač, a još više je guštala paradirat obitelj i kćeri, a da drugi gledaju (takav je tip bila). A mi smo joj volili dolazit. Slično brzo je i umrla, za nekih 7 dana, od upale pluća. Ja stvarno mislim, unatoč maminoj grižnji savjesti, da joj je bilo bolje u domu, čak nije htjela više dolazit kod nas u stan jer je njoj tu bilo ljepše, a bila bi propustila ručak i sl. (a i uvijek je bila onako bojažljiva od autoriteta pa se biće mislila šta će osoblje reć' ako je nema). Stvarno mislim da bi bila izoliranija i više usamljena kod nas u stanu u svojoj sobi.
da baš u ovom je poantaCitiraj:
ina33 prvotno napisa
dok se oporavljala od prvog moždanog bila je kod nas
prvo dok je ležala(bila joj je oduzeta lijeva strana)pa se uz pomoć toplica i ponajviše ogromne volje uspjela oporaviti i prohodati
pa nakon toplica i njoj jednostavno nije odgovaralo biti s nama
navikla se živjeti sama i otišla je u svoj stan,kad više nije mogla otišla je u dom i imala društva puno više nego da je bila kod nas
i kad se spomene dom meni je ispred očiju slika nje kako se šminka a ne bespomoćne starice koja leži u krevetu po cijele dane
Ovako i ja razmisljam. Stos je sto tako zamisljaju i moji roditelji - da nema sanse da se ja ili sis moramo o njima brinuti, da ce oni u dom ili si placati skrb. Uglavnom, svi bismo voljeli paziti na roditelje, a sami ne biti na teret. (osim cvijete :mrgreen: :* )Citiraj:
mim prvotno napisa
Ozbiljno, teska mi je ova tema i ne volim o njoj razmisljati, nedavno mi je umrla baka koja je par godina lezala u krevetu u sinovoj kuci u drugom gradu, a bila je vise sama nego da je bila u domu... :/
Imam i kolegicu kojoj je mama tesko bolesna. Dok je na poslu, ima placenu gospodju da o njoj brine, a poslije to obavlja sama. Nema nikoga, ne izlazi, nije udana, ne dolazi ni na kakva okupljanja, babine, proslave, zabave, i godine prolaze u toj brizi za mamu. Pozrtvovno, sigurno, ali po meni i previse. Njena mama ima kcer da se za nju brine, koga ce ona imati :/
Ja i MM se zezamo da cemo se ubit zajedno kad onemocamo :mrgreen:
Arwen i ina, nekako me tjese ovakve slike iz doma na Zenti...
Ovo je zaista tema za razmisljanje. Moja je baka umrla u 85.godini i bila je smjestena u mali privatni staracki dom. Moja si mama onda nije mogla oprostiti sto ju je tamo smjestila jer je bila samo tjedan dana. A tko je mogao znati da ce tako ispasti? Definitivno nije tako izgledalo, a mi smo svi cetvero radili i baka nije kod nas mogla biti sama. A i ja sam uvjerena da se baka prepustila. Jos je to ljeto pricala kako joj je dosta zivota. Vidjela je da je moj brat diplomirao, uskoro bi bila i ja i rekla je da joj je dosadno samoj, da zna da mi ne mozemo svaki dan dolaziti k njoj. Ma bila je jedna divna, nesebicna osoba. Onda je za par godina umrla moja mama, od raka. To je bilo prestrasno. Ali barem kod kuce, u snu. A da stvar bude najgora, ostala je ziva tatina mama koja je cijeli zivot bila jedna cangrizava i jako sebicna osoba. Sada ima 88 godina i ne zeli u dom, ne zeli zenu koja bi se malo pobrinula za nju a mi smo opet u istoj situaciji, svi radimo i ja imam malu bebu koju sigurno necu ostaviti zbog zene koja niti mene nije bas previse dozivljavala cijeli svoj zivot.
