Da li učiti sa svojim školarcem ili ne?!

[/quote]
dado tvoj stav proizlazi čisto iz razloga što ti nemaš takvo dijete, ali djeca su različita pa im se različito mora i pristupati.
ne učim ni ja sa svojom, ali sam to na neki način radila prve 2-2,5 godine njenog školovanja, bolje rečeno učila sam ju kako treba učit.
moja navika je da svaku večer pitam da li je sve naučila, napisala zadaću, prođem po rasporedu da vidim šta ima drugi dan, pitam kad ima lektiru, jel joj čisto sve za tjelesni i slična pitanja. možda nepotrebno, ali tako smo navikle od početka.[/quote]
mislim da čak i ne..moj stav je takav oduvijek, jer smo i sestra i ja bile super učenice, a nitko nikad sa nama nije učio. i da budem ovaj put jasna do kraja, ja sam organizirani, vrijedni tip, a ona je totalna umjetnica u glavi i u kreiranju svog vremena učenja. mama me je prvi i jedini put pitala dobro je li ti učiš kad sam polagala zadnji ispit na faksu, i usput tulumarila ko luda. (majke mi, pitala je neki dan :roll: ) iako moram priznati da je moj tata nastojao utjerati mi"strah" tipa nećeš ti meni jedinice doma...što svakako nije moj način i stav koji ću zauzeti prema svojim klincima..e da i još jedan događaj, kad me je pukao pubertet i u 6 osnovne sam prošla s 4 na polugodištu, moja majka je bez puno nerviranja rekla nek si izaberem jednu slobodnu aktivnost od koju ću odustati (išla na balet i tae kwon do) i morala sam- nastavila ići samo na balet..naravno do kraja godine sam popravila ocjene ( i dalje me nije provjeravala da li učim ili ne, i jesam li napisala zadaće), jer mi je ovo bilo koma..moram priznati da nisam sigurna ni danas da li je to ok, ali je postigla svoj efekt bez puno drame i zanovijetanja. ja danas nemam crni pojas, ali nisam ni balerina :P
enivej, mislim da je mandy u svom postu pogodila bit onoga što ja mislim (dakle ne gnjaviti ih jesi li ovo ili ono), a istovremeno sam u međuvremenu pročitala jednu knjigu gdje kaže da ne ispitujemo djecu o tome što su radili već da sami ispričamo što smo mi radili tijekom dana, pa će se i oni priključiti...uglavnom sad ih ne mogu ugasiti kad krene priča o tome...

enivej, mislim da je mandy u svom postu pogodila bit onoga što ja mislim (dakle ne gnjaviti ih jesi li ovo ili ono), a istovremeno sam u međuvremenu pročitala jednu knjigu gdje kaže da ne ispitujemo djecu o tome što su radili već da sami ispričamo što smo mi radili tijekom dana, pa će se i oni priključiti...uglavnom sad ih ne mogu ugasiti kad krene priča o tome...[/quote]
ne bih ja to nazvala gnjavažom. moja je baš taj tip umjetničke duše, vrlo često u svom svijetu i njoj popeglana majica iz tjelesnog znači isto koliko i lanjski snijeg.
u početku je bilo puno natezanja i potezanja, ona je imala super ocjene, ali sam ju baš morala naučiti kako se uči i svaki dan upozoravati da zapiše zadaću i te stvari. danas te stvari naravno radi sama, ali joj nije nepoznanica umjesto rasporeda za utorak staviti onaj za četvrtak ili u nedjelju navečer jednostavno vratiti knjige od petka.
ali moram priznati da se takve stvari sad već jako rijetko događaju.

eto da vam napišem i svoje mišljenje s druge strane. gradivo je opsežno i ima ga puno, djeca danas imaju moć kraće koncentracije nego što smo imali mi, i definitivno se s njima treba raditi, tj. naučiti ih kako učiti, kako organizirati. ne podržavam pisanje zadaća jer one su za djecu, a ne roditelje, ni pisanje lektira, ali provjeravati što su napisali i kako su napisali, razgovarati o proteklom tjednu, nekom problemu, to je po meni bit rada s djetetom kod kuće. treba ih učiti da rade kontinuirano, a ne dan prije ispita jer meni nikakve koriste da ja najavim pismenu provjeru tjedan dana prije, a velika većina počne učiti dan, dva prije....
i ne bih se zamarala oko ocjena, istina sustav je loš pa se traži samo odlikaši, ali osobno mi se čini da je važnije postati čovjek, pa i s prosječnim ocjenama, nego ne-čovjek s "peticama"...

to bih htjela i za svoje dijete...kada odraste da bude čovjek

medoribica primijetila sam da puno učitelja i profesora podržava ovo što si ti napisala. učiteljica od 1-4 je uvijek hvalila naš način rada.