Hocu reci, budite zahvalni ako vasi zele u dom. Moj tata sada ima dosta mladju zenu pa mi je to spas (da nije sam) a svekrva je izjavila da ona ide u dom kad bude trebalo jer ne zeli biti nikome na teret. Ne bih voljela da me se krivo shvati, ja cu uciniti sve da ih se dobro smjesti, dolaziti u posjete i dr. ali ne zelim svoje dijete i jednog dana jos jedno zakidati zbog njih. Malo ruzno zvuci ali tako ispadne. I drago mi je da niti oni sami to ne zele. Da su drukciji, ne bi ih sigurno nasilu trpala u dom, pokusali bi onda nesto drugo dogovoriti. Ja takodjer smatram da su stari nasa odgovornost, ali ne u tolikoj mjeri da moja djeca zbog toga trpe. I definitivno se slazem da ako je netko cijeli zivot grintav, onda ce takav biti u domu. Moj je tata drustvenjak i uvjerena sam da bi si on odmah nasao drustvo i da bi sam sebi ucinio boravak ugodnim. A baki da ne znam tko dodje, ona bi bila nezadovoljna
Neki dan sam čula razgovor između 2 starije gospođe. Jedna je u domu i priča drugoj kako je tamo. Kaže: dobro je onima koji dođu zato jer to žele, a loše onima kojima su to drugi nametnuli. Kaže da njima sve smeta, da im je hrana loša što god im dali za jesti, da se ne druže ni sa kim ili se stalno s nekim svađaju... To znači da će meni biti dobro :) .
Ne mogu zamisliti da se mojoj kćeri jednog dana život svede na posao i brigu o ostarjeloj majci. Više bih voljela da me posjeti kad će imati potrebu i to željeti, da razgovaramo i družimo se, a ne da mi mora mijenjati pelene i hraniti me. Ustvari, želim da nam odnos ostane kvalitetan, a kad je osoba rastrgana između svoje obitelji i stare osobe o kojoj mora brinuti onda ne možemo govoriti o pozitivnim osjećajima i kvalitetno provedenom vremenu.
Još jedan pozitivan primjer mi je jedan stariji bračni par. Kad su otišli u mirovinu preselili su u dom. Iz njega organiziraju različita putovanja kod prijatelja koje su upoznali tijekom života jer su oboje imali međunarodnu karijeru vezanu za znanost pa dom ustvari doživljavaju kao mjesto na koje dolaze imeđu putovanja, uživaju u svojim zlatnim godinama i kažu da je to najbolje vrijeme koje su ikada proveli zajedno.
nečiji jesu, nečiji nisu.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Teska tema.
Ja imam svekrvu, tvrdoglavo stvorenje.
Više nije sposobna za samostalan život a neće da ide nigdje iz kuće. Sva djeca imaju svoje živote, daleko od nje i nemoguće je da se netko doseli njoj, a ni ona to ne želi.
Ona želi biti sama u svojoj kući.
Ni doktoru neće da ide nego plaćamo doktore da dođu njoj, one pretrage koje joj nemogu napraviti kod kuće ni ne radi...strašno.
Plaćamo ženu koja joj svaki dan dođe i uradi što treba, hranu naručuje iz restorana...
strašno :(
Snjeska, moja baka ne zeli ni zenu :? Mislim, koliko sebican mozes biti?? Kuhali smo muz i ja za nju, tatu i brata. Krajem trudnoce vise nisam mogla pa je preuzela tatina zena s kojom se vidja. Sad joj ona kuha a brat preko vikenda (baka zivi odmah do tate i brata) i preko tjedna tata svaki dan mora biti kod kuce oko 12.30h da joj ugrije rucak u mikrovalnoj jer ona vise ni ne vidi pa stisce krivu dugmad. Svi su ju razmazili, pogotovo moja pokojna mama i sad, eto nam! Ma ja bi nju po kratkom postupku, ali razumijem i tatu, ipak je to njegova mama. Je da nam cijeli zivot pravi probleme, al njegova je :(
Ali ta ljudska sebicnost, to ne mogu shvatiti :x
Da, ali nitko ne može izabrati hoće li njegovo zdravlje ili nekog u obitelji biti takvo da padne u krevet. A onda je stvarno pitanje koliko obitelj može. Znam ženu stariju od 70 koja se preko granica mogućnosti brinula o majci od 90. To ne bih nikom poželjela, a najmanje svom djetetu.Citiraj:
Arwen prvotno napisa
Nevolja je u tome što se kod nas ljudi teško odlučuju na dom dok su iole zdravi i pokretni, a kad se uopće ne mogu brinuti o sebi, a ni njihova obitelj ne može, tada preko volje odlaze u dom - al tad već malo sadržaja mogu iskoristiti.
Dok su starci pokretni, njihova aktivnost u domu ovisna je i o samom domu, ali i o njihovom karakteru. Npr baka mm je u početku išla u posjete susjednim sobama, ali onda se posvadila sa svima i uvjeravala nas da nema dostojnog društva u cijelom domu. Društvene sobe u prizemlju nisu joj bile na kraj pameti.
A mm je svaki put u prolazu zavidno gledao na dedeke koji igraju šah :mrgreen: i rekao da će on u domu ujutro sić, a navečer će ga morat istjerat iz društvene prostorije. I još kad bude imao svoj laptop... Uglavnom, mm se sprema na ugodnu starost u domu. Ja sam orjentirana na vrt i životinje, pa mi pomisao na dom u kojem ne mogu imati ljubimca nije laka. Valjda će se stvari promijeniti.