kako mi odrasli nismo svi isti, tako nisu ni djeca. nekom treba pomoć, nekome ne, nekoga treba povremeno pogurati, nekome treba ukazati na nešto...
ja sam inače vrlo odgovorna i samostalna osoba od kad znam za sebe, ali me u jednom razdoblju (nije bilo baš kratko) mog školovanja ne bi valjda ni sačmaricom natjerao na učenje, osim kad bi ja sama odlučila da je vrijeme za to. kako došlo, tako prošlo.

vidim ja da ste vi mene krivo pročitali..i ja sam svom djetetu pokazivala, i još uvijek mu pokazujem kako treba učiti i organizirati vrijeme, ali mu ne pišem zadaće i ne čitam lektire. naravno ako ima zadaću preko vikenda da pregledam zbrojeve iz matke ili pročitam što je napisao u lektiru.. tu i tamo ga upitam da li je uzeo čistu opremu za sport, ali i to sve manje.
i oni moraju rasti i shvatiti da su njihove obaveze njihove, a mi samo korektiv i podrška... :*

dado onda pričamo o istom :*

Očito je shvaćeno da ja svojem djetetu pišem lektire i zadaće?????
Ja ne mogu napraviti baš ništa umjesto njega, a kamoli napisati zadaću ili lektiru! Pa to nitko ovdje ne radi.
Moja angažiranost se odnosi na to da moram često sjedit sa sinom i učiti. Ja, naprimjer, pročitam lektiru prije njega i kad je on pročita, on ju napiše i dođe k meni. Onda razgovaramo o tome što je napisao, što bi mogao napisat bolje, zašto misli o nekoj stvari baš tako i što su druge pouke koje on nije primjetio - ja mu ukažem na njih...
Matematiku, recimo, ja moram prvo pročitat iz udžbenika gradivo, nakon čega on rješava zadatke koje ja provjeravam. Ali ne samo rješenja, nego i postupak. I objašnjavam mu što mu nije jasno. Kao dodatna osobna učiteljica sam, zapravo..... JA NE PIŠEM ZADAĆE UMJESTO NJEGA, jer onda škola ne bi imala nikakvog smisla.
I svrha ove teme jest da dokučimo da li je u redu da roditelj bude osobni učitelj, pored onih profesora u školi.
Nekad nemam ni vremena ni strpljenja raditi s njim, a s druge strane, brine me što će postat skroz ovisan o mojoj pomoći. Već sada ne želi radit ništa dok mame nema.... :cry:
Najviše me frustrira što kad ja ne sokolarim nad njim, krenu loše ocjene! Odem na informacije i dobijem jezikovu juhu od profe jer dijete nitko ne potiče na učenje :evil:
Zato mislim da je skoro svaka petica koju ima zapravo moja petica, jer sam se ja morala sjetit njegovog testa i natjeravat ga da učimo. Sjedit s njim i ponavljat sto puta glagolska vremena i vrste predikata itd....
DA LI JE TO U REDU?

Citiraj:

---

Siena prvotno napisa

Nekad nemam ni vremena ni strpljenja raditi s njim, a s druge strane, brine me što će postat skroz ovisan o mojoj pomoći. Već sada ne želi radit ništa dok mame nema.... :cry:

---

Kako to misliš "da će POSTATI..."? Pa već JE ovisan o tvojoj pomoći (s druge strane-ja to ne smatram pomoći nego "medvjeđom uslugom"). Ako je riječ o učeniku 7. razreda on bi već odavno trebao imati razvijene radne navike i samostalno rješavati zadatke. Jedno je pripomoći kad zapne, ali, koliko sam shvatila, ti konstantno radiš s njim, umjesto njega (to što njegova, a ne tvoja, ruka piše-nema veze).

Moj stav o radu s djecom već sam negdje drugdje objasnila pa se neću ponavljati. Čitati lektiru koju sam već pročitala (kad mi je to bio "posao") ne namjeravam, objašnjavati već objašnjeno gradivo (koje sam također naučila kad sam morala) isto tako ne namjeravam. Tu sam za razgovore, za pomoć kod nekih problema ili nejasnoća, ali kod nas se vrlo dobro zna tko što radi i tko ima kakav posao-od prvog dana.

ja se slazem s mim.

kad si ti to pocela tako raditi? jel od prvog dana? od prvog razreda?

mislim - ovo sto si napisala za lektiru mi je ono - :shock: :shock: nevjerojatno...


kako si dosla do toga da to tako radite?

možda kad je dobila ovakvu poruku od učiteljice "ja nemam vremena provjeravati zadaće i bilježnice, vaš je posao da doma svaki dan s njima sjednete i pregledate im bilježnice, da li su napisali zadaću i lektiru i KAKO su to napisali"

mislim, ono...ja ne znam da li je on točno odgovorio na pitanja iz lektire ako je ne pročitam, dajte me prosvijetlite kako se to radi a da se knjiga ne pročita

ajmo sad ženu napast i prozivat...umjesto da joj damo neki savjet ako ga imamo za dat

Citiraj:

---

pituljica prvotno napisa

možda kad je dobila ovakvu poruku od učiteljice "ja nemam vremena provjeravati zadaće i bilježnice, vaš je posao da doma svaki dan s njima sjednete i pregledate im bilježnice, da li su napisali zadaću i lektiru i KAKO su to napisali"

mislim, ono...ja ne znam da li je on točno odgovorio na pitanja iz lektire ako je ne pročitam, dajte me prosvijetlite kako se to radi a da se knjiga ne pročita

ajmo sad ženu napast i prozivat...umjesto da joj damo neki savjet ako ga imamo za dat

---

gle, mogu se ja i ispricat ako sam napala zenu, nije meni bed. oce joj od toga biti lakse? oce joj sin pisat sam zadacu?

ti vidis da ona nema problem ili da njen problem nije velik? meni se cini da ona i njen sin imaju prilicno velik problem i da, mislim da je ona, kao roditelj negdje putem nesto krivo napravila i zato je sad tu gdje je. sto je tocno fulala i u kojem trenutku - ja ne mogu znati. (ne znam ni sebi to ponekad locirati, kamoli nekom nepoznatom na osnovu tri posta).

a da mi uciteljica da poruku koju si ti navela - lijepo bih je upitala za sto onda ima vremena? zasto daje djeci zadace i lektire? nek se skocka sa svojom organizacijom pa nek onda krene djecu poducavat. i drzala bi se toga jer kontrolu djecjih zadaca i lektira (!) smatram iskljucivo uciteljskim poslom. ne roditeljskim. ja svojoj djeci hocu i pomazem kad im je potrebna pomoc. al ne ispravljam svaku krivu koju napisu (pogotovo kod matematike koja se uvijek moze kontrolirat), vec "dozvolim" da pogresno odnesu u skolu i da im ucitelj/ica ispravi.

tako uce da im ja necu u zivotu svaku stvar kontrolirat i provjeravat i da moraju sami nauciti kako ce rijesiti svoje probleme.

i cinim tako od prvog dana skole.


i jos jednom ponavljam, stvarno mi nije jasno - zasto bi ja kao roditelj morala znati je li on tocno odgovorio na pitanja iz lektire? molila bi da mi netko objasni. (i, evo disclaimer - ne napadam, nego me zivo zanima jer ja ocito tako ne funkcioniram pa mi je zato to tako turbo neobicno)

Citiraj:

---

Siena prvotno napisa

Očito je shvaćeno da ja svojem djetetu pišem lektire i zadaće?????
Ja ne mogu napraviti baš ništa umjesto njega, a kamoli napisati zadaću ili lektiru! Pa to nitko ovdje ne radi.
Moja angažiranost se odnosi na to da moram često sjedit sa sinom i učiti. Ja, naprimjer, pročitam lektiru prije njega i kad je on pročita, on ju napiše i dođe k meni. Onda razgovaramo o tome što je napisao, što bi mogao napisat bolje, zašto misli o nekoj stvari baš tako i što su druge pouke koje on nije primjetio - ja mu ukažem na njih...
Matematiku, recimo, ja moram prvo pročitat iz udžbenika gradivo, nakon čega on rješava zadatke koje ja provjeravam. Ali ne samo rješenja, nego i postupak. I objašnjavam mu što mu nije jasno. Kao dodatna osobna učiteljica sam, zapravo..... JA NE PIŠEM ZADAĆE UMJESTO NJEGA, jer onda škola ne bi imala nikakvog smisla.
I svrha ove teme jest da dokučimo da li je u redu da roditelj bude osobni učitelj, pored onih profesora u školi.
Nekad nemam ni vremena ni strpljenja raditi s njim, a s druge strane, brine me što će postat skroz ovisan o mojoj pomoći. Već sada ne želi radit ništa dok mame nema.... :cry:
Najviše me frustrira što kad ja ne sokolarim nad njim, krenu loše ocjene! Odem na informacije i dobijem jezikovu juhu od profe jer dijete nitko ne potiče na učenje :evil:
Zato mislim da je skoro svaka petica koju ima zapravo moja petica, jer sam se ja morala sjetit njegovog testa i natjeravat ga da učimo. Sjedit s njim i ponavljat sto puta glagolska vremena i vrste predikata itd....
DA LI JE TO U REDU?

---

siena, ako bih ti ja odgovarala na ovo pitanje rekla bih da nije... a što bih učinila da sam na tvom mjestu..ne znam da li si probala sjesti s njim i razgovarati, ukazati mu na njegove obaveze i odgovornosti? kakve inače obaveze ima u kući? da li je odgovoran prema svojim drugim obavezama i slobodnim aktivnostima?
pokušaj mu ukazati na činjenicu, jer više nije mali, da se neće moći upisati u srednju školu koju želi ako ne bude dovoljno učio. ja bih se na tvom mjestu zaista makla iz "kadra", progutala bih i loše ocjene, ali ne bih odustala od toga da mu pokažem kako je to njegova obaveza, a ne tvoja..
ja poznajem par ljudi koji su se kroz školu provlačili, upisali neke lijeve srednje škole, fakseve nisu završili, a opet su uspješni ljudi..u svakom slučaju ne bih vukla za njega..moje mišljenje je da mu moraš pomoći da se odmakne od tvoje asistencije, za njegovo, ali i tvoje dobro..
i ako ti je učiteljica zaista tako komentirala, potpisujem litalu, jer su oni plaćeni za svoj posao, kao i ti za svoj..prema tome, drugi put ti njoj donesi papire iz svog ureda i reci joj sorry stara ja nisam stigla, čitala sam lektiru :P

litala ne trazim da se itko ispricava nego poanta je kako i sto promijeniti

Jasno je da smo mi kao roditelji negdje pogrijesili, ja osobno nemogu reci "to je taj trenutak kad je krenulo krivim putem" jer sa mnom nitko nije ucio, nije mi tata znao niti u koju skolu idem, na informacije nisu nikada isli...znaci ne preslikavam svoje skolovanje.

Za kontrolu zadaca i lektire, engleski ne kontroliram (samo pitam da li je napisao), matematiku povremeno kontroliram ali one predmente za koje znam da ih ne voli i da pise aljkavo kao sto je hrvatski i priroda e to kontroliram i kvantitetu i kvalitetu, znaci ne samo da li je napisao sastavak ili lektiru nego i kako je napisao.

Mi smo probali opciju da ga nitko nista ne kontrolira i kad su krenule trojke i cetvorke to na njega nije imalo nikakav utjecaj - nula. Niti ga je to zabrinulo niti potaknulo. Zato i ja trazim neku varijantu izmedu, ocito mu za neke predmete treba kontrola i treba ga usmjeravati tako da to nauci kako napraviti i kako to sam napraviti.

Za uciteljicu mozes ovdje u nasoj skoli napraviti jedno veliko nista. U prva dva razreda je imao uciteljicu koja je pila i zvala roditelje doma da joj posude novce (sin narkoman), ostala roditeljima duzna hrpu novaca - al kako riba smrdi od glave, ravnateljica je stala iza nje. Sad ih ima u razredu 20 i sadasnja uciteljica smatra da nije njezin zadatak kontrolirati zadace svima nego samo jednom uceniku npr iz hrvatskog i jednom iz matematike. Previse vremena joj treba na objasnjavanje gradiva i smirivanje ucenika.
Zakljucak mog djeteta je "Zasto da pisem zadace kad uciteljica ionako ne kontrolira"..pa sad ti stimuliraj...

ali nešto ga mora interesirati u životu????? nešto s čim ga ti možeš potaknuti ili mu uskratiti da bi on shvatio što su mu prioriteti (vidi moj post gore).

Vidim da smo zagrizli srž problema:) Pa, kod mene je slučaj da smo moj sin i ja razgovarali eon puta o očekivanjima u životu, onome što želi i što može postići sa lošim uspjehom (da se razumijemo: moj sin ne dobiva trojke i četvorke kad ne uči. On toliko dobije kad UČI. Osim predmeta koji ga zanimaju, poput engleskog, vjeronauka i glazbenog - tu su same petice. pa si ti sad misli...)
Ne učim ja sam njim stalno, ali stvar je koncepta, odnosno njegovog ne-razmišljanja o školskim obavezama. Želi biti kuhar i obaveze koje ima kod kuće je sam predložio i izvršava ih jako dobro - voli nam raditi palačinke i neke svoje izmišljene recepte, tako da nije to sve takva katastrofa. Ali, škola nije gotova i najgore tek dolazi u srednjoj...

ma zašto bi loše došlo tek u srednjoj? i za mene 3 i 4 nisu loše ocjene... upisati će se u školu za kuhare (i jedan je moj frend završio školu, mljac nema tog jela koje on ne skuha bolje od svoje mame, mamino priznanje!), postati će super kuhar....i raditi će nešto što voli....

( ....mmm...palačinke....)

i ja mislim da su 3 i 4 loše ocjene..posebno kad on ima već određeno čime se želi baviti u životu..ne znam kakve su sad ocjene potrebne da bi se upisao za kuhara, ali kad sam ja išla u školu nisu se tražili odlični učenici...naravno da ne treba zanemariti opću kulturu i obrazovanje, ali zašto bi morao imati 5 iz lektire???
i nemoj se ljutiti, ali da li mu je jedina obaveza kuhanje (povlačim pitanje ako kuha ručak za sutra :) )? tko mu sprema sobu i slično? da li ima slobodnih aktivnosti??

pardon ispravak..ne mislim da su 3 i 4 loše ocjene..sorry

Da, naravno da posprema sobu, pere svoj veš, nosi smeće van, ide u dućan i tak te stvari. Ima on i starijeg brata koji osim kuhanja dijeli sve obaveze s njim. I kojem nikad nisam ni pogledala zadaću - nije bilo potrebe.

A slobodne aktivnosti su ove godine ostale samo lutkarska radionica, iako je sa Zagrebačkim dječacima do ove školske godine proputovao cijelu Hrvatsku. I on i buraz pjevaju kao slavuji (mamini):) :love:

ma, po meni onda, nemaš što brinuti, dakle, ima svoje obveze koje ispunjava, ima uzor u starijem bratu, pjeva, kuha, ima samo stvari koje ga ne zanimaju (npr. lektira) i tu ga treba "gurati", u srednjoj će se preporoditi, pogotovo ako ide u strukovnu za kuhara jer su više usmjereni na struku....

ni mene ne zanimaju svi kućanski poslovi ..... 8)

ja bih ga isto ostavila na tvom mjestu...morate se dogovoriti za neki minimum učenja i gotovo... :* za slavuje

Zašto me strah srednje? Pa, po prirodi je dosta povodljiv i bojim se da će odmah u startu sebe identificirati kao lošeg učenika i da se neće ni truditi, a najviše da će si naći društvo propaliteta s kojima će uspješno rušiti sva pravila i zakone što postoje : od držanih, do društvenih i do maminih....droga, alkohol, krađe, nasilje....brrrrr. Iako je divno dijete sada, ima razvijenu savjest i empatiju, tko zna što nas čeka.
No, to je neka druga tema.
Dakle, što kaže medoribica: učiti sa školarcem ili ne?

ajme sienna, on pere svoj ves :shock:

moj od kucnih obaveza ima (ili citaj: prihvatio je) samo odrzavanje svoje sobe. To izgleda prestrasno, ja pustim da gomila prljave gace i carape na prozoru, hlace i majice zguzvane ostavi na podu. Onda kad vidi da nema ciste odjece lijepo odnese u prljavi ves i dobije natrag cisto.
Sobu cisti sam - ne cisti, ja reagiram kad se skupe muce ispod kreveta iz straha od kakve alergije ili astme.

Ide u ducan, spremi svoje sude nakon obroka...toliko da osjeti i on ima obiteljskih obaveza.

Dodatni interesi kojima bi ga mogla "ucijeniti" - nema ih. Ide u Sovu na engleski na moje inzistiranje (tu ne popustam) i ide 2x tjedno na informatiku. Eh, to mu je ponekad tlaka jer je subotom prijepodne, ali opet ga interesira. Cesto imaju natjecanja i jedino mu mogu ukinuti odlazak na natjecanje ili pripremu, ali to ne mogu - tako je ponosan na prvo mjesto.

Druga i jedina zanimacija je igranje na PC, na te kazne je vec oguglao.

Sva objasnjavanja oko toga zasto ucimo, zasto toliko dugo idemo u skolu, sto se moze raditi s osnovnom skolom...ponavljamo u beskraj. A planira ici na MIT.
Glazbeni, likovni i tjelesni su mu prestrasni predmeti i to razumijem, nikad ga ne pilam da iz toga mora imati peticu jer to ne mozes sjesti i nauciti. Ali pilam da mora na tjelesnom obuci dres i da mora imati pribor za likovni.

A zasto sam ja zapela za tu lektiru - zato sto on uopce ne ukljuci mozak. Sve je procitao, sve razumije ali misli lebde negdje nebom, uopce ne zeli razmisliti sto je poanta price. Ma, ko da ima lijeni mozak.

Ma pituljice, ovo pranje veša je bila mjera uvedena zbog trošenja sve čiste odjeće nemilice!! Kaj da ti velim, uzme jednu vestu iz ormara, zaključi da mu ne paše uz hlače i baci je na pranje!! I on i buraz tako. Pa ispalo je da moram veš pravi baš svaki dan (velika smo obitelj: klinaca četiri, muž i ja). Isto kao i kod tebe, hlače i majce nađem nekad na najnevjerojatnijim mjestima u sobi, ali sada se više ne bavim njihovim vešom. Znaju da se njihov veš može prati jednom tjedno i iako ih moram podsjetiti na to, sami stave veš, uključe mašinu i objese ga poslije. Jedino ga još ne peglaju:))) Žao mi je moje pegle:))))

Citiraj:

---

Siena prvotno napisa

Dakle, što kaže medoribica: učiti sa školarcem ili ne?

---

sad kako ispada da tvoj sin ima puno interesa, ali ne voli sam učiti nego ga treba podsjećati, kažem podsjeti ga. možda ne bih čitala lektiru, ali opet ne možeš znati sve detalje dok ju ne pročitaš, hm, hm.... možda da promijeniš taktiku: da ti što manje sudjeluješ, da je manje ovisan o tebi, kao "mama će pročitati lektiru ili provjeriti ovaj zadatak ili me podsjetiti na taj test", možda će se više trgnuti.... eto

što se tiče srednje, za dvije će godine biti zreliji pa mislim da nećeš imati problema (to zaključujem po tvojim postovima o sinu), a možeš nam i javiti kako ide s vremena na vrijeme....

:*

ne znam šta bi rekla. moj je oduvijek bio totalno nezainteresiran za gradivo, a osim toga je do zla boga spor. U prvom razredu je pisanje zadaće znalo trajati po 3 sata.
probala sam sve varijante, učenje s njim, ne učenje s njim, kontrola i podsjećanje na obaveze, ignoriranje pa da vidim do kuda će, kazne i zabrane, ne kažnjavanje i razgovor...
Ništa, ali apsolutno ništa nije dalo rezultata. a dečko je pametan i žao mi je da ne iskoristi to što ima u glavi. dok njemu dođe iz dupeta u glavu bit će kasno.
Došlo je dotle da sam ja pustila da se on nauči svojim obavezama. To je dovelo do toga da je na polugodištu sedmog razreda imao pun imenik zaključenih trojki. E tu me šlag skoro trefio. Ne znam šta mu sve nisam rekla...
Nakon toga je izjavio da je odlučio počet učit jer je vidio da sam ja očajna :roll: . Mislim: jel to bilo to? Do ničeg mu nikad nije bilo toliko stalo da bi se trgnuo, jel ga možda pokrenulo to što sam ja očajna?
I stvarno uči (jutros je hodao zamnom i prepričavao mi lekcije iz kemije), a rezultate ćemo vidjeti...
Ovo prekrasno stanje traje već mjesec dana :smajlićusedmomnebu.

Da, ima program u Modusu "Da učenje ne bude mučenje", tu je link:

http://www.dpp.hr/hr/modus.php?id=2

Moja je prva tri razreda imala sve 5.,a sada u 4 razr.koma kad sam došla na roditeljski skoro me :shock: 3,4,2,5,raspon ono :( .U razgovoru sa učiteljicom shvatili smo svi roditelji da ih je pubertet zahvatio.Kad joj velim da se neka ući ona mi odgovori da nije štreber,da ona zna koliko treba.Pa najrađe bi ju :evil: Ali dobro nećemo silom nego mudro,pošto obožava ples i trenira lat am. ples,dogovorili smo se da ako će imati slabiju ocjenu od 4 da taj tjedan ne ide na trening. :roll: I uplalilo je od straha da ne dobije slabu ocjenu počela je više ućiti.

____________

D 1998.
I 2007.

Citiraj:

---

medoribica prvotno napisa

eto da vam napišem i svoje mišljenje s druge strane. gradivo je opsežno i ima ga puno, djeca danas imaju moć kraće koncentracije nego što smo imali mi, i definitivno se s njima treba raditi, tj. naučiti ih kako učiti, kako organizirati. ne podržavam pisanje zadaća jer one su za djecu, a ne roditelje, ni pisanje lektira, ali provjeravati što su napisali i kako su napisali, razgovarati o proteklom tjednu, nekom problemu, to je po meni bit rada s djetetom kod kuće. treba ih učiti da rade kontinuirano, a ne dan prije ispita jer meni nikakve koriste da ja najavim pismenu provjeru tjedan dana prije, a velika većina počne učiti dan, dva prije....
i ne bih se zamarala oko ocjena, istina sustav je loš pa se traži samo odlikaši, ali osobno mi se čini da je važnije postati čovjek, pa i s prosječnim ocjenama, nego ne-čovjek s "peticama"...

to bih htjela i za svoje dijete...kada odraste da bude čovjek

---

Jako lijepo napisano, pogotovo ovo da ih treba naučiti kako učiti da ne troše puno više vremena, a da zapamte ono što treba. I naravno, kontrola.

Evo, da stavim neki update, sin je upisao srednju elektrotehničku jer nije imao dosta bodova za ugostiteljsku, smjer kuhara....prvo polugodište: iz 8 predmeta ima 1, 16 neopravdanih sati (uglavnom zbog kašnjenja na nastavu i nenošenja opreme - za što se automatski dobiva neopravdani)...još je tjedan dana do početka novog polugodišta, ništa nije pripremio za ispravak, sjedio u sobi za stolom s otvorenom knjigom i kriomice čitao neki SF i kuckao po facebooku...sve nas uvjerava kako će on to ispraviti, a ustvari mu se fućka živo i za jedinice i za neopravdane...ne treba reći da sam očajna. I da čitam opet sve vaše postove i nadam se da će jednog dana nešto krcnuti u toj njegovoj smetenoj glavi i da će se trgnuti...ali zasad, kako stvari stoje, past će razred. I dati još jednu ciglu na zid neuspjeha. Razgovor tipa: ideš radit, ispisat ćemo te iz škole, sve to nije dalo, očito, nikakvog ploda. Samo sjedi, šuti, gleda me, možda se osjeća krivim i misli si svoje...ne znam kako prodrijeti do njega. Nekakva šok terapija?!?
Inače, ne učim više s njim iako ga nekad guram, pogledam u bilježnicu ili pomognem oko matematike...ali i s tim je gotovo, shvatila sam da je to bačena energija i vrijeme. Umjesto da mu pomognem, samo me naučio zavaravati i bježati od mojih stiskanja oko knjige.
eto, čekat ću, girsti nokte i nadati se da će taj klik u glavi ipak jednom doći..inače i dalje pristojan, neagresivan i empatičan, iako ga pubertet već počeo nagrizati....:):-(

Siena, bas mi je zao sto se stvari tako odvijaju!
Da li postoji neka mogucnost da sledece godine opet proba da upiise za kuvara? Na kraju krajeva bolje i jedna izgubljena godina, nego izgubljeno skolovanje.
Znam da ti nije lako i da si ocajna, ali pokusaj da sagledas situaciju hladne glave. Da li je moguce da sa njim razgovaras o skoli, ali bez ljutnje, optuzbi, prebacivanja? Znam da zvuci sasavo, ali meni pomaze da pre razgovora o nekoj za mene emocionalno jako nabijenoj temi, odglumim taj razgovor, razmislim o tome sta bi sagovornik mogao da kaze i sta bih ja na to odgovorila. Tako se tokom samog razgovora lakse kontrolisem i manje padam u vatru.
Tvoj sin mora da prihvati deo odgovornosti za svoje skolovanje, ali mu treba i pomoc jer verovatno ne moze sam da nadje izlaz iz problema u koje je upao.
Drzim fige da uspete prevazidjete ove nemile dogadjaje.

Sienna, ovo mora da je djetetu teško kao i tebi... Meni se čini da tvoj sin ima neke poteškoće u savladavanju gradiva (da li su to neki elementi disleksije ili štogod drugo, ne bih se upuštala niti je sad bitno... Jedno psihološko testiranje nije dovoljno, ali pustimo to sada...stvari su krenule kud su krenule.) Nije se slučajno dogodilo da dijete postane ovisno o tvojoj pomoći - za to je sigurno bilo razloga. Da je mogao učiti samostalno - to bi i činio.

Očito je napravljena velika greška pri odabiru škole. Pa kud baš elektrotehničku školu koja je po težini prva iza gimnazije ako ne i "tu negdje"??? I to dijete koje za to nema smisla i koje to nije željelo... Ne vidim puno načina da se tu stvari pokrpaju. Ako u njemu postoji otpor i ako je zaostatak s gradivom prevelik - teško će to nadoknaditi. JEsi li razgovarala s razrednikom? Što kažu u školi? Ako kažu da dijete nije za tu školu - pomozi mu prije nego postane još gore.

Ne znam hoću li reći nešto pametno (teško je biti u tuđim cipelama) ali na tvom mjestu ja bih pokušala ipak naći djetetu neku drugu školu. Ne od iduće škg nego SADA, ako je moguće. Pa nije katastrofa promijeniti školu, katastrofa je držati dijete u školi koja je teška i za djecu koja su samostalnija. Ako ne uspije, stvarno vam ostaje ponovni upis u 1. razred neke druge škole, ali nemojte čekati i kršiti ruke... to ne vodi nikamo. Djetetu je odavno već stradalo samopouzdanje i ima lošu sliku o sebi. Tu mu treba pomoći da se to popravi, da povjeruje kako to može.

Dijete je izabralo kuharsku školu. Sad mlatim bezveze, ali da li ste provjerili ima li mjesta u takvim školama u nekom drugom ne predalekom mjestu? Dobro bi došli i rezultati profesionalne orijentacije, ako bi to pomoglo pri upisu.

Ne usudim se baš ovo savjetovati, ali čak bi i privatna škola bila bolje rješenje (bar privremeno) od ovoga... Tamo obično bolje prolaze ovakva djeca kojima treba pomoć odraslih kod savladavanja gradiva.

Pronjuši malo kakve su mogućnosti da dijete prebaciš (i kamo). MOžda je to lakše napraviti usred školske godine nego na početku - stvarno ne znam. Sretno!

Siena, jako mi je žao što to čitam. Elektrotehničke škole su teške, a ionako je svaka škola teška ako te baš ne zanima. Naš je veliki sinak svojom voljom izabrao takvu školu, pa tek sad doma slavimo jer je na polugodištu trećeg razreda bez jedinica.
Zaista probaj pronaći drugu školu, po mogućnosti ugostiteljsku, ili nešto drugo što tvog sina zanima. Neka kaže što bi htio - ići u tehničku školu i biti loš đak sigurno nije ono što želi. Probaj porazgovarati s njim. Razmisli i o školovanje u drugom gradu, negdje gdje postoji učenički dom. Ponekad odvajanje djeteta iz roditeljske kuće pomogne da se ono osamostali i preuzme obaveze za sebe.
Želim vam da zajedno nađete dobro rješenje.

potpisujem vlvl.
makar nemam osobnih iskustva, mogu samo navesti primjer mlađe sestre svoje prijateljice. Naime, totalno nezainteresirana za srednju školu, zbog loših ocjena upisala je prvu moguću. Rezultati su bili katastrofalni, 1, 2, 1, 2...plus neopravdani sati.
Sreća u nesreći desila se u mononukleozi koja ju je zatekla početkom drugog polugodišta. Skoro 3 mjeseca je bila doma. I onda su odlučili, da će ponovo upisati prvi razred, ali u nekoj drugoj školi. Upisala je ekonomsku. Završila je cijelu srednju sa nekom solidnom četvorkom. Fakultet nije niti pokušala upisati (u startu je znala da ne može proći prag) i odlučila je pauzirati i raditi jednu godinu. Tijekom te godine (radila je kod nas u firmi) odlučila se za ekonomski fakultet. Upisala ga je uz rad i kasnije se uspjela prebaciti na redovni studij. Diplomirala je u roku od 4 godine i to sa izuzetno visokim prosjekom... sad ima već ideje za postdiplomski studij.
Uglavnom, dobro joj je došao odmak.

iskreno mislim, Siena, da tvoj sin jednostavno nema volje za ovu školu. Ima svoju ljubav prema ugostiteljstvu, kuhanju... i pokušajte mu to i omogućiti.

Evo update naše situacije.
Malac je upisao primjenjenu i oduševljen je! Na polugodištu je prošao s 5 :-o i to bez mog ikakvog angažmana.
Za razliku od osnovne škole gdje je bio bezvoljan i prolazio s četvorkom, sad je baš sretan. I ja skupa s njim.
A koliko loš odabir škole utječe na dijete govori moj primjer, doduše malo drastičan; ja sam pobjegla od kuće koliko sam bila jadna i nesretna u školi.

Siena, preporučujem ti i ja isto da promijenite školu i to sad na polugodištu. Ne odustajte. Doći će pamet u glavu.

Razgovaraj sa ravnateljem, sa pedagogom, sa sinom. Ima vremena, ni ako izgubi godinu nije kraj svijeta, ali možda i ne mora. Držite se.

Siena, tak sad sam pročitala ovu temu. Vidim da su neke curke prigovarale i dok si učila sa sinom, a što sad?
Ovo me podsjeća na anegdotu o čovjeku koji je išao u grad sa sinom i magarcem. Pa su sreli neke ljude koji su pitali, kako to da vode magarca, umjesto da ga jašu. Onda je sin uzjahao magarca, pa su sljedeći namjenici pitali, zašto ne sjedi otac, sin je mlađi. Drugima ni to nije odgovaralo itd. Taj se još nije rodio tko bi svima ugodio.

Ipak ću reći i ja svoje mišljenje. Po meni nije toliki problem ako bi i ti učila sa sinom. Puno mi je veći problem ako on ne uspije u školi, a vidimo da je (hvala Bogu) zdrav, a (po mišljenju psihologa, kao i po tvojim navodima) ima potrebne sposobnosti za uspjeh.
Sada su ključna pitanja: 1. Kako ga motivirati?
2. Kako mu praktično pomoći?

Mislim da trebate sa sinom ozbiljno porazgovarati, bez predbacivanja o onom što je bilo dosad, što dalje. Želi li on promijeniti školu ili ostati u ovoj školi. Ništa ne ide na silu.
Ako dečko odluči promijeniti školu, treba vidjeti u kom smjeru to ide. Ostane li pri zanimanju za kuharstvo, pokušajte otići (ti ili TM) na razgovor u Ugostiteljsku školu, vidjeti postoji li ta mogućnost već od ovog polugodišta. Nemate što izgubiti. Vidim da ste u Zg. Mislim da u gradu postoje dvije, ako ne i više ugostiteljskih škola.
Ako to slučajno ne uspije (a ne vidim zašto ne bi, jednog učenika bi mogli pridodati razredu, naravno, uz molbu itd.), u Pučkom otvorenom učilištu u Vukovarskoj imali su, koliko se sjećam, program za kuhara. Osobno mislim da bi bilo bolje da maleni ide u redovni program, ali... Poslije srednje postoji i Viša hotelijerska škola u Opatiji, pa se u tom zanimanju (kuhara) može i usavršiti, a onda će (smatram) biti jako perspektivan dečko u pogledu zapošljavanja. :-)

Ako mladić odluči ostati u ovoj školi, radi nemijenjanja navika, rutine, društva, možete, ovisno o vašoj financijskoj situaciji:
a) uzeti instrukcije
Ne mora to biti profesor, iako ima i profesora koji povoljno daju sate, pogotovo ako su u mirovini. Može to biti i student / apsolvent, koji će se tvom sinu možda generacijski lakše približiti, te će mu na određeni način i postati uzor. Studenti obično povoljno podzučavaju, no gledaj da ti ipak netko tko već ima dobro iskustvo da preporuku, da ne gubite vrijeme.
b) Ako ne možete / ne želite ono prvo, možete vi raditi s njim. Mislim da je problem u radnim navikama, i teško je sad očekivati da će se maleni sam primiti knjige, pogotovo u ovakvoj situaciji kad mu ocjene nisu poticaj.
Dakle, ili ti, ili TM, a može mu pomoći i brat, kad pišeš da je tako nadaren.
Najgore je da malenome dani prolaze bez nekog cilja.
Želim vam sreću i ustrajnost! :-)
:kiss:

Potpisujem Peterlin!!!