Evo, ljepše si od mene napisala, ali to je to, po meni.Citiraj:
mim prvotno napisa
ajde dobro, uvjerile ste me, odustajem od sobe :mrgreen:
Evo pisma koje sam nasla na net-u. Dirnulo me je...
Roditeljsko pismo
Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje I za vas koji poznajete
nečije roditelje.
Dragi sine/kćeri,
Sada još nisam ostario, a kada me budeš video takvoga, budi strpljiv
sa mnom i pokušaj me razumeti , ako se zaprljam u vreme ručka, i ako se
ne mogu sam odenuti, budi strpljiv. Seti se sati, koje sam potrošio,
dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvek
ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam
ti istu priču čitati uvek ponovo, pre no što si utonuo u san. Ako se ne
budem želeo kupati, ne ismejavaj me i ne vređaj. Seti se kako sam te
morao loviti i izmišljati hiljadu razloga, da bi ušao u kadu. Kad
opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me
gledati s podsmehom na licu . Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno
jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom. Ako nekad u razgovoru
zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se
prisetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi
najvažnija stvar na svetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me
znaš slušati. Ako ne budem želeo jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne. Kada mi umorne
noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam
je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake. I ako ti jednom kažem,
da više ne želim živeti, da želim umreti, ne ljuti se na mene, jednoga
dana ćeš me razumeti. Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim
učinjenim greškama, želeo samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na
putovanje života. Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osećaj se bespomoćan,
kada me budeš
>>> gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumeti i
pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živeti. Budi
mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratiću ti osmehom i neizmernom ljubavlju, koju sam oduvek čuvao za
tebe.
Volim te sine/kćeri,
Tvoj tata/tvoja mama!
već smo jednom komentirali ovo pismo i zaključili da je to nametanje obaveze i krivnje jer kao pogledaj što sam ja sve za tebe učinio/la pa mi valjda možeš malo vratiti.
svi mi radimo prema vlastitoj savjesti i džaba ovakva pisma nekome tko je bezdušan a onome tko ima dušu i srce takvo je pismo nepotrebno.
MM-ova mama čuva našu djecu, jako ih voli i znam da ću joj ponuditi (i ponudim joj) svoju pomoć kad joj bude (je) potrebno. To mi ne predstavlja opterećenje, jer i njoj i svojoj mami bih pomogla jednakom ljubavlju i željom.Citiraj:
cvijeta73 prvotno napisa
Cijenim djela, a ne riječi.
Npr. kao studentica sam bila podstanar kod jedne bakice, za koju mi nije bio problem otići po novine i kruh, oprati joj podove i sl., jer se teško kretala nakon prometne nezgode u kojoj je bila ozlijeđena.
A ona je kao osoba bila jako draga, nikad nije pitala tko te zove, kamo ideš, kad si sinoć došla i sl.
Ne promoviram sebe kao dobrotvorku, ali valja biti čovjek i pozvati se na ono humano u nama, bez okretanja unatrag, ružnih misli, ogorčenja ...
Razumijem i ono što je sorci napisala, jer neki roditelji su okrutni prema djeci, neki sebični, hladni ... kad takvi ostare najčešće ostanu sami, jer su djeca daleko, a o njima najčešće brinu brojne službe ili ako nemaju money, tada čame sami otvrdnuta srca prezirući sve oko sebe.
U redu, stvar je izbora.
Da ne duljim.
Ali bolna tema, što će biti ubuduće ... tek će se vidjeti.
Ako su teške bolesti u pitanju, tada bih ipak, zatražila stručnu njegu, med. sestre i sl. Npr. svekrvi je jako bolesna mama (nepokretna nakon moždanog udara) i nitko se ne može adekvatno brinuti za nju, jer je živjela na selu, a tamo nema ambulante niti sl. med. pomoći, pa su je bilo potrebno da se o njoj skrbe u bolnici a zatim u domu.
Djeca je redovito posjećuju, a vjerujem da ćemo je i mi posjetiti, jer još nije upoznala praunuka P.
Rastužim se pri samoj pomisli na njeno teško zdrav. stanje, abila je tako puna života, smijeha i ljubavi!
A sad je nemoćna, žalosna, predala se trajanju ... :(
I na kraju sam se raspisala, eto. :oops:
I ja imam bakicu, 89 joj je godina.
Cijeli je život teško, uistinu teško radila. Odgojila je četvero djece sama jer joj je muž vrlo rano umro. Živjeli su skromno, ali djeca su završila fakultete, krenuli u svoje samostalne živote, a ona je ostala sama. Živjela je sama sve te silne godine i NIKAD, baš nikad se nije požalila ni na što. Tek u 85 je tijelo počelo otkazivati poslušnost i ona je prestala raditi. Tek tada! Nije željela u dom i preselila se kod mojih roditelja.
Sada, nakon tri godine suživota, to je doista teška priča. Mama nema više živaca ni strpljenja, ne može se doslovno nigdje maknuti. Trpi i odnos mojih roditelja jer je i tati teško što su praktički zavezani za kuću. Najteže je bilo dok mi je sestra rodila, a mama je jedva uspjela doći na deset dana da joj pomogne.
Baka je sad ipak izrazila želju da ide u dom, međutim lista čekanja je vrlo dugačka i čini se da će morati najmanje 2 godine čekati :(
Nama su mm roditelji već odavno rekli da kad za to dođe vrijeme, žele u dom. Postavili su to kao svoju odluku, svoje pravo, svoj život i nisu nam ostavili ni malo prostora za bilo kakvu intervenciju u to.
Što se tiče moje mame, može računati da ću joj financijski pomagati koliko god budem mogla, ali ako o njoj bude trebalo brinuti u smislu zajedničkog života, mislim da to neće biti moguće. Ne živimo u istom gradu (što je jako dobar izgovor), ne vjerujem da bi se ona doselila bliže, a i naprosto ne možemo skupa. Nismo mogle kad sam ja bila dijete, ne vidim da može biti drugačije kad ona bude stara. Često o tome razgovaramo kroz zezanciju ona, sestra i ja i mislim da im je objema jasno koliko na mene mogu (i ne mogu) računati.
Za mog tatu - tu mi je puno teže. Ne znam šta nas sve još čeka u životu, ali teško mi je zamisliti da se o njemu ne bi brinula do maksimuma svojih financijskih, mentalnih i fizičkih mogućnosti, kada mu to bude trebalo.
osobno mi je ovo dosta teška tema o kojoj svako malo mislim što ću i kako ću. no, da ne duljim o tome jer je puno toga već izneseno, samo bih htjela reći onima koji znaju da im roditelji/djedovi/bake doista žele dom, da ne odgađaju zvanje istih radi informacija. prije par godina sam odrađivala praksu u jednom staračkom domu u zgb-u, i prisustvovala nekim tragikomičnim scenama kad je trebalo nazvati ljude sa liste čekanja. socijalne radnice bi pola dana prebacivale taj poziv jedna drugoj ko vrući kesten. na kraju sam ja morala zvati stanovitu gospođu Leposavu koja je/bi u to doba napunila 99 godina, a prijavila se prije 16!!! sljedećih nekoliko koje su zvali su isto tako umrli nekoliko godina ranije.
znam da je takav razgovor sve samo ne ugodan, ali ako imate nekoga za koga znate da doista želi u dom, ne čekajte sa zvanjem jer bi se mogli neugodno iznenaditi, i na kraju krajeva, ne uspjeti ispoštovati želju dotične osobe.
govorim o državnim domovima, pretpostavljam da je kod privatnih situacija malo drugačija.
Moji su još mladi, ne baš apsolutno zdravi, ali drže se.
No svejdno, meni je ova tema užasna jer ja i ovako teško podnosim tu udaljenost između nas.
Tim više što su moji razvedeni, mama živi 400, a tata 700 km od mene. Brat im je bliže, ali neće on sve moći sam, a ja znam da ću umrijeti od tuge ako im ne budem mogla biti na pomoći. A kako sada stvari stoje, teško da ću moći.
:(
I moji su roditelji daleko, 600 km od mene, ali su još mladi 50/55.
Imam 2 brata, ali za jednog sam sigurna da fizički neće moći brinuti o njima, a najmlađi, ko zna gdje će ga život odnijeti.
Ja od djetinjstva nisam dobrog zdravlja i nebi se ni mogla brinuti o njima da padnu u krevet u smislu da ih kupam, presvlačim....
Svega me strah, ali nadam se da će ih zadravlje poslužiti i da će na krju ipak sve ispasti dobro.
Baka od MM je zadnje godine provela u domu, uvijek je govorila da joj je tamo lijepo, ima druge, čisto, skuhano, a djeca joj dolaze.
Moja je sveki radila u staračkom domu i ona kaže da bi htjela u dom, a svekar se grozio od toga jer smatra da bi bili nezahvalni i odbacili ga kao staru krpu.
Tužna sam :(
Jučer je umrla naša voljena (pra)baka.
Nedostajat će nam njena vedrina, ljubav i mudrost.
Uvijek smo nespremni na odlazak naših bližnjih. :cry: